elanless
|
bilo je pahuljica danas i kaze vlado da je gledao pahuljicu pod mikroskopom i slozili smo se odmah kako su krasne pahuljice te, savršene i prekrasne, kompleksne i nevjerojatno smirujuće i samo ih želiš gledati kako padaju ili su pale već u tvoju kosu ili na ruku koju si upravo izvadio iz džepa. otvorenih kišobrana s pogledom prema gore, dopustili smo im da nam padaju u oči, da nas škakljaju po trepavicama i hlade obraze. nestale su pahuljice. možda zbog proljeća. možda zbog sunca. možda zbog jabuke na grani koja je još uvijek cvijet. kazaljke neke jedne na zidu nekoliko stotina metara od sunčane baze pokazuju stalno pet do šest. jučer smo ih pomaknuli na deset i dvadeset. da se dugo ne zadržavamo na jednom mjestu. krovovi su mokri i ne da mi se danas misliti na tužne obronke, rascvjetale vrhunce i žute grane ispod prozora. u psihodeličnim vrtlozima svijesti ne tražim žutu granu, možda samo neku čvrstu. da se u mislima imam za što držati. čujemo bubnjeve i klavirske tipke. i glas je ugodan. ne znam jesam li spomenula već, ali bratec martin je samo pjesma, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna. nemoj se previše vezati. neke čvorove je teško otplesti. ne tražim te nikad ništa, ali danas sam budna. ako mi kažeš da će biti u redu, možda ti i povjerujem. kad si već tu, da te pitam samo znaš li možda, gdje je moj flaster? |
