04.09.2019., srijeda


Eto, pišem.

Tjeskoba je u, otprilike, daj mi sekundu – u rukama, prsima i... mislim da je u vratu također. Šalta sa točke na točku, ovisno o raspoloženju i intenzitetu, i o tome gdje gledam. Ako si gledam u prsa, u vrat, u ruke, tamo nije – podosta kukavička izdaja uzevši hrabrost te pizde. E sad, neki kažu, i kažu to puni uvjerenja a vlastita prihvaćanja ravnam o uvjerenosti u tuđa uvjerenja, da je tjeskoba nerazriješeni stres koji stremi iz bušje, indirektno. Indirektno jer – budimo realni, kada je dolazilo direktno, nismo joj obraćali pažnju, i kao svi mi kada sam je ego povrijeđen, pa, krenemo kenjat od iza leđa. Loose lips sink ships. Ja sam, gledaj me, tanker, i tihe riječi iz mračnih kuteva, tope me.

Nije stvar u racionalnim strahovima, niti u iracionalnim željama, niti u egzistencijalnim propitkivanjima, niti u usamljenosti ( je ), niti u žudnji ( je ), već samo u navici. Osjećam, ponekad, naviku dok se formira, kad se formira. I kada je tamo, navika, znaš kako je to, sad smo frendovi. Ti, ja i navika. U psihološkoj terminologiji to se zove, ili ima svoje neko mjesto barem, u sveprisutnom Mindfulnessu, ali ja to vizualiziram kao, kao... kao stare telefonske centrale, kakve smo vidjeli samo u starim isječcima još starijih holivudskih fimovima, marljive radnice pred stotinu rupa, guraju i vuku kablove iz rupa u rupe, ušiju u uši, usta u usta, spajajući daleke, često nebitne konverzacije, usmjeravajući namjere i sudbonosne kolekcije slogova i zvukova u posljedice. Tako nekako vidim svoje radnje, i svoje reakcije. Slušaj;

...kada pomislim na ono što me straši, ili strašilo, Navika prespoji emociju, strah, u reakciju – tjeskobu. Spaja prolaznu misao – u strah. Spaja pogled i osjet u usamljenost. Navika to radi jer smatra da mi radi uslugu, eto, tako sam ju sam naučio da radi. Da mi uštedi rada. Nekog dubokog automatizma kao ključanje vratiju ili vezanje žnjora prije trka. Automatizam vlada mojim unutarnjim mašinama van moje kontrole, i sve što ja mogu ( ne, mogu više ) je stajati tamo i promatrati, zadivljen sofisticiranošću skurcanosti mi.

Nikad ništa ne napravim, znaš? Samo čekam da prođe. Onda prođe. Ponekad prije, ponekad poslije. Ali uvijek prođe, i uvijek se vrati. Koliko god urlam i grebem, Navika je pizda i samo se bespomoćno smješka. Stoga evo ti;

Ne znam što bi sa rukama. Pušim. Masturbiram. Klikćem. Plješćem. Grebem. Brišem. Mašem i mašem i mašem. Ne mogu biti ništa drugo nego usamljen za tastarurom, a gledamo se tako već dugo, znam joj svaki kut, stišćem joj sve prave gumbe. Ne znam što bi sa rukama, ja ne znam što bi sa rukama.





- 20:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.06.2019., srijeda


Svirao je Landslike, sa albuma Gallipoli, autora Beirut.

Razmišljam o danu dok se preljeva u drugi dan. Mota mi se to neko pitanje po glavi – ako se dana ne sjećaš, je li se dogodio? Ako se tjedna ne sjetiš, je li se dogodio? Ako se godine ne sjetiš, je li se dogodila, ako se dvadesetih ne sjetiš... and so on, pratiš gdje idem.

Jer – gle, iskreno, da me pitaš, evo bubni, dvije i deveta, sjećam li se dvije i devete, što sam radio, gdje sam bio, sa kime sam radio to tamo gdje sam bio radeći to, ne bih ti znao reći. Iskreno ne bih. Hoću li se sjetiti ovoga što pišem dok to pišem, i gdje sam bio dok sam to pisao? Ne, ajde, reci mi to – dvije i deveta, gdje si bila, što si radila? Idem na ženski spol jer možda se zaljubim u tebe kasnije. Možda te zaboravim nakon toga. Hoće to, imam taj talent. Optimizam je pamćenja fenomen kada mozak filtrira, zaokruži, izolira sve neugodne uspomene, želeći nas zaštititi od negativnih uspomena i svega što smo možda, mada sumnjam, naučili od njih. Je li moguće da je toliko toga bilo optimistično izbrisano? Je li moguće da je toliko toga bilo baš toliko loše? Nije. Znaš da nije, i tu je problem, evo tu u idućem paragrafu.

Jer nisu bili vrijedni pamćenja. Svi ti dani. Bio si na autopilotu i nisi gledao oko sebe, nisi upijao, nisi razmišljao o njima. Hodao si kroz njih plutajući na vjetrima navike. Možda je to ono što tražim od ljudi, da se učine nemogućima za zaobići, ovo ćeš pamtiti, ovo ću ti urezati u tijelo, nejdeš nigdje. Možda od dana očekujem avanture, možda od sebe očekujem da stvaram scene gdje ih nema, da budem scenograf neočekivanih obrata u dosadnim prostorijama. Možda želim od svih tih „možda” učiniti „eto, to”.

Koliko se razgovora sjećaš? O čemu ste razgovarali i gdje ste bili dok ste razgovarali o tome? To bi trebalo biti vrijedno pamćenja – razgovori. Seks se pretapa u druge seksove, ali dobri razgovori traju. Trebali bi. Koliko se putovanja sjećaš, što smo imali na nogama dok smo putovali tamo gdje se pamtimo putovati? Najbolja stvar koju možeš kupiti – putovanje, u redu – ali koliko ih se sjećaš? Koliko se prvih poljubaca sjećaš? Gdje su ti ruke bile kada su pali, i što ste si rekli nakon, odmah nakon?

Ne sugeriram uopće tim pitanjima da ih se ne sjećamo, svih tih instanci, jer dok tipkam, slike mi se vrate, te neke lijepe slike koje želim da mi se vrate ponekad. Evo, reći ću ti – sjećam se razgovora sa dalekom, dalekom bivšom, dalekom vremenski i miljama, oceanima i aerodromima. Sjedio sam u sobi u kojoj više ne živim, sa laptopom kojeg više ne rabim, skajpom i kamerama spojeni, govorivši o životima nam, o ljubavi, o navikama, o željama i putanjama i kako su se poklopili snovi i želje sa koracima nam, o prijateljima nam i kako razgovaramo sa ljudima u životima nam. Prastara deka, smeđo bijela sa paternama koje nikada nisam prepoznao što tvore, koja je bila samnom od daleke mladosti, bila mi je na krevetu, na madracu kojeg je majka inzistirala kupiti kičme mi radi ne bi li jednoga dana sa njom imao problema, i okrenut sam prema malom kabinetiću, sjedim na rubu kreveta, i šaljem digitalni zapis glasa mi na druge kontinente. Putovanje, pak – Indija, Taj Mahal, šećem po njegovim rubovima sa platnenim krpama na tenisicama ne bi li unakazio to zaista veličanstveno mjesto, i ljutim se, opet, ali sada na drugu, bivšu. Nedostaje mi. NedostajeŠ mi, i prestani čitati, ne zaslužuješ to. Njoj govorim. Sad opet tebi. Sjećam se i prvog poljupca. Par njih. Ostali su.

