ponedjeljak, 20.08.2018.

Zlatni lom

Često puta mi se čini da sam neka stara duša.
Ne u smislu godina, već previše nagomilanih iskustav koja su bila, ne baš laka.
Svašta sam prošla zadnjih godina.
Od teškog razvoda, svakodnevnih malih, ali i onih puno većih borbi sa svojim kćerima, odluka koje sam morala donositi, stalno se preispitujući jesu li ispravne, jer popravnog ispita nema, a ja sam im jedini roditelj, majčin karcinom, previše poslova, najčešće nekvalitetnih, previše hrapavih i teških riječi, kao i i postupaka od ljudi kojima sam zaista vjerovala.
,
I nisam postala hadna, nisam otupila i očvrsnula do te mjere da mi je svejedno, da me ne boli, da mogu zatvoriti vrata i ne osvrtati se.
Neki kažu da je to umijeće. Vještina.
Neki kažu da treba napraviti odmak, distancirati se, otupiti na sve riječi, postupke, nepravde, koje nam se svakodnevno događaju.
A neki kažu da je ravnodušnost najgore što nam se može dogoditi.

Možda jesam čvrsta, jer sam ipak sve to preživjela.
Ali sam često puta tu svoju čvrstinu, nosila poput zlatnog prstena na ruci, kojeg se u kriznim situacijama, najčešće financijske prirode, odnese prvom zlataru da ga rastali, razlomi, pretvori u nešto što nikako nije čvrsto.
Nešto što je ljepljivo, meko, tekuće, krhko.

I tako svaki put ispočetka.
Upoznavala se i suočavala sa svojom mekoćom. Ljutila se na nju, odgurivala je, smijala joj se i molila je da se više makne od mene.
Jer me uništava.

S druge strane, gledam svakodnevno te čvrste ljude, koji tako sigurno izbjegavaju biti meki.
A mogli bi barem ponekad pokazati svoju satensku stranu. Ili je nemaju?
Možda se ne lome, možda nikad svoj prsten čvrstoće nisu pretvorili u zlatni lom, u nešto meko, ljepljivo, tekuće, slatko...

I nimalo ih ne dotiču stvari koje dotiču mene. Stvari koje svakodnevno doživljavamo, o kojima slušamo, koje gledamo. I zatvaramo oči.

Koliko smo zapravo evoluirali, kada čovjek ne želi pomoći čovjeku na cesti? Kada su riječi poput poštenja, samozatajne skromnosti, dobrote ili iskrenosti postale endemi u našim životnim rječnicima?
Koliko smo napredovali kao ljudi, kada se toliko bojimo izložiti sebe i radije ćemo samo zalupiti vrata ne pitajući se nimalo, jesam li mogao bolje?
Mogu li biti bolji?


Zar je zaista postala potpuna sramota biti mek, lagan, drag, dobar, borben, neiskvaren, svoj a ne tuđi, iskren...ČOVJEK?

Zar se stvarno svelo na obrisani prostor među nama?


Sve niti koje nas povezuju
Negiramo i brišemo

Sva tišina iznad buke, krhkost iznad lažne snage
Nježni sjaj iznad jeftinog šarenila koji gasimo
Crno bijele fotografije iznad fotošopiranog kiča
Ustaljene navike pretvorene u močvaru
umjesto svježih pokušaja

Sva tuga, žudnje i čežnje
Skrivene nade i iskrice dječje radosti
u ljetnim sutonima
Iznad namještenih osmijeha i pozitivnih parola
Nekoliko iskrenih riječi iznad mnoštva citata
Obrisani prostor koji stvaramo.



- 16:27 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 05.07.2017.

(O)BRISANI PROSTOR

Sve niti koje nas povezuju
Negiramo i brišemo
Sva tišina iznad buke, krhkost iznad lažne snage
Nježni sjaj iznad jeftinog šarenila koji gasimo
Crno bijele fotografije iznad fotošopiranog kiča
Ustaljene navike pretvorene u močvaru
umjesto svježih pokušaja
Sva tuga, žudnje i čežnje
Skrivene nade i iskrice dječje radosti
u ljetnim sutonima
Iznad namještenih osmijeha i pozitivnih parola
Nekoliko iskrenih riječi iznad mnoštva citata
Obrisani prostor koji stvaramo.


- 00:38 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2017.

UMJESTO TABLETA ZA SMIRENJE, KNJIGU U RUKE



Svojevrsna “poplava” odličnih romana naših autorica, na sreću nam govori o tome kako naša književnost, unatoč mnogim mišljenjima, postaje bogata, zanimljiva, raznolika i vrlo inspirativna.
Iako se konstantno govori kako se u Hrvatskoj malo čita, brojni portali i stranice vezani uz knjige i čitanje, dokazuju nam upravo suprotno.
Kako knjiga i čitanje ponovo postaje nešto popularno, kako postaje sve češća tema za razgovor, terapija, odmor od napornog i užurbanog dana, zabava, ali i inspiracija mnogima.
Odličan blog sve poznatije Alis Marić, pod nazivom Čitaj knjigu, svakoga nas dana uvjerava u to.
U vremenima u kojima živimo i gdje nas mediji sa svih strana svakodnevno bombardiraju lošim, negativnim i često vrlo uznemirujućim vijestima i temama, dobra knjiga, dođe zaista kao melem za živce, um i dušu.

KNJIGA KAO TERAPIJA I LIJEK

Mnoge naše književnice zadnjih nas godina liječe i inspiriraju svojim romanima.
Od Marine Vujčić koja poput neke “tvornice genijalnih romana” samo niže svoje uspješnice, kao što su “Mogla sam to biti ja” ili “Susjed”, u kojima se svi možemo pronaći, Milane Vlaović, čiji je roman Glad, knjiga koja potiče, liječi i ohrabruje, dvojca pod umjetničkim imenom Lari Mari (Larissa Kunić i Marieta Kola), čiji su romani “Bez ljubavi i mržnje” i “Zlatni mjesec”, svojevrsni produžetak njihovog savjetodavnog djelovanja , te odlične Maje Orčić, koja nas u svom romanu “Inženjerka” nasmijava, rasplače, baca u depresiju, ali i vrlo brzo podiže na noge i i pruža ruku ohrabrenja.

Njihovi romani se čitaju u dahu zato što vjerujem da nema žene koja se nije prepoznala u ponekim elementima, ako ne i u mnogim. Njihovi romani liječe jer smo sve mi prošle egzistencijalne bitke ili gubitke poslova, neuspjele trudnoće ili brakove, iznenadnu smrt ili bolest nekog vrlo bliskog, borbe sa demonima prošlosti koje se zadržavaju u sadašnjosti, dok ne skupimo hrabrost i nasmijemo im se u lice. Bile smo iskorištene, ponižene ili čak zlostavljane, na neki način.

I sve smo mnogo puta padale i podizale se. Plakale i liječile se smijehom s prijateljicama, tabletama ili pokojom čašom nekog žestokog pića.
Samosažalijevale se i ne željele se ponekad ustatii iz kreveta danima.
Kako kaže Marina Vujčić “Mogla sam to biti ja”. ..
I mogle smo, a često puta smo i bile. Izgubile vjeru u sebe i tražile je na mnogim pogrešnim mjestima, stajale na rubu ponora.
Dok kao i likovi iz romana, nismo shvatile da je ona ovdje. U nama.
I da uz sve padove, teške borbe, razočaranja i brojne neuspjehe, ipak imamo mnogo lijepih razloga za život.
Tu je ljepota života. Kao i neizmjerna ljepota knjiga koje liječe.


- 17:04 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2017.

Biti sretna...

Moja mama se već gotovo godinu dana bori sa karcinomom dojke.
Od operacije, brojnih kemoterapija i svega što ide uz to, svih mogućih promjena na tijelu, ona je ostala ista. I još jača.
Čeka je još poveća brojka zračenja, mnoge pretrage...
Ona nema kose i mnoge dane se osjeća fizički loše. Ali njen duh ništa ne može pokolebati.
Ona je još veći pozitivac, optimista, duh koji se ne da , makar dan bio i najcrnji.
Meni najveći heroj, inspiracija i najbolja prijateljica na svijetu.

Mislim da me je najviše njena teška borba potakla i ohrabrila da dam otkaz na poslu gdje su me iskorištavali, brisali pod sa mnom i gdje sam prestala biti ja.
Gdje sam potpuno izgubila sebe, svoje misli, riječi.
Dugo nisam imala hrabrosti, ali sam došla do one granice koja je danima i noćima govorila - Dosta je.
Pa sam unatoč tome što sam samohrana mama s dvoje djece, dala otkaz. Jer nisam više mogla jesti nečije mrvice.
Jer sam željela spavati, jesti . Željela sam živjeti.
Ponovo.
Nakon dvije godine neživota.
Znam da mora doći nešto bolje za mene. Znam da ovo nije nikako moj put, govorio je onaj mali glasić u meni, svakim danom sve jače. Pa sam ga poslušala i otišla.
Bez trunke žaljenja, bez okretanja unatrag. Samo glava gore i rehabilitacija od mnogih stvari.
Znam da će sve nekako doći na svoje. Znam...



....

Kada je prije nekoliko dana moja mama došla sa kemoterapije, sada već jedne od posljednjih, opalila mi je simbolički šamar.
" Nikada mi više nemoj reći da ti je nešto teško" - rekla mi je kratko. I u kratkim crticama ispričala što je sve taj dan vidjela, čula i doživjela.
"Dok god možeš hodati, dok god se ujutro možeš ustati iz kreveta, neka ti ništa u životu ne bude teško" - govorila je.

Bilo je to mnogo više od žestokog šamara. Boljelo me cijelo lice, oba obraza, koljena kao da sam pala na najtvrđe kamenje na svijetu, ruke, noge, duša, kosa i nokti.
I bridilo je dugo, žarilo kao da gorim u najvećem košmaru vrućice. Koja se ne može skinuti nikakvim medikamentima.
Znam da se više nikada neću usuditi da mi bude teško.
Koliko god bilo.

I ta povišena temperatura, ta bjesomučna vrućica čitavog tijela, duše, uma i srca, počela se spuštati kada sam jednostavno odlučila.
Svaki dan biti sretna.

Zbog mame koja je tu i bit će dobro. Znam to.
Zbog same sebe jer sam živa i mogu stotinu stvari na svijetu.
Učiniti, vidjeti, osjetiti i doživjeti.

Zbog dva para očiju kod moje djece koje su me predugo gledale nesretnu i potištenu.
Zbog svih divnih knjiga na ovom svijetu i bezbroj predivnih melodija kojima se liječim.
Zbog divnih duša koje su tu nekako uvijek u mom životu.
Zbog mnogih neispisanih riječi i rečenica koje nisam napisala.
A želim.
I moram.

Zbog života samog....




- 15:38 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 31.12.2016.

Bez fige u džepu

Ovo mi je baš bila zeznuta godina, al nije ni prva ni zadnja, sve je to život.
I smijeh i suze i dobro i loše.
Važno je samo podići se i ići dalje.
Unatoč jako izgrebanim koljenima od mnogih padova.

Ako sam u nekoj godini shvatila doslovno da je zdravlje najvažnije, onda je to ova.
Shvatih i da često puta treba imati hrabrosti otići i krenuti dalje bez žaljenja.
I da nije ni tako loše biti uvijek životni početnik.
Shvatila sam i da zaista treba biti zahvalan ljudima koju su uvijek nekako tu...Mada ih je često puta jako malo.
I da se zaista treba radovati. Bez fige u džepu.
I isto tako živjeti.

Svima od srca želim zdravlje, mir u srcu, radosti i smijeha punu vreću, snage i hrabrosti, kao i odlučnosti u namjerama i ostvarenju svojih snova.
Jer dok god ih imamo, makar i negdje u najdubljem kutku sebe, tada smo zaista živi.
Pa neka vam je sretna, odvažna, hrabra, radosna i nasmijana.

- 19:17 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 06.12.2016.

Ne želim mrvice

Dosta se prašine skupilo na ovom blogu, a kraj jeseni donio mi je hrabrost koja mi je dugo nedostajala.
Strašno dugo sam nedostajala sama sebi, tražila se danima i noćima, kroz proljetna cvjetanja, ljetne žege, pa do mojih omiljenih jesenjih boja i ogoljenja.
Nisam se dugo mogla naći. I čeznula sam za onom sobom, hrabrom i odlučnom, s vjetrom i prkosom u kosi i pogledu, čeznula do iznemoglosti.

