Marko Mežnarić
11.06.2014., srijeda
tekst 17. - oproštaj vrtićaraca od odgajateljica...
|
... tijekom jednog zajedničkog izleta djece, teta iz vrtića i roditelja, zamolili su me da napišem kratak oproštajni govor u ime svih roditelja, obzirom nam djeca ove godine završavaju vrtićke dane... ovdje vam donosim tekst, nadam se da će vam se svidjeti... ... Svaki stupanj dječjeg života nosi dozu neizvjesnosti, jer nitko se nije rodio i odmah imao zacrtanu kartu i plan puta, a ljepotu te neizvjesnosti daje činjenica da svaku novost u životu prate ljudi koji nam olakšavaju razvoj i svakodnevni život. Po rođenju, ti ljudi su mama i tata, pomognuti djedovima i bakama, i za početak, to je sasvim dovoljno. Mama i tata naučit će te prve riječi, pomoći napraviti prve korake, ali nakon toga njihov je posao gurnuti dijete u vatru društva, u postupak socijalizacije, i za to im je potrebna dodatna pomoć. Naravno, privikavaju oni svoju djecu na to sve, sa smješkom i lijepim riječima : bit će ti u vrtiću lijepo, puno igre i zabave, puno druge djece koja će ti postati prijatelji; No ništa dijete ne može u potpunosti pripremiti na ono što ga čeka po prvom dolasku u vrtić, a to je puna prostorija zbunjene, pomalo uplašene, a nerijetko i uplakane djece, sa istim upitnikom iznad glave : zašto moram ostati tu sa svima njima, i tko su ove dvije tete što nam se smiješe?! Isprva to bude teško, no s malo vremena i puno volje tih istih teta, djeca se naviknu jedni na druge, opuste obrambeni gard, počnu se zbližavati. Strah od odlaska u vrtić polako zamjenjuje osjećaj nezadovoljstva i pobune kad se iz vrtića mora ići doma. Dvije tete, zbog kojih naša djeca ne žele ići doma iz vrtića, su Rada Kudelić i Štefica Manjić, i ovom prilikom, mi im se zahvaljujemo za sve što su za našu djecu napravile: Hvala, za svaki obrisani nos, za svako oprano lice, za svaku premotanu guzu. Hvala za naučene brojalice, pjesmice i igre. Hvala za odgoj i učenje pristojnosti, za svaku pokudu i pohvalu. Hvala za naučene brojke i slova, za sva dječja umjetnička djela iz gline, plastelina, papira i boja. Hvala za izlete i druženja, za odlaske u kino i na predstave. Hvala za svaki živac, potrošen da bi iz djece izvukli ono najbolje. Na kraju, hvala što ste, uz nas roditelje, ispratile djecu do zadnjih trenutaka bezbrižnosti. Mi sad odlazimo u školske klupe i znamo, Vi vjerojatno nećete sve nas pamtiti, jer puno je djece prošlo i proći će kroz vaše ruke, ali zato ćemo mi sigurno zapamtiti Vas. ... pozdrav, dobri ljudi... |
