Marko Mežnarić

26.03.2014., srijeda

tekst 14. - tko rano rani...

...

zajeb'o je pijetla...

ludnica današnjeg dana započela je osjećajem nesanice negdje oko ponoći...
vrtim se po krevetu, namještam u sto različitih poza, zaspati ni pod razno... k'o za vraga, na poslu sam morao biti u pet ujutro, jer je u sedam neka roba morala biti isporučena u zagrebu... spavao sam, drijemao točnije rečeno, na dva ili tri puta po petnaestak minuta, taman nedovoljno za neki osjećaj odmorenosti, ali zato skroz dovoljno za glavobolju koja me pogodila nekako istodobno sa zvukom alarma s mobitela...
kao da će mi to pomoći u otklanjanju boli, "skinuo" sam nekoliko svetaca s neba u kombinaciji s nekim sočnijim psovkama (da, puno psujem, jbga, nikako nisam osoba koju u telefonskom razgovoru želite staviti na zvučnik) i oteturao prema kupaonici u stilu alkoholičara "pod punom ratnom spremom" - korak naprijed, natrag dva...
prije nego sam pogledao u ogledalo i usrao se od straha, jer gledao me izgladnjeli vampir, trebao mi je još jedan set psovki sa vjerskim motivima, čisto da uz ovacije ispratim udarac malim nožnim prstom po ormaru, onako, na finjaka, antuntunovski, u sam ćošak, i naravno, uz sve popratne efekte - oštru bol, razbijen prst i nokat, zvjezdice oko glave... jedino dobro što je iz tog, nadasve kvalitetnog udarca proizašlo, je činjenica da sam na trenutak zaboravio glavobolju...
mislio sam se i obrijati, ali nakon što sam se u deset koraka od kreveta do umivaonika zamalo osakatio, odustao sam od te ideje, jer velika je vjerojatnost da bih izgledao kao da me obrijao Edward Škaroruki na lošem tripu, ili još gore, Sweeney Todd u elementu, raspoložen za zajebanciju...

izlazim van,
hladno je, to mi odgovara... krećem prema firmi, otvaram prozor auta, hladim glavu, osjećam kako se glavobolja stanjuje...
kratke upute od šefa, roba utovarena brzo i efikasno, krećem za zagreb nešto prije šest sati... cesta je uglavnom prazna do križevaca i vozim poprilično brzo, ali onda upadam u vrevu ljudi koji putuju na posao... apsolutna je katastrofa vidjeti to krdo automobila, a u skoro svakom samo po jedna osoba, rijetko gdje dvije ili više... ekološki i financijski, totalno smo u mraku, zaostajemo sto godina iza konja... car pulling, tj. zajednička vožnja, to je nešto što zapadne zemlje redovito prakticiraju, kod nas to još nije ni u povojima... mea culpa, i ja sam dio te zaostalosti, jer prvo što sam u autu stalno sam, a drugo što bih na posao čisto lako mogao i pješke, dva kilometra nisu neki bauk, ako ništa drugo, onda zdravlja radi...
digresiram...
promatram tablice automobila u prolazu, gledam brojke na semaforu, koliko mi je još ostalo crvenog ili zelenog svjetla, i sasvim nehotice te me brojke vuku u vlastite, nesretne/negativne računice...
razmišljam o odlasku na stan, ali podstanarstvo je luksuz koji ću si teško moći priuštiti... da, imam solidnu plaću, ali imam i više nego solidne izdatke... kredit, alimentacija, redovni mjesečni računi... radim neki provizorni izračun, kad se sve zbroji i oduzme, uzimajući u obzir moje trenutno životno stanje, nakon plaćenih svih obveza, za život od plaće do plaće ostane mi nekih stotinjak eura... od tih stotinjak eura morao bih natočiti benzin, kupiti špeceraj i gablec radnim danom, platiti telefon i internet, i usput malo po malo stavljati sa strane za sina, obleku, registracije, itd.
jasno kao dan, to je nemoguće...
ustvari, lažem, moguće je...
troškove mogu maksimalno smanjiti tako što ću prodati auto i motocikl, , odjaviti telefon i internet, poplaćati minuse na karticama i ostatak love iskoristiti za vraćanje dijela kredita, pa onda klepetati od banke do banke u potrazi za nekim sveobuhvatnijim i možda povoljnijim kreditom, koji će mi omogućiti prebijanje starog kredita, kupnju male kućice van grada i uz malo sreće, nekog polovnog škarnicla od auta... ako ćemo iskreno, takav kredit teško ću naći, koliko god to glupo zvučalo i koliko god u obzir uzmemo šaroliku paletu kredita kojima nas banke bombardiraju u svojim reklamama...
kako to tamo lagano i ekspresno izgleda...
dođeš, pitaš, zgodna bankarska službenica u tri osmjeha i dva klika mišem odobrila ti je kredit, i dok se ti voziš prema auto salonu da svoju staru krntiju zamijeniš za novu pilu, lova ti već sjeda na tekući račun... nekako istovremeno sa prvim kilometrima u svom novom metalnom ljubimcu, tvoj novi stan ili kuća vrvi dostavljačima namještaja i majstorima od knaufa, parketa, pločica i stolarije, te u tren oka postaje dom iz snova kakve su nekad prikazivali na MTV Cribs...
takva stvarnost je, nažalost, slučaj jedino onda kad ti lovu trebaju uzeti, a nikako dati... kad bi barem papiri za kredit bili rješavani tako brzo kao što se rješavaju opomene pred ovrhu ili tužbu... ustvari, već i za papire o kreditu moraš izdvojiti masnu lovu, dakle, moraš imati novaca da bi od banke dobio još novaca... ekvivalent tome bilo bi da ne možeš jesti na prazan želudac?! blah, jebe lud zbunjenog...