Posao nam svima treba, u ova današnja vremena kada si sretan kada ga imaš, kada primaš bilo kakvu plaću, ne razmišljaš tada puno i pristaješ na sve.
Na sve manipulacije, na sva poniženja, na sve ružne riječi i postupke pred tobom i iza tvojih leđa, pristaješ i ne razmišljaš mnogo, jer znaš da bi razmišljanjem mogao otvoriti kutiju, koju bolje da ne otvaraš.

Ali kada stvari dođu do točke umiranja, više nema nazad. I osjećala sam da sa umiranjem jeseni umire i moj strah, a da hrabrost polako ulazi kroz moja pluća.
Pa sam je napokon udahnula, umorna od nedostatka bunta i neimanja sebe.

Želim sebe, želim se ponovo osjećati živom, govorilo mi je moje tijelo kroz muke ponovnog rađanja. I žalila sam to svoje tijelo koje sam nakon dugo vremena počela osjećati.
Jer je bilo izgorilo, jer se osušilo i nestalo u požaru preoterećenosti.
Osjećala sam svoje kosti prstima dodirujući rebra, osjećala sam svoju utrobu vraćajući čitave dane njen sadržaj, osjećala sam svoje oči i svoj oslabljeni vid, kroz maglovite sjene koje sam počela gledati, osjećala sam svoj umorni hod kroz stravičnu bol u nogama.

Želim sebe, želim vidjeti svoj odraz u ogledalu, ne želim ga više izbjegavati od srama što postadoh netko drugi.
Ne želim nečije mrvice od kojih osjećam samo mučninu i strašnu bol.

Neke odluke dugo zriju u nama. Dok ne postanu toliko opipljive, poput slova na papiru.
Moja je dugo tinjajući, tražeći molitvom moju hrabrsot i trenutak odluke došla do časa svog utjelovljenja.
I postala je moj otkaz. Odlazak s radnog mjesta gdje sam izgubila sebe.
Svoje misli, hrabrost, svoje snove i osmijeh.

Od mnogih stvari potrebna je rehabilitacija.
Od propalih veza, bolesti tijela i duše, neuspjelih ljubavi, loših i ponižavajućih poslova i odnosa koji nam brišu osmijeh s lica.
Predugo sam se bojala. Strah je najgori oblik življenja.
Smrt duše i snova.

Vjerujem i dalje da mogu bolje. Želim bolje i zaslužujem bolje.
Ne želim mrvice.Previše puta sam se njima zadovoljavala.

I iako mi je jako teško pustiti neke stvari, znam da ih moram odaslati u hladnu zimsku noć i krenuti dalje.

Znam da moram vratiti svoje riječi. Teško ih pronalazim. Čak i svoja slova.
Ne želim vaše mrvice, želim svoja slova i zaboravljeni prkos u kosi.


- 17:51 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2016.

Kada se ogrebem na mekoću...

Ona, moja srodna duša, najdugovječnija prijateljica, moja obitelj, govori mi danima kako joj ne ide u životu.
Mi, ona i ja, žene pred četrdesetom , mlade u duši, ali duše koje su prošle sve i svašta.
Ali nam baš i ne ide. Karma, znam da bi rekla ona.
Mnogo krivih odluka, puno naivnih uvjerenja, previše dobrote i sasvim previše rasipanja sebe.
Rekla bih ja.

Ovdje nisam dugo napisala niti slova.
Mada sam ovdje nekada ispisala cijelu sebe. I više od toga.
Ispisala sam stranice i stranice svoje duše, uma i najsitniji djelići mog srca, ostali su ovdje negdje, u nekoj arhivi blogovskog i mojeg postojanja.
Ali za neke stvari u životu zaista nema pravih riječi. Slova , rečenica.
Otkako sam saznala jednu od najtežih vijesti u mojem životu, slova nikako nisu izlazila.
Ona, nekada moja majka, u ovim godinama moja prijateljica, podrška, vjeran suputnik kroz život.

Karcinom. Vrijeme je stalo.
Ispred očiju samo magličaste sjene.
Nevjerica, poricanje, ljutnja, tuga veća od ičega.
Teška borba koja počinje...

Zar tuga zaista želi biti moja vjerna prijateljica, postojani pratioc kroz život
'
Uvijek blizu, poput sjene. Popot kose čiji mi neposlušni pramenovi padaju na čelo, oči, nos i kližu mi dalje niz vrat i na ramena.
Kosa je bila moja snaga, hrabrost, mnoge sam riječi nekada posvetila njoj.
Rezala sam je nekada kao što sam rezala bolna sjećanja, puštala sam je do poda kao da čekam da se neka srodna duša popne po njoj i spasi me.

A mojoj mami je polako ostajala u rukama.
Odrezala sam i ja svoju poput nekoh simboličkog čina podrške, suosjećanja.
Ljubavi.

U ovom ludom svijetu grubosti, ludila, lažnog sjaja i lažnih riječi, nepostojanja ljubavi i dobrote, mene su često rezali oštricama hladnoće. Grubosti.
Noževima strašnih životnih odluka.
I navikla sam se.
Više me nije ni boljelo, pretrčala sam davno već kilometre i pobjegla daleko. Izvojevala sam svjetski rat protiv mnogih nemani, sama protiv svih, borila se sa sedmoglavim čudovištima, vjetrenjačama i izborila se sa stotinama sebe.

Ali kad me koji put netko okrhne svojom mekoćom, ja se ogrebem tom toplinom . A taj mekoružičasti ožiljak želim što duže zadržati.
Jer je rijedak. Poput najdragocjenijeg blaga.
A pronalazim ga u kosi i borbenosti koju nisam u životu vidjela. Moje majke.
I u svoj toj mekoći i hrabrosti unatoč svemu što prolazi.

Kao da se ruga životu. Kao da se podsmjehuje svoj zloći ovoga svijeta.
I dok joj se klanjam u sebi i svakoga dana divim, pokušavajući provesti što više vremena s njom, jer mislim si, možda će ta snaga, hrabrost i borbenost prijeći i na mene, jer se rasipam kad je gledam, ona je mekoća koja me spašava.
Unatoč svim oštricama koje me ranjavaju.

- 23:34 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2016.

Budi žena - ženi



...Sjedim na sudskom hodniku i čekam, već nebrojeni put. Svi koji me znaju, znaju o čemu se radi. Neplaćanje alimentacije, šesta godina borbe. Gospođa izlazi i ispričava se što će moje saslušanje kasniti. Ništa gospođo, iznenadila bih se da je drugačije.

Sjedim i gledam prizore, miris cvijeća pomiješan sa mirisom ćevapa izaziva u meni pomalo mučan osjećaj.

I dok si mnoge žene na sudskim hodnicima gromoglasno čestitaju svoj dan, grle se, ljube i grohotom se smiju, ja se pitam, kada se tamo neka od njih, a kroz slučaj su me godinama vodile žene, ponijela onako ženski, prema meni.
Sa suosjećanje, sa odlučnošću da mi pomogne onako, kao žena - ženi, sa nekom brigom ili nježnošću.

Prenem se iz misli i zapitam se kuda su moje misli zastranile. Više puta su mi u životu, pomogli baš muškarci, mada je svaka lijepa ženska gesta, svaka riječ ili makar i najsitnije djelo, izazvalo kod mene divljenje i neizreciv osjećaj ljepote o toj jedinstvenoj ženi.

Moja borba je, kada sada gledam nakon mnogih godina, potpuno bez smisla. Jesam li bila majka heroj što sam godinama prolazila i prolazit ću kroz apsurde našeg društva ili sam samo obična budala koja gubi svoje vrijeme, snagu, živce i skuplja bore na licu?

Jesam li mučenica ili samo učenica života? Jesam li samo broj u nizu, mada je moja, kao i priča svake žene, posebna, jedinstvena i neponovljiva?

Jesam li i dalje hrabra ili potpuno posustajem?

Koliko sam samo vremena potrošila na pisanje o samohranim roditeljima, koji se bore, grebu, grizu, o ženama, koje su divne sa tom svojom borbenošću, hrabrošću i čak naivnom iskrenošću u toj surovoj borbi?
Je li vrijedilo išta?

Život ima dobar smisao za šalu. Za Dan žena, saslušanje na sudu.
Nakon formalnog saslušanja, izlazim van. Imam samo jednu želju danas.

Da si mi žene ne budemo vučice, već da si puno češće pružimo ruku.
Da smo složnije u onim svakodnevnim situacijama, koje viđam svakodnevno, a ima premalo sloge, prijateljstva i zajedništva.

Da već jednom shvatimo, da smo divne svaka na svoj način i prestanemo se natjecati međusobno.

I zato drage moje, poznate i nepoznate žene, sretan vam svaki dan, ali i ovaj. I neka smo, bez obzira na sve, ponosne što smo žene. Divne.

- 14:04 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.10.2015.

Kako ti je lako reći zbogom?

Ja sam strastvena ljubiteljica jeseni.
Ali one čarobne, u kojoj se sve te boje presijavaju pod suncem u stotinu magičnih nijansi. Kada prolazim ulicama pa mi se one paučinaste niti zapliću u kosu, poput magličastih misli, sjena i iluzornih privida.
Ova jesen i ja se ne razumijemo previše. Pa je molim neka dozove svoje boje, jer mi tako očajno trebaju. U vremenima kada se ne mogu pomiriti sa sobom i mnogim svojim odlukama, molim jesen neka mi donese svoje tako poznato spasenje.
Jer sam ušla u područje gdje nisam dugo bila. I uranjam u nju poput utopljenika. Ali se borim . Protiv svoje tuge. Protiv sebe same.

Reći zbogom, mnogima je tako lako. Poput dobar dan ili doviđenja.
I nikada neću razumjeti ljude koji odluče jednom svojom tako moćnom rječju, prekinuti mnoge priče. No, možda tako treba biti...
Ali meni je zbogom zaista životni light motiv. Onaj koji me prati, koji se zavukao pored mene poput moje sjene i korača uporno sa mnom.
I onda mi se poput munje koja bljesne obrati svom silinom, ošine me poput groma i samo lagano...krene dalje. Dok ja ostajem sa tisuću pitanja, sa svojim možda i krivim odgovorima, sa tugom u kosi i sjećanjima koja su vjerojatno samo moja iskrivljena slika prošlosti.

Pa tuga potraje i zavuče se u svaku moju stanicu i žile na rukama postanu grčevite.
I sanjam da odlazim daleko, tamo gdje ne postoji zbogom i konačnost i mnogi odlasci.
Tamo gdje je kraj "...i živjeli su dugo i sretno zauvijek..."

Pa tuga ponekad prođe i dođe mi da zavrištim zbog svoje vječne naivnosti i vjere u njega ili nju i da išamaram riječima i rukama samu sebe .
Pa da se zakunem sebi i svijetu i bogu i svemiru da nikada više, ali nikada, časne mi riječi, neću pasti na ljudsku dobrotu koja je bila sasvim nešto drugo ili na nekoliko lijepih gesta, riječi rečenih u pravome trenutku..Ali ne učinim to jer svoja obećanja konstantno kršim.

Pa se pitam, bih li se možda mogla promijeniti...
Postati kao oni. Sigurno ne bi toliko boljelo. Sigurno je tako lak njihov život.
Taj život sa "zbogom" koja se tako lako izgovara.

Možda bih mogla i ja postati ona od zbogom. I odlaziti kada želim i kršiti sva pravila u koja sam vjerovala i vjerujem i ne obazirati se...
Mahnuti rukom i samo otići...bez ijedne riječi objašnjenja. Možda sa pokojom teatralnom gestom. Poput kazališne predstave u kojoj se divimo glavnoj glumici na njenoj zaista divnoj izvedbi.
Možda bih mogla..kada bih samo mogla..

Možda bih baš mogla ne zaljubiti se nikada više, samo glumiti zaljubljenost i strast i nježnost i iskreni dodir i smijati se kada legnem kako sam samo uspješna bila. I kako sve bolje glumim život...Ali to nikada neću moći...

Možda bih se mogla praviti da svi oni nikada nisu niti postojali, kako su bili samo fikcija, izmišljeni likovi nekog mojeg budućeg romana.
Ili stvarnog, kada ga napokon napišem.

Pa zavarati samu sebe. Prevariti se sa sobom.Pogledati svoj odraz i učiniti ga likom iz priče.
Možda...
Pa reći zbogom sebi samoj kakva jesam i pobjeći na jesenju kišu, okrenuti se stotinu i više puta oko sebe, upravo onoliko koliko mi treba, da sve nestane, u hladnoj magličastoj jesenjoj noći sa vlažnim lišćem koje miriši na vlagu.

I samo odkoračati dalje...
Igrajući se životom.

- 19:59 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.09.2015.

Mogla bih...

Kada razmislim, ponekad mislim da bih baš mogla, pronaći te negdje, pa ti pljunuti iz petnih žila u lice i istresti stotinu ljutih riječi, možda te i umrtviti nekim tupim predmetom, hladnokrvno i bez imalo grižnje savjesti.
Prije toga bih te mučila riječima, mišlju i djelima, pa bih se okrenula i otišla, hladno i tupo. I ne bih osjetila išta.
Mogla bih, bez mnogo riječi, platiti nekome da te nađe, da ne zaprljam ruke, pa da se grčiš negdje u nekom jarku u sivoj maglenoj noći, u teškim bolovima.
Jer sam zbog tebe proživjela pakao, jer se posljedice osjećaju još i sada.
Jer si se odrekao svoje djece. Jer nisi čovjek.
Mogla bih...Kada bih mogla...

Mogla bih možda jednostavno otupjeti, sasvim nenadano, leći u krevet i ne ustati se. Ne ustati se danima. Noćima.
Pa da mi daju neku tešku dijagnozu i mnogo papira i proglase me neuračunljivom .
Možda bi bilo lakše. Odmoriti se malo. Tijelo, um i dušu.
Pa bih ležala tako neko vrijeme dok ne skupim dosta snage, hrabrosti i strasti da nastavim dalje..
Mogla bih...
Ali je previše inata u meni. I volim se hrvati sa životom. Prsa u prsa.



Pa si pomislim nekada kako bih baš mogla, kao mnoge, pričati i hvaliti se, kako sam divna majka. Savršena.
Ali nisam i znam to.
I puna sam mana i ljutim se često i vičem ponekad. I tužna sam i umorna.
Ali se smijem s njima i plačem kada mi se plače.
I znam da sam griješila i griješim. Ali znam da se borim i trudim i dajem sve od sebe.
Ali mogla bih...reći da sam divna
Ali nisam...jer sam samo žena. Samo sam čovjek.

I mogla bih eksplodirati bilo kojeg sasvim običnog dana i istresti na poslu svima istinu u oči. Onu tešku, sivu i sumornu.
Obrisati svu prašinu koja se taloži predugo. I reći im kako su sa sto lica i koliko su mali ljudi i kako ne vide, ne čuju, ne osjećaju..
Mogla bih...ali vjerojatno neću.
Jer sam ucjenjena.
Jer sam poput miša u klopci.
I jer sam kukavica.

I mogla bih recimo voditi ljubav sa stotinu stranaca, ispreplesti prste sa mnogim prstima, slušati ih i osjećati noćima i danima.
Postati ona koja ostavlja. Ostati ona koja je otišla.
Bez traga. Sa mnogo pitanja iza sebe.
Mogla bih...
Kada bih postala netko drugi...
Kada bih prevarila samu sebe. Sa sobom.


I mogla bih odmahnuti rukom i samo pobjeći jednoga dana.
Daleko. Bez osjećaja krivnje i srama.
Pa neka me traže, očajno i mahnito. Satima, danima i tjednima.
Pa neka se pitaju gdje, kako i zašto i što joj se samo pobogu odjednom dogodilo.
I zašto je netragom nestala.
Čak niti pismo nije ostavila. Niti poruku. Ni slovo.
Pa bih slobodno hodala svijetom...
Mogla bih...kada bi takva sloboda postojala.

I mogla bih pisati satima o slobodi .
Kako sam slobodna jer je moja duša slobodna poput ptice. I moje misli su slobodne od svih okova ovoga svijeta.
Mogla bih ...ali ne mogu. Jer više ne znam je li sloboda tamo.

I mogla bih pisati o ljubavi o kojoj sam nekada pisala mnogo.
I kako je ona predivna manifestacija života samog. I pokretač. I snaga.
I jedini smisao svakoga smisla.
Mogla bih...
kada bih samo mogla...

- 23:48 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos

mail adresa



jelic.maya@gmail.com

l Pictures, Images and Photos