Neka ovaj post bude iskupljenje za moje nekomentirane i odsutnost. 13.04. su bile pune dvije godine kako ja pišem blogove. Želim da ih ima još mnogo. Volim vas.
Ako nekome ne javim znači da nisam zaista stigla.

**Čitate na vlastitu odgovornost.

Pogubljena mišlju, ili točnije činjenicom da se ponovno zaljubljujem sam osjećala veoma brze otkucaje srca i klecanje u koljenima dok se penjah k vrhu kule za Astronomiju. Blagi povjetarac što se probijao kroz prozorska okna mi je petljao kosu s pahuljama snijega što je napolju lepršao. Usne namazane bezbojnim ružom za usne su mi lagano podrhtavale skrivajući iza sebe savršeno bijele zube koji su ljude nerijetko ostavljali bez daha.

Prigušeno svjetlo što ga pružahu baklje je jedva malo osvjetljavalo sve što mu se našlo na putu, uključujući i mene, moje usne crne pantalone i džemper iste boje čija dugmad bijahu zakopčana tek do pola, te su tako veoma lijepo isticala pozamašno, bujno poprsje kojim sam se ponosila.
Dodiri mojih cipelica o tlo stvoriše samo blag, skoro neprimijetan zvuk nalic kucanju.

Našavši se pred vratima iza kojih se nalazila moja najveća želja, oteo mi se glasan uzdah koji se stopi s kucanjem na vrata. Nakon što s druge strane čuh odobrenje, sledih se na trenutak pritom bacivši pogled na odjeću kako bih provjerila da je sve na svom mjestu. Zamahnula sam kosom zatvorivši oči na djelić sekunde. Jednostavno, tako sam samu sebe pokušala uvjeriti da će sve biti uredu.

Otvorih vrata što je prouzročilo škripanje dok sam ulazila u zamračen kabinet Astronomije što mirisaše na divlje jagode u kasno proljeće. Parala mi je nosnice.
James je sjedio za radnim stolom osvijetljen plamičkom dogorjeće svijeće. Vidjevši me, odloži olovku kojom je trenutak prije nešto pisao i s osmijehom mi pokaza na stolicu prekoputa.
„Dobra večer,“ pozdravila sam ga te sam –prvobitno mu se zahvalivši- sjela u stolicu. Par sekundi je sobu obuzela potpuna tišina, koju on ubrzo prekide buljeći u neku zamišljenu tačku na stolu.

„Večeras bi trebali određivati kaznu,“ napokon je izustio. Otvorih usta da nešto kažem, no vidjevši da još uvijek nije završio odustadoh od toga.
„S obzirom da su večeras svi na tulumu,“ nakašljao se, „A da tvoj prijestup-po meni- nije bio prevelik... odlučio sam te poštedjeti toga večeras.“
Podigla sam obrvu i stavila ruke na stol.
„Doista, profesore?“ nisam se mogla suzdržati. Osmjehnuo se i kimnuo glavom.
„Da-da. Ali neka ostane među nama,“ zadnju rečenicu je rekao znatno tiše.
„N.. naravno.“ Obećala sam. Pogledao me je u oči. Prvi put te večeri. Zelene oči duboke poput najljepšeg i najdubljeg okeana su mi oduzimale i ono malo daha do kojeg sam –zbog uzbuđenja- jedva uspjela doći.
Uspravio se dok mu sjena odmah zablista na tlu.
„Ustani, vodim te na terasu svoje sobe,“ pružio mi je ruku s druge strane stol. Čas sam gledala u njega, čas u njegov dlan. On se smješkao, očigledno zadovoljan činjenicom da mu ne mogu reći „ne“ pa mu odmah pružih ruku.

(...)

Soba u kosu smo ušli bijaše osvijetljena samo škrtom svjetlošću ugasle vatre iz kamina što bi se s vremena na vrijeme zamrla na tren. Zidovi bijahu ukrašeni mnoštvom umjetničkih fotografija, od kojih su sve bila uramljene u iste okvire tako da je cijeli ambijent zračio skladom i harmonijom.

Tiho sam uzdahnula pogledavši na krevet koji su krasile bijele baldahine iza kojih se nadzirala fotografija djevojke koja je stajala na mostu okružena golubovima. Bila je urađena u sephia stilu, ili mi se to samo zbog prigušene svjetlosti učinilo.
I dalje me je čuvao za ruku. Nijemo sam molila Boga da ova noć traje dovijeka, da sve ono nikad ne prestane.

Uveo me je skoro do polovišta sobe a ja sam se osvrtala oko sebe uposmatrajući svaki sitni detalj.
„Dobrodošla u moje utočište,“ prošaputao mi je na uho pritom mi grickajući ušnu resicu na što ja zatvorih oči. Smiješak mi se lomio usnama dok sam osjećala njegov dah na svom vratu. Zajedno smo odšetali do terase koja bijaše otvorena tek toliko da možemo izaći.

Štapićem je uspio ublažiti hladnoću što je napolju harala i sijekla sve pred sobom. Sjedosmo na modre jastuke posmatrajući obrise pahulja što lepršaše zrakom potom se spuštajući na tlo. Šarko svjetlo je dopiralo iz Velike dvorane što me prisili da spustim pogled i sjetim se Benovog dolaska.

Šutili smo, svatko u svojim zbrkanim mislima. Nesvjesno, bez ikakve prvobitne pomisli, okrenuh se k njemu.



Uzvratio mi je značajnim pogledom, prepunim ljubavi, nade i želja da sam naprosto željela trčati prostranstvima koja sam vidjela u njegovim smaragdnozelenim očima.

Vjetar mu nanese jednu pahulju snijega na nos. Nasmiješih se osjetivši hladnoću po dlanovima i licu. Podigao je ruku i zataknuo mi pramen kose iza uha, te mi poslije istom rukom milovao braz, na što sam se ja okrenula u smijeru njegovih prstiju dotićući ih usnama.

Približio mi se još malo i drugom rukom me obavio oko struka. Osjećala sam se kao jedna od onih pahulja što je podrhtavala na vjetru, jer sam i ja isto tako drhtala u njegovoj blizini. Nekada jednaka svakodnevnica nestala je njegovom prvom pojavom. Odisao je uvjerenošću, te i mene tjerao da isto osjetim.

Prigrlio me je k prsima. Njegov zagrljaj je bio i više nego iskren. Riječi više nisu bile potrebne. Utisnuo je strastven poljubac koji je bio toliko topao da bi njegova snaga otopila i sante leda. Ta ista hladnoća koja je trenutak prije bila na našim usnama odmah nestade. Usne su mu mirisale na tek sazrele dinje. Laganim pokretima ruku mi je prolazio kroz kosu, dok mi je život činio potpuno ispunjenim.

Uspravismo se ne odvajajući usne jedne od drugih. Spontani koraci ka kravetu dok su nam se nebitni jastuci petljali pod nogama su me tjerali da pomislim da je cijeli svijet samo naš.

Svjetlost je bolno zamrla i krijesnice iz skoro ugašene vatre iz kamina plesaše oko nas. Dodiri njegovih prstiju po mojim leđima s kojih je trenutak prije skidao džemper su me hipnotizirali. Rukama sam se kretala naniže otkopčavši mu farmerice koje se za tren oka nađoše na podu. Prstima mekim poput oblaka je isto učinio s mojima dok sam mu strgala košulju oslobađajući savršeno građeno tijelo.
Uzeo me je u naručje i trenutak kasnije me položio na topli svileni prekrivač što mi golicaše leđa.
Ljubio mi je obraze, usne, vrat dok sam ga ja vodila svojim rukama. Oslobodio me je i posljednjeg odjevnog predmeta koji sam imala na sebi- čipkanih tangi.

Noge nam se ispreplitaše dok je svojim savršenim usnama osvajao ne samo moje srce već apsolutno svaki djelić mog tijela.

Vrijeme je stalo.
Prepuštena njegovim spretnim rukama sam ga osjetila duboko u sebi. Nekada smrznuta bića sada su gorila strašću. Umjesto krvi mi je žilama kolala vatra.
Zatvorene oči.
Zauzete usne.
Naizmjenični uzdasi.
Lišeni svakog tračka zdravog razuma smo se kretali u savršenom ritmu. Svaki pokret značio je zadovoljstvo. Svaka grubost tražila je još.
„Oh, Mercie,“ uzdisao mi je na uho pritom se krečući i isponjavajući me.
„Nastavi James,“ nesvjesno sam govorila okrečući glavu i osjećajući njegov dah na prsima.
Izgubljeni u vremenu i prostoru- bez trunke kontrole nas samima sobom- prepustili smo se doživljaju ubrzavajući kretnje tijela iz trena u tren.

Grabila sam svileni prekrivač pod sobom svjesna činjenice da sam obuzeta najljepšim osjećajem u životu. Orgazam.

Doživjeli smo ono što smo htjeli. Klonuo je svojim tijelom na moje naginjući glavu preko ramena.

Ponoć je otkucala, novo vrijeme je počelo.

Glasno dišući, pokušali smo biti tiši. Razgovarali smo disanjem, dodirima, imali smo sve. Legao je pored mene okrečući se na bok što sam ja trenutak prije također uradila. Milovao mi je obnaženo tijelo s leđa stopljeno s njegovim.
Pogleda izgubljenog u dolinu bezumlja sam slušala neku pjesmu spore melodije uvjerena da je ona samo plod moje mašte. Zaspala sam na njegovim prsima.