Marko Mežnarić
17.08.2015., ponedjeljak
tekst 27. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 2. dio...
|
... 21/07/2015, dan drugi... budim se s okusom jeftinog piva u ustima nije da me itko tjerao popiti i gutljaj, i nije da sam inače neki strastveni pivopija, ali - kud' svi, tu i mali mujo - popio sam koju. ono, čisto iz solidarnosti s ekipom. higijena, doručak, slobodno prijepodne. voditeljica ansambla, dr. Šešić, odlazi na primanje kod gradonačelnika, mi ostali raspršujemo se u svojim vlastitim namjerama : neki natrag u krevet, neki u obližnji Lidl, a ja u dvorište na klupu, pokušavam napisati neki redak teksta za blog. na klupi do mene, mladi su koprivnički tamburaši i violinistice, stvaraju zvučnu kulisu uštimavajući instrumente i zatim isprobavajući nekolicinu skladbi, usput pijuckajući pivo. ovakav ambijent bio bi moja konstanta, kad bi ovo moje pisuckanje ostvarivalo profit dovoljan da obitelji i sebi priuštim pristojan život. da, da... ovako bih provodio dane. papir i olovka, tamburaši u pozadini, eventualno šalica kave ili čaša crnog vina. čovjek smije sanjati, zar ne?! ekipa se skuplja oko podneva, čeka nas razmjena darova sa drugim grupama, a potom i zajednički ručak na kojem svaka zemlja prezentira neko svoje nacionalno jelo. što zbog vrućine, a što zbog nedostatka maštovitosti i resursa, niti smo nešto posebno ponudili za kušanje, niti smo nešto posebno kušali. stvar je spasilo hladno pivo, kojim smo multinacionalnu mješavinu jela ipak nekako progutali, no istodobno nas je uhvatila takva fjaka, da nekolicina nas ne odlazi ni do soba na počinak, već vrijeme od ručka do probe, zakazane za tri popodne, provodimo u poluležećem položaju, razbacani po drvenim klupama u hladu dvorišta. pila nam se kava, ono, jako, ali obamrlost nije dozvolila reakciju u smjeru utaživanja te želje, i mislim, da tek sad razumijem zašto je Dalmatincima teško raditi... a ki bi usta, Boga ti?! po dolasku popodnevne trojke polako se budimo iz pivsko-sunčane opijenosti i, poučeni jučerašnjom neefikasnom izvedbom probe, odrađujemo samo kratke korake i "štelanje" pozicija za pozornicu. danas prvi puta izvodimo dva puta po četrdeset i pet minuta programa, sa pauzom za večeru između prvog i drugog dijela. u nošnjama odlazimo u grad. pucaju nam osmjesi kad shvatimo da prvih četrdeset i pet minuta programa moramo odraditi na parkiralištu nekog društvenog doma za stariju populaciju (ako nije bio i starački!), a koje je još k tome i koso napravljeno. gledalište je određeno sa nekoliko redova stolica, popunjenih do zadnjeg mjesta, no, po nekoj slobodnoj procjeni, ima tek nekih pedesetak, ako i toliko ljudi. program teče veselo, malo se gubimo, pa se malo tražimo, sve uz zarazan smijeh što se širi po kolu, već kako tko ulovi nečiji pogled, a vrh svega je Mirko, voditelj naših tamburaša, čije se naredbe i upozorenja čuju valjda do kraja gledališta. osrednjih,do slabih četrdeset i pet minuta ipak završavamo uz pljesak, dok istodobno osluškujemo jačanje vjetar i gledamo skupljanje crnih oblaka na nebu iznad nas. potaknute ovim, cure razvijaju pjesmu baranjskih dodola, kojom se nekad zazivala kiša. čarolija pjesme ispunjava se sa prvim, krupnim kapima kiše. sakrivamo se u prostor gore navedenog doma, pa uz pokoju čašu finog rosea ili piva, širimo pjesmu i dobre vibracije, na prvotno čuđenje, a zatim i oduševljenje naših domaćina, koji ne razumiju ni riječi pjesama, ali im zato tijela naočigled upijaju melodiju i povratno reagiraju ritmičkim pljeskanjem. kiša, koja je prvo izgledala kao da će biti samo kratkotrajni pljusak, nastavila je padati, kao da je vidjela umor na našim licima i odlučila nam "malo izaći u susret", možda iz zahvale što smo je dočekali pjesmom. drugih četrdeset i pet minuta programa otkazano je, vraćamo se u internat, nevješto pred domaćinima zbog toga skrivajući olakšanje. umorni smo, nošnje su postale teške, a čizme počinju žuljati, ali iz pristojnosti se kobajage žalimo na kišu, jer ipak u Francusku nismo došli na izlet, već odraditi posao. dan završavamo odlaskom u trgovinu, jer alkoholna terapija je svakodnevno obvezatna, pa pijuckamo u internatu, neki manje, neki više, a neki previše, dok razgovaramo o predstojećem danu i teramo zajebanciju. mislim da smo u tim trenucima polako svi postajali svjesni kako ovo neće biti lagan posao, niti neka "šetnja parkom", već težak fizički rad. dan drugi, gotov. bacam se na krevet i čini mi se, kao da sam već u padu bio napola u snu. dani su vrući, ali zato noći budu taman toliko hladne i svježe, da ne treba pokrivač i lijepo se spava. bonne nuit... ... 