Marko Mežnarić
05.01.2019., subota
Tekst 51. - Tereza;
|
... 90 joj je godina. pognuto držanje, kosa bijela kao prvi snijeg, a lice satkano od bezbroj bora. ne čuje baš najbolje, glava i ruke odaju starački tremor, a kad zašuti i oči se zamagle od sjećanja, volim zamišljati da je otišla u neki sretni trenutak svog života, ali je ne pitam, jer znam da ih nije bilo puno. ipak, ako se trgne iz razmišljanja i sama počne pričati, onda volim pitati sve što mi padne na pamet, čisto da bih priči dao što više širine i slušao čim dulje. mislim da bi svojim pričama bez problema ispunila stranice knjiga, pogotovo onima iz vremena mladosti i 2. svj. rata. ima svega pedesetak kilograma, a još uvijek radi po cijele dane. maleno i naoko krhko stvorenje, ne zazire od poslova, ne opravdava se godinama, bolestima ili bilo kojim drugim razlogom. nikad nećete čuti da joj je dosadno ili teško, taman od jutra plijevila korov na vrtu, kopala krumpire ili pospremala drva za ogrjev. koliko je tek nekad mogla raditi, mogu samo zamišljati. svakog se dana budi prije zore. zimi ponekad još ostane malo ležati u krevetu, ljeti uglavnom ne. u kući preko dana prebiva možda sat vremena, koliko joj treba za jelo ili kavu sa susjedama i eventualnim gostima, da bi se tek navečer malo opustila uz tv program. kuha najbolje na svijetu ( sorry, mama ), a sama jede kao vrabac. ne propušta se njena juha, gravče na tavče i meso pečeno u rolu. kaže, nekad je kuhala za osmero, bilo joj ljepše nego sad za sebe samu. razumijem je, iako je količinski sigurno bilo teže. vjeruje u boga beskompromisno, ali ne fanatično, i nerijetko se ljuti što mi ostali ne slijedimo primjer, ali onako, više za sebe, ne toliko na nas. nedjeljna misa je zakon, posni dani uredno ispoštovani, a najveća joj je želja da je dragi bog čim prije uzme k sebi, jer kaže da se već polako srami živjeti, koliko godina ima. ne boji se smrti, jer vjeruje u život vječni, a ja si mislim da će mi njen odlazak slomiti srce, ali joj to ne govorim, tek malo utjehe pronalazim u tome da je pošpotam što tako razmišlja. za sebe je škrta, kao da je sama sebi maćeha, a za bližnje daje sve što ima, bez imalo žaljenja ili potrebe za zahvalom. čisto, nepokvareno srce i duša. u životu sa tek nekoliko kapi sreće u oceanu tuge i nevolja, prošla je sve i svašta, od teškog fizičkog rada i svojevremeno egzistencije na rubu siromaštva, do psihičkog i fizičkog zlostavljanja, a zatim i onog najgoreg pakla emocija svaki put kad je na vječni počinak pratila troje, od svoje petoro djece. neke svoje priče, pričala je samo jednom. ipak, nikad se nije otuđila od ljudi, nikad zatvorila u sebe, nikad otupila od tuge i izgubila dobrotu. nikad nisam ni pokušao pojmiti količinu tuge u njenim očima, ali sam osjetio dubinu njenog srca. išao sam je posjetiti prekjučer, usput uzeti nešto alata koji skladištim u radioni pokojnog djeda, a na ulazu u dvorište zatekao sam prizor koji mi je natjerao suze na oči. u kućnim papučama, zaogrnuta starom, crnom, prnjavom vestom, stajala je na betonskoj stazi između kuće i sjenice, i bacala lopticu malom, crnom mješancu kojeg su brat i šogorica kod nje ostavili na čuvanje dok se ne vrate s božićno-novogodišnjeg puta. smijala se, dok je psić veselo jurio po dvorištu. pretpostavljam da je išla u kokošinjac zatvoriti one male, ukrasne kokoši, što već godinama ima, pa je usput zastala i malo pažnje posvetila psu. smijala se, nečujno, ali iskreno, kao malo dijete. i ja sam se nasmijao, jer prizor je bio lijep, ali važnije, shvatio sam... sve se u životu događa s nekim razlogom, i sve prolazi. najgore što možeš, je gledati kako ti život curi kroz prste i ne poduzimati ništa. treba naći zadovoljstvo i snagu u malim, svakodnevnim stvarima, jer onda postaješ spreman na velike, životne. ponekad dobijaš, ponekad gubiš, ali uvijek treba imati snage pokazati zube, bilo za osmjeh, bilo za ugriz. preboli ili se prilagodi, ali nemoj stajati u mjestu. miran možeš biti tek kad stekneš dojam svrsishodnosti. imam li ja više opravdanja za pat poziciju svog života, za razmišljanja o samoubojstvu, za patetiku? imam li, osim roditeljskog, razloga za ikakav drugi strah? na ova pitanja, ona je odgovor. u životu je izgubila više nego je većina ikad imala ili može pojmiti, a ipak je u sebi uspijevala naći snage za još. moram i ja, dugujem to sinu, obitelji, sebi. 90 joj je godina. ona je moja baka. Tereza. ... |
