metamistika
|
prožet onim kao tim, kao donja strana gljivinog klobuka, kao beskrajna u sebe nastavljajuća harmonika, a opet živ i sav, vodeni dim, tečem bez otpora, viskoznosti, kohezije ili adhezije, sasvim iznutra pa prema tome potpuno izvana. nebom okružen nebo okružujem. bez arogancije, bez poniznosti, bez objekta o koji bih se mogao okrznuti ili morao zaobići. predan, prezauzet, sam svoja ambakaža, beskrajna babuška, iznutra nevidljiv, izvana nesaglediv, nemam što razumjeti, vidim sa svih strana. kako da ti pomognem, kako da ti kažem, riječi koje ti šapćem na uho nisu one koje sam ti poslao ustima. kako da te dotaknem bez namjere da te dotaknem? tvoja koža želi da je dodirnem, inače bi mi ruka prošla kroz nju. mora da me tvoje oči vide, ali ja ne znam kakav ti se prikazujem. ako lebdimo previsoko, ne osjećamo kretanje zemlje, ako smo čvrsto uzemljeni, imamo dojam da oblaci samo prolaze, a munje su preekstatične jer nismo na njihovu potencijalu. vjetar prejako puše, ionako ne bi čula što ti govorim. lomiš svijetlo na jedan način, ja na drugi, naše slike su različite jer sunce nakon tebe nije ono nakon mene. kako da ti pomognem kad ti kažem, koje riječi kako da kažem da ti pomognem, da ti šapnem na uho one koje nisam poslao ustima, da te dotaknem bez namjere da te dotaknem. da te dotaknem bez namjere da te dodirnem, ako to tvoja koža želi, ruka mi neće proći kroz nju. ako tvoje oči to žele, mora da me vide kako lebdim, ako im se tako prikazujem, zajedno s tobom letim previsoko da bih osjetio da se zemlja kreće, a prenisko da bi oblaci stali, uplašeni od munje priželjkujemo je, nošeni vjetrom koji zaglušuje ono što ti zato i ne govorim. odgrizem komad jabuke koju jedeš, ali možda je slađi ili kiseliji od ostatka, osjećajući tvoj jezik ne osjećam što tvoj jezik osjeća. natopljen Davor Slamnig |
