Marko Mežnarić
15.08.2021., nedjelja
Tekst 59. - bez naslova...
|
... sjedim u aquaterri na šoderici. hlad nimalo ne pomaže, a kava s toplim došla je u formi kave s vrućim mlijekom. Inače ne volim čekati da se kava ohladi, danas mi je, eto, sasvim svejedno. ne diše mi se. sutra je prvi dan godišnjeg, i premda tijelo već neko vrijeme šalje signale u obliku križobolje, glavobolje, kratkih živaca, pomračenja pred očima čim ih otvorim ujutro, te inih stvari koje bi čovjek prepoznao kao potrebu za malo rada u leru, glasovi u glavi vrište da bih trebao ostati na poslu, jer inače ću imati previše vremena za razmišljanje. a nije, da se godišnjem nisam veselio. do pred nekih mjesec dana, možda koji dan više, imao sam lijepe planove za dvotjedni odmor. malo mora, malo gorica, malo toplica. čak se i jebeno rimuje. iznenađenja su bila spremna, samo je trebalo sjesti u auto. čak sam bio toliko lukav da pokažem gdje je kasica prasica, tako da iznenađenje bude veće kad sa drugog tajnog mjesta izvučem novac i kažem da se pakujemo nabrzinu. i onda je, u jednom brutalno iskrenom i savršeno kaotičnom trenutku, okrhnuta čaša živaca razbijena, a stvari koje si nisam htio ni samom priznati, na najružniji mogući način izletjele su iz mene. čisto da se razumijemo, nije problem što sada s novcima, jer... dio sam uložio u kriptovalute, a dio u Jack Daniel's. ako vam to zvuči neusporedivo, onda i ne znate pravu vrijednost Jacka. meni su to jednako vrijedne investicije. nije problem ni to, što je gro planova propao, jer već sam navikao da se planovi izjalovljuju na najčudnije moguće načine, premda najčešće mojim postupcima. u svakom slučaju, bit će još planova. evo, gdje je problem... do svega, gore navedenog, ne bi došlo da se nisam zarekao kako više nikad neću ići kontra sebe, a sutra mi dolazi jedina ljubav u životu, koja je iznimka tome, i zbog koje ću to uvijek napraviti. njegovih 14 godina i znatiželja desetorice, od mene zahtijevaju da još neko vrijeme izigravam super-junaka, i neće smanjiti očekivanja samo zato što se meni ne živi. ne bih mu to predbacivao, čak i kad bih mogao. uostalom, još jedino u njegovim očima nalazim trenutke iskrene sreće, iskrenog divljenja sitnicama, i želim biti dio toga dokle god bude moguće, prije nego ga svijet dovoljno pokvari odrastanjem i svakodnevicom. i eto, sjedim u aquaterri, od kave sam odustao, naručio točeno pivo. milosti ne tražim, niti bih je dao. isto je i s isprikama. ne živi mi se trenutno, čekam da me prođe. ... |
