Nikako da se posvetim blogu ljudi. Morao sam se namuciti oko jednog kolokvija i sada dolazi drugi. Nemam vremena za net osim da provjeravam rezultate i kad je što. Nisam baš mnogo ičega radio u zadnje vrijeme osim što sam si nabavio par filmova od Akire Kurosawe, pa sam ih gledao. Preporučam!
Zadnji put kada sam bio na plogu bilo je 80 posjeta sada je 130 što znači da sam propustio više nego mnogo...

Ne znam. Kada pogledam sam sebe vidim samotnjaka koji ispija kavu i od ono malo kave što je ostalo na dnu crta maleno sunce koje stalno nestaje. Kao i svi ovi grozni kišni dani koji su nas jednostavno zatočili u svom monotonom sivilu. Turobnost koja nikako da prestane.
Samo dignem glavu kada je potrebno, promrmljam par riječi i palatim kavu.
Sada sam ovdje i pišem. Zašto pišem, to nisam mogao nikada odgonetnuti. To me je oduvijek isponova fasciniralo. Tješio sam sam sebe da je to zbog gomile filmova, serija i knjiga što sma ih progutao tokom 20 god svog života (uključujum i one najranije jer to su možda bili samo mutni zvukovi mog malog svijeta, ali ipak su dobirali i činili svoje dok sam učio govoriti i razmišljati u toj ludoj nakani d ajednog dana budem čovjek).
Mislim si možda jednog dana budem pisac, ali to je slabao moguće uz svu odgovornost koju nosim kao 20 godišnji student. Trebao bih učiti, rješavati ispite i donjeti sav ovaj hir kraju. A onda posao i tek onda, samo možda, postati netko i nešto. Pisati stvarati. Igrati se u mašti sa sudbinama likova. Opisivati svaki njihov hir i žudnje. Biti nadmoćan autor nad izmišljenim svijetom. Ne važno dali je fikcija ili realizam. Dali dira nekoga u dušu ili ga samo šokira svojom sirovošću i istinom. Tek pune sjene našeg stvarnog svijeta koje naša nadmoćna mašta preslikava i mijenja kakogod to nama odgovara. Sve neispunjene želje mogu postati stvarnost, barem na trenutak, u tom malom snu. Netko to i pročita, složi se s tobom i sam dobije inspiraciju za pisanje. To ide u nedogled kroz čitavu ljudsku prošlost. Kolektivno pisanje koje će jednog dana doživjeti vrhunac i nestati u perverziji svog nastanka. Samo kako bi se jednog dana vratilo još jače i moćnije nego ikad, da sruši dosadašnju spoznaju. Da mrzi, voli i osjeća sve što i čovjek. Kako bi tekst imao dušu i moć prenošenja sebičnih misli. Kako bi samotnjaci poput mene mogli pričati i komunicirati u svojoj nijemoj stvarnosti.
Na kraju, da li sam to ja? Ako samo pričam svoje nakane, želje i snove. Fikciju ili presurovu stvarno. Kako može itko znati što je istina, tko je stvaran u ovoj priči? Možda je u tome i draž svega ovoga.