Marko Mežnarić
14.05.2014., srijeda
tekst 16. - katarza, dio fizički...
|
... u trideset ljeta svog života, zima 2013./2014. bila je prva u kojoj tjelesnu težinu nisam drastično povećao... ako se slučajno pitate što smatram drastičnim povećanjem tjelesne težine, onda znajte da je to dvoznamenkasti broj koji se kreće negdje oko petnaestice... kilograma, naravno... ako se i dalje pitate kako je to moguće, samo počnite računati... jednadžba je vrlo jednostavna... studeni, prosinac, siječanj i veljača, četiri hladna mjeseca ispunjena kombinacijom hibernacije i gurmanskog pretjerivanja koje opasno pleše na granici zbilje i znanstvene fantastike sa elementima horora... drugim riječima, neka vrsta zimskog sna... ustvari, i meni ovo izgleda nemoguće tako dugo dok se ne pogledam u ogledalo i shvatim, imam poteškoća sa vezivanjem cipela do te mjere da se uspušem k'o narajcani morž, a tek sam svezao jednu cipelu... ove zime, toga nije bilo... zasluge za nepromijenjenu tjelesnu težinu pripisujem ponajviše treninzima tajlandskog boksa kod poznatog koprivničkog velemajstora Vinka Peharde... dva puta tjedno, do iznemoglosti, ali nadasve zabavno i uz neizbježan osjećaj zadovoljstva nakon svakog odrađenog treninga... ima nešto mazohistički savršeno u trenutku u kojem shvatiš da te mlati seniorski prvak hrvatske, recimo... ili brat... majkemi, osjećao sam se kao Rocky Balboa kad napokon dotrči do vrha onih jebenih stepenica!!! yeah!!! yeah!!! ramena su se malo raširila, struk se malo stanjio, ruke ojačale, a jeo sam i više nego prije... skroz ok... preporučam svakome... uz to, dva puta tjedno igrao sam nogomet u nekoj od koprivničkih sportskih dvorana, te imao plesne probe folklora, i zvijezde su se nekako poklopile, kilaža je ostala na jesenskoj, zadovoljavajućoj brojki... dobar osjećaj... međutim, kako to i inače bude u mom životu, sreća je bila kratkog vijeka... jednog dana na poslu, prenosio sam neki teret, i samo je "škljocnulo" ispod lijeve lopatice... fina, oštra bol i zakočena leđa, hodanje Qasimodo stilom narednih četrnaest dana... doktori?! ah, doktori... reklo mi da sam samo napravio nezgodan pokret i da nije to ništa što malo gela za hlađenje, masaža i pokoja tableta protiv bolova neće riješiti... moš' mislit... dva i pol mjeseca sam pokušavao tu i tamo nešto raditi na sebi (ne to, perverznjaci!!!), ali svaki put leđa bi upalila crveno svjetlo... nogomet?! aha, kako ne... pokušao sam se samo zagrijati, presjekla me takva bol da mi se zacrnilo pred očima... na boks nisam htio ni pomišljati, a čak sam i probe folklora smanjio na minimum, što mi je i najteže palo od svega... sve zajedno, rezultiralo je znatnim povećanjem tjelesne težine, jer nije mi palo na pamet da sa svođenjem fizičke aktivnosti na minimum, isto napravim i sa unosom kalorija... jbga, usvinjih se... onako, pravo... računi su ispisani, vrijeme je za naplatu... katarza... pročišćavanje... leđa su ozdravila... ustvari, prikladan izraz je prizdravila... vrijeme je da svoj tjelesni hram dovedem u red... prije nego sam krenuo išta, sjeo sam malo googlati da vidim neke pizdarije oko prehrane, ali vrlo brzo od toga sam odustao, jer od samog pogleda ne te neke makrobiotske kombinacije, dijetnu prehranu i kontroliranje kalorija dobio sam proljev... žešći... ne'š ti prasenceta... ja volim fino jesti... i volim jesti sve... i nema boga da me od toga odvikne... da sam samo upola karakter za mijenjati prehranu, kao što sam karakter u nepušenju (nikad ni probao, hvala lijepo!), ne bih imao nikakvih problema... al' moj karakter već na prvi miris nečeg iz kuhinje odmah bježi u mišju rupu, jer zna da slijedi gromoglasna rika iz mojeg trbuščeka (da, da... trbuščeka, lepo prosim!), od koje se naprosto usere od straha... znači, nećemo mijenjati prehranu... ono što mogu mijenjati, to je način unosa iste... nema više ponoćnih marendi... ono, sendvič od pola kruha i nekih dva'est deka sendvič nareska sa sirom, obavezno kečap i majoneza, po mogućnosti malo tabasca... ustvari, nema više jela poslije poslije sedam uvečer... jedem sve, najviše za doručak, nešto za ručak, skoro ništa za večeru... pijem između tri i pet litara vode dnevno, kafenisanje sam smanjio sa tri na jednu... druga stvar, fizička aktivnost... počeo sam opet vježbati... krenuo sam penzionerski, ali mi čak i to bilo teško... ljutio sam se što nakon deset sklekova moram raditi desetminutnu pauzu i suzdržavati se od povraćanja, ali proradio je inat, zakleo sam se škembi da ću je stesati, pa makar mi se od napora i muda otegla do poda... vježbam svaki dan, i podižem broj ponavljanja, kao i vrste vježbi... osim toga, krenuo sam normalno dalje na probe folklora, a kad stignem, ubacim i koji nogometni termin... nažalost, boks ću do jeseni morati skroz ostaviti na standby, jer majka mog Prerazmaženog Veličanstva, jedinog mi nasljednika, radi kao sezonac na moru, i nema smisla da dijete bude stalno sa djedom i bakom, a da ja radim samo na sebi... otac, prije svega... i tako već mjesec dana... polako primjećujem prve rezultate... skinuo sam dva kilograma, kondiciju znatno podigao... inat je još uvijek tu, potpomognut prvim znacima napretka... brojim dalje, sklek na sklek, trbušnjak na trbušnjak... krenuo sam sa nepotpunim jednim zgibom, sad sam na šest komada... do jeseni računam na dvije serije po deset, kao i na osam do deset kilograma manje nego sad... u svakom slučaju, bit ćete obavještavani s vremena na vrijeme, a da sve skupa bude zanimljivije, napravio sam fotografiju prvog dana svoje katarze, i povremeno ću raditi još istih, te uspoređivati sa tom prvom... će vidimo... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