Možda se sjećam puno više toga ali ih nikada ne prizivam natrag, sve te slike i dodire. Možda ih sve uzimam zdravo za gotovo. Ne znam napisati tekst bez „možda” u njemu. Kažu da svi znamo gdje smo bili kada smo čuli ili vidjeli, saznali za 9/11 i pad tornjeva. Znam gdje sam bio, točno, koliko god davno to bilo. Želim li da svaki korak ima toliku težinu? Da, možda želim. Ali ne iz pravih razloga. Ja samo želim dokaz da sam živio. Ali ne i kupati se u njegovim iskustvima. Kada počnem cijeniti svaki korak, možda mi ostane više otisaka na tepihu. Remember me, rekao bih korak dok ga radim. Koračam da me pamtiš. Vrijedni smo toga. Hvala.

Imam tendenciju zaokružiti tekst kada lupim puni A4. Tu negdje stanem, instinktivno shvativši da nemam više ništa novo za reći. I u redu sam sa time.



- 20:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2019., nedjelja


Mora malo boljeti.

Što ako, i probaj me pratiti sada jer je pitanje pomalo nategnuto, ili se barem nadam da je – što ako, ja više ne mogu voljeti? Receptori otupili. Emotivna mašinerija, bez nekog vijka koji ju drži zajedno. Što ako su niti koje spajaju poglede i dodire sa hormonima mi sreće i ljubavi, prekriženi, ili popucali. Što ako, dani će prolaziti, skupljati se u štedljive godine i dekade, ljudi će ulaziti u moj život i van njega, a da ja neću biti tamo da ih primim, ili otpratim? Što ako je carstvo fotelje sa prozorima u kojima provodim dane na autopilotu, kompulzivno neprisutan, moje konačno mjesto mirovanja, gdje ću dočekati starost, ako već nisam, stara neka duša koja jesam.

Što ako, pizda li mu, mimogred rečeno, materina, umrem, evo ti klišeja, okej sam sa time – sam i ne voljen, ne zato što nisam našao ljubavi života mi, nego zašto što ih nisam prepoznao, u uložio trud da ih u sebi zadržim?

To su pitanja. Rekao bih da su odgovori teški ali nisu, iskreno, baš toliko, uzevši koliko odgovora mogu dobiti, lijevo i desno, unazad par dana. Evo ti par, slušaš? Nu;

„Vrijeme je za psihoterapiju. Meni si ju savjetovao, godinama ranije, dok sam bila daleko, i tužna. I probala sam, i rubovi do kojih sam došla donekle su nježniji uz pomoć profesionalne pomoći, za to su plaćeni, to je, ( čuo sam taj izraz sa više strana ) duševna, psihička higijena. Uloži trud da se uloži trud u tebe, i neki će nepoznati ljudi među bezbroj nepoznatih ljudi sa kojima rade, naći među bezbroj odgovora jedan koji će pasati tebi, i biti će dobro.”

Imam još par, gledaj;

„Kada dođe, ono dođe, i znaš da je došlo. Najavi se i predstavi, ne možeš fulat, to je kao vožnja biciklom, nikada ne zaboraviš taj filing, taj osjećaj za filing, taj grebež u stomaku u vlaga na dlanovima, taj ubrzani udah i još ubrzaniji izdah, i kada dođe – znati ćeš to, jer će doći. A doći hoće, brige nemaj, a ako ih imaš pošalji ih dođavola jer su džabe, a džabe stvari ne smiju držati nam leđa. Ne srljaj u brakove, kamoli u djecu, iz panike ili usamljenosti, ljubav će doći. Samo joj daj vremena i vjere, i kada dođe, biti će the shit. The shizl. Bog Isus. Vrh Isusovih Krila. Sam orgazmični jauk Nirvane i Zena. Strpljen, kažu proroci, spašen. Čilaj.

Čekaj čas, ide još;

„Ne radiš ti stvari ofrlje, prijatelju, ti si postupio dobro, svaki put, dao si si vremena i truda da razmisliš prije koraka i odluka i donio si ih čiste glave i hrabrog srca, nemoj se bojati sebe samoga, tako je trebalo biti. Vagao si ti tu odluku, oko tih prekida i ljubavi, mjesecima, ja sam te gledao, gledao sam te kako ih važeš i kako se lomiš i kako ni sam nisi previše siguran, ali na kraju si donio odluku koja je valjana, i nemoj se gristi oko toga, dobro si postupio, tvoj sam prijatelj, tješim te, govorim riječi namjenjene da se osjećaš bolje, nema na čemu, volim te buraz, želim da ti bude bolje.

Last but not least;

„Sve tu znaci da je vrijeme da radiš na sebi, ne postoji veći užitak nego otkrivanje samoga sebe, i pola si posla već napravio, ostaje samo da se igraš sa tim saznanjima i vidiš gdje te vode. Jesi, neprisutan si, jesi, neoprezan, ali si i drag i --- iskreno želim ljubiti ovu ženu, i nisam joj to rekao, i ako joj kažem, sve pada u vodu, a zašto to želim, jer srljam, jer mi se čini da je to jedini način na koji mogu stvoriti odnos, kurcem u čelo, iskreno --- obziran i paziš i trebaš se zadubiti u sebe i doći do nekog odgovora, ma kakvog bilo, i biti spreman suočiti se sa njime.

Mnogo odgovora, svi točni, točan niti jedan. Što, zapravo, da sa njima radim? Klimam glavama, sliježem ramenima, gruntam glasovima. Sve je u biti, samo bit, ona prva, i ta je da, evo, nu;

Žao mi je, ljubavi. Žao mi je što nije tjeralo dalje. Žao mi je da ideš, i žao mi je da ideš bez mene. Žao mi je što nismo našli način, i žao mi je što smatram da sam velikim djelom za to kriv, ili ja, ili auto-nepristunost-pilot mi, vječan suputnik, Sputnik. Volim te, iskreno, jer zaista da. I budem, nadalje. Ne želim te zaustaviti, jer se bojim da ne znam kako probiti te barijere, i kako da stupimo u pravi, topao kontakt, i kako da se suočim sa svim tim blokadama i barijerama sa tobom. I drago mi je da ideš daleko, u zemlje gdje živiš i kada tamo nisi, ka poslovima i prilikama koje su te dostojne. Možda je tako trebalo biti, tješim se da je, a možda sam te izgubio jer ne mogu bolje. Ali Volim te, sa velikim V. I hvala ti na tome.



Post Scriptum;

Dragi mi drug, prateći svoje neke ljubavi, otišao u zemlju Bureka i Ćevapa, te mi ostavio Laska, Lasonju, Najboljeg Psa Na Svijetu, na čuvanje. Šetamo, i spavamo skupa u njegovim dlakama. Zbog njega sam prisutan, uči me kako se to može. Hvala mu.

Držite mi fige da mogu. Da hoću. I da će me htjeti. I voljeti. Hvala ti, vam, Ti.




- 20:07 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.12.2018., ponedjeljak


Živote nam određuju sve stvari koje nismo izgovorili.

Prošli Božić je dofurala fejk plastic drvo. Složili smo ga granu po granu kao komdu iz Ikeje. Jednu smo takvu IKEA komdu složili netom prije no što je otišla. I dalje je tu da me podsjeti na nju. Sad sam je pogledao, evo, na kratko, da se sjetim emocije. U zadnje je vrijeme nešto lakše. Možda jer si u zadnje vrijeme to dopustim. No čekaj, bor – složili ga, granu po granu, i stavili ga na malu drvenu klupicu koju sam maznuo iz prošlog stana. Prošli stan, prošla godina, prošla djevojka. U kutu, dakle, dekorirali ga njenim kičem, koji zaista nije bio kičast, uvijek ima ukusa, i stajao je tamo te sezone, prošlog Božića. Mislim, mada se ne mogu sjetiti sa sigurnošću, da smo ga rušili kada smo već prekinuli. Ne, nismo, prošao je još koji mjesec, sad se sjećam. Teško je vratiti konkretne kosti, miris je ono što ostaje. Cos' the smell of her perfume, echoes in my head still. Filing, osjećaj za filing, onaj iznad detalja, rečenica i grešaka u grafitu, od toga gradimo uspomene, od onoga što će ti faliti kada ode.

