Post = San
|
I U snu je bio isti dan kao danas, tmuran i kišovit. Sve što si mogao čuti bio je konstantni zvuk prolaznih automobila kako paraju vodu nakupljenu na asfaltu. U snu smo se selili ili bježali, brat, mama i ja. Slika od Moneta "Japanski Most" je bila izvađena iz okvira i spremna za umatanje. Brat je tvrdio da ju je on naslikao. Selidba je uključivala i neobično težak sef koji nismo mogli pomaknuti. Bilo je nešto važno u njemu ili nešto zastrašujuće. Nešto što bi moglo uništiti čitav svijet. Kada ga nismo mogli dići ni pomaknuti ni na jedan način odlučili smo se zajedno s njim dići u zrak. Pstaviti eksploziv i doviđenja. Brat i ja to nismo mogli podnijeti i kada je brojač počeo odbrojavati 3 minute otrčali smo do obližnjeg bunkera u koji nismo ušli već smo se hitro pripili uz zidove i sa stisnutim zubima i očima čekali eksploziju koja bi nas najvjerojatnije i tu uništila. U trenutku kada je ostala još jenda minuta došli su klauni u malom autu. Donjeli su hidrauličnu pumpu i smijali nam se: "Kako se toga niste sjetili!". Posramili smo se što smo htjeli uništiti sef i sebe s njim. Skinuli smo ga sa terase i ... (Dalje se ničega ne sjećam u vezi toga) II Mnogo kasnije u velikom i mračnom hangaru podijeljenom sa improviziranim zidovima sjedili su ljudi na podu, kovrčave duge kose, muškarci su imali i duge kovrčave brade. Bili su odjeveni u duge crne (možda smeđe, san je bio cb) halje bez struka. Držali su se za ruke u visini ramena u dugim nizovima. Usamljen čovijek na usamljenoj sofi u jednom kutu hale je promatrao ceremoniju. Ja najvjerojatnije, 10 godina stariji, ošišan na vrlo kratko u crnoj pripijenoj odječi s visokim ovratnikom. Kraj sofe je bio mali niski stolič. Žuto svijetlo (tu boju sam vidio) se fokusiralo na njemu. Mali plitki tanjurić pun vode je sadržavao tri kocke koje su ličile na šećer, ali se nisu topile. Uzeo sam jednu i sjetio se tmurnog dana i Monetove slike, za koju nisam znao gdje je završila. Nisams e sjećao ni obitelji. U tom trenutko dok sam još lutao u mslima kraj mene je sjela vrlo visoka osoba u bijeloj halji zaklonjena lica s dugim prstima. Zvao sam ga Čudovištem. Pričao je o nečemu, ali ja nisma obračao pažnju zato što sma imao osjećaj da to priča već po tko zna koji put poput retardiranog djeteta. Lupilo me je u zatiljak i okrenuo sam se. Ispričalo mi je sljedeće : "Kada stojiš na brdu vidiš njezino podnožje. Svrha podnožja je da zadržava planinu od rušenja.". Pohvalio sam ga. Čudovište se ustalo i jednom zadovoljno pljesnulo rukama poput malog djeteta. Tada se u mojim očima i pretvorilo u malu djevojčicu kovrčave kose, kojus am od prije znao, u maloj smeđoj haljini. Uzela je jednu kocku šećera iz tanjurića. Tada sam vidio kako visoko grbavo čudovište u bijeloj halji odlazi sporim korakom. KRAJ Sve što mogu reći da je to još jedan u dugom nizu snova o svijetu kojem je istekao rok trejanja, no kraj svijeta je duga i spora stvar. Svi koji ostaju moraju to nositi sa sobom i zato često odlučuju smao otići i završiti s time, pustiti svijet da se završi nakon dugog odugovlačenja, jer ipak svijet završava tek kada svi ljudi oluće nestati. Bez nas Svijet je nešto mrtvo. Zato ga trebamo cijenitit isto toliko koliko moramo cijeniti sami sebe. |
Ubij!!! (1)
MAIL
_____________________________________________________________________________
