četvrtak, 23.10.2008.

Ja, kao takva.



Čežnja je prodirala kroz svaku poru,
Riječi su bile na rubu usana,
Spremne za udar na bujicu njenog glasnog očaja.

Kao i uvjek, šutnja je bila najbolji izbor,
No duša je vrištala u neposluhu,
Tog premočnog srčanog grča.

Ponekad mi je teško stajat po strani i
promatrat silnu ljudsku patnju.
No večinu vremena sam zadovoljna stanjem,
Znajuči da nisam jedina.

Sebična.
Jadna.
Pokvarena.

- 17:30 - (ON/OFF) - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 17.10.2008.

Trenutak kao vječnost



Prošlo je neko vrijeme od onog zadnjeg značajnog pogleda,
Posve slučajnog bliskog susreta naših drhtavih tijela,
Ovlaš si me poljubio tim dugim pogledom ni neznajuć to.

Trenutak okovan vječnošću duboko unutra,
još i sad me dira oštricom nabujalih emocija.
No znam, tebi nije niti u sjećanjima.

I sad zadubljena u svojim razmišljanjima krijem,
Kako bih rado to ponovila.

- 15:27 - (ON/OFF) - Komentari (14) - Isprintaj - #
Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.