Ispod fejk bora stavili smo prave poklone, i bili su divni, neke i dalje na nogama nosim. Ne sjećam se što sam njoj poklonio. Ovo su trenuci kada se suočavam sa beskrajnom sebičnošću moje ćudi. Pazi, ne pamtim što sam joj poklonio za taj Božić – a ovo je tekst o kako mi nedostaje taj Božić, MENI, meni, meni, ja, moje rekolekcije, moje smeđe kožne cipele što mi ih je poklonila, moj život, moja nostalgija, moj strah isuse da strah me, znaš? Znaš, kužiš. Znaš što je u pozadini ovih riječi, i zašto ih pišem. Jasno je kao dan, taj, recimo, kada smo se probudili da bi se darivali. Zapravo, ne sjećam se ni tog dana najbolje, kažem ti, ne ostaju kosti, samo miris.

A miris ti zafali. I da, okej, fali mi. Fali mi, fali mi, fali mi. Ne mogu ništa sa time, osim čekati da prođe. I bude, ajme nije li to najgore? Nije li to gorka, siva, zimzelena, stravična, hladna, uzaludna, pička prokleta od istine? Da će i to proći, svo to bogatstvo tuge i žudnje, i prošle ljubavi, i sjećanja što sam joj poklonio, i borovi, i Božići? Nije li to upravo pogubno. Što me prežalila ( naravno, jebote, apsolutno, neka te, život ide dalje ), što sam ju prežalio ( naravno, jebote, apsolutno, neka me, život ide dalje ), što… što me strah sada, da ta strah, i neodlučnost o pravim odlukama, i… mogu staviti mnošto „i“ova ovdje. Svi će ijevi proći. Možda je ljubav samo to – borba protiv entropije, kao dva superheroja u mećavi.

Borili smo se. Večinom za nas, ponekad za sebe, i onda smo se prestali boriti, i snijeg je sletio i odmorio na našim plećima, i vjetar je prestao puhati, i sunce je izašlo da nam ocrtava sjene i siluete na snijegu pod nogama nam, i negdje daleko čuli su se zvuci dalekih nevera u odlasku, tada, i bio je mir. Što je ostalo?

Ostala je uspomena na taj bor. Taj bor, ili njenu uspomenu, nedam nikakvim entropijama, koje će je na kraju i uzeti, ali ne uz moj blagoslov. Nek boli malo, sada. U redu je to. Bila je to velika ljubav. Mora malo boljeti. Isuse, „mora malo boljeti“…

Sebićan sam. Ali sam bio voljen. A strah kojeg spominjem, jer znaš koji je od početka teksta, je što ako nikad neću voljeti ja.




- 19:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

09.12.2018., nedjelja


Ako ću uvijek biti tu, u redu sam sa tim.

Uvijek pišem na rođendan. Najčešće je to iskren, topao, osobni tekst, ne sakriven nikakvim figurama imaginacije. Nikakvi sofizmi, mada možda pokoji zaigrani zavrt prstima, samo riječi što ih ostavljam, iskrene. Stoga, iskreno.

Imam trideset i dvije godine, danas. Na deveti dvanaesti, što uvijek dođe, pa je i ovoga puta. A kao prošloga puta tako i ovoga puta, negdje u danu sumiram sumu protekle godine, i zahvalim se nebesima na svemu poklonjenom. Možda bih to trebao nakon svakoga dana.

Mogao bih ovdje nabrajati sve na čemu sam zahvalan, ali neka zahvalnosti ostanu u meni, suptilnije negdje. Stoga iskreno, samo hvala. Hvala svemu.

Nikada nisam bio sreniji, no sad. A ako jesam, tek sada sam ju spreman prepoznati.

Hvala.

:)




- 19:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.11.2018., četvrtak


Nisam ga pitao kako se zove.

Tip stoji u čudnom kutu među trakama, velik je auto, sivo plavi pežo, karavan, veliki je, obiteljski. Neki tip u puno manjem renou pokušava mic po mic progurat ali nema previše mjesta, spor je, živčan, maše rukama, gestikulira na ovog tipa da koji mu je, da se pomakne. Pežo gleda prema dolje, giba tijelo u nekoj gesti, gledam ga u prolazu – aha, pokušava upaliti motor, aha slina mu curi iz usta, aha čovjek ima napadaj neke sorte, nadam se ne srčani, ne bih znao što napraviti. Ne znam ni onako, osjećam se kao da glumatam dok ozbiljno silazim sa bicikla, oslanjam ga na ogradu i prelazim do Pežoa, kucam na prozor, otvaram vrata, gospodine, jeste dobro? Ne odgovara, slina mu curi, abdomen kolvulzira. Stariji tip, rub šezdesetih, rekao bih. Ne odgovara mi. Auti trube; Reno se provukao i zbrisao dalje. Mašem autima, tipu nije dobro, vadim mobitel – suvisao, konkretno spor glas dispečera veli da šalje hitnu, da ostanem na licu mjesta i zovem ako mu se pogorša. Dolaze još dva čovjeka, izašlo iz svojih autiju, govore Konzumovom kombiju, blijedi, nezainteresiran tip na šihti u crvenoj Konzum odori, gazda mu u Remetincu, vrlo u svom tempu polako sprema kombij i konačno se miče sa kuta gdje taman možemo pomaknuti Pežo. Žena, četiri pet autiju u redu od nas, otvara vrata i viče „dajte pomaknite auto sa ceste“. Plava tuka, kaže novi čovjek do mene. Sklon sam suglasnosti. Konzum odlazi, gurnemo auto, tipovi oko mene nestanu u svoje automobile, jedan veli da će se vratiti. Gospodine, jeste dobro? Definitivno je bolje, ali ne odgovara mi, šuti, mumlja. Auti nas zaobilaze. Stojim, pomalo glupo, pored Pežoa, ključ mu na stražnjem sjedalu da se ne sjeti upaliti auto i krenuti. Šlampavo, otvaram vrata, pitam ga treba li mu što, konačno kaže „ništa“ i zatvori vrata. Podsjeti me na škvadru koja pada u nesvijest, neugodno im je kad se dobiju, bježe iz sobe, ne žele biti slabi pred ljudima. Sjetim se sline iz ustiju mu. Sjetim se konvulzija. Srce mi pukne, malo. Jasno je da vozačku više neće imati nakon ovoga. Dolazi tip od prije, negdje je parkirao, konačno netko zna što treba napraviti – pita kako se zovete, ime oca, znate li gdje ste, Pežo odgovara, tip zaključuje – epileptičar. Pežo je suglasan. Vadimo mu mobitel, zovemo mu suprugu. Memorirana je kao „mama“ u mobitelu. Srce opet krcne, komadić leti iz njega ko iz porculana. Tu negdje živi, kaže nam. Ne znam što je bilo neko vrijeme, prošlo je brže no što mislim, buljim okolo za plave rotirke. Jedna stiže uskoro, mladi prometni policajac na motoru, blage oči, konherentan. Predstavim se, pita me jesam li zvao hitnu, ponavljam da sam ja tip koji je zvao hitnu, kada, pita me, prije deset minuta, kažem, i još nisu tu, pita me retorički. Da, još nisu tu, znam. Već predviđam statuse na mrežama, zamisli, deset minuta smo čekali hitnu. Nismo – čekali smo ju petnaest. Oko tri popodne, još nije rush hour. Policajac preuzima, tip koji je znao što radi i ja udaljavamo se, kaže mi – možeš glumiti doktora. Ne hvatam iz prve, kažem mu, dobro ste se vi snašli, kaže mi, to mi je posao. Odlazim. Razmišljam o slini iz usta. O „mami“. O ženi što je vikala da ga pomaknemo. O tipu koji je gestikulirao ljutito da se pomakne. O drugim autima u prolazu. Nisam htio da ovo bude post o petnaest minuta hitne. Htio sam da bude o čovjeku kojeg ne znam koji me rasplako svojom krhkošću.





- 17:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

31.10.2018., srijeda


Ne moraš skupiti sve.

Netko bi trebao napraviti aplikaciju gdje ljudi otkrivaju muziku, možda kao pokemone u fiktivnim, digitalnim brlozima vidljivima samo na ekranima ovisnim o GPS podacima, ili koja je dostupna samo ako ju shazzamaš kada ju negdje čuješ, ili samo ako si na koncertu gdje je svirana, ili samo ako ju direktno i ciljano potražiš, kada postaje "skdidljiva" kao divlji fantasy spell koji je iskočio iz knjige magija kojeg tek tada možeš sačuvati u kolekciji - koja je mala, koja raste uz muku, znatiželju i kao plod žeđi i duševog nepopunjivog jaza za rifom, stihom i filingom. Tek tada, kada ju imaš, možeš ju slati, samo jednoj po jednoj osobi, koja ju možda bez tebe ne bi ni snašla, koja je možda tragala za njom mjesecima, koja dobiva poklon mnogo vrijedniji od svih trilijuna streamljivih molitva deezera, spotifyja i itunesa.

Vrijednost muzike mora biti u neuhvatljivosti, ne u sveprisutnosti. Jedna ploča bila bi okupljalište i katalist večernjeg izlaska. Jedna spontana nabasana pjesma bila bi kao da sam Svemir glumi svačijeg individualnog DJa, tih 16, 28, 36 GB prostora u džepovima nam nebi gramzljivo čuvali nepotrebne memeove i prolazne fotke watsapa, koje brižno dižu u cloud servise koje nitko nikada neće ispraznit - par sto megabajta bila bi prava bajka, pravi ocrt unikatnih karaktera sagrađenih od naših interesa, i muzike koja im pomaže sljepiti kockice zajedno.

I kada već krišom, ko zadnja birtijska žutoštamparska hulja, cinka nekom serveru kapitalizma koliko si puta pritisnula/o play na koju stvar, ono kupuje tu pjesmu za tebe, jer su nas navikli da zaboravimo, te šalje tu lovu direktno autoru koji može u tom trenutku vidjeti sms tvoga imena, ili nicknamea, u kojem si satu minuti i sekundi otkrio i kupio njegov rad, odvajajući ne za nove traperice, igrice i automobile, već za još jednu fiktivnu, digitalnu ploču na binarnim zidovima naših kolekcija.

Možda da izbrišem dizer, pronađem pohabani, zaboravljeni ipod prodan za par centi na ebayu, te krenem skupljati kolekciju iznova, ne bi sve više u dosadi skidao slušalice u svojim kretanjima, izgubljen u tuđim, programiranim shuffleima svih bilijuna pjesama koje nikada neću čuti, kamoli doživjeti, već bi jurio osobama koje volim samo da ih zacementiram za tlo na tri minute i dvadeset sekundi ( u prosjeku ) da im podijelim svoj ulov, i što mi on znači, te tada možda oni nama. To je, možda, kultura. Vreva čovječanstva koje stvara, dijeli, i o tome kroji misli. I snove. I živote. I kulturu.




- 18:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2018., ponedjeljak


Such breathtaking views od Scythian Empires...

Imam uvjerenje, jer svi imaju jedno ili dva stoga računam da je propisano pravo, kozmički zakon neke sorte, da i ja imam jedno uvjerenje za sebe – uvjerenje da smo svi ovdje, svi do zadnjeg, a oni koji nisu se ne računaju ili spadaju u neku svoju zasebnu nišu – da smo svi ovdje, radi ili poradi muzike. Muzika je jedini razlog zašto nas, prljave, umorne, agresivne, glasne, jalne, tužne, tumorne, zlopamtljive, zimzelene, pohlepne, ljubomorne, tašte, zaboravne, musave, proždrljive, hlapljive, ranjive, znatiželjne, pomamne i ambiciozne, galaksija tolerira. Jer između svega što radimo, mnogo od čega nezahvalno za pohvaliti se, između svih tih redaka, u đumbusu odluka, sudbina, radnji i suradnji, među svim tim koracima i svim tim glasovima, kolateralna žrtva i slučajna okolnosti, radimo i muziku. Kao da je već krenula, galaksija, svemir, univerzum, crna materija, puniti artiljeriju, i ne bi Joj trebalo puno truda niti uložene energije, jer je to sve što Ona je, energija, da strmopizdi neki zalutali ali sasvim točan asteroid ka našim direkcijama, jedan kamen, sedam i po milijarde muha. Negdje usred zamaha, taman pri raskoraku, uperenog pogleda ka planeti nam, kao da je zalutala jedna slučajna, u našem slučaju sasvim spasonosna nota, možda onu koju NASA već godinama projicira u tišine Svemira u nadi i usamljenosti za komunikacijom, kad li ta nota slučajno pronađe svoj put ka Energijama koje Jesu, spremne u svojim zamahima da nas steraju sa lica realne dimenzije jednim odlučnim srednjim prstom zasluženosti. I onda zastane. Možda zbog kombinacije harmonija, možda zbog tog specifičnog stiha, možda iz zadivljenosti što smo zavrnuli pravila fizike i materije da proizvede zvuk, Ona spusti kamen na figurativni, plutajući, transparentni pod, i posluhne stvar do kraja. Volio bih, ili je to dio mog spomenutog uvjerenja, da je pjesma u pitanju, ili da je kaskada nota u pitanju pripadala samom Bogu Enniu Morriconeu, možda ona koja pripada glazbi filma Misija, ta koja je natjerala Svemir da nas poštedi. Uvjerenje se nastavlja da nastavak naše vrste, dok ne o natalitetu i prosperitetu naroda i narodnosti, ovisi ipak o datumu Enniove smrti, kada Svemir, u treptaju oka zbiljskog vremena, ako takvo što uopće postoji, od trenutka koliko je trebalo da nas posluhne, ipak odluči produžiti ruku ka našoj destrukciji.

Moja je teorija ta da teorija velkog praska podrazumjeva udarac činele u činelu. I bi stvarnosti, jer je morala sadržati u njoj Glazbu, kako bi ju mogla čuti.

Razmišljaj o tome samom na sekundu, dvije – čovjek izmisli kamen, o kamen čini oštri kamen, o kamen iznova – iskru, o iskru vatru, o granu izmisli koplje, o koplje izmisli smrt, o krzno odjeću, suhi tabani, prozori na zidove od gline, konj-opruga-kočija, kukuruz, žito, brašno, kruh, željezo, kraljevstvo, skačem ponešto, penecilin, struja, telefon, puška, top, teletekst, faks mašina, karbonski bicikli, vibrirajući gumeni dildo – u vrevi kreacije, iz nekog razloga duboko povezanog ne uz materijalnu potrebštinu, ne uz pravila nutricionističkog opstanka, ne da osvoji narod ( mada možda djevojku ), nigdje u pohlepi i proždrljivosti čovjeka, već samo iz dubine jednostavne topline duše, negdje je nekako nastala glazba. Netko je zapjevušio, sebi u bradu. Netko je čuo, sebi u duši. Zašto? Nema zašto. Samo jest. Tu je, džabe a neprocjenjivo.

