Blogov kolac
ponedjeljak, 15.09.2008.
SF-ljeto: Na roge, na!
(Iain M. Banks: The State of the Art; Orbit, deveto izdanje iz 2001.)I tako, rekoh sam sebi pakirajući nužan broj stranica za more, zašto ne uzmeš više SF-a? Ovaj blog je počeo sa SF-om pa su ti se interesi promijenili, ali zašto se bar još jednom ne pokušaš vratiti izvornoj žanrovskoj ljubavi, vidjeti kako stoji i kako se opire onome što si naučio (ili misliš da si naučio) i shvatio (ili misliš da si shvatio) u međuvremenu? Okej, odgovorih, ali znaš kako mi je zadnjih par godina išlo sa SF-romanima, svi su mi djelovali razvučeni, dosadni, bezidejni, samo comfort food za nekritične zaljubljenike, predlošci za filmove u najboljem slučaju, slaba djelca na previše stranica. Pa zašto onda, nisam se dao od samoga sebe smesti, na put ne uzmeš SF u onom obliku koji ga je porodio i proslavio, u onom obliku za kojeg će se čak i većina onih koji se prehranjuju romanima složiti da je dušu dao za SF; zašto na put ne poneseš priče? I na to si više nisam imao što reći. Moja antipatija prema SF-romanima ne proizlazi samo iz toga što me SF osvojio kraćim formama (od priča s pola tuceta riječi do romana dužine polovice Aceovih Doublea) niti stoga što ovih dana nemam djetinju slobodu da bez grižnje savjesti cijelo popodne ne radim ništa osim što zavaljen ljuštim knjižurine od nekoliko stotina stranica. Dobar dio moje antipatije, naime, klija i iz potvrdive činjenice da SF-romani nisu nužno postali bolji time što su postali duži, što su slijedili navade tržišta i čitateljsku želju da posjeta zanimljivom svijetu prebrzo ne prestane. SF je bubrio kako su bubrili trileri i svi drugi žanrovi, iz romana od stopedeset stranica kao nagrade najboljim kratkopričašima pretvorio se u mnogoknjige sedamstostranične serije i putom me sve više gubio. Dva su me pisca tijekom devedesetih još držala uz SF-romane: Greg Egan i Iain M. Banks. Egan je bio jedini pravi nasljednik SF-a kao literature ideja - stvarno nove znanstvene premise koja se iz poglavlja u poglavlje preispituje i razvija - dok je "M." (dvadesetak svojih knjiga Banks je otprilike popola podijelio na "običnu" književnost potpisanu s "Iain Banks" te onu znanstvenofantastičnu, gdje je potpisu dodao i inicijal) udahnuo novi život starom i ofucanom žanru space opere. Bilo je otkriće i veselje uzeti Consider Phlebas u ruke (kod nas preveden kao Sjeti se Phlebasa) i vidjeti kako još netko zna biti napet i grandiozan, vezati nas uz likove, a istovremeno ne škrtariti s idejama. Use of Weapons pokazao se zatim još boljim, dodavši nabrojenom još i stilsku pirotehniku. Player of Games (preveden kod nas, ali ne sjećam se kako) i Against a Dark Background bili su, zatim, nešto malo slabiji jer su im raspleti odavali kako se ispod vještine zrelog kriju ponovo napisani romani po zamislima osamnaestogodišnjeg Banksa, ali ni to mu nisam zamjerao jer su i dalje slike i scene i ideje bile sjajne. Shvatio je tad lisac Banks zašto ga kupujemo i što mu lako ide te je negdje of Feersum Endjinn počeo pisati barokno raskošne romane čiji bi zaplet i rasplet stali u priču od šest kartica ... ali nemojmo sad o tome jer THE STATE OF THE ART dolazi prije. THE STATE OF THE ART prva je - kaže na koricama - a koliko mi se čini i jedina zbirka Banksove kraće proze. Ne isplate se te kratke stvari, znate: s uvrh glave osam centi po riječi za priču koja zauzme tridesetak stranica u magazinu možete dobiti jedno 500-600 dolara, a možda ćete na red čekati i godinu-dvije. Iole vješt pisac, dakle, svakako će uložiti malo više truda, od iste ideje složiti roman i za predujam pobrati deset puta veću svotu, s mogućnošću dodatne zarade bude li se knjiga prodavala ... No, skrećem s teme. Pravo pitanje nije zašto je Banks uopće pisao kratku prozu već gdje ju je - kad su prilike već takve - izabrao objavljivati i u koje se svrhe njome poslužio. Koliko mogu prosuditi, od osam kratkih priča i novela u ovoj zbirci, jedna je prvotno objavljena u izdanju povodom birminghamskog SF-skupa, jedna u jedinom britanskom žanrovskom časopisu "Interzoneu", dvije u mainstream magazinima, tri u pozivnim antologijama i jedna, kako se čini, nigdje do objavljivanja u ovoj knjizi. Zbrajao ja to ovako ili onako, ispada mi kako se na kratku prozu Banks uglavnom dao namoliti: pa daj nam nešto za konvenciju, pa kako nećeš za jedini nam domaći časopis, pa evo agent zove da bi koji komad u mainstream publikaciji možda pomogao da se za autora čuje, isto i sa žanrovskim antologijama ... Ta osma, "Descendant", jedino mi malo kvari računicu jer je klasičan SF-ovski motiv - kako prepješačiti planet - naizgled napisan ni zbog čega, iako napisan vrlo dobro. Ali dobro, kakve su ostale? Ona napisana za "Interzone" djeluje kao da je napisana za "Interzone" - za žanrovski časopis, to jest - sa svojim akcijskim zapletom, u reklamne svrhe smještanim u Banksov svemir "Kulture" (koju bi vjerojatno bilo bolje prevoditi kao "Civilizacija", ali 'ajde da sad ne cjepidlačim) i s malim risque-faktorom (gaystvo) kako bi Banks opravdao svoj ugled zločestog djeteta. Ona napisana za Birmingham je pizdarija, usputna ideja o svemirskom otpadu nad čijom tehnološkom čudesnošću Zemljani svršavaju, napisana uobičajenom vještinom ... tu me Banks dosta podsjetio na Predraga Raosa koji je, između svojih značajnih romana, znao napisati poneku takvu pizdarijicu, tehnički presavršenu za osrednjost dosjetke. Pizdarija je i "Odd Attachment", jedna od onih složenih za antologije, ali kraća i zabavnija od prethodne. "Road of Skulls" nagoviješta buduće Banksove romane užasno jakom (naslovnom) slikom i naslućivanjem bogatog okolnog svijeta dok sama priča skoro pa i ne postoji. Od dviju priča za mainstreamaše jedna je čisti prozni eksperiment možda sastavljen od tadašnjih novinskih naslova, dok je druga razgovor o religiji i cenzuri sa završetkom koji djeluje kao pomalo isforsirana ironija. To nas ostavlja s naslovnom novelom "The State of the Art", koja je i pojela pola zbirke i čini se kao glavni razlog njezina sastavljanja. Novela "The State of the Art" čvrsto je uklopljena u Banksov svemir Kulture - budućnost apsolutne hipertehnološke (do točke nevidljivosti) osobne slobode - a opet se iz njega izdvaja činjenicom da je to prvi (i do "The Algebraista", nisam li nešto pobrkao, možda jedini) put kako se Kultura vremenski i prostorno približila Zemlji. "Šteta!", pomislio sam kad sam shvatio o čemu će u noveli biti riječ, jer me baš veselio ne-geocentrizam ranijih romana."Što mu je ovo trebalo?" Trebalo mu je, pokazalo se, kako bi se kroz dodir s Kulturom obračunao s frustracijama i pitanjima svijeta iz doba svoje kasne adolescencije.Točnije, godine 1977. kad je svima nad glavom još visjela atomska bomba i svijet se lomio između izgledne bezizglednosti i nekih sjajnih produkata pop-kulture. Nad taj i takav svijet dolazi jedan od brodova Kulture - a Banksovi su brodovi, ti karakterni veleumovi naizgled proizvoljnih imena poput "Točne prirode katastrofe" ili "Bog mi je tako naložio", jedan od njegovih najnezaboravnijih doprinosa SF žanru - ne da bi nas osudio već da bi se malo oduševljavao kulturom, malo preispitivao ratovanja, a malo procijenio vrijedi li Zemlji ponuditi pristupanje Kulturi. Odgovor na zadnje pitanje ne biva jednoglasan jer je pripovjedačica za to da se Zemlju svakako primi kako bi joj blagotvoran učinak Kulture iscijelio sva zla, brod se koleba jer smatra kako Zemlji treba vremena ne bi li sama riješila svoja goruća pitanja, dok se drugi promatrač zaljubljuje u Zemlju takva kakva jest i od broda traži da ga zauvijek i, koliko je to u Kulturi moguće, nepovratno pretvori u čovjeka. "The State of the Art" postaje, tako, varijacija na jedan od starih, prastarih motiva žanra: svemir je možda stariji, napredniji i pametniji, ali Zemlja je, u svoj svojoj nesavršenosti, začin koji mu nedostaje! Ili, kako to Banks (na str. 156) ustima zaljubljenog Lintera kaže: "Oni su stvarni jer žive kako moraju. Mi nismo, jer živimo kako želimo." Ili ponovo Linter, sa stranice 195: "To smo, znaš, izgubili. Vi ste to izgubili, svi vi. Osjećaj čuda i strahopoštovanja i ... grijeha. Ovi ljudi znaju kako još uvijek postoji nešto što ne znaju, kako sve još može poći ukrivo, mjesta gdje oni još mogu pogriješiti. Još uvijek se nadaju jer ta mogućnost postoji. Bez mogućnosti pogreške ne postoji nada. Oni imaju nadu. Kultura ima statistiku." Taj inat, taj balkanski, sirotinjski inat kojeg SF-pisci desetljećima bacaju u lice blistavim budućnostima koje su sami izgradili ... Taj inat je tako proziran i tako mome srcu drag. Banksova Kultura mi je možda jedna od najdražih budućnosti, jedan ostvariv raj u kojem bih rado od borba počinuo, ali ponekad više od bezbrojnih milijuna vrijedi milijunašu pokazati roge. THE STATE OF THE ART je dobra knjiga. Valovita je, kao i svaka zbirka priča, i neki su njezini strahovi i motivi pomalo zastarjeli. No, pristojno je tanka, lijepo je pisana i nije loš uvod u jednog od najboljih žanrovskih pisaca devedesetih, a možda i današnjice. (mcn) |
- 11:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 01.09.2008.
SF-ljeto: Gibsonov paradoks
(William Gibson: Pattern Recognition; Berkley, 2005.)Paradoksalno je da sam Williama Gibsona, značajnu facu na polju znanstvene fantastike, počeo stvarno cijeniti, a možda i voljeti, kad je znanstvenu fantastiku prestao pisati. Ali, krenimo otpočetka ... Negdje u zadnjim godinama svoga izlaženja, a to bi bilo krajem osamdesetih, čuveni je naš znanstvenofantastični mjesečnik Sirius najposlije počeo hvatati korak sa svojom dekadom i umjesto klasika objavljivati kurentne i potentne pisce trenutka. Bio je to, ujedno, i početak pada njegove prodaje, ali optužimo za to lošu ekonomsku situaciju, a ne tvrdokornu čitateljsku tvrdoglavost. Nazadnjaštvo i nespremnost za novo nije način na koji SF-publika voli misliti o sebi, premda ... No, kako rekoh, optužimo za to hiperinflaciju i svima će biti lakše. Najkurentniji i najpotentniji SF-pisac trenutka tad je bio William Gibson, perjanica kiberpanka, i Sirius mu je objavio (oslanjam se na pamćenje jer ovo pišem metrima daleko od interneta i kilometrima od kolekcije Siriusa, a tko me želi u laž utjerati neka potraži elektronsku bibliografiju negdje na, mislim, SFerinim stranicama) gotovo sve priče iz njegove ključne rane zbirke Burning Chrome (naslovna je priča u Siriusu bila prevedena kao "Kako smo popalili Kromu"). Dodamo li i tome jedan prijevod u Alefu ("Red Star, Winter Orbit", ako se ne varam) i relativno brzo objavljen prijevod Neuromancera ("Neuromanta", prevedenog kao "Neuromanser") kod jednog od nekolicine specijaliziranih beogradskih SF-nakladnika i postat će jasno kako je svakom fanu bilo dano dovoljno predložaka kako bi o tadašnjem vunderkindu Gibsonu stvorio utemeljeno mišljenje. Meni se nije bio svidio. Jest, bilo mi je jasno kako je to nova i nabrijana SF-proza (iako će sama riječ "nabrijana" pričekati još koju godinu da uđe u upotrebu), na sve strane sam viđao konvertite i apostole kiberpanka, ali ja sam imao neodoljivu (i uglavnom kukavički prešućenu) potrebu vikati kako je car gol. Dio je razloga za to svakako bio i u tome da sam sa svojih, otprilike, osamnaest (i skoro polovicom tog vijeka provedenog u čitanju žanra) već bio tvrdoglavo tvrdokoran kao i bilo koji drugi djedica, ali ... Ali dio je razloga bio i u tome - bez obzira što se Gibson na papiru najviše približio mom filmskom paragonu "Blade Runneru" u prikazivanju izgledne budućnosti - što su njegove priče bile, pa, ovaj, bez veze. Drugim riječima, nisam se sjećao ničega nakon što bih ih pročitao. "Ničega" je malo pretjerana tvrdnja, doduše. Sjećao sam se bio sve Gibsonove kozmetike - ustroja svijeta, detalja likova i nekih kul džidžabidža - ali nekih njegovih velikih SF-ideja u podlozi zapleta baš i ne. Gibsonova je velika ideja, kad sad razmišljam, bila stil. Poput sebi suvremenih bendova ranih osamdeseth, on je shvatio da je trenutak sklon slici i površini pa je, dok su se oni sve više oslanjali na spotove, on oslanjao na svjetlucave prizore nalijepljene na najobičnije male noir-krimiće. Dvije knjige poslije (o kojima vam ništa ne znam reći, iako sam ih čitao), to jest na kraju "Neuromantove" trilogije, od Gibsona sam digao ruke i ništa što je napisao u devedesetima nisam čitao. Ne bih vjerojatno pročitao ni PATTERN RECOGNITION da ga Tanja, svojim neshvatljivim sistemom, nije u Algoritmu kupila s još naramkom drugih knjiga. Možda ga, usprkos tome, još uvijek ne bih otvorio da ga nisam dokon zatekao na ultimativno izazovnom mjestu - polici pored wc-a - te da mi, a sad stvarno nagađam, predrasude nije omekšao dokumentarac No Maps for These Territories nakon kojeg sam zaključio kako Gibson uopće nije glup. Otvorio sam, dakle, knjigu, zagazio u pomalo joj neprohodne prve rečenice, uzdahnuo, namrštio i potrudio se ponovo. Na moje iznenađenje, trud se nije pokazao bačenim. Desetak stranica poslije, na moje zaprepaštenje, volio sam Gibsona. A PATTERN RECOGNITION nije čak ni SF. Ili sam ga, možda, volio baš zbog toga? PATTERN RECOGNITION je, izašavši iz žanra, ubio dvije Gibsonove mane jednim udarcem: ukinuo je očekivanje velikog koncepta te njegov dar opažanja i uobličavanja opaženog stavio u prvi plan. Kako je i svijet - donekle oblikovan Gibsonovim viđenjem budućnosti - tu budućnost ionako sustigao, Gibson je učinio prvoklasno pametnu stvar ne pretvarajući se kako je i dalje vizionar već bivajući jednostavno pisac u svijetu kojemu su potrebni pisci koji ga razumiju. SF-pisci znaju loše ostarjeti kad desetljećima pokušavaju zadržati imidž nezaustavljivo divljih umova koji svakih pet minuta porađaju novu zemljotresnu ideju (što se najčešće