subota, 24.09.2022.

Negativci bez razloga

Da, teška su vremena.
Da, sve je puno teških i crnih vijesti. Ratovi, inflacija, korona, potresi. Svašta nas je snašlo zadnje vrijeme.
Teško je većini ljudi. Mnogi jedva krpaju kraj s krajem.
Nisam ni ja daleko. Samohrani roditelj dvije kćeri, jedna je studentica. Nekako guram.
Ne jedem škampe i morske plodove, to gledam samo na Masterchefu. Ni teletinu, ni sve one fensi šmensi kremice i emulzije.
Ne putujem na Maldive, čak ni na Jadran.
Bila sam nekoliko dana ljetos u Gorskom Kotaru. Predivno mjesto Fužine, podcijenjeno mislim.
Da mogu išla bih tamo svaki čas.

Ne kupujem skupu odjeću , žao mi je što ne mogu kupovati knjige ili otići na predstavu, koncert ili balet u metropolu. Jer eto, živim u provinciji.
No, tako je kako je. Od žaljenja baš ništa.

Ali ne kukam gotovo nikad. Na poslu, prijateljima, na fejsu ili gdje god. Čemu?
Da, kažem gotovo nikad jer me ponekad uvuku u priču.

Odem na obližnje šetalište, fotkam oblake, odem pogledati koju ruševinu, staru utvdu usred šume i sretna sam.
S prijateljicom planiram neke takve izletiće.

Imam još mnoge želje i snove, da se razumijemo. Nisam ravnodušan čovjek, nisam digla ruke, nije mi svejedno .
No ljudskog kukanja i prigovaranja mi je često puta dosta. Baš jako dosta.

No kako vidim većina kuka i to oni kojima je lakše u životu od mene. Teško je na poslu. Je, mnogima. Meni jako.
Radim u vrtiću, grupa pretrpana, kolegica i ja padamo s nogu. Roditelji nesuradljivi, djeca odraz roditelja. Kolegice nezadovoljne.
One puno mlađe i bez puno briga u životu.
I bez puno tereta prošlosti na leđima koji ostavlja posljedice na sve.

Možda nam je to u društvu postalo ispušni ventil. Kukanje i prigovaranje.
Ljudski je požaliti se ponekad, pa se na kraju dobro nasmijati svemu. Makar i od jada.
Kad je gadno na poslu ja zapjevam...Ej živote što me snađe, sve su moje potonule lađe...
Pa se smijemo svi.
I grlim svoju najdražu kolegicu, koja mi je prijateljica 20 godina.
Strašno ju volim i presretna sam što je u mom životu.
Eto i odgovora na anketu, prijateljstvo među ženama je predivna stvar.



Zadržati bar neki smisao za humor, bar malu dozu pozitive u teškim trenucima, važna je stvar.
Da opstaneš. Da izdržiš. Da guraš dalje. Jer što drugo?

Kukamo li jer nam je to već prešlo u životnu naviku, jesmo li postali kao društvo negativci bez razloga?
Znam ljude koji su prošli pakao, teške traume, bolesti. Ne kukaju. Imaju volju i borbenost za životom.
Ne predaju se. Idu dalje.
To su ljudi kojima se ja divim. I od kojih želim učiti i crpiti snagu.

Prošla sam svašta, 12 godina sama odgajam djecu, nekad mi se čini kao 100. I bilo je svega, mnogih zaista pakleno teških trenutaka.
I u najtežim trenucima pokušala sam naći nešto dobro, lijepo, nešto mirno, blago, spokojno.
Bar neki titraj, trenutak radosti. I bilo ih je, bilo ih je mnogo, sada kada pogledam.

Pisanje me uvijek držalo. U kojem god obliku.Kada mi je prijatelj danas rekao kako priprema neki projekt i kako bi želio da sudjelujem svojim pisanjem, razveselila sam se kao malo dijete.On je odličan fotograf, ja valjda dobro pišem.
Imam i predobrog muškog prijatelja, možda pitanje za iduću anketu?
Osjetila sam ono uzbuđenje, radost kakvu većinom samo djeca osjećaju.
Često puta su mi se događale stvari baš onda kada sam ih trebala.
Svemir me valjda ipak voli.

