Marko Mežnarić
08.03.2017., srijeda
tekst 41. - dogodovštine skijaške, 2. dio...
|
... Termin drugi, 7.-14. siječnja 2017. da moram birati alternativni naslov, bio bi to "Talijanska obiteljska ski rapsodija, uz govorne vježbe njemačkog"; pretjerano?! možda tako zvuči, ali vjerujte, nije... uglavnom, da će obitelj Mežnarić sa prvim danima Nove 2017-e na skijanje, to se znalo već negdje od srpnja prošle godine. prošle zime od skijanja nismo vidjeli ni s-, jer nije bilo love, a kao izravna posljedica toga došlo je cviljenje mog starog, inače zagriženog skijaša koji radije mijenja dva tjedna mora za jedan tjedan skijanja. kukulele, on nikad više neće ići na skijanje, nema se novaca, pa nema se ni s kim, pa ga već stišću i godine, pa bla bla bla... kad nam je cviljenje i jamranje (jadikovka, za eventualne čitače van podravskog kraja) dopizdilo, u tajnosti smo se dogovorili da se malo stegne remen i zubi stave na klin, da se rezervira apartman i da starog pod božićnom jelkom dočeka poklon u obliku šest dana skijanja. ustvari, poklon jest bio ponajviše za njega, ali i za sve nas, jer skijanje volimo svi, osim moje žene. ona nikad nije bila na nekom takvom izletu, ali je inače zimogrozna, pa joj se automatski nije išlo u snježne izazove. lova se skupila, apartman smo rezervirali u malom talijanskom mjestu Valdaora di Mezzo (Olang), jer ciljano skijalište bilo je Kronplatz, na alpskoj tromeđi Italije, Austrije i Njemačke, i sad je samo trebalo čekati da Badnja večer prijeđe u prve minute Božića, pa da starog nagovorimo na otvaranje poklona. iznenađenje je bilo veliko, a radost još veća. stari je po otvaranju koverte s potvrdom o rezervaciji izjavio da se sad mora napiti od sreće, jer inače se to, mo'š mislit, na Badnjak i Božić ne bi dogodilo. jedino, što do zadnjeg dana nismo znali, brojčano je stanje ekipe. brat se premišljao, bilo je skoro gotovo da ide, na kraju ipak nije išao, i nek mu bude žao, jer je ceker i jer mu niš' ne bi falilo, a najmanje pive i zajebancije. dobro, falila bi mu zaručnica, al' sedam dana nije kraj svijeta. jbga. 7. siječnja, subota ujutro, stari, mama, žena, junior i ja. pijemo kavu, trpamo stvari u bunker mazde trojke i krovni sanduk, popularno nazvani "tulec", po proizvođaču istog. od Koprivnice do Olanga skoro je šest stotina kilometara. Hrvatska do Slovenije, cijela Dežela do Austrije, i nakon skoro devet sati i dva stajanja, napokon Italija. jel moram uopće i spomenuti da je Njegovo Prerazmaženo Veličanstvo, jedini mi nasljednik, ispizdilo sa živcima već do Varaždina, i da smo lančanom reakcijom i mi ostali u autu bili osuđeni ispizditi prije nego stignemo na odredište?! te je žedan, te je gladan, pa mu doooosaaaaaaaaadnoooo, pa mora piškiti, pa jel ima još puno, pa koliko još, pa je opet žedan, pa Isuse kad bude taj Olang... pa mi došlo da mu se više najebem mamice dosadne, koliko god ga obožavam. ipak, prije nego je mamica stigla dobiti porciju, stigli smo u Olang. putem do apartmana stajemo u Billu po špeceraj, i u ski školu po ski karte za malog i mene. imamo preko njih neki popust, a obzirom su vremena zajebana, svaki euro se broji i okreće dva puta. Frau Moser nas je srdačno dočekala, njezine smo ponovljene mušterije i gosti, jer se odnos uloženo/dobiveno uvijek za naše potrebe pokazao zadovoljavajućim. za usporedbu ima apartmana kod drugih ugostitelja, gdje to nije bio slučaj. uzimamo ključeve i dolazimo na treći kat zgrade u centru mjesta. stan broj deset. smještaj je neke srednje veličine: dvije spavaće sobe sa balkonima koji pružaju lijep pogled na mjesto i planinu u daljini, mala kuhinja, kupaonica i hodnik. uključena posteljina, ručnici, satelitska tv, wi-fi, garaža i grijani ski box. sve lijepo namješteno, opremljeno i uredno. jbga, po cijeni od sto eura na dan, i mora biti. raspakiravamo se, žena sprema večeru, i dok čekamo na jelo, stari i ja se spuštamo u kafić, na prvu od mnogo rundi mutnog Franziskanera. sate poslije večere provodimo uz Monopoly i smijeh, svako malo odlazeći mislima na bijele staze Kronplatza. nestrpljivi smo, svi osim žene, kojoj je još uvijek samo hladno. i to će se uskoro promijeniti. spavao sam loše. ne prvu noć, što je inače običaj kad negdje otputujem, već svaku noć. zašto? ne znam. kad putujem sa folklorašima, prva noć mi je uvijek loša, to je nepisano pravilo. strgan sam od puta, krevet mi je nepoznat, nema žene da mi uvali guzu i noge da joj grijem, pa trebam jednu noć da se malo priviknem. priznajem, nije baš najpraktičnija navika, ali na podsvijest ne mogu utjecati. nisam bio jedini s tim problemom, jer i supruga je spavala loše. klinac i starci nisu imali tih problema. ipak, nisam dopustio da mi loš san pokvari skijašku idilu. ljepotu Kronplatza je teško opisati riječima. kad prve skijaške pothvate napraviš na pedeset metara brijega Podravkinog Rekreacijskog Centra, onda ti je odlazak na četiri kilometra ski staza Sljemena ravan ispijanju božanskog nektara. ipak, Sljeme postane nekako maleno kad prvi put doživiš dvoznamenkaste kilometre skijaških staza slovenske Rogle, a zatim i austrijskog Nassfelda, no i oni se nekako smežuraju kad se popneš na dvije tisuće i tristo metara visok vrh Kronplatza, i pojmiš da je pred tobom zamalo sto i dvadeset kilometara skijaških puteva. sunce je visoko, glazba trešti iz kafića, temperatura je savršenih minus pet. junior je predan u školu skijanja, stari nestrpljivo čeka da zajedno krenemo u prvi spust. stopala me bole od još krutih pancerica, ali kao i kod prve noći u stranom krevetu, i kod pancerica sam već naučio očekivati, ali i zanemariti početnu nelagodu. gdje god se okreneš, ski staza, svaka i posljednja ispeglana ratrakom, gužve nema. ispipavam skije, testiram koljena, vadim se iz gotovo sigurnog pada na drugom spustu. smijem se. stari se smije. fotografiramo se. iza nas okolni vrhovi Dolomita, fotografija do fotografije, jedna ljepša od druge. savršeno za panoramsko slikanje.  na skijanju smo, jebote. napokon. la vita e bella. dok se spuštam niz padinu, pitam se, osjeća li se i pas ovako kad se istrgne s lanca?! ono, malo čudno, ali skroz dobro?! vrijeme na skijalištu već tradicionalno ima predodređen raspored. dolazimo na prvu žicu između devet i pola deset, dižemo se na vrh i odradimo spust ili dva na plavoj stazi, čisto za zagrijavanje. junior zatim ide u ski školu od deset ujutro do jedan popodne, a stari, mama i ja skijamo po želji. mama je skijati naučila u četrdesetima, i premda je tehniku savladala, strah od brzine nije, pa zato skija polako i sama, za svoj gušt, redovito na plavim stazama. starome i meni