Čovječanstvo, koje bi se zaista trebalo zvati Ženočanstvo, rebranding spašava obraz, dijeli se na one koji stvaraju glazbu, i one koji ju upijaju u čakre, nerazdvojivi su i ovise jedni o drugima, osim ako je pjesma i dalje pjesma ako padne sama u šumi i nitko nije tamo da ju čuje. Svi ovi ostali jazavci su nebitni, imaju svoje Rajeve gdje ih se čeka, i Bog im čuvo' dušu, ali Svemir sluša, i sluša pozorno. Ne mrzi, ne osuđuje, ali ravnoteža je uvijek u opasnosti da će prevagnuti na stranu zimzelenosti, ako samo jednoga dana prestanemo pjevati. Uvjeren sam u to. Iste sile zimzeleog Zla, pohlepno čekaju da ostanemo bez inspiracije, ali svaki put kada nas udari na dno zatočeništva i robstva, evo jebote renesansa Bluza. Nema druge, pomislile su, nego im dati što žele. Daj im bogatstvo i sreću, jednoga dana neće znati o kojem će kurcu pjesme pisati te iz koje tuge note izvlačiti.

Pjevaj, molim te. Napravim ti čaj od koprive. Seksam te, kada zatreba. Sve bu okej.




- 19:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.01.2018., nedjelja


Koliko ono godina.

Boli me vrat. Imam neku neobičnu bol u donjem desnom dijelu, taman gdje vrat postaje glava, koja mi ne da da se opustim. Drži me spremnog za nagle okrete, da ih usporim na vrijeme. Hodam, mada ne bi trebao, kao statičan komad bukve, ko daska, kamo pogled, tamo tijelo, ništa ne tajim. Ne bih trebao, kažem, jer ne boli baš toliko da me invalidira, ali u mojoj je naravi da pretjerujem. Ili da im dam neki vanjski značaj, tim vanjskim čimbenicima. Recimo;

sjećam se kada sam prvi put išao u Indiju, me vrat zabolio obako. Hodao sam u kroničnom tiltu, kao da posmatram naročito zanimljviju boju, kao zbunjeno štene, kao da sam visok ka niskom nebu. Prošlo je, ko što sve prolazi, pa će i ovo, ali mi je ta uspomena dovoljna da povućem paralelu i dam toj boli u vratu taj spomenuti vanjski značaj. Povijest se ponavlja. Reprize idu na televiziji, što ne bi u životu. Sve su priče iste priče. Ova je, recimo; putujem u Indiju sa boli u vratu.

Putujem sa ženom sa kojom živim, sad. Smiješno je koliko ti se stvari dogode dok ne gledaš. Samo se nađeš tako, u zajedničkom životu. Da mi je netko takvo što rekao prije svega, daj mi neki broj, od jedan do pet, eto, toliko godina, ne bih mu, ili joj, vjerovao. Ne bih se dao vjerovati, zapravo. Treba jebat. Treba jebati što više. Veći sam dok jebem. Veće mi je ime, veći su mi koraci, vrijediš koliko jebeš, jebeš koliko vrijediš. Da pojasnim – to je ta štaka koju sam nosio sa sobom, taj flaster na egu, te nametnute floskule koje malokad drže vodu. Neki bi to pripisali nezrelosti – neki osobnom odabiru. Ja? Nesigurnosti. Jebeš – vrijediš. Hajde, reci to - „žalostno”. Znam da želiš. Evo, izlazi ti na usta, ako ne kroz ćelo.

Ako ti znači što, vidiš da sam i to pobijedio? Vidiš da sazrijevam? Živim zajednički život za ženom koju volim. Ali da su mi rekli prije, koliko ono godina, ne bih im vjerovao. Možda ne bih mislio da vrijedim toliko. Da me netko voli i želi unutar svoja četiri zida, taman i moja.

Ono što hoću reći je da, dok neke stvari ostaju iste kroz reprizu, neke se mijenjaju kroz nastavke. Vrat opet boli. Ali je stariji vrat. Stariju glavu na njoj supporta. Smatrati ću to tjelesnom nostalgijom za mlađim bolima.

Uvijek idemo sa tom pretpostavkom da ne bi vjerovali, da nam se kaže, da će biti ovo ili da će se zbiti ono, jer nisu od povjerenja, tko god bi nam to rekao što bi nam rekao. Tko su oni i što oni znaju. Ali kad razmislim, što mi ide ponekad, zapravo – kada nam išta govore? Kada je itko od njih napomenuo da stiže išta? Kada ti je zadnji put netko rekao da ćeš za, koliko ono godina, biti ovo ili raditi ono? Možda da konačno krenu govoriti bi konačno počeli vjerovati im.

Recimo – za, daj mi neki broj, od jedan do pet, godina, biti ćeš sretna. Ili sretan. To je sve što ti mogu reći. Pa ti vjeruj.






- 12:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.07.2017., nedjelja


Nisam mudar i nemam pojma.

Ljudi se izgube, znaš. Poradi tabla. Skidaju se i dižu natrag u sporadičnim razmacima, ovisno o htijenjima i ne htijenjima prolaznih ljudi koji svoja imena na uličnim tablama gotovo zasigurno nikada neće imati. To je moj stav; samo ljudi sa svojim tablama smiju skidati tuđe. Problem je, naravno, da mnogi svoje table dobe tek posthumno, što je šteta, jer nisu tamo da to mogu cijeniti. Govori to puno o običajima čovječanstva da smiješ javno, kolektivno uzdignuti nečiju vrijednost tek kad gada više među nama nema. "Je li umro" Nije još. "Čekaj sa tom tablom još koju godinu, onda. Vidio sam ga jučer, bio je nešto blijed, neće on još dugo."

Pa se izgube, ljudi iz prvog paragrafa. Jer očekuju jednu ulicu, jedan trg, traže ju na svojim GPSovima i papirnatim kartama sa privjeskom kompasa na ključevima, a naletavaju, kontinuirano, na neke druge. Ništa lakše neće biti ni slučajnim stanarima danog trga ili ulice, koji su čitav život živjeli u jednoj samo da bi se jednog drugog dana probudili na nekoj drugoj lokaciji. Neki kredite još uvijek mlate u banku prvoga u mjesecu, za stan kojeg su kupili na jednoj a dobili na drugoj odredišnoj točki. Tko zna, možda je nekoga baš veselilo živjeti na Trgu Maršala Josipa Broza Tita, ako ne ništa iza čiste zajebancije, da mogu svakodnevno doći pred uličnu tablu i svrshishodno izdahnuti jedan ponosni "vidi Ti To..."

Nije mi jasno. Ali nije namijenjeno da mi bude jasno. Mnoge stvari prolaze nad mojom glavom bez naznake ni namjere da mi objasne zašto, ali tako to valjda mora biti. Mora biti, recimo, da željeznički, zeleni, novo-svjetleći most pored onoga Jadranskoga, nosi jedno ime dok zapravo neslužbeno nosi jedno drugo. Ono Hendrixovo. Nitko nikada nije tablu stavio toga ili nekog drugog imena na poleđinu ili uistinu na ikoje drugo mjesto tog mosta, ali tako su ga ljudi uzeli zvati, poradi, eto, hrabrog, zamišljam, i napaljenog momka koji je baš velikog gitaristu odlučio upisati sprejem ali zapravo snovima na njegovu zahrđalu fasadu. Postoji, također, Brankov most u Beogradu, originalno "most bratstva i jedinstva" kojega također nitko nije tim imenom zvao, samo zato što se, kaže mit, sa njega 84' prateći Ježa budalu šiknuo Branko Ćopić. Trg žrtava fašizma, natrag u Zagrebu, zovu po džamiji koja godinama nije tamo, jednako kao što nitko nikada niti u jednom trenutku u recentnoj ako ne i dužoj povijesti nije izgovorio riječi "nađijmo se na Trgu Maršala Tita", već, još od 1895. kada su, 58 godina prije no što se Tito uopće rodio, tako sagradili građevinu poradi koje se i danas planovi kuju "kod HaEnKa".

Ali table se skidaju i table se stavljaju, a grad ostaje isti. Iste ulice na istim mjestima, a mi ih ko nevidljive, izmišljene granice po rubovima admistrativne odgovornosti jednog naroda ili drugog, crtamo i obilježavamo imenima mrtvih ljudi koje gotovo sigurno uopće nije briga. Oće to, kada umreš. Baviš se drugim stvarima. Smrt ima naviku preuzeti ti pozornost na druge obligacije. To su sitne pobjede pored te konačne, sitni koraci koji nigdje ne vode osim možda u krug, mlatiti slamu koja ima tendenciju biti prazna, imenovati stvari, ljude, životnije, strojeve i stvari imenima koja im pripadaju samo u našim glavama da bi nam bilo lakše komunicirati, dok zapravo ne nose nikakve nadimke, samo su eto, "tamo", kompletno bezbrižni – možeš ga nazvati Trgom Svetog Iruda Goleme Kare Smrti i Veselja, tamo će i dalje biti kompletno nezainteresirani trg za kako ga zovemo.

Ali, tamo je Zdenac gdje sam započeo mnoge dejtove. Tamo je kazalište gdje sam se smucao po stolicama pokušavajući svatiti jednog autora ili drugog. Tamo je, jebote, i fakultet gdje sam mladost zakopao pod štokove i katedre. I što da radim sada, sa svim tim sjećanjima? Pod koju adresu da ih zapišem? Sve te politike, lobiranja, prepucavanja, povijesti, ratovi, liberali, konzervativci, fašisti, oni od prije i ovi danas, plešu i skandiraju, rašpaju noževe, spinaju vijesti, kuju klevete i tužbe, ucjene i preseravanja, kitama mjere stopala i obratno, sve kako bi i dalje, kao što su prolazni, mnogi mrtvi a drugi tek u planu, još od 1895. dogovarali kave, djetove, susrete i fukove, kod Ha En faking Ka.




- 19:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

29.01.2017., nedjelja


Pusti mi vrata da uđem.

Imam prijateljice. Još uvijek ih imam. U zadnje vrijeme sve više u veselim, nevidljivim odskocima skakuću dalje iz mojeg vidokruga, zagrljaja, glasohvata. Što je tužno. Prije nešto manje od pola života mi, imao sam spremnu naviku zvati ih kada sam tužan, i uhodanu naviku biti utješen. Od strane žena koje, mahom, mašu iz nekih drugih zemalja danas, ako mašu uopće, ili barem ne u mojim direkcijama. Sada, one koje su ostale, prolaze pored svako malo, kao spontani susreti na kolodvorima na kojima se više nitko ne susreće, osim skupljača boca i taksista. Netko mora napisati ljubavnu priču o tome; dvoje ljudi, usamljena nedjelja, stari, socijalistički autobusni kolodvor na kiši. Pac pac pac koraci pod kišobranima. Pucketanje na šajbama. Svuš svuš brisača.

No, prijateljice, te koje su i dalje ovdje, zapravo, ne nose te titule više. Nisam više siguran mogu li ih tako zvati. Jedna je propala ljubav i list direktno istrgan iz dnevnika moje mladosti, koja uskoro seli u Kanadu gdje se Kanade sele, druga nije ni slučajna prolaznica, samo poslovna kolegica koju bih možda ljubio, možda ne bih. Nazovimo ju prijateljicom. Tako ih gubim, baj de vej. Ne razmišljajući o njima.

Obje su mi se povjerile gotovo jednakim riječima, slične semantike i mjestimično identičnim padežima. One su usamljene. Zapravo su u kroničnom deficitu ljubavi, ali ne ljubavi, već ljubavnih priča, na kakve smo navikli na holivudskim filmskim posuđenim platnima. Tamo gdje svi uvijek znaju što moraju reći, tamo gdje se horizonti šire beskonačno nakon dva sata. I to je ono što im nedostaje. "Ja bih voljela". I znam kako im je. Mislim da svi znamo. Čak i oni koji vole. To je kvaliteta tih izmišljenih, neprirodnih filmskih trejlera ljubavnih priča – što su kompletno nedostižne, čak i kada ih imaš. Možda onda i više. To je sorta ljubavi kakvu, zamišljam, osjećaju gubeći honorare na blackjacku, na slot mašinama, na pokeru na skidanje na balkonu – uvijek može više. Uvijek može još. Nikad nisi potpuno siguran. Potpuno u ravnoteži. Nema kadra, nema soundtracka, nema kamere. Nema stopa nakon scene, jer nema scene. Ovo se kreće, lepi. Ovo ne staje. Život – život je svaki dan.

Ono što sam im rekao je ono što želim ponoviti ovdje, koliko god se zapravo osjećam kao preserant, ako je to doista riječ. Nije li to, rekao sam jednoj, pa drugoj, i kada bi spojili te kadrove jedan pored drugog izgledalo bi opet baš kao isječak iz filmova u kojima toliko želimo biti ali ne bi primijetili niti da jesmo, no nije li to, to "želim voljeti", nešto tipa kada želiš nešto slatko u supermarketu, buljeći u police, kompletno paralizirani u nemogućnosti odabira, sve izgleda isto, ništa upravo ono što trebamo, što je fermentirani šećer u raznim oblicima. Nije li to, ono, ono što želiš iza pakiranja, iza polica, između redova. Neku ideju nećega što trebaš. Što je to? Ne znam. I nemreš znati. Jer htijenje je ćoravo i potreba je razmažena.

One bi voljele, i ja se bahatim objašnjavajući im da je to nezdravo praveći se da to zapravo ne govorim sebi, kao da je to meni savršeno jasno i imperijalno raspoređeno. One bi voljele, i nevjerojatno mi je da nam je totalno svejedno koga, u kojem obliku i vremenu, kao kada vidiš dijete koje je odlučilo plakati bez imalo ideje zašto i kome, i ako mu primiš lice u ruke i pitaš ga zašto ono ti ne bi znalo reći, što bi ujedno poteglo još veće frustrirane jecaje jer jebi se ne znam pusti me tješi me. Jer to je ono što nam treba. Utjeha. Pažnja. Ljubavi. Samo jebeš ljubav koja nije na holivudskom platnu.

Nitko od nas, i time mislim i prstom upirem na sebe i sve svoje podvojene ličnosti, a i svoje prijateljice ako ih tako mogu nazvati, nitko od nas ne zna što je niti tko je ta ljubav koju želimo, jer nemamo ni najblažu ideju što nas svrbi. Ego? Id? Ud? Strah? Zavist? Nedorečenost? Neostvarenost? Dosada? Ajme što ako je to? Što ako je dosada? Što ako smo usamljeni iz dosade? Moja mi majka često kaže, kada sa njom dijelim strahove kao špil karata, da nije meni ništa, meni je dosadno. Prestani puniti praznine u misaonom toku sa strahom. Nije to rekla. Za tu rečenicu uzimam potpuni kredit. Jer je dobra.

No dobro, i sjedim tako, u kuhinji sa jednom, u birtiji nad koncertom sa drugom, jednu pokušam poljubiti, drugu otpratim na tramvaj, i odem doma cimerima si – paru koji se voli, i voli svađati. Pucati, ponekad. Ne jedni u druge – da je bar jedni u druge – nego što dalje jedno od drugoga. I pitam ih, i zbunim ih jer nemaju pojma što ih zapravo želim pitati, njima je pitanje zvučalo kao jecaj zbunjenog izgubljenog cimera kojeg, zamišljam ( ali samo iz kurčenja ) gledaju kao pomalo čudnog izgubljenog tipa smeđe kose, pitam ih "može li se sretan par koji u svakom trenutku može posegnuti za rukom svoje ljubavi, partnera, osjećati usamljenost, ponekad?" Tip je rekao da, osjećam to ponekad, i brzo promjenio temu da curka ne pomisli da postoji problem, a curka, curka je samo utihnula. Nije mi odgovorila na to pitanje. Nisam siguran može li. Želi li. Ili se samo preseravam kako sam ju životno zbunio super pitanjem. Jer sam super.

