Hodam sama cestom
obuzima me hladnoća
i pojavi se očajan
ispred mene
uplašena bolje
ga pogledam
ne razumiem dobro
njegovo ponašanje
njegove riječi
njegov pristup
zbunjeno uplašeno
stojim ispred njega
polako mi prilazi
snage nemam
traži od mene
ono najteže
da ga se bojim
uspijeva u tome
prikvačio se uz me
i ne napušta me
neda mi mira
jednostavno ne
svojim malim
nožicama idem
šećem se prema
potočiću
stanem iznad njega
i vidim svoj odraz
u njemu
al njega ne vidim
zašto
nevidljiv a tako moćan
skoro pa uviek uspijeva
u svemu
zašto??
pokušavam ga zanemariti
ali još me više udara
bježim..udara
bježim..udara
konačno
sjednem na klupicu
susretnem se
licem u licem
s njim
pogleda me
i izusti
zašto se bojiš mene
zašto se bojiš straha??
|