Marko Mežnarić
27.04.2015., ponedjeljak
tekst 24. - nogometni
|
... kompletna muška ekipa obitelji Mežnarić voli nogomet, to je neosporiva činjenica. djed, stari, brat, junior, ja. kao antitalent za išta što zahtijeva imalo ritma, djed je vezu s nogometom ostvario samo kao gledatelj i povremeni navijač. zašto povremeni?! zato što ga klubovi ne zanimaju, uglavnom pomalo druka za hrvatsku repku. stari je, po onome što čujem od njegovih prijatelja i ljudi koji su ga barem jednom vidjeli kako igra, u svoje vrijeme bio jedan od boljih igrača u gradu, a usudio bih se čak reći i u županiji, bilo da je igrao zadnjeg, stopera ili halfa. danas igra samo mali nogomet sa svojim vršnjacima, i kad ga gledam, postane mi jasno zašto se za njega veže pojam dobrog fudbalera. čak i sad, u svojim ozbiljnijim godinama, stari ima "ono nešto"... braco je, nažalost, neostvareni genijalac. brz, pokretan, spretan, rezolutan, tehnički izrađen, već u dječjim uzrastima Slaven Belupa bio je ponajbolji, no svoju priliku nije dobio. službeno, bio je kao neka međugeneracija, k'o fol premalen da igra sa uzrastom starijim od njega, pa mu to nisu dali, a sa uzrastom mlađim od njega bilo mu je dosadno, nije bilo izazova, što je naposljetku rezultiralo njegovim odustajanjem. neslužbeno, čini mi se da je samo trebalo malo pogurati plavu koverticu u prave ruke, i mali bi našao svoje mjesto u ekipi. mali danas više nije mali, iako ga ja od milja tako zovem, a igra rekreativno futsal, i tu je opet ponajbolji. ja nisam nikada bio tako dobar kao brat, iako sam igrao veliki nogomet po županijskim ligama, a igram i mali nogomet. junior? on je posebno stvorenje. samo ga zamolite da navuče golmanske rukavice, pa da mu puknete koju po golu i kupili ste njegovo prijateljstvo. malen je, sitan je, ali veliko srce kuca samo za dres sa brojem 1. moji dečki iz ekipe govore da i on ima "ono nešto", pa sam ga dao u školu nogometa. trenira redovito, ima volje i talenta, vidjet ćemo što će biti. možda se uspije ostvariti kao golman nekog velikog kluba, pa će za život zarađivati radeći posao koji voli. bez obzira na broj utakmica u nogama, veličinu nogometnog terena ili poziciju u ekipi, četiri generacije Mežnarića slažu se da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, i kao takvog, ne volimo ga samo igrati, već i gledati. pratiti dobru tekmu u dobrom društvu, uživo s tribina ili ispred malih ekrana, uvijek je odličan doživljaj. ekipa koja psuje suca za krive odluke, zajebava igrače koji sprtljaju i pogriješe, dobacuje treneru nek' se vrati u kućicu, umjesto da divlja kraj terena uslijed gubitka posljednjih živčanih završetaka... to opušta. skroz jednostavno, a opet, skroz učinkovito. i junior se tu zna uživiti, pa viče da je sudac peder, a mi se svi smijemo, jer skroz je simpatično kad se takav mali zapali i obuzme ga adrenalin. još kad se nekom igraču najebe mamice, tu je tek komedija, jer bi trebali ostati ozbiljni i kao odgovorni odrasli prekoriti ga zbog nedoličnog ponašanja i prostog jezika, a to je teško kad istovremeno puca smijeh na lice! da, Mežnarići vole gledati nogomet. ono što ne volimo gledati, to je bahato i huligansko ponašanje koje ne priliči ni jednom ljudskom biću, pa tako ni nogometašu i/ili navijaču, a ipak, najčešće je vezano uz nogometne terene. prije svega, nogometaši više nisu što su nekad bili. čast iznimkama, ali od gospode u kopačkama nogometaši su se srozali na razinu bahatih tatinih sinova, maminih maza i plačipički koje ne znaju zbrojiti dva i dva, osim ako je riječ o ajncu. uz kocku