Jer mislim da mogu. I da jesu. I da jesmo. Da uvijek sežemo nedostižnom, kronično nedodirljivom paketu upravo onog fermentiranog šećera kojeg osjećamo da toliko želimo. Razmažena, bahata, umišljena djeca koja nesuvislo cmizdre koja jesmo.






- 21:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.03.2016., nedjelja


There's no place I'm not out of.

Moja mi psiha ne radi nikakve usluge. Evo u čemu je problem. ( prezirem ovakve kontrukcije rečenica. Kakav "evo..." na početku. Naravno da je "evo". Cijeli ovaj tekst je "evo". Jebao vas "evo" 24sata, jutarnji i svi mediji clickbate planete. Zaista, jebao vas evo ) - ono što čini, moja psiha, vratio sam se na psihu i što mi čini, a čini sve što čini u pozadini. Debelo u backgroundu. Pozadinski procesi, kakvim se diče svi softwareski developeri sa ove strane planete i druge. Ono što se događa dok ti činiš druge stvari. Ono što se čini dok ti ne primjećuješ. Sve što radim radim unutar kontrole mojih saznanja, a moja spiha, i ne znam koliko mi čini te usluge radeći to, radi, mnogo toga u pozadini sa čime mene uopće ne upoznaje. "Ne brini..." rekla bi. "To ću ja." Nebitno koliko bi mi te informacije možda i pomogle, kako bi donio nekakvu odluku, nekakav konsenzus mojeg stanja. Stanja koje je odavno odustalo da mene osobno ukalkulira u izhod. Sve to što se događa u pozadini je sve ono što sam, razmažen, dopustio da u pozadinu i ode. Jer primijetili su, znaš? Um mi, i ego, i id, i sram i ljubav i hrabrost i instikt, svi oni, primijetili su da se ja ne namjeravam igrati sa njima, riješiti išta od svega toga što mi se nudi na tanjur iz dana u dan da riješim. Informacija stigne kroz zjenice, stvarajući senzaciju i predodžbu pred rukama mi, i svi oni, konferencija podkontrolora i nadkontrolora unutanje mi svijesti, svi od kojih me gledaju, mirno, i čekaju moj input. Što misliš o ovome? Kako te ovo tjera da se osjećamo? Što želiš sa svime ovime? I skužili su, dosta brzo, da se ja ne namjeravam igrati sa svime time. I gledaju se tako, u tišini, dok jedan od njih, ego valjda, nije rekao "ništa, hajdmo sada, morati ćemo bez njega".

Stoga sve što se događa, događa se u meni, između izdisaja, i prošlo je već odavno od kada više ni ne pomisle na mene. I kada mi emocija dođe, ona je čista. Nema nijansi. Panika, bijes, strah, ljubav, sreća, ta-daaam! Ali zašto je stiglo? Tko to zna. Uzevši sve ovo u obzir, nije nikakvo spekulativno čudo da se znam uhvatiti kako stojim tamo, negdje, gdje god, u birtiji, na poslu, na probi, i da me obavije nešto što nije pokazalo nikakve naznake da će doći, niti pitalo me za dozvolu. Vrlo malena količina vanjskog inputa je potrebna da se nešto u meni dogodi – samo jedna ili dvje rečenice, pokret rukom, pogled, miris, sitnica, i u meni se javi emocija koja prevlada i uzme me. I onda je kasno za debate. Odluka je donesena, sa tobom ili bez, nebitno.

I onda ustanem i izađem van. Udahnem hladan zrak, pogledam oko sebe, napravim glupu ekspresiju kao da me negdje, nekako, zoomom, kamere snimaju. I onda koračam prema sigurnosti, gdje god ta sigurnost je. I onda u nju uđem. I onda plačem.

Treba mi brejk, stoga ću ga uzeti. Ne želim više pažnje, ne želim zagraljaje ni poljupce. Ni seks, koliko god mi nedostaje. Ni smiješak, koliko god me liječi. Treba mi veliki debeli val depresije. Dugo se nismo sreli, i strah me je. Radije bi bio tužan nego tup.

Nema mjesta gdje se ne osjećam kao da tamo ne pripadam. There's no place I'm not out of. Postoji ljubav kojoj nisam dio. Postoje zvijezde koje premalo gledam. Postojim ja, koji je usamljen u zraku. Postoje mi ispružene ruke koje vape za dodirom. Uši koje teže za sluhom. Glas koji pati za doprinosom. Oči koje suze nisu vidjele dovoljno dugo da se pitaju što valja samnom. Hoću li naći sve to ovdje? Vjerojatno ne, i vjerojatno da. Ali nipošto u grču potrebe i straha. Idem biti sam malo.

Idem se bojati samoće malo.

Idem se voljeti malo.

Idem.







- 03:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.02.2016., utorak


500 days of winter.

Postajem druga osoba iz dana u dan. Svakim korakom imam dojam da koračam u drugu osobnost, drugo ime, drugo prezime. Svaki put kada progovorim imam dojam da koristim riječi neke sasvim nove, kompletno mi nepoznate osobe. Imam obrise osobnosti koje priljepljujem na sebe gotovo automatski ovisno o okolnostima. Ali to zapravo jesam? Neka konzistentna linija koja služi kao neka sorta uporišta? Tko će ga znati. Ja sigurno ne.

Volio bih imati neki udio kontrole nas svim tim mjenama, ali nitko kao da me ne želi pitati. Neki double-checking bio bi divan. Samo neki backup podsjetnik. Ej. Buraz. Danas si ovo. Sutra si ovo. Samo kažem. Da se ne pogubiš.

Ako postoji uporište, a nisam siguran da postoji, to su ljudi oko mene. Oni me, mahom, uspiju natjerati da se sjetim, ako ne ništa onim automatskim korekcijama u ponašanju, tko sam i tko bi trebao biti, barem sa njima. Ponekad kada se vratim u stari stan, kod majke, i provedem samo prolaznu količinu vremena u kupaoni, sjetim se starih dana, starih emocija, samo stanem tamo, perem ruke mrvicu duže, pogledam pločice na podu i majčine kremice i pudere i pincete i što sve ne, shvatim da je sve to dio bio mog života do samo nedavno, i zamrznem se. Ili se barem želim zamrznuti. Ostati u mjestu. Možda prevarim vrijeme da pomisli da se ništa nije dogodilo, da sam i dalje tamo, da sam i dalje onaj klinac taman u dvadesetima sa svim svijetom nesigurnosti pred nogama mi. Kada sam otišao, i napustio svoju sobu i majku tamo gdje jesu ( a ja više nisam ), imali smo oboje svoj ples nostalgije i prilagodbe, ona sa svoje majčinske strane, ja sa svoje "vrijeme je no prestravljen sam potajno" strane. Sada smo oboje sami, i mislim da je to dio problema koji je nju nekako jače mlatio no mene – od mene se želja za samoćom nekako očekuje. I, jednako tako se očekuje sa njene strane da se te samoće boji. Ili tuguje oko. Ne znam. Tek smo malo razgovarali o tome, strahom sa moje strane da ne potekne sve sorte suza oko tog razgovora kojega nismo htjeli voditi praveći se da nas ništa sve to ne muči, stoga ne znam kako se ona osjećala. Znam da joj je sada lakše. Rekla je tako. Vjerujem joj. I vidi se, donekle. Sa moje strane, zaista ne znam. Sad mi je sinulo dok pišem. Čekaj, otvara se. Ček.

