If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Nekidan sam gledala BBC dokumentarac "Last Chance To See".
U njemu Stephen Fry i jos jedan mlatimudan djipaju po svijetu i traze zivotinje koje su na rubu ekstinkcije.
Tako su osli u Afriku u potragu za nosorogom. I dok su oni natjeravali rogatu bestiju po africkoj ledini, meni je samo jedna misao bila u glavi: "Matere ti, kako ih nije stra'....mora da ih s te ledine vreba bar tisucu i jedna zmija. Zmije su svuda, svuda oko nas."

Kad sam te noci osla lec, sanjala sam zmije i protuzmijsku zastitu.
Mislim da cu zastitu patentirat prvom prilikom.

Hodala sam po africkoj tehnikolor zelenoj livadi, a zmije su vrebale i pokazivale zube. Bilo me je stra'. U to sam se dosjetila kako imam protuzmijsko odjelo u jeepu, pa sam brze bolje osla po nj. Navukla sam protuzmijsku zastitu i odma mi je bilo lakse iako i zericu vruce. Naime, odijelo protiv zmija je napravljeno od jednog komada crne gume cija debljina iznosi 5 centimetara. Na strategicnim mjestima (nos i usta jer ja disem ne samo kroz nos nego i kroz usta) se kocoperi par rupa za dovod i odvod zraka, a umjesto rupa za oci postavljena su pepeljarasto debela stakla s vec ugradjenom dioptrijom. Naravno, svaka budala zna da zmija ne moze pregrist 5 centimetra debelu gumu (4 ili manje centimetara vec moze), kao ni pepeljarasto debela stakla u slucaju da se zmiji grize oko. Tako opremljena krenula sam u potragu za nosorogom. Zmije su siktale od jada i krenule me grist. Zarivale su svoje krvolocne zube u odijelo, al avaj, nikako da dodju do moje koze....zubi bi im probili 4 centimetra gume i dalje ni makac. Da stvar bude gora, zubi su funkcionirali kao cavao i kad bi jednom zagrizle, ostale bi visit kao ukras na protuzmijskoj zastiti. Najgore su bile kricavo crvene zmije. Kad bi ostale visit, pocele bi divlje mlatit tijelom gori doli ko da kroz njih prolazi elektricna struja. Ko ih sljivi uostalom, na obzoru sam taman spazila nosoroga i krenula u potjeru.

Na slici gore je macka. Nisam luda da stavljam slike zmija.

"Utakmica, utakmica, utakmica!!!". Nabrijavala sam se na dvoboj Engleza i nas na Wembleyu tjednima.
Cak i Brus ide gledat kako cemo razbit Engleze. Hrvatski zet. U hrvatskom dresu.
Pojacanje iz domovine bilo je i vise nego dobro-dva rodijaka, jedan brale i jos sedanosantisuca pijanih Rvata.

Na dan utakmice, jamila sam hrvatsku zastavu, a Brus se podabuka u hrvatski dres.
"A hrvatske carape?" pitala sam ga.
"Ne pretjeruj.", odgovorija je.

Na Piccadillyju se skupilo sijaset Hrvata. Sjedili su ko cukovi na onom kipicu, pili pivo, derali se i ko mladi majmuni pentrali se po zgradama i vijorili barjakom.
Momentalno sam se osjecala ko kod kuce.
"To! Nek Englezi vide sta je Hrvat! Mashala!"
Pod nogama su mi skripile odbacene i tugaljivo prazne limenke piva.
"Dobro smo im smeca ostavili, a?", rekla sam.
"Nije to nista. Svako po ure, uru Englezi dodju i pociste.", odgovorija je rodijak (nazovimo ga Dalmosh. Htjela sam ga zapravo nazvat Tovar sto bi bilo puno zvucnije, al se na taj prijedlog uzjogunija i reka da ce ga zajebavat neke njegove sto mi citaju blog. Dakle, Dalmosh.).
Nakon par popijevki i par limenki piva, odlucili smo krenit put Wembleya.

Brale je odma preuzeo komandu i poceo dirigirat Hrvate da pjevaju i rastjeruju Engleze.
"Brale mi je hahar i huligan. Cool.", sinulo mi je dok je on sam baritonski nadjacavao grupu od kakih 20tak Engleza borbenom pjesmom: "Bjezite ljudi, bjezite iz grada..."
Posto je put do Wembleya bio dugacak i naporan, a muski dio moje pratnje dobro naliven, put smo morali prekinut cak par puta zbog pish pauza.

Kad smo se konacno nasli kraj svete krave nogometa, odma me stegnilo oko srca. Nebo je bilo ruzicasto-purpurno, a Wembley se bjelasao i goropadio. Bila je to cista romantika.
Dalmosa je, cini mi se, isto steglo oko srca, jer mi se okrenija i sa suzom u ocima odlucno reka: "Pobjedicemo ih! Pobjedicemo!"
Brus nije nista reka. Uglavnom zbog toga jer mu se, i nakon pet godina sa mnom, hrvatski svodi na "pivo" i "bok".

Ulazeci na stadion, razglas je upozorava publiku da ne stoje nego da budu pristojni i sjede ko gospoda.
Brale mi se na to obratio s ozbiljnim pogledom u ocima: "Da nisi sjedila, jesi cula? Hrvati ne sjede!"
Brus i ja smo imali sjedala odma iza gola kraj raskola koji je djelia publiku na Engleze i hahare.
Englezi su ko ficfirici sjedili na stolicama. Malo koji od njih je ima nacionalne boje. Vecinom su bili u obicnoj odjeci bez, smedje i crne boje koja ide uz njihov bez, smedji i crni grad.

Pocela je i utakmica, a mi smo momentalno poceli nadglasavat Engleze. Krajem oka vidila sam da mi se brale probija u prve redove i da odozdo dirigira navijacke podvige.
Nisan se ni snasla, a vec je pa gol.
"A u p***u, a u k***c", zaorilo se iz hrvatskih grla. Brale mi je zestoko gestikulirao nepristojnim gestikulacijama.
U to je neko zapalija dimnu petardu, a zastitari su se odma uzjogunili i poceli patrolirat gori doli.
Golovi su se nizali, a mi smo navijali sve vise i vise.
Pokazacemo mi ficfiricima, ako ne kako se igra nogomet, a onda bar kako se navija.
Navijanje se isplatilo jer je u neko doba Eduardo (takodjer hrvatski zet u hrvatskom dresu) uspija ugurat krumpirinu od gola.
Zanesen poletom i srecom, neki mlatimudan je uskocija na teren.
"To!!! Ajde!!", derali su se Hrvati dok su zastitari natjeravali mlatimudana po terenu. Kad su ga konacno uvatili, mali je zaplesa i kazacok....potkoljenica gori, potkoljenica doli.
Bio je to dogadjaj veceri.

Veselje nije dugo trajalo jer je u to Shrek (W. Rooney) zabija i peti gol.
Brus se smija dok ga nisan osinila pogledom. Uspija je ipak izustit kako Brazil nikad nije tako velicanstveno bio naguzen.

Cim sam dosla kuci, na internetu sam nasla da je Brazil bija naguzen jos velicanstvenije. 6-1 od Argentine i 6-0 od Urugvaja.
Stoga, glave gore, Hrvati, u dobrom smo drustvu!