La intuicion
19.09.2006., utorak
ISTINSKO BLAGO
Antropozofi smatraju da su stabla naša braća koja rastu obrnuto od nas; glavom – korijenom u tlu , a u nogama – krošnjom u zraku.
Složila bih se s time..neodvojivi smo dio prirode i povezani sa svim bićima. Posebno mi se sviđa kada prilikom rođenja djeteta roditelji zasade stablo. Ono izrasta u ljubavi koju usađujemo u srca djece. Meni nisu posadili stablo ...ali ja sam ga pronašla , mogla bih reći i posvojila iako nije moje. Jedna prekrasna bukva…veličanstvena. Posvojila sam ju od milja zbog visokog i uspravnog debla, sive glatke kore i velike gube što joj se uhvatila ispod prvih grana. Prislonim li ruku na koru drveća, zatvorim li pritom oči, ona vibrira i puni me pozitivnim, smirujućim energijama. Drveća iscjeljuju…pod njihovim krošnjama možemo otpustiti negativne misli. Nedavno kad sam bila u posjetu baki razveselila sam se što je još tu, što ju je sjekira mimoišla jer raste u šumi što su je seljaci dobrano iskoristili zbog ogrijeva. Manja stabla skrivala su dotad svu veličanstvenost debla i ljepotu njenih grana. Razveselila sam se, ali i ražalostila; bukvina siva , zdrava kora raspucala se na nekoliko mjesta. Gurnula sam nokat u rascjep kako bih ispitala trune li ili je to samo zub vremena. Pod noktom je ostao bjelkasti prah …bukva je oboljela. Kisele kiše, pretjerana sječa, erozija plodnog tla, "krađa" izvorske vode koja umjesto pod bukvine korijene otječe u seoski vodovod, često nadlijetanje aviona što svojim vibracijama remeti bukvinu auru..bezbroj bi bilo razloga….No meni je pao na pamet samo jedan: mi bukvu ne cijenimo dovoljno, ona umire od pomanjkanja pažnje i ljubavi. Ako je svijet jedno, onda je i moja bukva negdje dio mene, baš kao što su to i najmanji crv u amazonskim prašumama ili molekula H2O koja teče našim tijelima. Ne voljeti i ne cijeniti Prirodu, ne uvažavati život i stvaralački genij prirode, isto je kao i ne voljeti sebe. Stoga je krajnji čas da počnemo uvažavati prirodni svijet oko nas. Broj stabala u šumi, cjelokupno biljno i životinjsko carstvo i prirodna bogatstva trebala bi biti osnova za procjenu nacionalnog blaga, a ne količina zlata u trezoru! Sve se više spoznaje, naša kulturna svijest se budi prema činjenica da smo svi mi povezani – fizički, mentalno i duhovno. Nekoć smo bili daleko sposobniji za komunikaciju sa silama prirode oko nas. U tom znatno manje sofisticiranom vremenu, dobu bez znanosti i tehnologije, ljudi su se oslanjali na svoja oštra čula i na intuitivne snage da bi preživjeli. Kako je čovječanstvo sve više napuštalo prirodan način življenja, zamijenilo je zajedništvo s prirodom i osjećaj jednote za partnerstvo s onima iz svoje vlastite vrste što je dovelo do međusobne zaštite. Kako je velika tragedija što većina još uvijek smatra potrebnim proširiti jaz između umjetne stvarnosti civilizacije i prirodnog svijeta srodstva. Srodstvo sa svim stvorenjima na zemlji, nebu i u vodi je element tradicionalne urođeničke prakse američkih šamana, a takvo poštivanje svih oblika života također odražava učenje kršćanskog mistika Sv. Franje Asiškog i kodeks ponašanja iz tradicionalnih židovskih zapisa. Ugledajmo se na njihove i na primjere još mnogih koji se bore za očuvanje prirode…i učinimo nešto za Nju..budimo zahvalni za sve što nam pruža. Razmislite samo koliko nam je dala..dala nam je Sebe. Kada bi samo mi bili požrtvovni koliko je i ona...ma kada bi samo dali djelić sebe, a da ta žrtva bude iz ljubavi…kakva je i Njezina. Kada ćemo napokon shvatiti da nismo njezini vlasnici već usputni putnici u beskrajnome Kozmosu. Mi nismo sami i jedini, nismo otoci. Budimo onda svjesni stalne i jake potrebe zajedništva i zajedničkog djelovanja. Zajednički možemo poboljšati kvalitetu života, čuvati planet Zemlju, djelovati globalno. Evo jednog zanimljivog dijaloga između autorice jedne izvanredne knjige i njezinog duhovnog vodiča (naslov knjige je "Emanuel" - P.Rodegast, J.Stanton). Teško se mirim s boli nižih vrsta u hranidbenom lancu… Tu leži borba onih koji su uhvaćeni U stalno razmišljanje o vlastitoj sudbini. Međutim, u svijesti tih manjih pripadnika životinjskog carstva Ne postoji ni prošlost ni budućnost, Ni dobro ni loše. Postoji samo bivanje. Oslobođenje od prosuđivanja Dozvoljava potpuno prihvaćanje okolnosti. Ali ptičica koja ispada iz gnijezda… Što joj može pomoći? Ljubav. A što ako dođe mačka i ubije ju? Što joj tada može pomoći? Ljubav. Ne samo za pticu već i za mačku. Kada vidite u onom za kog se drži da je grabežljivac, okrutnost, ljutnju , bezosjećajnost, vi vidite samo odraz. Kada u kretanju dviju svijesti koje se spajaju da ispune uzajamni ugovor možete iza čina sagledati ljubav, ravnotežu, razlog i svrhu, nećete se više opterećivati obmanom koja vas sputava.Ako prihvatite - ali ne slijepo i nemarno, već sa stalno produbljivanom svjesnošću-te okolnosti uključene u ljudsko postojanje, sve više i više ćete odražavati vaše vlastito Svjetlo. Doći će dan kada ćete sve događaje među ljudima doživljavati kao tračak Svjetla i bit ćete slobodni. Dali je možda ptica koja ispada iz gnijezda poklon mački? Da, i poklon samoj sebi. Bog bi u svojoj svijesti, usuđujem se reći, vidio pad i smrt te ptice kao vrijeme za radosno ujedinjenje, svjetlo koje se vraća Kući. Kad biste se popeli na najvišu planinu i pogledali vaš svijet, vidjeli biste mnogo više Svjetla nego tame, mnogo više ljubavi nego mržnje mnogo više nježnosti nego nasilja. Samo što su ta područja negativnosti glasnija. Ona zovu upomoć. Ona su kao mala djeca, izgubljena i uplašena. Ne znajući što drugo činiti, Ona viču , vrište i udaraju. Molite za njih. Za sve njih. I ne bojte se. |