Nikada nisam bio ovako usamljen bez da uopće kužim što ta usamljenost je i gdje se krije. Razumijem u potpunosti zašto samci uporno imaju potrebu puniti krevet sa bilo kakvim toplim tijelom koje u njega uspije zalutati. Kriste, jesu li to moja uporišta? ( je li ovo prvi put da Krista spominjem u teksovima? Ne znam, zabavilo me što sam primijetio ) Je li moja seksualna frustracija vezana ne toliko za seks koliko za bilo kakav uteg konkretnosti, jao ne znam se izraziti, nešto taktilno, nešto tjelesno i neosporivo pored mene što potvrđuje moje postojanje? Postojanje moga tijela? Mog ega? Mojih kvaliteta? Zašto ni masturbacija ne pomaže potkrijepiti samoga sebe u svijetu gdje jesam? Zašto tijelo luči serotonin samo u seksu a ne u masturbaciji? Kako sam sada na masturbaciji završio? Jer, brate. Jer si usamljen. Jer skačeš po hemoku introvertnosti. Što sad, buraz? Što? Bog? Ljubav? Gdje sam?

Možda se i okrenem crkvi. Tko će ga znati, možda pomogne. Znaš što ne želim biti? Ono što mi malicioznost lijepi na ljude oko sebe. Na stare prijatelje koji izgledaju staro. U sretno zaljubljene prijatelje kojima negiram mogućnost sreće, jebite se, niste sretni. Nemojte biti. Ne bez mene. ( Nije tako strašno, sada sam se samo zapisao pa izlazi polu-logično što god izlazi ) Na lijepe djevojke koje, zamišljam, nikada nisu usamljene ili ikada propitkuju vlastite živote. Kako mogu? Lijepe su. Svi su im odgovori dani. Na sve te osamljene ljude koji su, mučki se nadam, jednako pogubljeni kao i ja. Da mogu reći, ponosno, kako sam u dobrom društvu.

Mada ništa od toga zapravo ne želim. Želim da budu sretni, svi ti ljudi. Želim biti dobra osoba. Voljeti i boljeti i biti sretan i biti tužan. Želim da mi svi prijatelji dođu ovdje sada i daju mi pažnju. Zagrle me. Pojebu me. Skuhaju mi nešto. Smiju se samnom. Uvjere me da nisam izgubljen. Da je sve, ako i nije bilo do sada, okej, i da nejde nigdje nego prema boljem.

Ali iskreno? Želim to moći napraviti sam.

Kupio sam si novu odjeću danas. Sivu majicu koja lići na Sigur Ros, i maslinaste hlače sa remenom. Oboje ću danas obući na sebe. Nisam siguran želim li da se osjetim drugačije. Samo svoje.





- 18:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.02.2016., petak


Trebao bih se spremiti i krenuti, ali...

Htio bi imati više samokontrole. Imam ju u zavidnim količinama za svoje neke godine i okolnosti, ali fali mi onaj mrav viška koji pređe prag u čedne neke, fikcijske vode gdje se osjećam kao da mogu pogledati stvari, kao cigaretu, ekran ili frižider, i odšetati, znajući da sam mogao odšetati.

Htio bi da me tjeskoba ne tjeskobi, da me strah zaobiđe u najširem luku kao da sam mu naporan pa ne želi započeti konverzaciju.

Htio bih biti sretan kada imam razloge za biti sretan, i ne biti tužan kada imam razloge biti tužan.





- 11:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.12.2015., ponedjeljak


Vidjeti ćeš i sjetiti se.

Božić je prošao ća, i ostala je škemba kao tiha potvrda. Tiha i pokrivena, neugodno koliko mi jest u svom tijelu kada se krivo pomaknem i osjetim ju, kao suptilnog frenda u pozadini, pa ej ti, kako si, dugo se nismo vidjeli. Djevojka sa kojom se ljubim ovih dana, jer je to jedina rečenica kojom ju mogu opisati bez da to postane a thing, a taj thing ima naročitu naviku natjerati me da najednom gledam taj thing drugačije kao da se nešto stanovito i važno promijenilo mada ništa nije, kaže ( vratio sam se na djevojku i što kaže ) da joj je ta škembica slatka, i da ne voli nabildane tipove, što nikada nisam bio u strahu postati, pa sam siguran. Sve je to dio kobnog plana, tesati škembu sezonu po sezonu, kolač po kolač, u svrhu sofisticiranog, diaboličnog zavođenja te nasumične djevojke koja se pojavila u životu mi bez pretjeranih fanfara i upozorenja. Nikakve konferencije nisu bile sazvane. Nikakva spontana okupljanja. Samo je ušetala taman na vrijeme da mi škemba postane opravdana. Sada, nakon Božića, nastupa onaj krhki no blagoslovljeni magloviti period do nove godine, koja se lunja iza ugla sa malo kakvim obećanjima osim onog imperativa da u nju treba uči u pomno isplaniranoj noći koja nikako ne smije biti zaboravljena, kao što će naposljetku, sudbonosno, i biti. Zaboravljena, ne pomno isplanirana. Svi planovi i rezolucije prije ili kasnije bivaju pogurnuti "kasnije". Nisam valjda jedini? Nisam. Klimaš glavom. Razumiješ me.

I onda dođe, i onda se baci posljednji broj sa svjetleće numere na trgu Bana Jelačića prije no što ostatak bude spremljen, i onda se pitamo kako je brzo stavljen natrag. U među ćemo vremenu biti, uz malo sreće ili prilike, biti okupani u slanim, planktonskim vodama Jadrana, i ja ću se negdje pronaći kako i o tome pišem da je stiglo mrvicu brže nego što pamtim da dolazi, kao što Ljeto, Zima, Sisvete ili rođendan mi imaju tendenciju doći. I tada će me oprati ta blaga vesela panika koja me po ramenu tapša i sada, da gubim tlo pod nogama ili da ću ga svakako izgubiti u skorije vrijeme i potpuno izgubiti kontrolu ili sebe ili nekoga koga volim i da neće biti puno toga što mogu napraviti kako bi išta od toga spriječio. Donio sam dobru odluku kada su me prvoga puta pitali koju bi, da mogu, supermoć odabrao, jer se takvi odgovori pamte te su nam dodjelene kada umremo, uvjeren sam, kada sam im rekao da želim kontrolu nad vremenom. Time-man. Dr. Clock. Happy Hour. Mogu pauzirati vrijeme i kretati se među prašinama zaustavljenosti neprimjetno. Vratiti ga unazad kada sam naravno zajebao. Unaprijed kada čekam bus. Mogućnosti su neizmjerne. Osobito ne sekundama i satima i danima. Malo se što promijenilo od mog odabira.

I nemam ih, rezolucije. Ne želim davati univerzumu ideje. Bolje ga iznenaditi, ako je to uopće moguće. Dočekati ću ju sa novim si starim prijateljem, koji se, nešto kao i ona djevojka, ušuljao natrag u moj život sa stanovitim stilom, smiješkom i iskrenošću. Sada smo opet dobri. Do malo prije nismo bili. Izgleda da se stvari ipak mijenjaju. Ili ostaju iste, ako trepćeš dovoljno sporo. U tome je trik. Trepkati sporije nego što percepcija negativnosti propušta. Nojevi imaju pravu ideju. Glavama u tlo, ne kroz zidove.

Odbrojati ćemo svoje, zagrliti ćemo se, svi skupa zajedno, i biti sretni. Dignuti ću nešto u zrak, ako ne ništa pogled, i nebrojeni put zahvaliti zvijezdama. Zato se nova godina slavi na ponoć. Da, uz malo meteoroloških mogućnosti, vidimo svjetlosnim godinama unazad, i skužimo da nam tragovi putuju puno dalje nego ikada možemo znati.





- 22:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #