Marko Mežnarić
22.09.2017., petak
tekst 45. - srednje godine?!
|
... unazad nekoliko mjeseci, primjećujem promjene u svom ponašanju. ništa drastično, nisam s nikim o tome razgovarao, čak ni sa suprugom, iako je to primjetila u nekoliko navrata. u ovom slučaju, nemam potrebe objašnjavati se. prvo, nisam nikad bio konfliktna osoba. ustvari, nisam ni sad, jer nemam potrebe ulaziti u sukobe, no razlika je između prije i sad to, što sam prije tražio način da se povučem, i najčešće bih to napravio šutnjom, a sad samo okrenem "rogove" i prihvatim okršaj. ne mislim ovdje na fizički obračun, jer od toga ionako nikad nisam uspijevao pobjeći. ne znam, rekli su mi da imam arogantnu facu, iako ustvari nisam takav, i da me zbog toga ljudi uglavnom prvo žele opaliti po nosu, pa tek onda eventualno postavljati pitanja. naravno, bilo je situacija, i kad već nisam mogao izbjeći, radio sam na tome da se naučim braniti. nekima sam ja naravnao njušku, neki su meni pokušali promijeniti lični opis. neki su donekle i uspjeli, no faca je i nakon plavog oka ili razbijenog nosa ostala arogantna, i opet sam ih poslao u tri pičke materine. mislim da sam se počeo boriti za svoje ja. pronašao sam svoj gard. jbga, ako uglavnom šutiš i samo govoriš "da", onda tvoje "ne" vrlo brzo izgubi važnost. taman da ga i izgovoriš, ljudi ga neće čuti. e, pa, ja radim na restoriranju statusa mojeg "ne". većini se to ne sviđa, jer nisu navikli to čuti od mene, ali to je već njihova stvar. ono što nikako ne shvaćaju, jest da se uglavnom ponašam kao zrcalo i samo odražavam njihovo ponašanje prema meni. druga stvar, čini mi se da se malo zatvaram. ne u sebe, ali definitivno smanjujem krug ljudi oko sebe. počeo sam sa frendovima na facebooku. došlo je dotle, da sam znao prihvatiti zahtjev za prijateljstvo od čovjeka koji me kasnije na ulici ne bi ni pozdravio, a vjerojatno ni prepoznao. broj je prošao četiri stotine. zajebi to. smanjio sam više od trećine, i još moram. odradio sam ovo i u stvarnom životu. odjebao sam dupelisce, prekinuo kontakte sa svima koji su zvali samo kad su nešto trebali. prekinuo sa svakim onim tko je zaboravio oprostiti ili tražiti oprost, ali i tko je zaboravio da pravo prijateljstvo znači međusobno se poslati u tri krasna kurca, pa onda nastaviti dalje, bez zamjerke. gurnuo sam to sve do vjenčanih kumova, jer ništa ne radim polovično. zasrali smo, ekipno, bili na pas mater, ali ne trebaš me, ne trebam te?! ok. hvala što se nisi sjetio mog rođendana i godišnjice braka, uvelike si mi olakšao odluku. bili na pas mater ili ne, ja sam se vaših rođendana i godišnjice sjetio, i nazvao. jebeš mi sve. digresiram. uglavnom, manje ljudi, manje sranja za trpiti. postao sam strpljiviji. treniram živce, mukotrpno i dugotrajno, i ponekad si mislim da ne bih trebao, jer ima neka ljepota u kaosu rasutih živaca, ali... samo glup čovjek prestaje raditi na sebi. više ne forsiram razgovor, ponajviše zato što lako planem kad držim monologe, a potpuno popizdim ako druga strana uporno šuti. šutiš ti, a šutjet ću i ja, barem dok ne posložim u glavi ono što imam za reći. mirnim tonom. hladne glave. poslije mogu opet šutjeti. naravno, ne pali ovo uvijek, nije ni moguće tako. jbga, ponekad se dan tako jebeno loše posloži, da nema šanse proći bez kuršlusa. ali, puno je manje takvih dana nego prethodnih godina, i ja to svakako računam kao osobni napredak. postajem malo oštriji prema sinu. pripisujem to njegovu odrastanju i mojoj namjeri da spriječim sve možebitne pizdarije koje bi za odrastanja mogao napraviti. jasno mi je da neću uspjeti. ušao je u 11-u godinu života, veseo, zdrav, žilav. inteligentan i radoznao. ima ekipu s kojom radije hara igralištima nego bespućima virtualne stvarnosti i to mi je neizmjerno drago. no, kao čovjek koji je na igralištu odrastao i bio poprilično povodljiv kad je ekipa u pitanju, računam da ću morati stalno biti na iglama, ponajviše dok pubertet ne prođe. hoće li me moje dijete zbog toga većinu vremena mrziti?! vrlo vjerojatno. kad sam ja bio u pubertetu, stari je bio najnaporniji svjetski seronja koji samo smeta i zanovijeta, nema pojma o ničemu i pripada fosilima. zato se sad svako malo okrenem k njemu po savjet i društvo. dobar je stari, uvijek bio, a ja sam bio mala nadurena pizda. hoće li moja oštrina prorijediti i razvodniti trenutke pažnje?! nikada. kako bude stasao u muškarca, mazit ćemo se sve manje, ali... - volim te, sine ; to nikada neće nestati iz mog izričaja. ipak, moj je posao usmjeriti i pokazati, a to teško može proći bez ijedne svađe. jbga, i najbolje zanimanje na svijetu mora imati nekih poteškoća, inače bi valjda bilo premonotono. na kraju, ne mogu da se ne zapitam : jesu li ovo znaci ulaska u neke srednje godine?! ne znam. imam 34 godine, nerijetko se još ponašam kao da mi je 17. istini za volju, jebivjetrim rjeđe nego prije, a kad i zaglibim, onda sam drugi dan k'o stari mačor, samo gledam gdje da izvalim tjelesinu u ležeći položaj, i da mi frižider nije predaleko. dobra stvar je što ne donosim impulzivne odluke (barem ne stalno!), ne osjećam porive kupovati neke sportske kabriolete, drastično mijenjati svoj izgled, ili tako neke pizdarije, pa ono, ako srednje godine i jesu, a kriza istih ipak nije. nadam se da ni neće biti. će vidimo. čitamo se. pozdrav, dobri ljudi... ... |
