Marko Mežnarić
09.08.2015., nedjelja
tekst 26. - Dnevnik Francuske, Interfolk 2015., 1. dio...
|
... 18/07/2015, večer prije... pakiranje. mrzim pakiranje, i to samo zbog jedne stvari - neizbježnog osjećaja da sam, unatoč spisku ili dvostrukoj kontroli, nešto zaboravio. u nadi da ću se tog osjećaja riješiti,u mislima konstatiram da ću morati, pa onda svakako i moći bez onoga što zaboravim. jalova nada, osjećaj ostaje sve dok ne raspakiram stvari na odredištu i uvjerim se da imam sve potrebno za narednih osam dana festivala. zatvaram torbe, stavljam ih kraj vrata, spreman sam. pola jedanaest, u kući je mirno, žena/majka/kraljica i sin spavaju snom pravednika. da ih ne probudim, tiho, kao crkveni miš, sjedam u naslonjač i zadubljujem se u x-tu reprizu reprize filma Zločesti momci. polazak za Francusku je u jedan iza ponoći, imam još vremena i odrijemati. nisam više nestrpljiv krenuti, kao nekad. ustvari, nekako mi se istovremeno i ide, i ne ide na put. podvojeni osjećaji. tamo je ekipa, ples, zajebancija. tu je dom, obitelj. pripisujem ovu podvojenost laganoj zasićenosti folklorom. bavljenje plesom u moj je život donijelo svašta. smijeh, suze, putovanja i slike koje vrijeme ne može izbrisati. prijateljstva i kumstva. obitelj od trideset i sitno članova, koji "dišu" po istom notnom zapisu. ipak, nakon dvadeset i pet godina istih nota, malo sam umoran. odjednom me smeta neudoban autobus, lagano me živcira peglanje nošnji, probe kao da su vjekovima duge, a pljesak publike više ne zvuči onako čarobno, kao prije. ne, nije stvar ansambla. stvar je pojedinca. jedan bivši član lijepo je to sročio u kratku, ali duboku rečenicu : - ja sam svoje aplauze pokupio, sad malo netko drugi. uz to, nadovezujem onu da se s fešte uvijek odlazi kad je zabava na vrhuncu, i odmah samog sebe korim što sam taj trenutak propustio. markane, možda je polako vrijeme da kopačke objesiš o klin...?! sam od sebe, budim se u ponoć i trideset i četiri minute. još je jedanaest minuta do oglašavanja alarma na mobitelu. brzinsko tuširanje hladnom vodom, čisto da suzbijem bilo kakvu šansu glavobolje, i već je brat na vratima, nosi moje torbe u auto. ljubim usnulog sina u čelo, opraštam se sa ženom/majkom/kraljicom uz neizbježno obećanje da ću se javiti kad stignem na odredište, i odlazim. srce zakuca jače, krećem na turneju, no trenutak poslije se smiri, podsjećajući na ono što ostaje čekati na moj povratak. podvojeni osjećaji... ... 19/07/2015, putovanje... polazak autobusa dogovoren je za jedan sat iza ponoći, s namjerom da ekipa spava za vrijeme noćne vožnje i tako prividno skrati putovanje. pokazalo se to vrlo zgodnim rješenjem prilikom nedavnog putovanja za dubrovnik. međutim, realizacija je ovaj put izostala. krenuli smo u jedan i koju minutu iza ponoći, spavali dok se nije razdanilo, neki i malo dulje, ali na dvije stvari nismo računali: ljudski faktor pogreške, te prilike na koje nismo mogli utjecati. ljudski faktor su vozači, koji su isprva vozili ne koristeći navigaciju, već su se ravnali prema karti, a čitanje iste nerijetko je neprecizno i rezultira greškama, što manjim, a što većim. u našem slučaju, manje greške rezultirale su krivim odabirom autoceste, vožnjama u krivom smjeru i natrag. naposljetku, kad se sa stranputica vratilo na pravi put, onda je zaštekalo gdje nismo mogli utjecati. utrka Tour de France rutom je prolazila kraj Lyona, pa je policija blokirala cestu i sav promet preusmjeravala na obilazni put, a taj je podrazumijevao dvoipolsatnu vožnju serpentinama i obavezni zapletaj crijeva, čak i rigolletto za pojedince. da rezimiram, imali smo namjeru putovati nekih šesnaest sati, no umjesto toga putovali smo dvadeset i dva. toliko vremena u autobusu, bez obzira na redovite pauze svaka tri i pol do četiri sata, dopizdilo bi svakome. nismo više znali kako se prisložiti, gdje staviti glavu, a gdje ugnijezditi guzicu. u Le Puy en Velay stižemo malo prije ponoći s nedjelje na ponedjeljak, bolnih glava, iskrivljenih kičmi i odrvenjelih dupeta. vodiči nas čekaju, kao da ne kasnimo više od pet sati, i vode nas u nekadašnji internat u sklopu instituta kojeg smo, kao posljedicu krnjeg razumijevanja francuskog, "otšacali" kao agronomskog. jedemo dozlaboga zagorenu pizzu kao da su najfiniji sarajevski čevapi s kajmakom, ajvarom i lukom, tuširamo se u nadi da će voda isprati umor zajedno s prljavštinom, i naposljetku liježemo u jednokrevetne sobe. predugi dan napokon je završio. počinje odmor, više nego zaslužen. ... 