nižem dalje brojke,
nižem i kilometre, zagreb se nazire ispred mene, isprva stidljivo u daljini, a zatim u svoj svojoj veličini...
veličanstven grad...
grad u kojem bih volio živjeti...
grad ljudi...
grad prilika...
naravno, koprivnica zauvijek u srcu, ali od ljubavi se ne živi...
s druge strane, i preseljenje u zagreb nešto je što zahtijeva novaca... zagreb nije jeftin... gore od toga je odricanje od svakodnevice sa svojim sinom jedincem, Njegovim Prerazmaženim Veličanstvom... on je tako malen, a ipak, u njemu je sva moja snaga i volja, zbog njega ustajem svako jutro i krećem u nove borbe sa ovim sranjem koje zovem život...
jebeš mi sve...
istodobno,
skrećem na dva mjesta, prvo na cesti, s autoputa prema buzinu, a zatim i u glavi, misli o privatnom životu šaljem na sporedni kolosijek, ubacujem se u poslovne sfere...
vreva velegrada, mravinjak prometala, buka i metež... zatvaram prozore na kombiju, pokušavajući se odvojiti od svega toga i ostati sam u gomili, no jedino što mi uspijeva, jest ponovno prizvati glavobolju... još samo fali kiša, pa da potpuno utonem u mrak vlastitog uma i neizbježnost jadne situacije na koju sam osuđen još jedan neodređeni vremenski period, kako sad stvari stoje...

na radiju započinju vijesti,
i prije nego krenu pričati o milanovićevoj i karamarkovoj igri bez granica, koja bi se najlakše mogla opisati kao beskonačno nadigravanje po pitanju čiji je pimpek veći, a ustvari su oba minijaturna, jer nemaju se ama baš ničim kurčiti, niti imaju išta za pokazati... nula... zero... nada... gasim radio i do kraja prebacujem mentalni sklop na poslovnu automatiku, u glavi ostavljam samo kartu zagreba, mapiranu isključivo vlastitim iskustvom, i na njoj križaljku lokacija koje moram čim prije obići da bih se mogao vratiti doma onome što je jedino stvarno važno u mom životu...

sine, tata stiže...

čitamo se...

pozdrav, dobri ljudi...

...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.