Marko Mežnarić
26.12.2018., srijeda
tekst 50. - Kraj godine;
|
... kraj najgore godine u mom dosadašnjem životu. godine, koju najlakše mogu definirati ovim riječima: kaos. karma. katarza. život ima načine da te vremenom uljulja u neku krhku sigurnost. ne primjećuješ to, ali događa se svakodnevno, i onda naivno pomisliš da imaš gotovo sve i da strpljivo radiš na dohvaćanju ostatka. suprotno tome, sasvim je primjetno kad se život okrene, pa te jednog dana opali nogom u jaja i natjera da shvatiš kako si cijelo vrijeme na pola srca, na pola duše, na pola pičke. nemaš ništa, osim krivih emocija i teških riječi. makneš se od svega što misliš da si poznavao, a sad ti je tako strano. pobjegneš u samoću i usamljenost, daleko od ikakvog, a kamoli toplog, kvalitetnog ljudskog kontakta. kriviš sve, a najvećim dijelom kriv si sam. nemaš ništa, a ipak, osjećaš neopisiv gubitak koji gušiš u alkoholu i tabletama, ali ne uspijevaš, pa prestaješ i prepuštaš se rutini i mišićnoj memoriji. jednostavno, čekaš. nadaš se dokazati da vrijeme liječi sve rane. 40 kvadrata stana ponekad su tvoje sigurno utočište, no uglavnom tvoja samica, a istina koju si ne želiš priznati, naposljetku više ne može ostati sakrivena, pa je grebuckaš žlicom po hladnom zidu, u nastojanju da je prihvatiš, da joj daš makar pisani oblik... sam si. nikome ne nedostaješ. neki su te zamijenili. neki zaboravili. nisi više bitan. ostali znaju gdje si, ponekad pristojno pitaju kako si, ali to je sve. zvat ćeš na kavu, na pivu, na gablec, u kino ili izlazak, i odazvat će se, ali priliku da se ti odazoveš dobit ćeš tek kad te zatrebaju, poželjeti te sigurno neće. u međuvremenu, na društvenim mrežama gledaš xy druženja za koja si očekivao pripadati, naposljetku bude jasno da nije tako, i da nikad neće biti. takva si njuška, takav ti je stav. kvragu, takav ti je prvi, neverbalni dojam, zato bliskih ljudi nikad nije ni bilo puno. postaneš umoran. umoran od toga, da si sam svoj Godot. umoran od šupljih čujemo se, vidimo se, javim se. umoran od onih što su nešto zamjerili, a šute k'o kurve. umoran od onih što su mimoze, a nerijetko i beskičmenjaci. umoran od toga, da oko ljudi moraš titrati, umjesto da budeš brutalno iskren i otvoren, što bi po defaultu trebao biti. sve bude jasno, jer nisi glup. jedino što ne kužiš... čemu gluma? dok čekaš da glumatanja prođu, zakopaš se još dublje u samoću, jer tu jedino sebe očekuješ i nalaziš, a razočaranja u sebe već su ti odavno poznata. ne, nije ovo žalopojka. nije ni ljutnja. samo konstatiram. ako vrijeme i liječi sve rane, jedino što sam dosad primjetio, jest sporost i mukotrpnost terapije, pogotovo kad si usamljen za blagdane. kao da nije dovoljno što mi mozak inače radi prekovremeno, sad je još i neopterećen dnevnom rutinom. ne radim, nema folklora, nema nogometa. proporcionalno tome, mjesta za crne misli ima koliko god poželiš. inače ne volim uspoređivati, no kraj ove i prošle godine poprilično sliče. ispraćaj 2017-e bio je tmuran, težak i pun negativnog naboja između bivše i mene. postajalo je jasno da naš brod tone, voda ulazi na sve otvore, spasa nema. često poželim da se tad dogodila iskra i eksplozija, uštedjela bi nam 6 mjeseci patnje i laži. ispraćaj ove godine u ropotarnicu prošlosti bit će različit utoliko, što ću za raspoloženje biti zadužen isključivo sam, a obzirom je autodestrukcija jedini dio mene u slavljeničkom raspoloženju, gore navedeni opisni pridjevi vrijedit će i ovaj put. jbga, pokušao sam na više načina zabašuriti mozak od crnih misli, uglavnom ne uspijevam. u traženju spasa od padanja, došao sam i do slušanja motivacijskih govora na youtubeu i ulovio se kako razmišljam kolika je to hrpetina jeftino posloženih i u celofan upakiranih govana. ustvari, ne mora biti, ali dokaži to budali koja ne kontrolira svoj život, već život kontrolira nju. mene. ne, nije ovo poziv u pomoć. nije ni pismo namjere. samo konstatiram. hoće li novih dvanaest listova kalendara donijeti instant poboljšanje? naravno, neće. ali... donijet će novih 365 dana vremena, na isteku kojih možda napišem pozitivniji tekst... ... |