20/07/2015, dan prvi... budim se par minuta nakon osam i, za divno čudo, umor ne osjećam. pogled kroz prozor ne nudi neki poseban prizor, ali zato potpuno oduševljava odlazak u grad na doručak i kratak obilazak. ok, ne toliko doručak, koliko obilazak, jer kroasani i kava nisu nešto što bi hrvatske sinove i kćeri oduševilo kao obrok kojim bi započeli dan, već možda samo kao slatki kraj istog. digresiram... Le Puy en Velay, grad u kojem bi lako bilo živjeti. tempo je skroz opušten, pogotovo što je tek deset prijepodne. nema strke, nema tipične gradske vreve, kao npr. u Zagrebu. obilazimo lokacije, trgovine i suvenirnice, vlasnici jedva da i podignu glas, dok promatraju novopridošle mušterije i pokušavaju odgonetnuti kojim jezikom govorimo, ali nam svejedno bez problema prodaju razglednice koje ćemo poslati članovima ansambla što su, iz raznoraznih razloga, bili spriječeni ići s nama, te suvenire u vidu magneta, figurica i tvorevina od čipke, koje ćemo pokloniti najbližima. oko podneva odlazimo na ručak, jedemo poprilično začinjena, ali sasvim ukusna jela, usput s vodičima dogovaramo još jedan obilazak grada, pa siti i veseli provodimo popodne u zafrkanciji i odmoru, uz iznimku jedne brzinske probe koja, po mom skromnom mišljenju, nije bila nimalo produktivna. plesati na vrućem asfaltu, dok sunce nesmiljeno prži, nije baš neki gušt, no svejedno samouvjereno konstatiramo da festival ipak nije tako naporan kako nam se činilo u razgovorima na probama. naredni dani pokazat će koliko smo se prevarili... u osamnaest sati imamo prvu obavezu po festivalskom programu. u neformalnom tonu, sve grupe skupljaju se u dvorištu instituta. za početak, međusobno se upoznajemo radeći kartu svijeta, i to na način da je dvorište zamišljena karta, a svaka grupa mora po prilici stati na poziciju svoje države. smijemo se, jer ekipa sa Šri Lanke se smješta odmah do nas, na poziciju koja bi po karti otprilike odgovarala teritoriju Bosne, i naravno da smo ih odmah prozvali Bosancima. nakon toga, dijelimo se u grupe u kojima je svaka zemlja podjednako zastupljena članovima, pa učimo izgovarati pozdrave na tuđim jezicima, te pokušavamo zapamtiti imena jedni drugima. Khulite, sitni dječak sa Šri Lanke, širokog osmijeha i živih, smeđih očiju, sličnih onima kakve ima i moj sin. Jimmy, Natalina i Luc, živopisni članovi grupe Guadaloupe, pridošle s Karipskih otoka. objasnili su nam da su nešto kao inačica francuskih cigana, jer je i teritorij s kojeg dolaze nekoć bio francuska kolonija. Juan, Kolumbijac koji je, kao i ostatak njegove grupe, temperament prilikom upoznavanja izostavio pokazati, ali zato je prilikom njihovih nastupa prštalo!!! Martina i Ornella, dvije male Argentinke koje su kasnije na bubnjevima pokazale kako je bitno srce, a ne tjelesni izgled. Aurelie i Simon, domaćini iz Francuske. Marie Benedette, putena crnoputa plesačica iz Benina, sramežljivog osmjeha koji ničim ne odaje da uz ritam bubnjeva svojim bokovima počinje ples, što lakoćom hipnotizira. bon jour. buenos dias. kohomode. hello. bok. nažalost, na upoznavanju nisu bili kanađani i bugari, a kad smo upitali zašto, rekli su nam da oni već odrađuju prve nastupe. ipak, donekle smo ih "pohvatali" narednih dana. za kraj upoznavanja, svaka grupa slaže koreografiju istkanu plesnim koracima iz svih zemalja. naravno, da je raspoloženje na vrhuncu, dok gledamo beninsko mrdanje guzom praćeno podravskim drmešom ili jelicom koja vodi kolce, a koji su opet praćeni plesnim koracima Šri Lanke ili nečeg drugog. način za brzinsko zbližavanje svih sudionika festivala Interfolk 2015. za svaku je pohvalu, a posebno treba spomenti vodiče koji govore 3 svjetska jezika, francuski, engleski i španjolski, pa brzo i s lakoćom rješavaju sve situacije i nesporazume, čime događanje teče glatko, bez većih stajanja i prekida. može li Folklorni Ansambl Koprivnice osmisliti i izvesti nešto takvo prilikom početka održavanja festivala Iz bakine škrinje? može, i trebao bi! u glavi, uspoređujem Interfolk i Bakinu škrinju, naš domaći festival, no paralele se teško mogu povući i to otvara sljedeća pitanja: zašto tako malo držimo do običaja i kulture? zašto ne bismo podigli ljestvicu kvalitete, jer nije to nezamislivo, a ni neizvedivo? večer završavamo uz pivo i opušten razgovor s domaćinima, pri čemu nas dodatno iznenađuju, ne toliko činjenicom da su članovi pjevačkog zbora, koliko time što pjevaju Ederlezi (naslovnu temu iz filma Dom za vješanje), i to na tečnom romskom jeziku! pitamo ih odakle im ideja da to nauče, objašnjavaju nam da im je chef neki Srbin iz Niša, pa ih je naučio. ako mene pitate, c'est tres genial!!! opijeni prvim dojmovima daleko više nego pivom, malo poslije pola dva iza ponoći odlazimo na brzinsko tuširanje i počinak. dan prvi, tres bien... ... |