A negativci?
Ostaju u balonu svoga besmislenog kukanja, jadanja , kritiziranja svega i svačega. I svoje ogorčenosti
Bez pretjeranog razloga.





- 14:27 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.08.2022.

Prianjanje

Riječ rijetka kao i pojava
Prianjanje
djeteta uz majku
čovjeka uz čovjeka
čovjeka uz mekoću ili dobrotu

Dijete se privija k tebi
dok ti prianjaš uz spravu u rukama
ne ispuštaš ju satima
ona ti nudi iluziju i laž
blještavilo i bljesak sreće


dijete je gladno i žedno ljubavi
prianjanja uz nježnost
uz toplinu i dodir
privija se ali ne osjećaš
ne vidiš i ne čuješ

uz što ćeš se stisnuti
kome i čemu
ćeš se priviti
kada sav lažni sjaj izblijedi
kada nestane slika i ton
kada se sve ogoli i ostane praznina


Sunce prianja moru
stapa se s njim kada zalazi
pauk se stapa sa svojom
paučinastom mrežom
oblaci prianjaju nebu
drvo je jedno sa zemljom

možeš li biti barem na tren
jedno
sa onim drugim pored sebe
podijeliti taj trenutak
prianjanja
misli, osjeta, riječi
jer riječi su misli
a misli su život sam

život je isprazno postojanje
bez trenutaka povezanosti
stapanja i spajanja
bez paučinastog prianjanja
mekog i toplog



- 15:03 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.08.2022.

Voće, knjige i biljke

Jako me pogodio post od Ipsilonke.
Pogodili su me i mnogi kometari.
Zato se sjetih ovoh svog posta i ponavljam ga





Ona u trgovinama gleda samo knjige, voće i biljke.
Sa iskrom u očima i oduševljenjem kao da je našla savršenog novog dečka, donosi biljke kući.
Pokazuje mi hrpe knjiga u sobi, one se samo gomilaju, biljke donosi i brine o njima sa neizmjernom ljubavlju i pažnjom,
skoro pa plače kada joj poneka uvene.
Soba će joj uskoro izgledati poput predivne džungle.
Treba učiti brinuti o biljkama. Kao i o djeci. Ljudima.
Treba ih njegovati


Ona je već žena. No dijete je. Uči se životu
Rastu, pupanju, cvjetanju, truljenju, propadanju, umiranju.
I kako je život često krhka biljka.

Ona nešto mlađa je sa nepunih četrnaest glasni aktivista.
zasad još kod kuće, no u budućnosi tko zna.
Ona zna sve o ženskim pravima, svim oblicima diskriminacije, priča o toleranciji i razumijevanju.
Dosta je glasna u svojoj borbenosti.

Ljudi koji kupuju biljke, voće i knjige, moraju biti dobri ljudi.
oni, koji sa četrnaest, tek na početku nekog većeg života, vjeruju u slobodu, jednakost i razumijevanju,
kojima je srce otvoreno, a duh velik, imaju velike šanse za veći život.

Zadnje vrijeme često razmišljam o vašim klimavim zubićima, o mliječnoj nevinosti, prvim osmjesima
o uspavljivanju tijelom uz tijelo pred kišu i grmljavinu, sušenju tanke i mirisne kose
prvim koracima, riječima, slovima,

Često se sjetim i vaših svađa
Teških riječi kada ste već bile svjesne što riječi mogu, mučnih i ružnih trenutaka, jer kada si više od desetljeća i otac i majka, a nisi još naučio da oboje ne možeš biti
Ti trenuci sada, su u sivkastoj izmaglici.
Ne pamtim ih.
Samo ih osjećam na svinutim leđima.

I kada vičete i zamjerate mi moje krive izbore, stranputice i loše izbore
Ja vas volim još više

I kada okrećete glavu na drugu stranu na neku moju misao o životu, savjet ili pokušaj smjera
Ja vas volim još jače

Kada ignorirate moj pokušaj ponavljanja da je život lijep, jer vam se često čini mračan, težak i bez smisla
Ja vas volim još dublje

I govorit ću vam iz petnih žila da je život satkan od vatromet nježnih trenutaka dobrote i ljubavi koji spašavaju.
Jer spasile su mene bezbroj puta

Možda vas to spasi...
A spasit će vas i knjige, voće i biljke

- 16:26 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.08.2022.

