Zašto se trošimo?

Kao i svako jutro tako i jutros,ustanem,ispijem kavu...prelistam fejs,dogovorim se sama sa sobom što mi je sve za obavit i odlazim na posao.
Odgojitelj sam,volim svoj posao ali često dođem kuci ispijena.Istrošena.
I svaku večer se pitam zašto?
Danas dolazi mama s djetetom,trbuh do zuba...priča mi prije koji dan da joj je doktor rekao kako je rizično da starije dijete nosi, ili bilo što od fizičkog napora...naravno,ja otvorim vrata mala na rukama.
I sad joj ja tu kraj gomile djece u sobi, njene curice koja je gura i čupa pokušavam na lijepi način objasnit da je ne treba nositi, da dijete ima dvije noge,naime nije više beba.Ona potvrđuje i dalje kćer drži na rukama.Uzimam je na ruke i unosim u sobu,osjetim žarenje u leđima...dan prije zbog svoje kičme popila tonu brufena, ali ok, to mi je posao.
Jel to moj posao? Nositi po sobi četverogodišnjake?
Lomit se objašnjavajući ,roditelju da olakšam?
A sutra opet ista priča....
Zašto se trošim?