MEDOV DOLAC ( Medovdolac )

petak, 01.06.2012.

ZAGVOZD

Petar Matković


STANOVNIŠTVO ZAGVOZDA OD 1686. DO 1733. GODINE
(Uključujući naselja Tagvozd, Rastovac, Medov Dolac i Dobrinče)



Naseljavanja zagvoškog prostora seže u daleku prošlost o čemu svjedoče mnogi povijesni dokumenti i materijalni tragovi. Naseljavanje se nije dogodilo odjednom, nego postupno, godinama, i stoljećima. Mnogi povijesni spomenici od prapovijesti, antike i srednjeg vijeka ukazuju na kontinuitet življenja.
Demografski razvoj Zagvozda, kakvog danas poznajemo, možemo pratiti tek od kraja 17. stoljeća pred kraj turske okupacije i dolaskom mletačke uprave početkom 18. stoljeća. To je početak „pisane“ povijesti praćenja stanja stanovništva Zagvozda.

U razdoblju od 1686. do 1733. godine naselje Zagvozd površinom je bilo veće nego što je danas. Zagvozdu su tada pripadala i današnja naselja Zagvozd, Rastovac, Medov Dolac i Dobrinče (a krajem 17. stoljeća i rubni dijelovi naselja Lokvičića, Krstatica i Župe). Podatci o stanovništvu Zagvozda u navedenom razdoblju ne mogu se promatrati izdvojeno za sadašnje naselje Zagvozd, već se podaci moraju sagledavati cjelovito za sva naselja i područja koja su tada pripadala Zagvozdu.

Turci su zagvoškim prostorom vladali nešto više od 2 stoljeća. Zagvozd pod tursku vlast dolazi krajem 15. stoljeća. Turska osvajanja ovih prostora prouzročila su migracije tada još uvijek rijetko naseljenog prostora. Tako su ovi prostori bili osvajani pa ponovno vraćani, da bi konačno oko 1500. godine cijeli prostor Imotske krajine, a tako i Zagvozd potpao pod Turke (Imotski je osvojen od Turaka 1493. godine).
Događaj koji će utjecati na tijek povijesti na ovim prostorima u doba turske vladavine zasigurno je vrijeme nakon Kandijskog rata 1645.–1649. (Rat Venecije i Turske za Kretu - Kandiju), a naročito iza mletačko-turskog rata (Morejski ili Bečki rat) 1684.-1699.godine.
Za vrijeme Morejskog tkz. Velikog rata jedan dio Imotske krajine pokušao se odvojiti i to sela Proložac, Runović, Vinjani, Zagvozd i Župa. Potražili su zaštitu od Mlečana, ali su ih Mlečani Karlovačkim mirom 1699. ponovo prepustili Turcima.

Stanovništvo Zagvozda 1686.

Značajne migracije događaju se za vrijeme Bečkog ili Morejskog rata, kada uslijed ratnih opasnosti i aktivnosti turske vojske stanovništvo Zagvozda zajedno s drugim stanovnicima organizirano seli prema primorju, u sela Omiškog zaleđa i na prostor podbiokovlja (Gornja i Donja Brela). Do zbijega je došlo krajem ljeta 1685. godine. Mlečani su se vodili namjerom da što više stanovnika privedu pod svoju vlast (veći boj porezih obveznika). Pribjeglo stanovništvo Zagvozda smješta se u selima ispod Zadvarja (Brela Donja i Gornja).
Mletački činovnici uredno su izvršili popise izbjeglog stanovništva pa je 1686. sastavljen tkz. Calergijev popis. „Calergijev popis“ (s Cornarovim odobrenjem od 27. lipnja 1686.godine), radobiljskih i imotskih obitelji prebjeglih u sela ispod Zadvarja, dokument je velike važnosti za stanovnike ovih područja, to je temeljni dokument istraživanja demografskih prilika Zagvozda i po prvi put možemo pratiti pojedina prezimena s područja Zagvozda (Rastovca, Dobrinača i Medova Doca).

Na Calergijevom popisu izbjeglih Zagvožđana u Brelima (Gornjim i Donjim) 1686. nalazimo popisano 102 obitelji s ukupno 667 osoba. Među ovima nisu svi Zagvožđani. Osim Zagvožđana među kojima su tada Rastovčani, Medovljani i Dobrinčani nalaze se i dio stanovništva koji su živjeli na području današnjeg Berinovca (Lokvičića), Vrhdola (Krstatica, Slivna i Župe).

Jesu li svi tadašnji stanovnici popisani i je li dio stanovništva ostao na starim ognjištima teško je utvrditi. Zbjeg se dogodio 1685. godine u jesen, a popis je obavljen 1686. godine i moguće je da se dio stanovništva vratio na stara ognjišta prije popisa jer su kao bjegunci sigurno živjeli u teškim uvjetima, nisu imali kuća i malo prostora za stoku, ali nije moguće utvrditi njihova imena ili prezimena, a sigurno su Turci nagovarali prebjege na vraćanje jer su ostali bez stanovništva koje je plaćalo poreze.
Prateći popis iz 1686. godine i uspoređujući ga s kasnijim popisima vidljivo je da se dio stanovništva nakon zbjega nije vratio svojim kućama. Ostali su selima ispod Zadvarja, makarskog primorja i selima omiškog zaleđa. Do kraja 18. stoljeća jedan dio stanovništva organizirano seli i na područja splitskog zaleđa.
Među povratnicima u Zagvozd i okolna naselja su neke obitelji koje nisu zadržale svoje staro prezime, pa ih u kasnijim mletačkim podatcima s početka 18. stoljeća nalazimo pod novim prezimenom.

Stanovništvo Zagvozda 1726.

