Marko Mežnarić

19.05.2015., utorak

tekst 25. - više ne gledam TV program...

...

uštekalo me u leđima pred nekoliko dana, ali ono, pravo, bez zajebancije.
glave prikovane na prsa i u nemogućnosti da lijevu ruku dignem više od razine lakta, nisam baš imao neke dobre izglede da radni dan uspješno privedem kraju, pa su me šefovi, u svoj svojoj milosti, pustili kući. manirama namrtvo pijanog Quasimoda dovukao sam do kuće svoje bolno tjelešce (kaj, pa imam maaaalo manje sto kila!), uz muke Isusove izuo cipele i napokon zalegao na trosjed, i to onako, više u padu, usput zgrabivši daljinski od tv-a. plan za ostatak dana bio je vrlo jednostavan i naizgled nepogrešiv:
svaku tjelesnu aktivnost svesti na nulu, uz neizbježno disanje (hvala bogu što je automatsko!), povremeno treptanje očnim kapcima i eventualno mijenjanje tv programa.
vrlo brzo, plan mi je neslavno propao.

kako i zašto?!
jednostavno, zajebala me televizija.

prelaskom na digitalni signal broj tv programa znatno se povećao, pa tako mogu gledati četiri hrt-a, dva rtl-a, novu i domu, varaždinsku, čakovečku i sportsku tv.
dodatno povećanje izbora ostvareno je uvođenjem kablovske televizije, koja je, uz info i sportske kanale, nudila još i filmske i dokumentarne. čovjek bi pomislio, sasvim dovoljno za pristojan tv program u bilo koje doba dana, i čovjek bi se prevario.
prošao sam po programima gore i dolje. jednom, pa još jednom, da slučajno ne promašim nešto nauštrb reklama, i nakon toga sam popizdio! taman ulovim neku nazovi-poziciju na kauču, otprilike kao neka buba razlijepljena na šofer šajbi, tek toliko dobro da ne bole ni leđa ni vrat ako se ne mrdam, i onda na tv-u nema ništa, ali baš ništa iole gledljivo?!
pa jebeš mi sve...
filmovi?! niš' mlađe od dvije i pete. jbga, reprize gledam samo ako film nisam skopčao na prvu (memento, 12 monkeys...), ili me se toliko dojmi na prvo gledanje, a ništa od ovog sranja što se vrti na tv-u ne spada u te kategorije. reći ćete da serem, ali majke mi, Stevena Seagala sam toliko puta već vidio na ekranu, da počnem s njim pričati kad dođem malo pricvrcan doma!!! ono, de si cimeru, te fore.
trebam li uopće išta složeno reći o kompletnom španjolsko-meksičko-talijansko-indijsko-tursko-hrvatskom svijetu sapunica?! mislim da ne. jedno veliko fuj sasvim je adekvatan opis. fuj, kao ne to gledati ni pod koju cijenu. da ne ispadne kako serem po nečem što nisam iskusio, probao sam gledati razne inačice i naslove. probao i požalio, jer točno sam mogao osjetiti kako mi odumiru moždane stanice i postajem gluplji. donde esta la senorita Marisol?! fuj.
sportski kanali kao da čuvaju dobre stvari za večernje sate, pretpostavljam zbog gledanosti, i mogu to razumjeti, ali ipak nije fer. preko dana biciklizam, snooker, pikado, reprize utakmica azerbajdžanske osme županijske nogometne lige, curling, sinkronizirano plivanje i tome slično. od sveg navedenog, snooker mogu gledati neko kraće vrijeme, tipa partiju ili tri, nakon toga mi i to dosadi.
dokumentarni program bio je moja zadnja šansa, ali ćorak. jbga, ne zanimaju me seksualne navike kukaca koji u životu skupljaju i kotrljaju tuđa govna, kao ni prosječan dan ljenjivaca. onak', pomaknuo se, woooohooo, ali sljedećih osam sati sigurno neće ponoviti nešto tako uzbudljivo!!!

rezultat svega gore navedenog, uz instant popizditis, bilo je gašenje televizora i dvije odluke koje bi mi mogle malo popuniti džepni budžet, ali i promijeniti život.
prvo,
odjavljujem kablovsku, ostavljam mažuranića u džepu. nije neka lova, ali bolje da je sitno viška, nego da sitno fali.
drugo,
ostavljam se gledanja televizije u najvećoj mogućoj mjeri i primat dajem knjigama, koje ionako volim čitati.
hoću li time propustiti mnogo?! neću. ako i išta.
prije svega, neće mi faliti informacija, jer svakodnevno sam poslovno vezan uz cestu i automobil, a nema šanse da vozim bez upaljenog radio prijemnika, pa vijesti i prognozu uvijek čujem tamo.
iako gajim veliku ljubav prema filmovima, umjesto da gledam reprize repriza i b produkciju na tv-u, s vremena na vrijeme izvest ću se u kino ili okrenuti online streamingu.
sportska događanja ostati će jedino što ću na televizijskim programima pratiti. neke velike tekme, tipa El Classico ili finale Lige prvaka, zatim utakmice hrvatskih reprezentacija, svjetska prvenstva i olimpijade, boks ili MMA borbe, i tu podvlačim crtu, bez sveg ostalog vrlo ću lako preživjeti. mislim, pa koga još zaboli ona stvar za to koliko je komada Dinamo utrpao Slavenu, ili s koliko je pogodaka razlike Podravka deklasirala Tvin!? mene ne, sorry.
na kraju,
možda me i Steven Seagal prestane maltretirati, ako vidi da mi uopće više nije zanimljiv i da sam prestao obraćati pažnju na njega.
i da,
primam preporuke za dobre knjige. za početak, hvatam se Paula Coehla.

čitamo se!

pozdrav, dobri ljudi...

...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.