događa "prorocima" i promicateljima žanra poput Harlana Ellisona). Prepoznati promjenu pa priznati svoje nove mjesto, kako je to Gibson učinio, velika je stvar. PATTERN RECOGNITION roman je o potrazi za Bogom ili barem smislom. Tu moju rečenicu treba, jasno, promatrati u kontekstu činjenice da se meni ovih dana čini kako je sve potraga za Bogom ili smislom, ali i pomalo u mom (navedenom činjenicom oblikovanom) uvjerenju kako je dobar dio znanstvene fantastike pod ovom ili onom krinkom zapravo priča o jednom deklarativno ateističkom žanru u potrazi za nadomjestkom onoga što je deklarativno odbacio. Čemu inače uzdizanje znanosti, sve te priče o besmrtnosti i drugim oblicima nadrastanja ljudskosti, čemu ta putovanja u potrazi za većim i boljim i ... Hmm, što kažete? Da? Ne? Nema veze, ostavimo to za neku drugu zgodu. U PATTERN RECOGNITION Cayce (izgovara se "Case" što je, ako se grdno ne varam, homofon imenu junaka Gibsonova prvog romana) ne traži, jasno, Boga kao takvoga. Ona traži Tvorca, autora komadića povezanih-nepovezanih komadića filma koji već neko vrijeme nenajavljeni iskrsavaju na internetu i koji su na rubu toga da postanu globalni fenomen, dočepa li ih se prava agencija, prepoznaju li ih pravi interesi. Ako "Tvorac" sam po sebi nije dovoljan trag, u paralelnoj potrazi-nepotrazi Cayce traži i svoga oca, nestalog-nenestalog u krucijalnom događaju zore dvadeset i prvog stoljeća, padu Tornjeva Blizanaca. Potraga za Tvorcem i Ocem i smislom u umjetnosti vodit će je samo i isključivo prijestolnicama nekadašnjih carstava (London pa Tokio pa Moskva pa Pariz), jer Gibson (s pravom?) smatra kako se izvan metropola ne događa ništa značajno. Možda ni ne zna da izvan gradova i njihovih periferija egzistira neki drugi planet, možda mudro ne smatra kako je njegov posao opisivati ono o čemu nedovoljno zna? U svakom slučaju, toliko o zapletu koji je ionako bitan samo kao pokretač radnje (kad se roman počne rasplitati, odgovori nazirati i uredno svođenje računa nuditi, PATTERN RECOGNITION postane nešto slabijom knjigom nego što je dotad bio). Ono glavno i veliko veselje je u načinu na koji Gibson percipira i opisuje današnji svijet kaotične slobode, svijet bez prave ideje vodilje umjesto koje se nude samo prividi bliskosti ("drugi koji razumiju" sa strance 265), pretakanje šupljeg u prazno (u vidu zvanja i zanimanja većine likova knjige: Cayce je zamorac za trademarke) ili prepuštanje paranoji. Apropos paranoje: "To je uvijek bila Winova prva crta unutarnje obrane: prepoznavanje da je on tek dio nečega većeg. Paranoja, govorio bi, je u suštini uvijek egocentrična pa svaka teorija zavjere na neki način služi samo kako bi uveličala onoga tko u nju vjeruje." Gibson, stranica 174. Dobar, a? Meni jest. I tako to. Ako se iz ranih Gibsonovih romana sjećam malo čega, kod ovoga je stanje posve drukčije. Ako sam nastavke Neuromancera čitao bio iz fanovske žanrovske dužnosti, PATTERN RECOGNITION probudio mi je želju da se vratim na Gibsonovu nepročitanu dekadu i provjerim što sam propustio. Također me je potakao da napišem ovaj tekst kako bih vam rekao da se jedan od najboljih znanstvenofantastično zamišljenih romana zadnjih godina uopće ne događa u budućnosti niti je iz naše stvarnosti ikako pomaknut: mi tu sanjanu budućnost živimo pa, ako je poželimo malo bolje shvatiti, ne postoji puno knjiga koje su je bolje pokušali objasniti od PATTERN RECOGNITION. (mcn) |