Marko Mežnarić

01.12.2014., ponedjeljak

tekst 19. - update...

...

znam, znam...
dugo me nije bilo...
jbga... mea culpa...
lagao bih da vam kažem kako nisam imao tema za pisanje, kao i da nisam imao vremena za isto... neću vam lagati...
nisam imao volje...

mea culpa...

ustvari,
baš se puno toga izdogađalo otkako sam zadnji put pisao, no obzirom da nisam imao volje sve događaje redom opisivati dok su bili aktualni, neću ih ni sad nabrajati sve, već ću se umjesto toga orijentirati na nekoliko značajnijih...

žena otišla raditi na more, četiri duga mjeseca...
da, pomirili se... kako i zašto, to je već priča za neki drugi tekst...
četiri najnapornija mjeseca mog života...
klinac, pas i ja, sami u kući... pazi, nas troje, a bez nje, ipak sami... ali, snašli smo se...
svakodnevica je dobila potpuni makeover...
uhvatili smo se u koštac sa pranjem, sušenjem i peglanjem veša, cjelokupnim održavanjem kuće i okućnice, kao i nekim jednostavnijim kulinarskim zahvatima... čekali jedan ili dva vikenda na mjesec da skočimo na more i dišemo punim plućima, u punom sastavu...
igrali smo se...
svađali smo se...
tješili smo se...
durili smo se do te mjere, da se nerijetko nije znalo tko je veće razmaženo derište, klinac, pas, ili ja...
izdržali smo...
povezali smo se na nekoj novoj, višoj razini, i prešutno dogovorili da ženu/majku/kraljicu više ne puštamo raditi išta daleko od nas...
ova obitelj gledala je previše odlazaka...

kao da gore opisana situacija nije sama po sebi bila dovoljno komplicirana, pas nam je uspio "priskrbiti" prinove...
devet mališana bullmastiffa na svijet je došlo 31. srpnja ove godine... nažalost, dvama nije bilo suđeno ostati na životu, i u svojih trideset i jednu godinu života ne sjećam se, da sam ikad tako plakao, kao kad su mališani izdahnuli svoje zadnje trenutke života... jbga, obožavam pse, odrastao sam s njima, i poprilično lakovjerno mislio sam kako će štenad u dvorištu biti ogromna radost, no pokazalo se da su ustvari bili puno veća briga i obveza, a zatim i neka slatka tuga prilikom odlaska u svoje nove domove...
najvažnije u svemu tome,
iznova sam se razočarao u ljudski rod... naime, prilikom traženja toplih domova za štence, gledao sam ponajprije da ih uzmognem udomiti kod dobrih ljudi, široka srca i mekog dlana... ljudi, koji bi se o njima brinuli kao o ravnopravnim članovima obitelji, onako kako ja brinem za svog psa i onako, kako svaki pas zaslužuje, na kraju krajeva... posljednja stavka u tom traženju bio je novac, i premda su ga ljudi uglavnom uzeli kao ono najvažnije, ja ne mogu reći da sam od prodaje štenaca nešto zaradio... ustvari, ne mogu reći ni da sam pokrio troškove cjepiva i hrane, a da i ne spominjem koliko sam se govana i pišaline načistio za malo više od tri mjeseca... ne poričem, nadao sam se nekoj zaradi, ali ono čemu se nikako nisam nadao, to je ogromna količina hejtera koji bi me najradije bili pribili na križ, i to iz dva razloga...
prvi su me psovali zato što sam psiće cijenio toliko koliko jesam... bilo im je nepojmljivo to što sam rasnog psa bez rodovnika cijenio previše za njihove džepove, pa su na sve moguće načine pokušali spustiti cijenu i pritom bili bezobrazni, a ja sam samo uredno odgovarao da, ako žele bullmastiffa, onda moraju u startu biti spremni na njega potrošiti, jer ako to nisu, onda nisu adekvatni, a samim time ni prihvatljivi za vlasnike... čini mi se da ih je to samo još više zapeklo u glavi... jbga, svog sam psa pred tri godine platio tri tisuće kuna, isto tako bez rodovnika, a štence sam cijenio više nego upola manje, još nije valjalo...
znači, love nema, ali svejedno bi kupovali... jebali bi se, al' da vam ne uđe... nije može...
drugi dio ekipe uopće se za pse nije zanimao, već je na mene bio ljut što sam štence uopće i prodavao... bacali su argumente tipa: kako mogu nekome prodati živo biće, da jel znam ja koliko je pasa po šinterajima, azilima i skloništima; i ujedno su ljude navodili na te iste lokacije, uz savjet da udome nekog psa... nisam se njima puno zamarao, kao ni ljudima koji su zbog njih odustajali, već sam ih jednostavno otpravljao uz komentar da onaj tko želi određenu pasminu, taj psa uglavnom kupuje, a onaj kom je važno da mu se pas svidi po principu "ljubav na prvi pogled", može ga odabrati iz azila...
i prva i druga ekipa "naskidala" mi se svetaca s neba, najebala mamice preko telefona i poruka (fala, mama je zdrava i vesela!!!), natovarila epiteta koji meni nisu značili ništa, osim što su pokazali kakva je njihova persona i "veličina" iste...
sa smiješkom, prešao sam preko svakog idiotskog komentara i uvrede, po principu " nije važno što se govori, nego tko govori"... ljudi su najveće i najbezobzirnije životinje, i to do te mjere, da me ustvari čudi kako kanibalizam nije i danas normalna pojava...
čovjek je čovjeku vuk, jednom je netko rekao...
ipak, na ovom pokvarenom svijetu, u ovoj od Boga zaboravljenoj državi, našlo se sedam dobrih duša koje su znale što kupuju, koje su povukle put iz raznih krajeva Hrvatske, i koje i danas na mail šalju slike debelih, razigranih, sretnih štenaca... pametnom, dosta...

šećer na kraju,
junior je krenuo u prvi razred osnovne škole...
obavili liječničke preglede i preliminarne roditelj - dijete razgovore o tome kako se ponašati i što se očekuje...
kupili knjige, torbu, radni stol i stolicu, zalijepili raspored sati na zid...
objesili ključić od školskog ormarića na vrat i poslali malu, radoznalu glavu u nova iskustva, uz spoznaju da je bezbrižno djetinjstvo zauvijek iza njega...
bilo je skroz interesantno doći u svoju staru školu i slušati komentare učiteljica koje su nekad mene učile prve školske lekcije...osjećao sam se donekle staro, mogu samo misliti kako je bilo njima kad su spoznale da već uče djecu svojih đaka... vrijeme leti...
važnije od mog doživljaja prvih školskih dana jedinog mi nasljednika, upravo je njegov doživljaj istih... on nije dijelio moje oduševljenje, jer mu je bilo dosadno... jbga, moja familija s mamine strane redom je učiteljske profesije, pa je malac, kao i ja nekad, naučio čitati, pisati i ponešto računati još sa nepunih šest godina, a rezultat toga bila je opća dosada i durenje prvih dana nastave... dosada nije trajala dugo, tek toliko da gradivom premaše sve dotad naučeno kod kuće, no durenje se nastavilo do danas, prvenstveno po pitanju domaćih zadaća... kompletna family ima borbe s tim, svi kao da smo ponovno u prvom razredu, od mame i tate, preko djeda i bake, do prabake... veselica, borimo se... a vrijeme leti...

čitamo se...

pozdrav, dobri ljudi...

...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.