Prodavač smijeha, igralište života i trganje perspektive

Prije 7 godina

Nedavno mi je moj najdugovječniji muški prijatelj D. ,pričao kako razmišlja, kako će, kada odradi još neke stvari u životu, učiniti korjenite promjene. Krenuti ispočetka. Napustiti sve već viđeno, istrnuti se iz monotonije i krenuti...

"Nemoj mi se smijati M., kada ti kažem. Ideja je pomalo, zapravo dosta luda"- rekao je.

"Neću se smijati, obećajem, časna riječ", kroz smijeh sam mu rekla, vrteći glavom sve moguće lude ideje koje bi mu mogle pasti na pamet.

Iako se znamo gotovo oduvijek, ne možda sa nekog dječjeg igrališta ili iz pijeska sa kanticama u rukama i pijeskom u ustima, znamo se sa nekih drugih igrališta. Igrališta mladosti, koja su jednako tako, često puta bolna, kao i padovi s ljuljačke ili tobogana,ili otimanje najdraže lopatice sa kojom grabiš pijesak i gradiš najljepše kule. Na tim igralištima sazrijevanja, često puta gradiš kule u pijesku i zaista vjeruješ, da je tvoja..ili tvoja i njegova, njezina..baš ona najbolja..Ona koja će trajati zauvijek. Ali vjetar uvijek nenadano dođe i kula ipak, postane samo pregršt zrnaca, rasutih svuda oko tebe, rasutih..u tebi...

I pričao mi je moj dragi prijatelj D. Pričao mi je kako ima san, san da ostavi sve poznato i iznajmi balon. Da, onaj veliki, onaj koji luta zrakom i ljudima daje komadić užitka. Malo bijega i drugačiju perspektivu. On želi prodavati san i nestati po svijetu, upoznajući mnoga nepoznata mjesta, mnoge drugačije perspektive, mnoge nove osmijehe..
On želi biti prodavač smijeha.

"Vjeruješ li u mene da to mogu? Ostaviti sve i samo otići..otići u nepoznato?- pitao me pomalo sa strahom.
"Naravno da možeš. Vjerujem i kada ti ne vjeruješ"- rekla sam mu bez fige u džepu.

I vjerovala sam. Potpuno i punog srca.

I znam da ću i ja jednom ukrasti komadić tog sna. A meni ne mora prodavati smijeh. Ja se smijem čim ga vidim i smijem se kako nas je život uvijek spajao, na najčudnije načine.
Sretna sam što ga znam...



.......


Iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga, nedugo zatim, sjetila sam se događaja, kojeg sam već davno, izbrisala iz svoje memorije, trudeći se tada, najviše što mogu. Kada je otac moje djece , čovjek kojega sam voljela jako, otišao bez puno riječi i objašnjenja, proveo je ipak, još jednom, jedan vikend sa svojim kćerima. Spletom životnih okolnosti, započeli smo razgovor uz čašu votke i moje nezaustavljive želje za zaboravom. On se tada činio sretan, sretan što počinje ispočetka, ostavljajući naš dom, djecu, mene...
Votka pomiješana sa tugom i boli, pokazala se kao ubojita kombinacija. Kombinacija koja pomaže amneziji trenutka, koja briše i rasplinjuje, ali priziva očaj. I u sekvenci koja mi se urezala u sjećanje i koja nije podlegla amneziji, u trenutku one alkoholne euforije, rekao mi je.."Uvijek si bila divan prijatelj"

Te riječi, u tom trenutku u vremenu, bile su nož koji je polako ulazio u svaku moju stanicu. One su bile oštrica koja reže polako i mučeći. Ne ubija brzo i bezbolno. Kirurškom preciznošću, bez rukavica i sterilnosti, ubijala me ta rečenica danima, tjednima...
Jer, ja sam bila. A on to nije bio nikada.

Otrežnjenje je bilo najgore u životu. Kada se trijezniš od tuge i boli, pomiješane sa dosta votke, trijezniš se danima. A neke riječi, niti najdublja amnezija ne može izbrisati.
To je bio naš zadnji razgovor. Otišao je i nikada se više nije vraćao. Kćeri vjerojatno ne bi prepoznao da im se pogledi sretnu, negdje..u nekoj ulici života..