se redovito veže alkohol u više nego pristojnim količinama, "besna kola" koja samo čekaju biti zamotana oko nekog rasvjetnog stupa, kao i sponzoruše koje samo čekaju zamotati noge oko vlasnika tih istih automobila, uz nadu da će ostati trudne prije nego dosade fudbaleru i budu 'ladno odjebane. sponzori financiraju fudbalere, oni pak osiguravaju pristojan život ženama koje najčešće u glavi imaju tek jednu moždanu stanicu više od kokoši, čisto toliko da ne seru po dvorištu. opet, čast iznimkama, i ne, nisam ženomrzac, samo imam muda reći naglas ono o čemu drugi tračaju na kavama i po kuloarima. za školski primjer prethodno navedenog nedavno su se pobrinuli nogometaši koprivničkog prvoligaša, kad su u gluho doba noći i pod vidnim utjecajem alkohola, u jednom koprivničkom kasinu krenuli tjerati neku svoju pravdu i šutati goste. onak', jel niste vi plaćeni da šutate loptu, majku mu jebem?! izravna posljedica ovakvih pizdarija je izostanak dobrog nogometa, a zbog toga najviše pizde navijači. ako pizdiš dovoljno dugo, onda živci počnu titrati i uslijed titranja podigne se temperatura u glavi. obzirom da vruća, ako ne i usijana glava, nikako ne može biti istodobno i razumna, te da je samo čisti mentalitet mase dovoljan da glupost jednog agresivnog pojedinca prijeđe u stampedo i divljanje velikog broja ljudi, događaju se stvari kakve često viđamo na tribinama. utrčavanja huligana na teren, bacanje baklji na travnjak, gađanje suca kovanicama i upaljačima, rasistička skandiranja i uništavanje tribina, masovne tučnjave prije, za vrijeme i nakon utakmica, divljanje po gradovima uz nezaobilaznu materijalnu štetu, sve su to scenariji vezani za moderni nogomet. bilo kome sa samo "dva zrna soli" u glavi, nijedan od ovih scenarija nije prihvatljiv. no, i za ove probleme ima rješenja. navijači diljem Velike Britanije dugo su vremena bili smatrani jednim od najvećih huligana koje je civilizirani svijet vidio. problem istih riješen je uvođenjem drakonskih kazni. napravio si pizdariju na utakmici?! nema problema, majstore! za početak, evo globa koju godinama nećeš otplatiti, evo i malo kazne zatvora, a budeš li recidivist, onda sve ponovo, plus doživotna zabrana ulaska na stadion. i nema više, a-a, jok, batice... rezultat ovoga je publika koja sjedi nekoliko metara od aut linije, bez kaveza i zaštitnih mreža, i uživa u nogometnim majstorijama toliko blizu terenu, da gotovo može osjetiti znoj igrača! pivo, pjesma, navijačke boje, zajebancija i uživanje na najjače, to je način da se provede nedjeljno popodne, pa makar i ekipa za koju navijate izgubila na kraju. jeste gledali otvaranje utakmica Liverpoola na domaćem terenu?! ona navijačka pjesma, cijela crvena tribina sastavljena od tisuća duša koje zagrljeno pjevaju himnu voljenog kluba?! mene trnci prođu samo kad se sjetim! to je prava slika kluba, grada, nogometa!!! sve ostalo zaboravite i učite na primjeru, jer na takve događaje htjet ćete voditi djecu, da vide, da čuju, da svim osjetilima zapamte takav događaj i atmosferu koja ih je okruživala! ustvari, to je atmosfera koju bi svatko, barem jednom, trebao doživjeti, umjesto da sjedi na tribini, sluša huligane koji su za dom spremni, i boji se uopće pogledati oko sebe, da ne dobije po tamburi od neke maloumne seljačine kojoj nije potpun doživljaj tekme, ako nekog ne iscipelari usput! s nadom u bolji nogomet već sutra, sa željom da svog malog zaljubljenika vodim na utakmice koje će po lijepom i dobrom pamtiti dok je živ, zaključujem ove redove. čitamo se... pozdrav, dobri ljudi! ... |
