Marko Mežnarić
18.12.2014., četvrtak
tekst 20. - predbožićni...
|
... jel' vas ulovilo božićno raspoloženje?! mene nije, i sigurno još tjedan dana ni neće... jbga, recite da sam grinch, ali čak mi je i danas prerano za sva ta joy to the world sranja... prvo i prvo, prerano mi je da išta bude okićeno i rasvijeljeno k'o Betlehem... a okićeno je sve... trgovi i ulice, izlozi i birtije, firme i trgovine, ajde, to još mogu progutati, jer marketing i pogotovo prodaja, zahtijevaju nešto raniji ulazak u čaroban svijet lampica, kuglica i ostalih božićnih artikala, no i tu se već debelo pretjeruje... na svoje oči vidio sam, a znam da nisam jedini, božićne ukrase i prodajne akcije koje su samo nekoliko dana poslije blagdana Svih Svetih osvanule na raznoraznim javnim mjestima... jebeš mi sve, pa ne može li se više ni do prosinca čekati?! ne vjerujem... još manje vjerujem da je sve više ljudi bez imalo takta, ljudi koji u svojim privatnim aranžmanima (čitaj: domovima) prate okićenu javnost i već zadnjih dana mjeseca studenog žure okitit bor, kuću i okućnicu, k'o fol dajući tako svima do znanja da ih je naveliko ulovio božićni duh... čemu to?! zašto tako rano?! zar stvarno mislite da se Božić očituje i mora mjeriti u kuglicama i lampicama?! kome prodajete maglu da ste sve ukrasili jer, eto, uhvatio vas je duh božića, a za njeg je, naravno, uvijek pravo vrijeme i nikako ne može biti prerano?! kvragu, ako već tjerate s tom pričom da vas pere božićno raspoloženje, onda razmislite malo o sljedećem... smisao Božića je u darivanju, prvenstveno sebe, a zatim i nekih simboličnih poklona za ljude koje volite... smisao Božića je ljubav i zajedništvo... pitam vas, zar ne bi onda ukrasi trebali biti istaknuti cijele godine, jer božićne vrijednosti trebale bi nas obilježavati kroz cijelu godinu, svaku godinu?! Božić je Božić zato što je jednom godišnje, jer da je svaki dan, brzo bi dopizdio svima... tradicija nije loša stvar i treba je poštivati... nemojte me, ljudi, jebavat s kićenjem bora za Svetog Nikolu, ili ranije... Badnjak, ekipa... na Badnjak se kiti kuća i okućnica... na Badnju noć bor se unosi u dom, i to pravi bor, ne neko umjetno sranje iz kauflanda ili peveca za parsto kuna... skupi se obitelj ili eventualno prijatelji, i dok se svjež miris borovine širi prostorijama doma, lagano stavljate lampice, pa vrh, pa kuglice, i onda malo slame, jabuku i pšenicu pod bor... smijeh, veselje, zajedništvo... čeka se ponoć... uživancija... ne morate imati najveće i najljepše okićeno božićno drvce... nije od presudne važnosti da kuća bude najjače osvijetljena i na sebi ima najviše lampica... čak i ako netko od susjeda ima više ukrasa, nije kraj svijeta... blagujte Božić, ne reklamirajte ga... drugo i drugo, a vezano na prvo, tu je kupovina poklona, pri čemu je, kao i kod ukrašavanja jelki i kuća, najčešća pojava obilato pretjerivanje... ljudsko društvo toliko je ogrezlo u konzumerizam i materijalizam, da je simbolika poklona kao znaka pažnje u većini slučajeva netragom izgubljena, nema je k'o turpije u zatvoru... doslovce se natječemo u histeriziranju oko kupnje poklona, tko će kome više i kako upakirati, a platit ćemo novcima koje ionako nemamo, sa kreditnih kartica i bankovnih limita... za Božić udaramo k'o Maks po diviziji, skoro bezobrazno se kurčimo jer tuđim kurcem lupamo po plotu, a onda siječanj i veljaču vješamo zube o klin, jer se nema za koricu kruha... onaj isti tuđi kurac, kojim smo tako srdačno lupali, sad nam je banka nabila u dupe... bez vazelina... jbga, ne valja... mea culpa, i ja sam bio dio negativne statistike, tako dugo dok nisam uvidio svu ispraznost skupog poklona... kao što beba izgubi interes za zvečku čim joj neka druga stvar upadne u vidno polje, tako i značenje poklona često bude brzosilazne putanje, već za treptaj oka nije nam u fokusu, okrećemo se za nečim novim, tražimo nešto drugo... gomilamo očekivanja, samo daj još i još i još i još... unedogled... odustao sam od toga, i mislim da bismo svi trebali... onaj, kome je stalo do vas, bit će sretan ako vam na Božić stisne ruku i poljubac u čestitki, ako s vama podijeli blagdanski stol i čašu vina... kvragu, bit će sretan samo da vam čuje glas preko telefona, ako se već ne možete osobno vidjeti... to je prava obitelj, to su istinski prijatelji, zaboravite sve one čiju naklonost morate kupovati skupim darovima... treće i zadnje, ali zato ne i najmanje važno, zaboravite pirotehniku... jebale vas petarde, topovski udari, žabice, piratice, mege i rakete koje samo čekaju da vam eksplodiraju u rukama i raznesu prste... jedino što priznajem od tih sredstava je vatromet... pravi, organizirani, od stručnjaka postavljen i izveden vatromet... to je lijepo vidjeti... ona sva pucanja pred crkvom kod polnoćke, petarde na sto načina i rakete koje samo odlete u zrak bez ikakvog efekta, zajebite to... sve nešto sumnjam da su Gašpar, Melkior i Baltazar drkali po pirotehnici kad se Isus rodio... ajmo na finjaka... šmekerski... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