Početkom 18. stoljeća uspostavljena je ravnoteža snaga između Turske s jedne i Austrije i Venecije s druge strane. U mletačko-turskom ratu između 1715.-1717. Mlečani su osvojili Imotsku krajinu. Područje Imotske krajine i Dalmatinske zagore oblikovalo se nakon niza mletačko-turskih ratova i razgraničenja od sredine 17. do početka 18. stoljeća. „Linea Nani“, razgraničenje 1671. godine nakon Kandijskog rata (1645. -1669.), „Linea Grimani“ iz 1700. godine, utvrđena Karlovačkim mirom 1699. godine nakon tzv. Morejskog rata, gdje je Venecija stekla značajne posjede u zaleđu Dalmacije, pojas zvan nove stečevine „acquisto nuovo“.
Novo razgraničenje je nakon tzv. Malog rata i Požarevačkog mira 1718. godine, kad je utvrđena „Linea Mocenigo“, kojom je Venecija proširila posjede nad Dalmacijom, „acquisto nouvissimo“- najnovija stečevina, te se uz neznatne izmjene održala do tzv. Prve austrijske uprave.Te godine Zagvozd i pravno potpada pod upravu Mletačke republike. Opustošen teritorij Dalmatinske zagore naseljavaju doseljenici iz Hercegovine i Bosne, dok Zagvozd ta migracija većim dijelom zaobilazi. Makarska biskupija (biskup Nikola Bijanković), po oslobođenju od Turaka ustanovljava župe na imotskom području, među kojima je Zagvozd.
U Dalmaciji u doba mletačke uprave na čelu izvršne vlasti bio je generalni providur u Zadru. Na čelu okruga (krajina-općina) je providur. Providur je imao svu vlast na svome teritoriju, civilnu,
vojnu i sudbenu. Njemu su pomagali u financijskim poslovima činovnik - camerlengo, a u sudskim - cancelliere. Providur upravlja krajinom preko područnog činovnika i seoskih starješina, koji se nazivaju harambaše ili kapetani sela, koji osim civilne imaju i najnižu vojnu vlast u selu. U sudbenoj vlasti osim općinskog suca cancelliere, postoje i seoski suci u serdarijama - serdari, kojima je nadležnost mala. U sklopu serdarija formirane su bandijere, isključivo radi zaštite granice prema Turcima, a prema narodnom načinu obrane od napada neprijatelja. Na čelu svake bandijere je barjaktar, odnosno „arambaša“ ili alfir. U bandijeri su se rješavali manji upravni poslovi kao što su suprotstavljanje hajdučiji, borbi protiv bolesti i sl. Nakon dolaska mletačke uprave 1718. godine u kratkom razdoblju imenuju se seoske starješine.
Za područje Zagvozda godine 1726. starješine su:
- serdar Stipe Tomičić,
- arambaša Mijo Brstilo iz Medova Doca,
- čauš Mate Milić.
Dužnost seoskih starješina u doba mletačke, pa sve do druge austrijske uprave prenosila se s koljena na koljeno, tako da su serdari uvijek biti Tomičići, arambaše Brstili, alfiri Tomičići i čauši Milići. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće u doba prve austrijske i francuske uprave arambaše Zagvozda su Toma Buljubašić i Luka Brstilo, a serženti (niži civilno-vojni službenici) su Pavao Kristić i Grgo Rako. Kasnije u doba austrijske uprave seoske starješine su glavari koji su imenovani na te dužnosti, a dužnost glavara se nije više prenosila s koljena na koljeno.
Krajem 17. stoljeća još u doba turske okupacije u Zagvozdu povijesni dokumenti spominju arambašu Juru Bartolina i Jurasa Vejića (čije obitelji su napustile Zagvozd krajem 17. i početkom 18. stoljeća), alfira Franu Stanišića i seženta Matu Bartulovića.

Odmah po uspostavi vlasti Venecija na ovim područjima počinje stvaranje zemljišnika i izradu katastra, te vrši podjelu zemlje lokalnom i pridošlom stanovništvu.
Izrada katastra za područje Imotskog započela je 1725.godine. (Naredbom Nikole Erizzija (Errizzo), generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju, koju je izdao 7. listopada 1725. god.“) Izradom katastra i podjelom zemlje 1725.-1730. mletačka uprava nastojala je osigurati kontrolu na posjedima i imati što više stanovništva kako bi čuvala tada još uvijek nestabilnu granicu prema Turskoj. Mletačka uprava donosi novi upravni sustav i nove propise, a naročito po nas značajnu evidenciju i uspostavu vlasničko-posjedovnog stanja zemljišta lokalnom stanovništvu.

Razdioba (podjela) zemlje 1726. godine ne bi možda bila toliko ni značajna, da ona u sebi ne sadrži podatke o broju tada nastanjenih obitelji s pripadajućim brojem osoba, pa je ona ujedno povijesna i demografska građa koju možemo smatrati i prvim službenim popisom stanovništva.
U tim dokumentima možemo pronaći tragove onog stanovništva koje je prije živjelo na području Zagvozda, a danas ih više nema. Nalazimo mnoge toponime koji su se zadržali do danas, a imenovani su prema posjedima starih stanovnika.
Mlečani su kod podjele zemlje, vođeni načelom podjele prema broju stanovnika, sigurno narušili vlasničke odnose koji su vladali prije toga, odnosno za turske vladavine. Generalni providur Pietro Vendramin (od 1726.-1729.god.) odredio je da se dijele parcele - dva kampa po glavi. Povlašteni su serdari s 20 kampa (kanapa) i arambaše s 10 kampa. Neke zagvoške (i medovačke) obitelji imale su veće posjede zemljišta (Čelan, Piplica, Mustapić, Jakir, Buljubašić i sl.) prije uspostave mletačke vlasti, pa su se ta (njihova) zemljišta dijelila ostalom zagvoškom stanovništvu. To ne znači da su oni bili privilegirani od Turaka, nego naprotiv starinom su bili ili brojniji ili su prije zaposjeli posjede.
Dioba (podjela) zemlje stanovnicima Zagvozda uključuje današnja naselja Medov Dolac i Dobrinče (Villa Zaguosd teritorio d' Imoschi, luglio 1726.), počela je 15. srpnja 1726. godine, a završila 11. kolovoza 1726. godine.

STANOVNIŠTVO ZAGVOZDA 1726. godine
(obuhvaća naselja Zagvozd, Rastovac, Medov Dolac i Dobrinče)

r.b- Ime i prezime- Broj osoba- P. zem. kampi- Boravište-čest.zem

1. Martin Bartulović - (Martin Bartulouich) 3 - 4,01 Rastovac 632
2. Jelina Bazina – udovica, - (Jelina Bazinoua-vedoua) 1 - 1,04 Zagvozd 550
3. Jure Glumac proz. Glumčević -
(Giurre Glumaz-detto Glumceuich) 4 - 5,00 Zagvozd 551
4. Jure Katušić (Giure Catusich) 10 - 12,59 Zagvozd 383
5. Mate /Cagljević/ Čagalj - (Mattio Czaglieuich) 17 - 26,41 Zagvozd 440
6. Nikola Puljak - (Nicola Pugliack) 6 - 7,83 Dobrinče 216
7. Grgo Drlje - (Gurgo Durglich) 6 - 7,50 Zagvozd 342
8. Anton Drlje - (Antonio Durglich) 5 - 6,32 Zagvozd 342
9. Jure (Čagljević) Čagalj - (Giure Czaglieuich) 16 - 20,00 Zagvozd 423
10. Luka Brzica - (Luca Burziza) 6 - 7,50 Zagvozd 380
11. Ana Kosor - (Ana Cosoroua) 4 - 5,00 Zagvozd 431
12. Marta Serdarević - udovica
(Marta Serdarussa - vedoua) 2 - 2,50 Rastovac 721
13. Paval i Stipan Linčir - (Paval i Stipan Linzir) 3 - 3,90 Zagvozd 453
14. Frane Čelan - (Frane Celan) ’ Vranjić 10 - 12,85 Zagvozd 453
15. Stipan (Brnasović) Brnas - (Stipan Burnasouich) 8 - 10,42 Zagvozd 383
16. Frane Puljak - (Frane Pugliack) 8 - 10,00 Rastovac 625
17. Jure Matković - (Giure Matkovich da Medola) 9 - 11,90 M. Dolac 14, 25
18. Mijo (Brstilović) Brstilo -arambaša
(Karbasa Mio Barstilouić) 16 - 26,14 M. Dolac 123
19. Marko Buljubašić - (Marco Bugliubasich) 15 - 19,10 Zagvozd 328
20. Martin Buljubašić - (Martin Bugliubasich) 7- 8,76 Zagvozd 336
21. Mate Bartulović - (Mattio Bartulouich) 13 - 16,86 Zagvozd 484
22. Mate (Mlikotić) Mlikota - (Matio Mlicotich) 6- 8,00 Zagvozd 408
23. Ivan Buljubašić - (Ivan Bugliubasich) 8 - 10,00 Zagvozd 406
24. Andrija Buljubašić - (Andria Bugliubasich) 6 - 7,08 Zagvozd 428
25. Nikola Jakir prozvani Gaće
(Nicola Giachir - detto Gachie) 10 - 12,50 Zagvozd 410
26. Josip Piplica - (Giosip Pipliza) 9 - 11,25 Zagvozd 589
27. Nikola Piplica-Skender(beg)
(Nicola Pipliza-Skenderbegh) 10 - 12,50 Dobrinče 225
28. Luka Piplica - (Luca Pipliza) 10 - 12,51 Zagvozd 377
29. Andrija Piplica -(Andria Pipliza) 11 - 13,75 Zag. 378 i 417
30. Jure Varkaš - (Giure Varcas) 7 - 8,75 Rastovac 654
31. Petar Varkaš - (Petar Varcas) 8 - 10,00 Rastovac 660
32. Petar Stanić i Petar Soldo
(Petar Stanich e Petar Soldo)13 - 16,75 Rastovac 623 i 633
33. Ivan Granić - (Iuan Granich) 8 - 10,00 M. Dolac 122
34. Mijo Granić - (Mio Granich) 5 - 6,30 M. Dolac 68
35. Toma (Čagljević) Čagalj - (Toma Czaglieuich) 7 - 8,90 M. Dolac 125
36. Mate Raos - (Matio Rausauglieuich) 10 - 12,50 M. Dolac 35
37. Jakov Šćurla - (Giacoue Schiurla) 10 - 12,25 M. Dolac 53
38. Toma Stapić - (Toma Stapich) 10 - 12,50 Zagvozd 503
39. Ivan Babić - (Iuan Babich) 9 - 11,25 Zagvozd 521
40. Mijo Radić - (MioRadich) 4 - 5,15 Zagvozd 303
41. Grgo (Rakić) Rako - (Gurgo Rachich) 14 - 17,50 Zagvozd 272
42. Petar Bartulović (Džaja)
(Petar Bartulouich) 8 - 10,07 M. Dolac 122, Rastovac 664
43. Andrija Gavran - (Andria Gauran) 7 - 8,77 Rastovac 722
44. Ivan Serdarević – prozvani Žugo
(Iuan Serdareuic- detto Zugo) 5 - 6,40 Rastovac 727
45. Mijo (Svagušić) Svaguša - (Mio Suagusich) 5 - 6,40 Zagvozd 518
46. Ivanica Svaguša - (Iuaniza Suagussa) 2 - 2,50 Zagvozd 517
47. Mate Serdarević - (Mattio Serdareuich) 10 - 12,57 Rastovac 724
48. Andrija Šuta - (Andria Sutta) 9 - 11,25 Rastovac 723
49. Šimun Mustapić - (Simon Mustapich) 5 - 7,00 M. Dolac 11
50. Jure Lončar - (Giure Lonzar) 11 - 13,75 Rastovac 738
51. Mate Prodan - (Mattio Prodan) 2 - 3,03 Zagvozd 405
52. Mijo Stapić - (Mio Stapich) 12 - 15,00 Zagvozd 502
53. Jure Sušić - (Giure Sussich) 7 - 8,75 Zagvozd 297
54. Brne Šušić - (Burne Sussich) 7 - 8,75 Zagvozd 491
55. Mate Milić, čauš - (Matio Milich –Zaus) 7 - 10,25 Zagvozd 360
56. Grgur Milić - (Gurgur Milich) 7 - 8,80 Zagvozd 360
57. Ivan Radić - (Iuan Radich) 7 - 8,75 Zagvozd 302
58. Andrija Čelan - (Andria Celano) /Mušura/ 10 - 12,61 Zagvozd 445
59. Jure Čelan - (Giure Celan) ’ Jukić 8 - 10,00 Zagvozd 460
60. Ivan Stapić - (Iuan Stapich) 5 - 6,25 Zagvozd 504
61. Mate Čelan prozvani Patak
- (Mattio Celan detto Patack) ’/Alagić/ 6 - 7,56 Zagvozd 451
62. Anton Čelan (p.Mate) prozvani Kurt ’/Kurtović/
(Anton Celan gm. Mattio detto Kurt) 8- 10,00 Zagvozd 582
63. Anton Čelan (p.Tome) prozvani Sule ’ Sulić
(Anton Celan gm. Toma detto Sule) 9 - 8,56 Zagvozd 422
64. Šimun Šuvar - (Simon Suar) 10 - 8,86 Zagvozd 429
65. Bože Tomičić - (Bose Tomicich) 8 - 10,00 Zagvozd 565
66. Stipe Tomičić, serdar - (serdar Stipe Tomicich) 10 - 28,18 Zagvozd 565
67. Pavica Radić udovica - (Paviza Radichia-vedoua) 3 - 3,75 Zagvozd 304
Ukupno stanovnika: 532


Godine 1726. u Zagvozdu i pripadajućim selima imamo 67 obitelji s ukupno 532 stanovnika što je znatno manje nego 1686. godine. Valja uzeti u obzir da je popisno područje 1726. godine nešto manje (nema više rubnih stanovnika naselja Lokvičića, Krstatica i Župe). Uzimajući u obzir prirodni prirast u proteklih 40 godina može se zaključiti da se oko 1/4 stanovništva nije vratila nakon zbjega 1686. godine.
Prema mletačkim katastrima 1726. godine nalazimo obitelji (prezimena) kojih nije bilo 1686. godine. Najveći dio njih su promijenili svoje staro prezime, odnosno potomci su starosjedilačkih zagvoških plemena. Toga doba prezimena su se često mijenjala, bilo po nadimku, imenu oca, zanimanju i sl. Međutim nemoguće je utvrditi koje je izvorno prezime dolje navedenim prezimenima.
Nije isključeno da su neki među njima doseljenici u Zagvozd nakon uspostave mletačke uprave. Nažalost zbog siromašne arhivske građe nemoguće je to utvrditi, a usmenu predaju valja uzimati s rezervom jer se u dosta slučajeva ne poklapa s pisanim dokumentima iz toga doba.


Područje Zagvozda u doba turske okupacije bilo je „de facto“ pod jurisdikcijom (pastorizacijom) makarske biskupije. Župa Zagvozd, stara je župa. Za vrijeme Drugog crkvenog sabora u Solinu 533. god. spominje se Zagvozd (?) pod latinskim imenom Montanense. To je vrijeme ranog kršćanstva i vrijeme prije dolaska Hrvata na ove prostore i ne može se ničim potkrijepiti kontinuitet postojanja stare zagvoške župe do danas.
Arhivska građa župe Zagvozd stradala je u požaru 1825. godine i ponovno 1943. godine od četnika, pa su nam ti dragocjeni župni podatci zauvijek izgubljeni. U istraživanju prošlosti Zagvozda, njegovom demografskom razvitku uvijek će nam nedostajati stari župni spisi i matice bez kojih nikad u potpunosti nećemo moći imati cjeloviti prikaz demografskih prilika u Zagvozdu od 16. do kraja 19. stoljeća.
Za proučavanje stanovništva Zagvozda u prošlosti važni su nam podatci makarske biskupije, a naročito izvješća makarskih biskupa. U njima možemo imati osnovni pregled o događajima druge polovine 17. stoljeća i 18. stoljeća. U Zagvozdu staroj glagoljaškoj župi kroz cijelo 17. st djeluje više svećenika glagoljaša, što je vidljivo iz izvješća makarskih biskupa Svetoj stolici. Prvi pisani podaci župe (ne mjesta) Zagvozd nalaze se u izvješću makarskog biskupa Bartula Kačića (1615.-1645.) iz 1626. god. dostavljenoga papi Urbanu VIII. i kardinalima zaduženim za provedbu odluka Tridentinskog koncila, gdje se spominje župa Zagvozd u kojoj je crkva Sv Marije. Zagvozd je glagoljaška župa gdje se obred vrši na ilirskom jeziku. (Kovačić;1989.)
U izvješću makarskog biskupa Kačića 1636. godine Svetoj stolici navodi da su su sagrađene dvije crkve; crkva Sv. Križa u Rastovcu i Svih Svetih u središtu Zagvozda. I da Zagvozd ima 4 svjetovna svećenika. U izvješću apostolskog vikara (kasnije biskupa) Nikole Bjankovića (1645.-1731.) o pohodu župi Zagvozd iz 1692. god. navodi se da u župi Zagvozd ima 400 duša, 200 u Zagvozdu a dvjesto u Rastovcu.“ (Kovačić;1989.)
U trećem izvješću o pohodu biskupa Bijankovića selima imotskog i duvanjskog kraja 1706. god. piše: „U selima nema crkava jer se turci protive podizanju crkava. Jedino u Zagvozdu postoje 3 crkve i tri svećenika.“ Biskup Bijanković je u pismu o širenju vjere 12. prosinca 1707.god. iznio nekoliko vrlo zanimljivih podataka o; „velikom selu Zagvozdu koji se nalazi blizu mletačke granice. Prema njegovim riječima „to je selo od 700 duša i s 4 svećenika. (Kovačić;1989.)
Nažalost nisu nam poznata imena zagvoških župnika iz vremena prije Kandijskog rata 1645.-1699. godine.
Početkom 18. stoljeća Zagvozd je velika župa, u kojoj djeluje više svećenika, da bi sredinom 18 stoljeća u Zagvozdu na službi u župi bilo 5 svećenika, od kojih je uvijek jedan obnašao dužnost pomoćnika ili kapelana u Medovu Docu sve do potpunog osamostaljenja župe Medov Dolac od Zagvozda 1834. godine.

Stanovništvo zagvozda 1733. godine

Jedan od najvažnijih dokumenata o stanju i broju stanovništva prve polovice 18. stoljeća je Popis obitelji Zagvozda 1733. godine kojeg je sastavio tadašnji zagvoški župnik ili kapelan. To je popis obitelji s brojem osoba, gdje se navode mala i velika čeljad (djeca i odrasli), a u popisniku (prema anagrafu) navode se nositelji - glave obitelji. Popis obitelji pisan je na bosančici, starom „narodnom“ pismu.
Iz popisa nije vidljivo tko je bio tadašnji župnik i tko su bili kapelani, no to ničim ne umanjuje njegovu neprocjenjivu vrijednost.
Popis je značajan jer se pojavljuje 7 godina nakon mletačkog popisa pa ta dva popisa možemo usporediti. Skoro da nema većih razlika u popisu što se tiče „glava“obitelji tek nekoliko promjena koje su rezultat smrti. Manje razlike su u broju osoba što je rezultat demografskog prirasta (nataliteta i mortaliteta). Neke obitelji su se „podijelile“ (Brstilo, Čagljević Čelanović ,Stapić i Šušić) tako da imamo veći broj obitelji nego 1726. godine.
Prema popisu iz 1733. godine u Zagvozdu (i pripadajućim selima) žive 74 obitelji s ukupno 585 stanovnika. U popisu je upisano 75 obitelji, ali je greškom upisana obitelj Mate Bartulovića 2 puta, pod r.b. 12 i r.b. 28 pa je stvarni broj od 74 obitelji.




ZAGVOŠKA (RASTOVAČKA, MEDOVAČKA I DOBRINAČKA) PLEMENA/PREZIMENA



1. STAROSJEDILAČKA PLEMENA/PREZIMENA (prema Calergijevu popisu iz 1686. god.)


Zagvozd: Brzica, Čagalj, Drljić, Jakir (Gaće), Katušić, Milić, Mlikota, Piplica, Radić, Stanić i Šuvar.
(Čelan, Kosor i Linčir)
Rastovac: Bartulović, Lončar, Serdarević i Varkaš
Medov Dolac: Granić, Mustapić, Raos i (Čagalj).
Dobrinče: (Drlje i Piplica).
Starosjedilačka zagvoška plemena su plemena koja su živjela na području Zagvozdu 1686. godine, a nalazimo ih danas u Zagvozdu, kao i ona starosjedilačka plemena koja su tijekom 18. stoljeća promijenila prezime u jedno od današnjih prezimena.
Za starosjedilačka plemena u povijesnim dokumentima nema podataka od kada su u Zagvozdu i jesu li prije 1686. godine odnekud doselila. Zagvozd je tada bio pod okupacijom turske države i sustavnog popisa stanovništva nije bilo. Među povijesnim (turskim) dokumentima nalazimo podatke iz 1585. godine za nahiju Gorsku župu i selo Zagvozd s 57 obitelji, ali bez podataka o prezimenu jer tada prezimena nije ni bilo. Osobe su upisivane imenom i imenom oca. U turskom katastarskom popisu iz 1623. godine za područje nahije Gorske župe, Sela Gornji (Medov Dolac) i Donji Zagvozd spominje se knez Toma sin Matijinn i popis od 88 obitelji. U popisu se ne nalaze prezimena, popis je pisan u obliku kako se to činilo toga doba, imenom i imenom oca i s nekoliko pojedinačnih nadimaka. Većinsko stanovništvo 1623. godine bilo je kršćansko sa svega dvije muslimanske obitelji.
Kod manjeg broja starosjedilačkih plemena sačuvana je usmena predaju o dolasku u Zagvozd s drugih područja, međutim ta predaja se ne može nikakvim povijesnim dokumentima potkrijepiti, niti se može utvrditi vrijeme u kojem su se događale možebitne selidbe. Predaja se tijekom povijesti mijenja i dopunjuje, često uljepšava ili se zanemaruju neprikladne povijesne okolnosti. Na nju u navedenom razdoblju ne možemo se osloniti, već samo kao dio pripovjedačke baštine spomenuti.

***
Brzice su starosjedilačko su pleme u Zagvozdu, premda se taj zaključak zasniva na pretpostavkama, jer godine 1686. na popisu zagvoških obitelji nema Brzica već nalazimo obitelj B'rica - (Barizza). Mletački činovnik vjerojatno kod upisa nije dobro razumio ili čuo prezime te ga je on zapisao na način kako ga je on razumio.

Mlikote su starosjedilačko su pleme u Zagvozdu, iako na popisu zagvoških obitelji iz 1686. godine nema Mlikota, ali nalazimo Mljikotiće (Migligotich) - Mlikotiće. Kasnije u 18. stoljeću prezime će se izmijeniti u Mlikota.

Piplice se tijekom 17. i 18 stoljeća pišu nekad kao Piplica, a nekad Pipličić. U drugoj polovici 18. stoljeća pojavljuje se i oblik prezimena Pipličić-Petrović. Godine 1798. u vizitacijskom „zapisniku“makarskog biskupa u popisu krizmanika jedan dio Piplica upisan je samo Petrović.

Čelan i Kosor su starosjedilačka zagvoška plemena, koja su u 18. i 19. stoljeća promijenila prezime, a prezime Linčir izumrlo je u prvoj polovici 18. stoljeća.

Bartulovići su starinom rastovačko pleme. Prema mletačkim katastrima najstarije kuće Bartulovića su u Rastovcu na području od „Stećka“ do Maslića. Skoro 3/4 posjeda Bartulovića krajem 18. stoljeća nalazi se u Rastovcu, a samo manji dio u Zagvozdu. Kasnije, početkom 18. stoljeća Bartulovići iz za sada nepoznatih razloga napuštaju Rastovac i sele u Zagvozd i Medov Dolac (Džaje), gdje se pojavljuju u popisu kod podjele zemlje 1726. godine. U Rastovcu se zadržava manji broj Bartulovića od kojih su Maslići. Povijesni dokumenati ne mogu potvrditi da su Bartulović došli iz Zagvozda u Rastovac, već je bilo obrnuto.Bartulovići su u Zagvozdu tek od početka 18. stoljeća.

Serdarevići su starosjeditelji u Rastovcu. Godine 1686. na popisu zagvoških obitelji nema Serdarevića, a nalazimo S/a/rdeleviće (Sardeleuich), odnosno S/a/rdaljeviće (Sardagleuich). Jesu li oni pretci današnjih Serdarevića sa potpunom sigurnošću ne možemo to potvrditi, ali sve na to ukazuje. Po predaji su Serdarevići najstariji stanovnici Donjeg Rastovca, no teško je temeljem oskudnih povijesnih dokumenata na tome ustrajati. Rastovac je u doba turske okupacije bio jezgro većeg broja starih zagvoških, rastovačkih pa i medovačkih plemena, gdje se usljed turskih osvajanja narod „povlačio“ prema Biokovu i odatle se ponovo vraćao na stara ognjišta. U predaji Serdarevića spominje se kako je u doba Hasan age Arapovića postojao sluga Birka kojeg je aga radi posebnih zasluga i čestitosti imenovao serdarom. Međutim potvrdu o tome ne nalazimo u dostupnim turskim i mletačkim dokumentima 16. do 18. stoljeća, tj. Serdarevića odnosno Birki (Birčića) nema među serdarima toga doba (Vejići, Bartulini i Tomičići). U svemu, predaju ne smijemo zanemariti, već poduzimati daljnja istraživanja u tom smjeru.
Čaglji u Medovu Docu isto su pleme sa zagvoškim Čagljima. Doselili su u Medov Dolac početkom 18. stoljeća

Drlje i Piplica na Dobrinčima isto su pleme sa zagvoškim Drljićima i Piplicama. Doselili su na Dobrinče u 18. stoljeću.



2. STARA ZAGVOŠKA PLEMENA/PREZIMENA (mletački katastarski popis iz 1726. godine)

Zagvozd: Brnas, Buljubašić, Prodan, Rako, Stapić, Svaguša, Šušić i Tomičić.
(Bartulović), (Babić), (Bazina) i (Glumac)
Rastovac: Gavran, Puljak, Šuta.
Medov Dolac: Brstilo, Matković, Šćurla.
Dobrinče: Puljak, Skender.

Stara plemena/prezimena su ona prezimena koja se prvi put pojavljuju 1726. godine kod izrade katastra i uspostave zemljišnika za područje Zagvozda u doba mletačke uprave. Stara plemena možemo razvrstati u dvije kategorije:
- Plemena (obitelji) koji su krajem 17. stoljeća promijenili svoje staro (starosjedilačko) prezime.
- Plemena (obitelji) koje su doselile na zagvoško područje krajem 17. i početkom 18. stoljeća.
Nažalost nema povijesnih dokumenata po kojima bismo mogli utvrditi koja su se prezimena promijenila i tko su doseljenici. Obzirom na povijesno razdoblje i demografske prilike toga doba navedena prezimena možemo svrstati jedino u kategoriju starih prezimena. Neosporno je da se dio zagoškog stanovništva nakon zbjega 1686. godine nije se vratio u Zagvozd (Rastovac i Medov Dolac), a među povratnicima su sigurno obitelji koje su 1686. godine popisane pod jednim prezimenom, a 1726. godine pod drugim prezimenom.
Neka od starih plemena sačuvala su usmenu predaju o doseljenju na područja Zagvozda Rastovca i Medova Doca. Prema predaji najviše je doseljenika s područja Bosne i Hercegovine, a manji dio su doseljenici iz susjednih sela, drugih područja Hrvatske, pa se čak spominju (za što nema povijesnih tragova) i područja Mađarske i Italije. Kod svih u predaji nepoznato je vrijeme dolaska (pa ima slučajeva da je vremensko razdoblje prema predaji u odstupanju i više od 100 godina od stvarnog dolaska). Usmenu predaju o doseljenju pojedinih obitelji (plemena) ne možemo nažalost nikakvim povijesnim dokumentima potkrijepiti. Znanstveno je dokazano kako se tijekom povijesti usmena predaja mijenja i dopunjuje. Pripadnici određene demografske skupine često uljepšavaju svoje podrijetlo, umanjuju ili gotovo zanemaruju neprikladne povijesne okolnosti. Na predaju se ne možemo se osloniti, već sačuvati samo kao dio pripovjedačke baštine.
Migracija stanovništva iz Hercegovine krajem 17. i početkom 18. stoljeća Zagvozd i okolna područja gotovo da zaobilazi, odnosno nema podataka o pridošlom stanovništvu toga doba. U svemu, za navedena prezimena, bilo da se radi o plemenima koja su promijenila prezime, bilo da su doselili prije 1726. godine – oni su po vremenu svoga postojanja u Zagvozdu (Rastovcu, Dobrinčima i Medovu Docu) stara plemena/prezimena.

***
Babići su odselili u prvoj polovici 18. stoljeća iz Zagvozda
Bazina i Glumac su izumrli u 18. stoljeću.



3. PREZIMENA NASTALA U RAZDOBLJU 1726.-1733. GODINE


Od novih obitelji (novo prezime) u razdoblju 1726.-1733. godine pojavljuje se samo prezime Krištić (Kristić) i to obitelj Mate Kristića (Mati Kriš/t/ić) s ukupno 5 osoba (3 odraslih i 2 djece).
Prema mletačkom katastru na kojeg se poziva Vrčić kod diobe zemlje Krištiće nalazimo 1726. godine u Podbablju, obitelj Andrije Krištić s troje čeljadi, a spominje se i obitelj Ivana Blažića rečenog Krištića. Isto tako u Fojničkom grbovniku nalazimo među bosanskim plemićima Kristiće za koje se tvrdi da su iz Vinjana kraj Posušja. U Podbablju su Krištići prema predaji doselili iz Duvna. Važno je navesti da podbabski Krištići nemaju nikakvu povezanost s zagvoškim Kristićima niti ima bilo kakvog arhivskog traga o njihovom zajedničkom podrijetlu.
Kristići (isprva Krištići), zasigurno nisu doselili u Zagvozd, oni su potomci jednog od starih zagvoških plemena koje je promijenilo prezime u Kristić. (Mletački katastar nakon 1726. godine u Zgvozdu ne bilježe nove doseljenike niti im dodjeljuje zemlju). Zemljište gdje su danas Kristići prema mletačkom katastru starinom je bilo u većinskom vlasništvu starog plemena Kosor i tu su im bile kuće (u blizini su bile kuće i Čagalja, Buljubašića, Šuvara i Čelana-Sulića). Nije moguće utvrditi kako su se Kristići prije prezivali jer povijesnih dokumenata o tome nema. Može se samo pretpostaviti (s velikom sigurnošću) da im je prvo prezime jedno od starih zagvoških prezimena.
Prezime Kristić je patronimik od imena Krsto, Kristo, Križan - Krištić - Kristić.
Ako se analizira demografsko stanja toga doba (1726.-1733) možemo zaključiti da Kristići nisu potomci Buljubašića, Čagalja i Čelana, već bi s velikom vjerojatnošću mogli biti iz roda Kosora, Brzica ili Piplica.

***Godine 1726. u popisu obitelji Zagvozda je udovica Ana Kosorova s 4 osobe. Fra V. Vrčić navodi da su Kosori odselili iz Zagvozda , što je samo dijelom točno. Odselila je obitelj Mije Kosora, a ne obitelj udovice Ane Kosorove. Selidbe nakon 1726. godine nije bilo (niti je bilo slučajeva da su udovice selile u nova područja, to su uvijek bili obitelji kojima je „glava“ obitelji bila muškarac). Mlečani su iznimno kod popisa upisivali žene (udovice) samo ako su muška djeca bila malodobna, ili ako su svi članovi takvih obitelji bile samo žene. Nije moguće utvrditi iz popisa kojeg su spola djeca Ane Kosorove, pa će radi toga ostati dvojba je su li Kristići roda Kosorova ili su došli na ženinstvo u Kosora.

U mletačkom žemljišniku ispod upisa dodijeljenog zemljišta 1726. godine za obitelj Ane Kosorove, naknadno je dopisan kao vlasnik dijela zemljišta don Marko Kristić što upućuje na direktnu povezanost Kristića na Kosore.
Temeljem navedenog nameće se zaključak da je „Kristić“ pripadao; ili rodu Kosora koji je promijenio prezime, ili je Kristić bio Brzica ili Piplica (manje vjerojatno Buljubašić ili Čagalj), koji se oženio iz plemena Kosora.

*** Toga doba svećenici su morali imati zemljište u vlasništvu kao zalog za njihovo školovanje. U većini slučajeva zemljište je u zalog davala obitelj ili najbliža rodbina. Čitajući upis u mletačkom zemljišniku može zaključiti da je don Marko Kristić iz roda Kosora ili su mu Kosori najbliža rodbina. Nema podataka ni upisa u zemljišniku da su mu druge obitelji darovale zemljište.U sličnim slučajevima kroz 18. stoljeće postoje upisi u zemljišniku za svećenike iz obitelji Čagalja, Piplica, Matkovića i Brnasa.



4. PREZIMENA KOJIH NEMA NA POPISIMA DO 1733. GODINE, A IMAMO IH DANAS

U ovu skupinu spadaju obitelji (plemena) koje su promijenile prezime u razdoblju krajem 18. stoljeća i u 19. stoljeću. U većini slučajeva radi se o plemenima iz skupine starosjedilačkih i starih plemena/prezimena. Sve do dolaska austrijske uprave (prva austrijska uprava 1797.-1805. i druga austrijska uprava 1814. do 1918. godine) kad je to izričito propisano Zakonom, prezimena su se mogla jednostavno promijeniti. Bilo je slučajeva da bi se sinu zapisivalo drukčije prezime nego ocu. Prezime bi u tom slučaju bilo izvedeno od imena oca ili se prezime zapisivalo kao nadimak ili zanimanje.

Zagvozd

Alagići potječu od starog zagvoškog plemena Čelan. Promijenili su prezime početkom 19. stoljeća. Godine 1726. u popisu obitelji nalazimo Matu Čelana (Mattio Celan detto Patack), čiji će se potomci kasnije prozvati Alagići. Godine 1806. u popisu obitelji upisani su još uvijek kao Čelani.

Gaće, staro im je prezime Jakir, a Gaće je nadimak koji je postao prezime. U popisu iz 1686. nalazimo obitelji: Jure Jakvića (?,Gać/v/ića) rečenog Jakira (Zorzi Giacuich detto Giachir), udove Jele Jakireve (Veduoa Elena Giachireua) i Nikole Jakira (Nicolo Giachir). Neki od njih ostali su na području makarskog primorja, u Brelima. Godine 1726. U Zagvozdu je samo jedna obitelj, Nikola Jakir – prozvani Gaće (Nicola Giachir - detto Gachie).
U drugoj polovici 18. stoljeća pišu se Gaćić (prema popisima krizmanika makarske biskupije za godine 1770., 1779., 1786.) , a od početka 19. stoljeća pišu se Gaće. Godine 1806. u Zagvozdu žive 3 obitelji.

Kurtovići potječu od starog zagvoškog plemena Čelan. Promijenili su prezime prema nadimku sredinom 18. stoljeća. Godine 1726. u popisu obitelji nalazimo Antona Čelana p. Mate prozvanog Kurt (Anton Celan gm. Mattio detto Kurt). Godine 1806. u Zagvozdu žive 3 obitelji Kurtovića.

Mucići su starinom bili Piplice. Prema predaji (za koji ne nalazimo niti jedan pisani trag) Mucići su doselili iz Hercegovine (Čitluk), najprije u Proložac, odatle na Golo Brdo pa u Zagvozd.
*** U predaji Mucića ima osnove o doseljenju s Golog Brda (Dobrinče) u Zagvozda. Prateći demografske prilike toga doba., nameće se tvrdnja o dvostrukoj seobi Piplica (kasnije Mucića) najprije s Dobrinača u Zagvozda u 17. stoljeću pa selidba iz Zagvozda na Dobrinče u 18. stoljeću.
U Zagvozd bi u tom slučaju (?) došli u drugoj polovini 18. stoljeća, najvjerojatnije na ženinstvo (Piplica), jer slobodne zemlje nije više bilo za došljake nakon 1726. godine. Mucići se ne spominju u „popisima“ stanovništva Zagvozda 1726. i 1733. godine, a u arhivu makarske biskupije podatke o prezimenu Mucić nalazimo prvi put 1786. godine (u popisu krizmanika kod vizitacije makarskih biskupa).
Sve pretpostavke ukazuju da su Mucići jedna grana Piplica, koji su prezime dobili po nadimku Mucić, jer zemljište gdje su danas Mucića kuće, prema mletačkom katastru bile su kuće starih Piplica i mletački podatci iz 18. stoljeća na tom području bilježe samo Piplice. U prvoj polovici 18. stoljeća obitelj Luke Piplice seli na Dobrinče, a Andrijina obitelj ostaje na području Mucića. U popisu obitelji Zagvozda 1806. godine nalazimo jednu obitelj Mucića i jednu obitelj Piplica na području današnjeg zaselka Mucića.

Mušure potječu od starog zagvoškog plemena Čelan. Promijenili su prezime početkom 19. stoljeća. Godine 1726. u popisu obitelji nalazimo Andriju Čelana (Andria Celano) čiji će se potomci kasnije prozvati Mušure. U popisu obitelji Zagvozda 1806. godine upisani su još uvijek kao Čelani.

Pruže su prema predaji starosjedioci, ali ih nema na popisu izbjeglih zagvožđana 1686. godine, ni 1726. godine kod podjele zemlje. Najvjerojatnije su se 17. stoljeću drukčije prezivali pa su promijenili prezime u 18. stoljeću. Šire područje gdje su danas Pružića zemlje i kuće, prema mletačkom katastru 1726. godine bilo je u vlasništvu Milića, Piplica, Čagalja, Buljubašića i Katušića. Temeljem povijesnih dokumenata nije moguće utvrditi kako su se Pruže prije prezivali, ali pretpostaviti možemo da su potomci jednog od gore navedenih starih zagvoških plemena.
Pruže se prvi put spominju 1779. godine i to Mate i Tomica Prušić. Godine 1806. u Zagvozdu živi obitelj Petra Pruže s ukupno 4 osobe.

Sulići potječu od starog zagvoškog plemena Čelan. Promijenili su prezime sredinom 18. stoljeća prema nadimku. Godine 1726. u popisu obitelji imamo Antona Čelana p. Tome prozvanog Sule (Anton Celan gm. Toma detto Sule). U popisu obitelji Zagvozda 1806. godine nalazimo 5 obitelji Sulića.

* (Često su neki „povjesničari-istraživači“navodili da su Donji Čaglji podrijetlom Čelani, što nije točno. Donji Čaglji izvorno su Čaglji na što upućuje desetke povijesnih dokumenata.Obitelj Jure Čagljevića (Čaglja) živi na mjestu današnjih D. Čagalja. Često se u predaji znalo spominjati da su Donji Čaglji podrijetlom Čelani. Taj navod nije siguran. Donji Čaglji potomci su Jure Čagljevića, a Gornji Čaglji potomci su Mate Čagljevića).


Rastovac

Maslići su podrijetlom Bartulovići. Na mjestu današnjih Maslića starinom su kuće i posjedi Bartulovića. Bartulovići su starinom živjeli u Rastovcu na području od „Stećka“ do današnjih Maslića i Stapića i njihove migracije nisu išle iz Zagvozda u Rastovac, već iz Rastovca u Zagvozd. Maslića nema u „popisima“ stanovništva Zagvozda 1686., 1726. i 1733. godine. Nema ih u popisu - Stanju duša 1806. godine, a između ostalih rastovačkih prezimena upisana je obitelj Marka Bartulovića.
Prema drugim izvorima Maslići potječu iz Huma (Hercegovina) odakle su došli u Rastovac na Kurenik ili Staro selo, a odatle na današnju lokaciju. Ova pretpostavku nema pokriće u povijesnim dokumentima i manje je vjerojatna, osim ako Maslić nije došao na ženinstvo u Bartulovića (ili nekog drugog rastovačkog plemena) Toga doba nije bilo moguće doći u prostor gdje je već zemlja raspoređena postojećem stanovništvu, a slobodne zemlje nije više bilo za došljake nakon 1726. godine. Mletački katastar spominje ruševine i zidine kuća (murache) u Kureniku (Starom selu), ali one ne pripadaju Maslićima nego većim dijelo Granićima i manjim dijelom Stanićima. Povijesni dokumenti prvi put bilježe prezime Maslić u Rastovcu tek početkom 19. stoljeća, što sasvim sigurno upućuje da su Maslići starinom Bartulovići koji su prema nadimku promijenili prezime.

Vranjići, su starinom bili Čelani i živjeli su u Zagvozdu kod Mušura gdje je su starinom kuće Čelana. Vranjići su u 19. st. promijenili prezime. Iz Zagvozda dolaze u Rastovac početkom 20. stoljeća na ženinstvo u Puljaka. Vranjiće (Vranić) nalazimo prvi put 1779. godine u popisu krizmanika, ali u popisu obitelji Zagvozda i Rastovca 1806. godine ne nalazimo obitelj odnosno prezime Vranjić, već su tada upisani kao Čelan.

Žugo, potječu od Serdarevića, a prezime su dobili po nadimku Žugo. Prema mletačkom katastru iz 1726. godine Ivan Serdarević rečeni Žugo (Iuan Serdareuich detto Zugo) za 5 članova obitelji dobio je 6 kampi zemlje.
Vjeko Vrčić u Župama i Plemenima Imotske krajine pogrešno je napisao podatke za Ivana Serdarevića, pa je umjesto Žugo /Zugo/ pogrešno pročitao originalne upise i napisao „Cigo“. Nažalost ta velika pogreška provlačila se u prezimenu Serdarević desetljećima u raznim tiskovinama, knjižnim izdanjima i časopisima. Ta pogreška se ne bi smjela više ponavljati.
U 18. stoljeću u svim ispravama se pišu kao Serdarevići, kasnije Serdarević-Žugo, a od sredine 19. stoljeća samo Žugo.


Medov Dolac
Džaje su starinom Bartulovići. Doselili su iz Rastovca početkom 18. stoljeća. Sredinom 18. stoljeća pišu se Bartulović-Džaja, krajem 18. stoljeća gubi se oblik prezimena Bartulović i ostaje samo Džaja.



5. DOSELJENICI U ZAGVOZD, RASTOVAC, MEDOV DOLAC OD 1733. GODINE DO KRAJA 20. ST.

U navedenom razdoblju veći broj obitelji je doselio na područje Zagvozda ( Rastovca, Medova Doca i Dobrinača). Većina pridošlog stanovništva doselila je u 19. stoljeću, osim Dedića koji su „doselili“ u 18. stoljeću. Ostale pojedinačne selidbe pojavljuju se i kroz 20. stoljeće.

Zagvozd:

Baban,
Brstilo, obitelj Jure Brstila doselila iz Medova Doca 80-tih godina 20. stoljeća.
Kusić,
Lišnjići, Jure Lišnjić iz Krstatica doselio je u Zagvozd krajem 19. stoljeća.
Pirić, doselili su početkom 19. stoljeća iz Prološca na ženinstvo u Buljubašića (Rašac). U Proložac su doselili 1719. godine. Nema ih u popisu obitelji Zagvozda iz 1806. god.
Ždero, doselilila jedna obitelj 1990.godine (?)


Rastovac

Dedići su prema predaji doselili iz Prološca /Kiseljača/. Prološke stare Matice ne spominju prezime Dedić. Dedića nema u Pološcu 1725. godine kad su mlečani stvarali zemljišnik, što bi značilo da su se Dedići prije drukčije prezivali. U Rastovac su u tom slučaju došli najvjerojatnije na ženinstvo u Varkaša (ili što je manje vjerojatno u Bartulovića ili Stanića). Toga doba nije bilo moguće da nova obitelj dođe u prostor gdje je već zemlja raspoređena postojećem stanovništvu 1726. godine. Dedića tako nema u „popisima“ stanovništva Zagvozda 1686., 1726. i 1733. godine. U razdoblju od 1733. do 1770. nema nikakvih sačuvanih podataka o demografskim prilikama u Zagvozdu (župni arhiv Zagvozda je uništen/zapaljen, a u arhivu makarske biskupije za navedeno razdoblje nema podataka o stanju duša ili popisa obitelji u Zagvozdu). Tako će ostati nepoznate okolnosti i vrijeme dolaska Dedića u Rastovac. Dediće po prvi put u Rastovcu nalazimo 1779. godine u popisu krizmanika župe Zagvozd. U popisu obitelji Zagvozda 1806. godine nalazimo 4 obitelji Dedića.
Mala je vjerojatnost i nema nikakvih povijesnih dokumenata (ali nije potpuno isključeno) da su Dedići starinom bili Varkaši, jer su se nastanili na mjestu gdje su starinom bile njihove kuće i zemlje. Starinom su Varkaši živjeli na dvije lokacije Petrova grana na mjestu sadašnjihVarkaša, a Jurina Grana na mjestu sadašnjih Dedića.

Dujmović, doselili iz Grabovca u 19 stoljeću.


Dobrinče

Drlje, doselili su iz Zagvozda na Dobrinče sredinom 18. stoljeća.
Piplice, obitelj Luke Piplice doselila je na Dobrinče iz Zagvozda u prvoj polovici 18. stoljeća.
Džaja, doselila jedna obitelj sredinom 20. stoljeća iz Medova Doca.
Runac, doselila jedna obitelj sredinom 20. stoljeća iz Poljica.


Medov Dolac

Šimundići, doselili iz Lovreća na ženinstvo (Mustapići) 1876. godine.
Vrdoljaci, doselili iz Grabovca na ženinstvo (Mustapići) 1834. godine.



6. PREZIMENA KOJA SE POJAVLJUJU U ZAGVOZDU U 18. I 19. STOLJEĆU, A DANAS IH VIŠE NEMA

Od kraja 17. do kraja 19. stoljeća u Zagvozdu i pripadajućim naseljima pojavljuje se veći broj plemena/prezimena kojih danas više nema. Velik broj obitelji s mletačkog popisa iz 1686. nakon 1726 godine više se ne pojavljuje u Zagvozdu (odselili su ili su promijenili prezime), te nije moguće točno utvrditi o kojim se to plemenima/prezimenima radi. Možemo samo zaključiti da je krajem 17. stoljeća iz Zagvozda odselilo oko 30 obitelji (ili oko 20, tada različitih malobrojnih plemena ili prezimena).
Nakon 1726 godine s velikom sigurnošću možemo utvrditi koje su obitelji, plemena/prezimena živjela su u Zagvozdu u 18. i 19. stoljeću, a kasnije odselila ili izumrla.

Babići su živjeli zapadno kod Svaguša, odselili su iz Zagvozda sredinom 18. stoljeća.

Bazina, živjeli su na području današnjih Šušića. Izumrli su sredinom 18. stoljeća. Šušići su naslijedili njihove posjede i doselili u Bazinove kuće. Stare kuće Šušića su južno od Stapića, ispod današnje državne ceste, istočno (oko 400 m) od „Stapina duba“.

Čelani su starosjeditelji u Zagvozdu i starinom jedno od najbrojnijih zagvoških plemena. Promijenili su prezime u Alagić, (Jukić), Kurtović, Mušura, Sulić i Vranjić.

Glumac, živjeli su u blizini starih Bazina. Danas je to područje između Sušića i Tomičića. Izumrli su krajem 18. stoljeća.

Jakiri su promijenili prezime u Gaće krajem 18. i početkom 19. stoljeća.

Jukići su ogranak starog plemena Čelana i potomci su Juke (Jure) Čelana, kojeg nalazimo u popisima obitelji 1726. i 1733. godine. Živjeli su ispod (jugoistočno) od Mušura. Godine 1806. postoje 2 obitelji Jukića. Obitelj Ivana Jukića s ukupno 2 osobe i obitelj ud. Ivanice Jukić s jednom osobom. Sredinom 19. stoljeća nema ih više u Zagvozdu, izumrli su.

Kosori su živjeli na području današnjih Kristića. Jedna grana odselila je iz Zagvozda u 17. stoljeću, druga grana Kosora se „stopila“ s Kristićima u prvoj polovici 18. stoljeća.

Linčiri su imali kuće istočno od Alagića i starosjedioci su u Zagvozdu. Tri obitelji Linčira odselile su krajem 17. stoljeća, a dvije obitelji žive u Zagvozdu u prvoj polovici 18. stoljeća, izumrli su.

Puljci su staro pleme koje nalazimo u Rastovcu u 18. i 19. stoljeću. Kuće su im bile južno od crkve Sv. Križa, na mjestu današnjih Vranjića.. U Rastovcu su izumrli početkom 20. stoljeća. Druga grana Puljaka danas živi na Dobrinčima i veliko su pleme, a jedna obitelj Puljaka iz Rastovca je doselila u Zagvozd kod Kurtovića.

Soldo, živjeli su u Rastovcu zajedno sa Stanićima. Prezime se gubi u prvoj polovici 18. stoljeća, stopili su se sa Stanićima.
*** Stare kuće Stanića i Solda nisu na današnjoj lokaciji, već 300 metara istočnije od crkve Sv Križa:








Izvori:

Ante Ujević, Imotska krajina , Split 1954.

Grga Novak, Prošlost Dalmacije , knjiga druga, Split 2004.

Slavko Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljskih sela u zbjegu u selima ispod Zadvarja god. 1686. Imotski zbornik 1, Imotski 1992.

Slavko Kovačić, Glagoljaši na području Imotske krajine za turske vladavine,(Čuvari Baštine…), Imotski 1989

Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine II. dio, Imotski 1980.

Vjeko Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 2010.

DAZD-1, Spisi generalnog providura Girolama Cornara (1686.-1689.god, knjiga prva
(Proveditori generali, Girolamo Cornaro, libro unico),

DAZD-5, Katastri Dalmacije 17. i 18. st., Katastri područja Imotski,
(Villa Zaguosd Teritorio d' Imoschi, in luglio 1726.)

DAZD-5, Katastri Dalmacije 17. i 18. st., Katastri područja Imotski,
(Catastico dei beni del territorio d' Imoschi 1725.-1730.)

NAS, M-67 (Popis obitelji Zagvozda na 20 jenara (siječnja) 1733. godine

NAS, M-82, Vizitacije makarskih biskupa (1770.)

NAS-M-105, Popis krizmanika 1779.

NAS, M-110, Vizitacije makarskih biskupa (Krizmanici 1786.)

NAS, M-114, Vizitacije makarskih biskupa (Krizmanici 1798.)

NAS, M, Zbirka matičnih knjiga (Mat. Knjige Medova Doca 1753.-1827.)s

petak, 19.03.2010.

Medov Dolac, Petar Matković

Do sada objavljeni podatci o Medovu Docu na ovioj stranici su skinuti, jer se većim dijelom nalaze na stranicama http://www.lovrec.hr/medovdolac/

Ostali podatci - koji su bili na stranicama, biti će ažurirani i objavljeni naknadno

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv