Meganine priče
ponedjeljak, 26.07.2010.
Nasilje među djecom
|
Bok svima:) Evo, ovo je moj prvi post, koji sam napisala nakon što sam razmišljala o jednom slučaju nasilja. Radi se o nasilju među djecom, koje danas nažalost postaje sve češće: Sven je oduvijek bio inteligentan i marljiv dječak, dobar prijatelj, pun razumijevanja za druge i uvijek spreman pomoći. Njegov jedini problem je prekomjerna kilaža s kojom se on bori već dulje vrijeme. Zbog svoje kilaže je svaki dan primao batine i različite uvrede, bio prisiljen sam sebe sramotiti na zahtjev nasilnika. Nije prošao dan u ovoj školskoj godini, a da nije završio na podu, sav u masnicama. Zašto? Jer ima veću tjelesnu masu od nekih drugih? Plitko i jadno. Da ne zaboravim dodati, nasilnici su bezbrižna djeca koja imaju sve, čak i previše nego im treba, koji nikad nisu imali problema, sve gledaju kroz materijalne vrijednosti i čiji su roditelji najveći bogatuni u gradu. Ubrzo je zbog toga popustio u školi, nije imao volju za učenjem, volju za bilo čime. Njegov plan da upiše 1. razred gimnazije bio je sve dalje i dalje. Ubrzo ga je, uz nasilnike, počela ismijavati i razrednica, govoreći mu da se u gimnaziju može upisati samo u snovima (toliko o dobivenoj podršci od odrasle osobe, svoje razrednice, koja bi se u potpunosti trebala boriti protiv nasilja i vrijeđanja). Da, Sven se potužio roditeljima koji su otišli u školu i razgovarali s pedagoginjom. Ali, nije bilo promjene. Izgovor: „Ah, to su samo djeca i te njihove gluposti, oni će to riješiti, ništa ozbiljno.“ Svenu to nisu bile samo gluposti, kao ni tisućama djece koji to proživljavaju svaki dan. U razdoblju kad su najranjiviji, kad prolaze kroz ključno vrijeme za svoju budućnost, školovanje. Kad se najbrže fizički i PSIHIČKI razvijaju, kad ih najmanja sitnica može ražalostiti… Oni će imati trajne posljedice, manjak samopouzdanja prvenstveno. U budućnosti neće biti siguran u sebe, što je danas jedan od bitnih čimbenika uspjeha. Sve to zbog maltretiranja iz hira?! Ali naravno, to su ''samo'' djeca, totalno nebitno. Kao da nisu ljudi. I sad mi recite, je li to fer? Ako nas odrasli neće zaštititi, tko nam ostaje? Na Svenovu sreću, pojavila se djevojčica s kojom je ubrzo postao najbolji prijatelj, jer je ona shvaćala njegove probleme, kao i on njezine. Prepoznala je u njemu prave kvalitete, one koje pravi čovjek mora imati. Zahvaljujući njoj i glazbi, (citiram njega samog), Sven je stisnuo zube i uspio ignorirati svakodnevna maltretiranja. Uspio se upisati na gimnaziju. Upoznao je još prijatelja koji su uvijek uz njega. Napokon ima ono što zaslužuje. Bio je jači od bilo koje odrasle osobe koju poznajem. Preživio je traumu, koju nije ni najmanje zaslužio. On je samo dijete, pa zamislite težinu tog tereta. Iako je sve dobro završilo i dalje smatram da nema pravde, jer nasilnici i dalje bezbrižno žive, bez najmanje kazne za svoje postupke, koji će kasnije prerasti u nešto još gore. Oni će nanositi još veću bol i drugima, a počeli su sa Svenom. On je uspio zahvaljujući sreći - jedna poštena osoba koja se baš u pravo vrijeme našla na pravom mjestu. Jedno dijete koje razumije život bolje od nekih ''velikih'', na žalost. Toliko od mene. Hvala na odvojenom vremenu za ovu priču ;) Pozdrav. |
- 14:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Srpanj 2010 (1) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Napravila sam blog kako bi neke istinite priče podjelila s vama, s ciljem da od 100 osoba koje će ovo čitati, barem jednu obratim, da barem jedna osoba zastane i pogleda oko sebe. Hvala. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||