.......



U balonu je zasigurno dobra perspektiva. U meni je velika vjera u mog prijatelja koji stvara svoj san. Uvijek sam imala jaku vjeru u ljude. Često sam strmoglavo padala baš na njoj. Ali znam da je to ipak..stvar perspektive. Nikada mi nije trebao balon. Često sam mijenjala pogled i kut gledanja. Najčešće sebe.

Pa sam si djelovala kao lomljivo dijete sa svim svojim izgrađenim i srušenim kulama na igralištu života. A onda opet kao djevojčica koja se nezaustavljivo vrti u krug. Nasmijana, bez obzira, što zna, da će se vrtiti još puno. I bila sam se i najveći neprijatelj i ona koja se voli i zavodi sebe sobom. I gleda se u ogledalu..čudi..divi se..
I bila sam si i oštar kritičar, poput strogog oca koji guši i ne pušta..
I ona milostiva, blaga i nježna majka, koja prepoznaje, vidi, shvaća i osjeća...
I partner koji laže gledajući u oči i onaj koji je vjeran i iskren...

I mijenjala sam kuteve, udaljavala se i išla naprijed, izoštravala i mijenjala boje, nijanse, produbljavala i mjerila...
Vrtila se često, hodala mnogo puta nekim tuđim cipelama...
I strgala si onu usku perspektivu gledanja, onaj polazišni kut iz kojeg je tako teško ponekad izaći.
Jer kada si tamo, onda si zaglavljen u njemu

Jedno mogu reći sama sebi, nakon mnogih vrtnji i jakih zagriza

"Bila si uvijek divan prijatelj"

A perspektiva je divan materijal na igralištu života...



.....


Neki dan sam srela svog prijatelja D.

Dugo ga nije bilo u mom gradu.
Nakon dosta godina sjeli smo i dugo pričali
Nije kupio balon, niti prodaje smijeh i snove , ali u njemu još puno smijeha i djeteta ima.
Bavi se keramikom, sanja o kućici na selu i nije zaboravio neke svoje snove.
Još mu vjerujem.
I vjerujem njegovom smijehu.
A kad vjeruješ nečijem smijehu, to je sve.
Časna riječ.

- 17:56 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 05.08.2022.

Kad poželiš želju

Kada sam imala 19 bila sam studentica. Moji su prodali stan i privremeno živjeli nekoliko mjeseci u drugoj zgradi, dok su čekali da se usele u kuću koju su kupili.
Kada sam dolazila kući te jeseni i zime, često sam gledala u osvijetljene prozore stanova preko puta.
Vidjela sam samo siluete, obrise radosti i mira. Obitelji sa djecom koje su vjerojatno pripremale večeru, pekli palačinke, pomagali djeci sa zadaćama, razgovarali o proteklom danu.
Poslije su djeca otišla na spavanje, a oni su gledali televiziju, vodili ljubav i pričali o planovima za sutrašnji dan, idući tjedan.
Tako sam tada mislila. I poželjela isto. Mir. Smiraj.
Želja.
Dosta sam razuzdano tada živjela sa nekih 19, 20 godina. Stopirala sam sa cimericom po državi uzduž i poprijeko, bez imalo straha.
Noći nikada nisu bile za spavanje, nekih se niti ne sjećam.
Razuzdana luda mladost..

I taj pogled u lijepo zamračene, ali dovoljno osvijetljene prozore iza kojih se skriva neki potpuno drugačiji život, probudio je umor.
I želju.
Želju za promjenom.
Želja je tada bila ispravna ali pogrešno shvaćena. S moje strane.
Mir. Asocijacija na obitelj. Nježnost. Toplinu.

Tri godine kasnije nakon još dosta burnih noći, bezbrižnih putovanja, puno nemira i mnogih ljudi sa kojima se moj život isprepleo, želja se ostvarila.
Želja za mirom. Tada čak pomalo zaboravljena. S moje strane.
Ali ona me nije zaboravila. Obitelj. Dijete. Mir.
Odgovornost. Briga.Loši poslovi. Egzistencijalni problemi.
Uglavnom nemir.