22/07/2015, dan treći... doručak u osam i trideset, posljednji kojem sam prisustvovao na ovom festivalu. svakog jutra malo kruha, malo meda ili pekmeza sa margarinom, isprano sa malo mlijeka ili nesquicka, nije to nešto bez čega čovjek ne može, pogotovo, ako je dan prije večerao nekoliko piva. danas je službeno otvorenje festivala Interfolk 2015., iako su sve grupe nastupale barem jednom tijekom protekla dva dana. spremamo se za odlazak u dvoranu gdje će festival službeno biti otvoren, usput tražeći jednog člana ekipe, koji je, "ničim izazvan", prethodnu noć proveo kod argentinaca. od nas se danas zahtijeva nekih petnaest do dvadeset minuta programa, kao i odabir pet parova koji će, u zajedničkoj koreografiji svih izvođača, otvoriti festival na najljepši mogući način, pokazujući da nas glazba i ples spajaju i čine jednakima, iako smo iz najrazličitijih krajeva svijeta. prije svega, tokom tonske probe, oduševljeni ozvučenjem, osvjetljenjem i pozornicom, zamalo ostajemo bez teksta. pod je mekan i hrapav, čizme se ne kližu. reflektori osvjetljavaju svaki kutak pozornice, a ipak ne trešte u oči. kao vrhunac svega, mikrofoni, zvučnici i miksete toliko su kvalitetni, da se za svaku grupu posebno uštimavaju do savršenstva. čuje se svaki šum, zvuk je kristalno čist. nikad, ali nikad ovaj ansambl nije nastupao u ovako kvalitetnom okružju, a bilo nas je svugdje po svijetu. zajednička koreografija samo je povećala oduševljenje. osmislio ju je koreograf kolumbijskog ansambla, a nama je trebalo nekih dvadesetak ponavljanja da je usvojimo. već smo tada bili umorni, i kao neku malu nagradu za dobro obavljen posao, odlazimo u obližnji mcdonalds na ručak. vremena je malo, jedemo brzo i nakon toga žurimo na autobus koji će nas vratiti natrag u internat. onih nekoliko minuta, koje čekamo da bus dođe, provodimo u ponavljanju zajedničke koreografije. smijemo se, smiju nam se i prolaznici, trube iz automobila, nama ne smeta, zabavljamo se. nošnje oblačim u petoj brzini, jedva sam se stigao otuširati. svi smo spremni za pokret koju minutu prije pet popodne, no ne odlazimo ikamo, jer već drugi dan zaredom kiša kvari planove organizatora. isprva čekamo "u niskom startu", no kiša ne odustaje i naposljetku zapovjedni stožer javlja da se mimohod otkazuje. koliko sam već tada bio umoran, ova mi je pošteda bila draža, nego da sam vidio Boga. skidam nošnju i bacam se na krevet, do pola osam navečer vrijeme provodim čitajući Marquezovih Sto godina samoće i izmjenjujući sms poruke sa sinom. kaže, tužan je i nedostajem mu. nedostaje i on meni, ali umjesto da mu to priznam i time ga dodatno rastužim, zezam ga da bi mu bolje bilo tipkati nekoj curi, a ne meni. samo on zna, jesam li ga uspio oraspoložiti. iako su teški, cijenim ove trenutke u kojima si nedostajemo, kao i one kad dođem doma praznih ruku, a on svejedno dotrči i baci mi se u naručje, jer neće toga biti još mnogo, tek toliko dok još malo ne naraste i, oslobodi me Bože, opali ga pubertet. onda postaje čupavo, znam po sebi, neće mi više ni trčati u zagrljaj, niti ću mu nedostajati. u pola osam ponovno sam u punoj "ratnoj" spremi, krećemo na otvaranje festivala, koje počinje u devet sati. dolazimo u dvoranu i čekamo, prvo na zajedničku koreografiju, a odmah potom i na nastup cijelog ansambla. imam tremu, prvi put, nakon ne znam koliko godina, toliku da ne mogu izdržati, pa jurim na wc dok traju uvodne govorancije i vraćam se u trku, sa prvim taktovima pjesme, taman da krenem na pozornicu. kvragu, već su se i kolumbijci, koji plešu do nas, zabrinuli! where marko?! where marko?! kad, eto markana, starog seronje, obrisao dupe i izletio na spektakl otvaranja. bilo bi cool, da nije bilo ovog dijela gdje se usrah od treme!!! dvorana krcata, publika raspoložena, ubrzan rad srca, mala petljancija negdje na sredini zajedničke koreografije, ali zato uživancija i adrenalin za pamćenje! biti dio ovakvog događanja, to je stvarno velika stvar! podsjetilo me ovo na prve seniorske korake i nastupe. imao sam četrnaest godina, veliku želju i oči pune čuđenja, jer čari pozornice su tek čekale da budu otkrivene. do kraja večeri ostajemo gledati nastupe ostalih grupa, a nekako nas se najviše dojme argentinci i kolumbijci. obje grupe su efektne, iako svaka na potpuno različit način. argentinci su dobro podmazan stroj, disciplinirani do u takt, sve k'o po špagi, izvježbano u milimetar i milisekundu. kolumbija, pak, ekipa je iz koje pršti samo jedna osobina - seksepil - zavode se tijekom cijele koreografije, i premda su pokreti naučeni i koreografirani, izazovni pogledi i pokreti tijela to ni u kom trenutku ne odaju. gledajući kolumbijce, naš folklor bi čovjek mogao doživjeti kao pomalo krut i uštogljen, premda je raspon emocija znatno širi od kolumbijskog. dan završavamo ispijajući pokoju pivu, uz neizbježnu zajebanciju i uspoređivanje dojmova, što je sad već standardno, gotovo kao obrazac ponašanja. večer, sad već na izmaku, pokazala je da glazba i ples mogu vrlo lako ujediniti svijet, a nakon toga je i svijet pokazao sve svoje različitosti ispod istog glazbenog pokrivača. leeeeepo, lepo... ... |
