If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Sletili smo i pilot je najavio kako se Dubrovnik kupa u cak 15 stupnjeva celzijusa. Avionom se proculo "oooooooooooh ghhhhh nooooo". Bio je te kolektivni uzdah razocaranih Engleza. London je tog dana bio topliji nego Dubrovnik.

Brus i ja smo odlucili bit rastrosni i uzet taxi do smjestaja.
"Kolko ces nas oderat?", pitala sam taxistu.
Bubnija je neku cifru koja je bila astronomska cak i u Londonu.
Brusu se zacaklilo oko i poceo se okretat k autobusu.
"Brus, Brus...dede, nemoj....puno je stepenica, ko ce kofere vuc do tamo....Bruuuus....", stenjala sam ja.
Uzeli smo taxi.
Taksist je putem razglabao o prirodnim ljepotama Dubrovnika, okolice, povijesti kraja, znamenitostima i inom.
"Jebate sta si se razvezao.", mislila sam ja: "I meni bi se jezik raskalasio da derem tolko kuna po minuti voznje."

Smjestaj je bio uredan, prozracan, cist i velik.
S terase nam je pogled pucao na Stari Grad.
"Jeeee", skvicali smo Brus i ja i malo skakali od srece.

Odma smo snimili da je u sobi do neka Ruskinja. Do te spoznaje smo dosli preko zenskih magazina nehajno ostavljenih na terasi ispisanih gustom ruskom cirilicom. Malo sam impresionirala Brusa svojim citanjem cirilice, a onda smo poceli nagadjat kaka je Ruskinja.
"Plava, visoka i mrsava.", nagadja je Brus.
"Od glave do pete u Gucciju ili Versaceu.", nagadjala sam ja.
Kad nam se par sati kasnije ukazala, bili smo razocarani.
"Ova izgleda ko neka Latino crnka.", snuzdila sam se ja.
"Mozda je iz Cecenije.", zakljucio je Brus.

Kad su nam jos malo kasnije zakruljili stomaci, odlucili smo se za bosansku gostionu pod imenom "Taj Mahal".
Oci su mi se zacaklile kad sam pocela citat meni.
"pljeskavice, cevapi, kajmak, baklava, tufahije...." pisalo je.
"Ovdje cemo jest", rekla sam odlucno i plenila guzicom na sjedalo.
Brusu nije bilo druge, pa je plenija i on.
Do nas se neki crni Zagrepcanin, mater mu jebem, jogunio i demonstrativno digo do konobarice da protestira di su njegovi cevapi jer on ceka vec po ure.
"Jeben te blesavog, cekas dvi minute i vec se deres i srozavas nam ugled." mislila sam ja: "Nije ni cudo sto nas ne vole u Dalmaciji kad ima takih ka sta si ti kojima svaki djava smeta."
Odlucila sam bit super pristojna da popravim Zagrebacki ugled.
Upalilo je jer su nasi sisevi, bureci, salate i cevapi dosli super brzo.
Poceli smo krkat. Brus je imao orgazmirajuci pogled na licu.
"Mmmmm....sta je ovo dobro....mmmmm....mljac mljac mljac", davio se Brus u klopi.
"Mmmmmm....imas pravo....mmmmm....krk krk krk...", davila sam se ja. Htjela sam jos nadodat kako su ovi cevapi bolji nego seks, al sam se bojala da ce se Brus uvrijedit pa nisam nista rekla.
Mljackali smo i krkali, listili cevape i masnjikali se sve u sesnaest.
A onda mi je oko palo na drugi stol do nas.

Tamo je sjedio neki bljedunjavi, mrsavi i dezmekasti Englez te njegova Britano-indijska druzica.
Drzali su se za ruke i carobnjivo gledali jedno drugome u oci.
U to im je dosla juha.
Englez je svoju posrkao, a Indijka je vrtila zlicom po tanjuru i igrala se. Onda se malo mrstila.
Ostavila je cijelu juhu bez da je jednom kasiku stavila u usta. Doslo im je i glavno jelo. Englez je masnjikao i krkao, a ona je malo rastvorila pitu, pocapala vilicom, namrstila se i ostavila.
Da je bila mrsava, mislila bi da je jadna anoreksicna i uputila bi joj sazalni pogled. Al nije. Bila je to jedna mashala Indijka sa puno masti za primit i masit se. Bila je to zena kategorije bolje da ljulja nego da zulja.
Odma mi se ogadila sa svojim kenjkanjem oko hrane pa sam joj umjesto sazalnog pogleda za anoreksicare uputila pogled "jebo-te-blesavu-kasikom-u-prkno-ko-da-ti-je-chicken-tikka-masala-ista-bolja-od-bosanske-pite."

A Brus i ja smo se u Taj Mahal tokom odmora vratili jos tri put.
Mljac.

Avijon za Dubrovnik je iso u 8 sati ujutro.
Dok smo Brus i ja polupospani teturali avijonskom zgradom, krajem krmeljavog oka primjetila sam da su Englezi vec okupirali barove i lokali pivo.
Izgledali su razdragani i "veseli".
"Koja su Englezi hardcore nacija.", pomislila sam: "Dok drugi narodi zvacu kruv s mlikom ili pastetu za dobro jutro, ovi oblokavaju vec 3. pintu pive."

Avijon ih je bio pun. Hrlili su u Dubrovnik i veselili se ko svinja blatu.
Plenila sam guzicom na sic, stjuardesa je najavila da je "boarding completed", a ja sa zadovoljstvom primjetila da je sjedalo izmedju mene i Brusa prazno pa se mozemo sirit i brze doc na emergency exit, zlu ne trebalo.

Dok je pilot nesto trkeljao o nadmorskoj visini ili necemu, ja sam obavila avionski ritual; osacala sam di mi je najblizi emergency exit, kolko sam udaljena od njega (ne smi bit vise od 7 redova jer se onda ne bi uspjela iskobeljat van) te kako se otvara, napipala rukom ispod sica moj pojas za spasavanje, onda Brusov (on se srami), proucila kartu za procedure spasavanja (iako ih znam napamet), izbrojila kolko je djece u avionu (ako ih je puno, necemo se rusit), pritegla pojas na sjedalu i prekrstila se. Bila sam spremna za let.

Kapetan je jos divanio o vremenskim prilikama, a ja sam zvjerala okolo.
Odjednom je do mene dopro neki cudan miris.
"Sniff sniff" njusila sam, te se okrenula Brusu: "Jel Brus, jel ti njusis gorivo?"
"Njusim.", rekao je on neuzbudjeno.
Odma sam sjela uspravno ko da mi je metla u guzici.
"Zasto glupi pilot trkeljise o temperaturi u Dubrovniku, umjesto da se pobrine o gorivu koje curi?", alarmirano sam pitala Brusa.
Brus je slegnuo ramenima i reko kako je to sigurno normalno.
"Ma trokurac moj je normalno.", mislila sam ja i proucavala lice stjuardese za znakove uzbune.
Nije ih bilo.
"Koja ekipa.", mislila sam ogorceno: "Curi im gorivo, a oni se smjeskaju."

Ostatak leta sam provela buljeci u motor na krilu i moguce znakove zapaljenja.
Ko zna dal bi uopce stigli da ja nisam pazila.


P.S.
Vjerojatno ste primjetili da se prica zove vishtica, a da se vishtice i njihove metle i carolije ipak ne spominju.
Pisala bi ja o vishtici, al nisam nijednu srela. A posto mi je to nova omiljena rijec, odlucila sam je ugurat u naslov. VISHTICA. Yay!