Nekoliko godina kasnije previše nemira. I puno neostvarivih želja.
Jedno morsko ljetovanje. Pronalazim pištolj u njegovoj maloj torbici koju nosi oko struka dok nosi dijete na rukama.
Šok. Tresem se i ne mogu prestati.
Za obranu, kaže.
Možeš i ti dobiti jedan. Onako ženski, mali, damski.

Obrana će mu već ubzo postati da nije sretan i da planira otići.
Odlazi uskoro, skuplja svoje stvari. Briše desetljeće života. Već duže ima drugu ženu.
Djeca su premala. Ne razumiju puno.
Pištolja se ne sjećaju.

Ja se sjetim onih pogleda u prozore u onim bezbrižnim večerima, kada su se iza njih pekle palačinke, djeca su se svađala, neki su pisali zadaće, slušali muziku, kasnije su zajedno kupali lijepu mirišljavu djecu, djeca su ubrzo zaspala, a oni su planirali daljnji lijep zajednički život.
Možda ljetovanje na more. Možda izlet za vikend.
A možda i nisu. .Možda sam ja samo tako željela.

Možda su djeca plakala jer nisu mogli dobiti ono što su željeli, možda je netko dobio otkaz, možda je netko imao ljubavnika i glumio da se ništa ne događa, dok nije došao dan kada je rekao da nije sretan. I da planira otići.
Možda je netko bjesomučno vrijeđao i tukao svoju ženu dok su se ugasila ta svjetla. Ili dok još nisu.Možda...

A ja sam vidjela samo sreću. Mir. Toplinu.
Vidimo samo ono što želimo. Što nam nedostaje.
Želja trpi sve. Ne papir, nego želja.
U želji je zanemaren razlog, povod, posljedice.
Želja je afekt trenutka. Traženje smisla u besmislu.
Pazi što želiš...
Dobro se kaže

No, možda me ta želja i spasila.
Možda bi bila u nekom jarku, nakon što bi mi na cesti stao netko tko ne treba.
Možda bi lutala razuzdano noćima . Ishod na sreću nepoznat.



I sada nakon mnogo godina od tih prozora i mnogo godina od tog odlaska, ja u svojim šetnjam ponekad zaustavim pogled na nekom osvijetljenom prozoru.
I zapitam se, koliko je želja dobra stvar. I što je zapravo mir. Koliko sam pažljivi promatrač života oko sebe.
Više ne težim baš miru. Precijenjena je kategorija
Nemir pokreće.
Nemir da vidim još, osjetim još, doživim, upijem, shvatim i naučim još.
Daleko od mnogih osvijetljenih prozora koji su najčešće iluzija.
Projekcija nas samih.
I naših često krivo shvaćenih želja.








- 16:52 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 30.07.2022.

Blagost

...Pa razgovaram s tobom u mislima.
Kao sa pojmom zdravog razuma.
Pojmom ljudskosti. Dobrote.
Lijepo je dati nekome takvo bezgranično povjerenje.
No, to je samo moj razgovor sa idealima u meni.

Ja sam im dala tvoj oblik.
Duh.
Tvoje lice.
Pogled.
I uvijek ćeš tu biti. Ispred.
Mjerilo svijeta

Blagost...
osjećam blagost kada te se sjetim.
Malo ima blagosti danas.
Blagost je miris i okus toplog čaja iz djetinjstva.
Kakao. Majčina ruka koja te budi za školu.
Toplota u tatinu glasu.
Blagost je kiša koja rominja.
Jesen. Boje jeseni.


Lutam često svojom provincijom
ne srećem koga želim
najčešće ne želim nikoga
počela sam voljeti samoću

najčešće hodam po udaljenim
prigradskim naseljima
gubim se među kukuruzima
i zalascima sunca

žalim za mjestima na kojima nisam bila
za zalascima sunca za koje nisam sigurna
da ću vidjeti ikada
žalim za nekim ljudima
sa kojima se nisam grlila

naučila sam živjeti sa sobom
sa tom mekoćom i lomljivošću
hodam po neviđenim mjestima
plivam u nepreplivanim morima
grlim nezagrljene ljude
koji su zatvorili vrata za zagrljaje


ali onaj nemir koji me vodi, gura i tjera
da hodam, putujem, sanjam i žalim
to je nemir zbog kojeg se osjećam živa

- 20:18 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2022.

Iskrivljena sjećanja



Sjećanja iskrivljuju stvarnost. Nesanica je dobra podloga za to.
Sjetila sam se slike kako jedemo kolače. Tada, nekad davno.
U provincijskoj slastičarni koja više odavno ne postoji.
Nisam sigurna da li je to zaista bilo ili je to bila tadašnja poludječja želja.
Neka tadašnja zamišljena stvarnost. No nije ni važno.
Stvarno je i živo.

Toliko puta su nam se stvarnosti nekako čudno isprepletale.
Nisam baš tip od znakova ili poruka koje nam šalje svemir.
Možda sam trebala biti.
Bilo je uvijek neko krivo vrijeme.
Ne vjerujem u slučajnosti. Doživjela sam jako puno ružnih stvari, kao i ljudi oko mene.
Previše trauma koje nisu slučaj.
Slučaj je hirovit, banalan.
Situacije su splet mnogih okolnosti. Puno okolnosti zaredanih jedna za drugom.
Isprepletenih. Zapletenih mnogim nitima.


Kriva priča, krivi grad, krive okolnosti.
Mislim da sam te tada jako dobro poznavala.
Na razmeđu života. Iz djetinjstva, mladosti u odrasli svijet.
U onoj slastičarni koja više ne postoji.
Možda tamo nikada nismo ni bili. Zajedno.

Šteta što te ne poznajem sada. Ne znam jesi li bio na nekim mjestima na koja bi ja voljela ići.
Što te veseli a što ljuti.
Obožavaš li još uvijek svemir kao nekad. I prirodu. Tišinu.
Ja tišinu tada nisam voljela. Ni samoću
Sada ih volim.

Ponekad se zateknem kako pomislim šta bi ti mislio o nečemu.
Kako razmišljaš u ovom svijetu gdje jako malo ljudi promišlja.
Jesi li zadovoljan što će i tvoja kćer u gimnaziju? Kao i moja.
Sviđa li ti se ovaj novi most...
Meni je predivan. Oduvijek volim mostove.
Mostovi spajaju.

Pa razgovaram s tobom u mislima. Kao sa pojmom zdravog razuma.
Pojmom ljudskosti. Dobrote.
Lijepo je dati nekome takvo bezgranično povjerenje.
No, to je samo moj razgovor sa idealima u meni.
Ja sam im dala tvoj oblik. Duh.
Tvoje lice. Pogled.

Blagost...
osjećam blagost kada te se sjetim.
Malo ima blagosti danas.
Blagost je miris i okus toplog čaja iz djetinjstva.
Kakao. Majčina ruka koja te budi za školu.
Toplota u tatinu glasu. Blagost je kiša koja rominja.
Jesen. Boje jeseni.
Gdje je nestala blagost?



Dugo te nisam srela. Ne znam ni želim li uistinu to.
Tvoja hladnoća bi me mogla zalediti a više me ništa ne može.
Skoro ništa.

Možda su kriva ta iskrivljena sjećanja. Kao duhovi se pojavljuju kada ne treba.
Prošlost treba ostati tamo. U prošlosti.
Sjećanja imaju previše nijansi. Bojamo ih sami da nam bude lakše.
Da se podnese, da se izdrži.
Da ostaneš u nekim slikama slastičarne uz kolače, kavu i sve što je moglo biti.
U paralelnom životu koji je mogao biti splet okolnosti.
A nije.

- 14:23 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.07.2022.

Nova ljepota

Već dugo ne plačem zbog tuge
nepravde, boli, niti laži
zbog prevare, izdaje ili usamljenosti

Plačem od ljepote
suze naviru kada vidim novo
jezero, šumu
novo sunce
ono isto ali novo
nove oblake ili drvo

neke nove misli i riječi u sebi
oko sebe
u knjigama koje čitam
toliko ljepote stvaranja
o kojoj razmišljam danima

i razmišljam koliko sam takvih suza
ispustila
propustila
nisam ih još našla
i veselim im se

ostaje samo tražiti novo
novu ljepotu
novo ganuće
novo divljenje
novu čežnju

novi miris i okus
novi dodir i pogled
ispod novog neba
a istog

i hodam, hodam puno
jer tako nalazim svoje najbolje misli
riječi, sunca i vode
ceste i zalaske
usputne osmijehe
jer oni su jedini iskreni

koliko se uspijemo napuniti ljepotom
jesmo li vjerni tragači
ili se punimo sasvim trivijalnim stvarima i riječima
pa smo kao bunar koji je presušio

koliko ljepote trajno i nepovratno prolazi
pored, onkraj nas
i u nama
koje nikada otkriti nećemo
a tu su
sasvim konkretno i nepobitno
i bile su
a kao da nisu

- 14:51 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2022.

Vrijeme koje ne prašta

Dok gledam i slušam malu djecu svaki dan
jer to mi je posao i poziv
slušam njihov iskreni smijeh
i neke rečenice
koje mi dodiruju dušu
a ponekad i sablažnjuju um
u njihovim iskrenim očima
vidim odraze mnogih izgubljenih duša
koje ne znaju
i ne žele znati
koju težinu imaju dječji smijeh i dječje suze
i koliko je vrijeme dragocjena stvar
ali i ona koja ne prašta propušteno


hoće li ikad saznati i spoznati ne znam
ja ću biti sretan svjedok vremena
ako osjete
i dotaknu dječju dušu

Moja mlađa završava osnovnu školu
kraj jedne ere
dok se druga od već dvadeset i dvije
bori sa ispitima na fakultetu
ne znaju one koliko mi nedostaje
njihov potpuno dječji smijeh

Klimavi zubići koji se ne daju van
miris svježe oprane kose koju sušim
onaj pogled kada znaš da si im najveća utjeha
i pitanja poput
mama, idemo li na sladoled?


sve one neprospavane noći su brzo zaboravljene
bolesti i visoke temperature koje se ne daju tako lako
sav grč i strah da neću moći sama sa njih dvije
da ću klonuti, pasti i neću de podići
ostaje samo baršunasta koža djetinjstva
i paučinasto svilenkasta koža bezbrižnosti


najdragocjenije vrijeme kojeg se sada sjeti
ona na fakultetu
i pošalje poruku
mama fališ mi
pa mi oči zasuze


ona mlađa ne sjeća se kaže
no mislim da neće priznati
sa nepunih petnaest i buntom u sebi
jer tko je sada mama
ona koja ne zna i ne razumije

znam da sam bila tu
potpuno i predano
i nisam preskakala dragocjeno vrijeme
odrastanja, klimavih zubića
puno pročitanih i ispričanih priča
igre na podu bez ekrana
bezbroj šetnji i prvih ljubavi
suza i smijeha
koje ništa, baš ništa
zamijeniti ne može







- 18:04 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.05.2022.

Dovoljna si

Dovoljna si draga
i kada ti govore da nisi
i da nije dosta dobro
i da trebaš dati i raditi više
i još više
i misliš da nije dovoljno
i nikada neće biti

Dovoljna si ženo
iako nisi potpuno zdrava ni jaka
ne blistaš, ni ne sjajiš
ne trepćeš dovoljnom brzinom
niti imaš savršene zube sa reklame

Dovoljna si baš takva kakva jesi
sa svim svojim mogućnostima
i nemogućnosti
strahovima i željama
snovima i čežnjama


Dovoljna si ženo
sa svim svojim borama
i danima kada moraš reći ne
ne mogu i ne želim
sa svim bolovima i umorom
teretom koji nosiš na leđima


Dovoljna si i kada ne možeš
ne stižeš i ne da ti se
a misliš da moraš
da se očekuje
i da ne smiješ stati
ni na tren

Dovoljna si draga ženo
i kada ti zamjeraju već odrasla djeca
jer si propustila i popustila
kontrolirala previše i ne puštala
kada te optužuju , a ne znaju
ne znaju koliko si davala


Dovoljna si sebi
svima i svijetu
i nisi nikome ništa dužna
osim biti
baš takva kakva jesi
potpuno dovoljna
odrazu u ogledalu



- 18:04 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos