Marko Mežnarić
07.07.2018., subota
Tekst 47. - Trideset i pet...
|
... Vještičji sat. Kazaljke se ne žure poklopiti. Od jedanaest do ponoći, cijela vječnost. Pred dvije godine, na današnji datum, stari mi je čestitao rođendan i zafrkavao da sam proživio trećinu života. Trideset i tri puta tri, lijepih devedeset i devet. Prošle godine nikakve kombinacije oko rođendanske brojke nisu bile u igri, ali zato smo se u malom krugu obitelji i prijatelja lijepo proveselili, ispekli meso i krumpir ispod peke i sve zalili vinom iz obiteljskog vinograda. Jednostavno. Lijepo. Danas, laganih trideset i pet. U samo dvije godine prevalio sam razliku između neke imaginarne trećine i onoga što bi, sasvim realno, mogla biti polovica života. Ali, kakav dan... Druga noć zaredom, prospavana uz kemijska pomagala. Druga noć zaredom, prospavana u "novom" stanu. Stan je jednosoban, ali prostran, no zidovi kao da opasno prijete urušavanjem svaku sekundu koju si dopustim pomisliti na obitelj koju nisam uspio sačuvati. Treba mi maksimalno visoka razina samokontrole, a ja baš suprotno, padam u ponor. Prije nego ispizdim i preuredim tuđi stan do neprepoznatljivosti, uzimam xanax i gubim se u ništavilu kemijski induciranog sna. Kako sam sinoć pao u krevet, tako sam se jutros probudio u pola osam, mamuran od kombinacije piva i tableta. Ako sam spavao, a nisam se odmorio. Ako sam i sanjao, ne sjećam se. Iz ogledala me promatra izgladnjeli vampir, na blijedom licu samo su oči crvene boje. Perem zube, umivam lice, izbjegavam ponovni susret sa ogledalom. Vikendi su inače neradni, no danas moram u firmu. Ništa poslovno, samo trebam posuditi kombi da preselim sve stvari iz obiteljskog doma u samački stan. Ovo "samo", sve je, samo ne samo. Knedla u grlu, klecaj u koljenima. Spuštam se stepenicama k'o pijani rahitičar, svaka sljedeća mogla bi biti i zadnja. Zabavljam se tom idejom, privlači me. Pakiram stvari u kombi. Bacam vješalice sa košuljama i jaknama na prljavi, tovarni pod. Prenosim torbe s majicama i vrećice sa hlačama. Gadim se sam sebi. Popodne kupim sina i vodim ga da vidi gdje će tata odsad živjeti. Kaže, stan mu se sviđa, dolazit će često. Zbog njega, Držim se čvrsto za zadnje trunke pribranosti. Da skrenem pozornost sa crnih misli, pitam ga za mišljenje o razmještaju namještaja. Ideja i kombinacija je previše, ali zabavlja ga to, pa i meni bude malo lakše. Tješim se, neće mu preteško pasti to što mama i tata više ne žive zajedno. Koliko je laži u tome, vrijeme će pokazati, no alternativa je nemoguća, jer ne želim da dijete svaki dan gleda mater i oca koji kruže jedno oko drugog k'o pirotehničari oko bombe. Svaka riječ ima stražu, svaki pokret lako bi mogao biti koban. Žice su zamršene, nemoguće je precvikati onu koja zaustavlja odbrojavanje sata. Nebrojeno puta u životu nisam uspio. Nebrojeno puta u životu progutao sam govno. No, nikad dosad nisam morao progutati ovoliko i, ako ne budem žvakao, udavit ću se. A žvakati, nemam volje. Sretan mi jebeni rođendan. ... |