to bude previše sporo i monotono, mi smo željni izazova crvenih i crnih staza, pa da mamu ne forsiramo na svoj tempo, razdvajamo se uz dogovor za ručak u jedan, u restoranu kojeg interno zovemo "okrugljak". u okrugljaku je uvijek gužvovito, ali uvijek sve lijepo. lijep interijer, lijep pogled na skijalište, lijep menu, lijepe cijene. ubitačno lijepe cijene. pola litre piva je pet eura, pola litre soka tri, a šalica čaja je dva eura. porcija krumpirića je tri i pol eura, pizza cut je jebenih šest i pol eura. izuješ se iz pancerica kad ti teta na kasi na tečnom njemačkom izrecitira drei und dreisig euro, funfzig, bitte - a ti na tacni imaš neki nereprezentativni pizza cut, sirotinjski kup krumpirića, dvije pive, dva soka i čaj. nazad nema, junior mora jesti, a ti si žedan od vindlanja. jebeš mi sve, nisam cicija i škrtac, ali da je skupo u vražju mater, jest, i da uvijek me iznenadi, iznenadi me!!! poslije ručka mami obično bude dosta i ode u apartman, a deda, tata i sin nastavljaju skijati do četiri, nekad i do pola pet popodne, već ovisno o tome koliko smo iscrpljeni. posljednji spust dana deda obavezno odradi na skijama, a junior i ja nerijetko žičarom. malac bude mrtav umoran i nema smisla da ga forsiram, jer na takvim stvarima se lako dogode pizdarije. popusti koljeno, padne koncentracija, onda padneš i ti, a padati nije lako ni kad si svjež i odmoren, kamoli prebijen. i onda uslijedi najljepši prizor dana. prije nego sjednemo na ski bus, odemo u kafić na pivo i toplu čokoladu. stari i ja uživamo u svakom gutljaju piva, a malac se raskomoti i nabrzaka potamani smeđi napitak, pa ga ulovi fjaka dok čeka da mi dokusurimo svoje. lice mu je crveno od svježeg zraka, kosa mu je raščupana od kape, oči su na pola koplja, diše polako i duboko. mrtav je umoran, ali je sretan. i ja sam sretan što mu ovo mogu priuštiti. u jednom trenutku ulovio sam starog kako gleda mene dok gledam juniora, i baš me zanimalo, dok on gleda svog sina, a ja gledam svog, razmišljamo li isto?! nisam pitao, ali bilo bi lijepo da je odgovor potvrdan. večernji sati, za razliku od skijaških, nisu podložni rasporedu, izim vremena koje provodimo za večerom. prije svega, društvene igre - Monopoly, Remi, Čovječe, ne ljuti se. majko mila, koliko smo partija te posljednje odigrali u šest večeri, toliko valjda nisam odigrao u koju godinu djetinjstva. smijali smo se, štrkali jedni drugima figurice, psovali na najmaštovitije načine kad bi bili srušeni. da su kojim slučajem kočijaši mogli to čuti, uzeli bi papir, olovku i bilježili u natuknicama, jer pune rečenice ne bi stigli zapisivati: - pas, mama, prvo normalno, pa onda u p...u; i tome slično. zatim, šetnje mjestom, pa odlazak u obližnji gradić Brunico, u nadi da ćemo još zateći Božićni sajam. kasnimo dan ili dva, ali sam gradić je doživljaj vidjeti. nema žurbe, nema stresa, ovi ljudi znaju živjeti. dobra vremena. osim boravka u, po mnogima, skijaškoj Meki, još su dvije stvari oduševile i dodatno uljepšale ovih šest dana. prvo, žena/majka/kraljica se okrenula za sto osamdeset stupnjeva u svom doživljavanju skijanja. mjesecima pred odlazak na Kronplatz cendrala je da će joj biti hladno i da ustvari možda i ne bi trebala ići, jer nju snijeg veseli samo dok kroz prozor gleda kako pada, a ona grije guzu na radijator i pije vrući čaj. sa tim argumentima, naravno, nije uspjela ostvariti i opravdati svoj izostanak, a sad i sama priznaje, dobro da nije, jer kad je došla žičarom na vrh skijališta i vidjela svu tu ljepotu i ljude koji uživaju, nije mogla sakriti oduševljenje, niti više govoriti kako ne želi probati skijati. evo, prošli vikend smo s prijateljima bili na Krvavcu i u Ljubljani, nije joj trebalo dugo da si kupi skijašku jaknu, svoj prvi dio ski opreme. za sljedeću sezonu moram skrpati za još jedan par skija i pancerica, za još jednu ski kartu, kao i za još jednu ski školu. nema veze, sretan sam, došlo je na moje. drugo, nakon skijanja s ekipom u Austriji, dobio sam još jednu priliku vježbati svoj friško učeni njemački, ali ovaj puta u Italiji. ne, nisam se zabunio. govorne vježbe njemačkog sa Talijanima. objašnjenje je jednostavno. tromeđa Austrije, Njemačke i Italije ima povijest obilježenu ratovima, posebice Prvim svjetskim. nakon tog rata Italija je anektirala Južni Tirol i tako ga preuzela od Austrijanaca, napravivši iz njega vječitu rak ranu u odnosima dvaju zemalja. danas je Južni Tirol autonomna pokrajina unutar Italije, glavni grad je Bolzano, njemački je i dalje prvi jezik i govori ga većina stanovništva, no proticanjem vremena i miješanjem ljudi, u opticaj je ušao i talijanski jezik, a koriste ga prvenstveno mlađe generacije. jbga, na talijanskom znam tek osnovno, ali zato sam njemački šprehao i brusio gdje god se ukazala prilika. mnogo dobro, ovako spojiti ugodno s korisnim. čovjek stvarno vrijedi onoliko, koliko jezika govori. morao bih naučiti još koji. naravno, sve što je lijepo, kratko traje, pa je tako šest dana skijanja prošlo brzo, a pet od toga bilo savršeno, što je omjer koji bih potpisao za svako sljedeće skijanje na koje budem imao prilike ići. zadnji dan nismo skijali ni pola sata. ujutro je počeo padati snijeg, krupne pahulje vrlo su brzo stvorile veliku količinu svježeg snijega na stazama, a to je automatski skijanje pretvorilo iz uživancije u borbu za život. skije propadnu, ne vidiš ih, moraš skakati da bi promijenio smjer, koljena i mišići natkoljenice izgore u jednom spustu. a onda je još počeo puhati olujni vjetar. sjedili smo u okrugljaku, ispijali kavu i pivu i gledali kroz prozor, ali nismo uspijevali vidjeti ništa osim bjeline i tek onu najbližu kabinu zaustavljene žičare kad bi se jako zanjihala. potrajalo je to do neka dva sata popodne, kad se vjetar malo primirio i žičare ponovno proradile punom brzinom. skijaše si mogao nabrojiti na prste jedne ruke. stari i junior nisu htjeli odraditi ni zadnji spust ove sezone, no ja sam se baš morao ponovno uvjeriti koliki sam mazohist. dečki su otišli žičarom dolje, a ja stazom. ubio sam se. toliko je bilo naporno i zahtjevno, da sam svako malo morao stati i uloviti sape, a osim toga su me zajebavale i naočale, snijeg je i dalje padao i zatvarao mi je otvore za ventilaciju na njima, pa su se maglile u vražju mater. mislim da neću tako nešto skoro ponoviti, barem ne svojevoljno. ili?! jbga. zadnja večer u apartmanu, počistili smo sve, spakirali torbe za put, spakirali sebe na posljednju noć u ovom raju na zemlji i sljedeće jutro krenuli doma. Aufwiedersehen, Kronplatz, bis nachstes Jahr. Es war perfekt. čitamo se, pozdrav, dobri ljudi. ... |
