Marin Jurjević o svemu

< lipanj, 2022  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

18.06.2022., subota

POVIJESNI DVOBOJ


Kolumbija je u ovom trenutku, uoči drugog kruga presjedničkih izbora (19.06), jedna od politički najzanimljivijih zemalja Latinske Amerike. U 200 godina postojanja nezavisne Kolumbje njom je u biti vladalo 40 familija. Na vlasti su se uglavnom smjenjivale dvije tradicionalne političke stranke: liberali i konzervativci. U praksi su te dvije stranke jako bliske a donekle se razlikuju u nekim specifičnim pitanjima odnosa prema crkvi, sindikatima, obrazovanju itd . ali su u najbitnjim pitanjima poput ekonomskog ustroja i kapitalističkog modela društva kao i odnosa prema čvrstom savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama - potpuno identične. Na čelu su im slični ljudi iz aristokratskih slojeva, uglavnom iz Bogote, bijelci ili kreoli ( osobe španjolskog podrijetla rođeni u španjolskim kolonijama ). Svi ostali su bili uglavnom isključeni i izolirani iz tog privilegiranog socijalno-političkog kruga. Ako bi se i pojavili političari iz drugih društveno-političkih slojeva koji su povremeno imali šanse na izborni uspjeh oni su jednostavno bili ubijeni poput Jorge Eliécera Gaitána 1948.g. ili Luis Carlosa Gaitána 1989. g. Tako je desnica reagirala na bilo kakvu mogućnost promjene. Nasilje je postalo konstanta Kolumbijske zbilje a 40-tih i 50-tih godina ono je poprimilo takve razmjere da liberali i konzervativci potpisuju Sporazum o međusobnom rotiranju na vlasti. Tako su u stvari liberali i konzervativci pokazali da su samo dva obraza istog kolumbijskog desničarskog političkog lica. Odgovor na ovakvu situaciju je pojava niza ljevičarskih gerila što posebno jača nakon Kubanske revolucije 1959.g. od kojih neke nisu prestale sa svojim djelovanjem ni do današnjeg dana. “Odgovor” elita na tu situaciju bio je organiziranje paramilitarnih desničarskih snaga kojima je zadatak postao fizička eliminacija svih onih “koji mirišu lijevo”, odnosno koji su “mamerto” (član Komunističke partije koji postaje opći pojam za “ljevičare”)
U Kolumbiji je 2016.g potpisan “Sporazum o Miru” s najstarijim latinskoameričim geriilskim pokretom FARC (“Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia”) zbog čega je kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj proces mirenja je doživio veliki zastoj dolaskom na vlast današnjeg predsjednika Kolumbije Ivána Duquea. Ljevica učestvuje na ovogodišnjim predsjedničkim izborima i u prvom krugu izbora održanih 29.05. “progresistička ljevica”, objedinjena u “Pacto Historico” (“Povijesnom Savezu ), osvojila je na čelu sa svojim kandidatom Gustavom Petrom, najviše glasova (40.32%) što je puno ali nedovoljno za pobjedu već u prvom krugu. Drugi po broju osvojenih glasova u prvom krugu je najveće iznenađenje izbora, predstavnik “alternativne desnice” poduzetnik miljarder Rodolfo Hernández s podrškom 28.15% birača a tek je treči, što se smatra velikim porazom, predstavnik “oficijelne, povijesne urbističke desnice” ( po Álvaro Uribeu, bivšem predsjedniku i “pravom šefu svih kolumbijskih desnica”) Federico Gutiérrez koji je osvojio 23.91% glasova a kao četvrti je “politički pokopan” predstavnik liberalnog, tzv “tradicionalnog centra” Sergio Fajardo sa samo 4.2% podrške.
Ljevici koju okupljenu u “Povijesnom Savezu” predstavlja Gustavo Petro nije bilo lako stvoriti jednu “pozitivnu agendu” s obzirom na nevjerojatno dugu devastirajuću, okrutnu borbu lijevičarske gerile s jedne i i kolumbjske države i paramilitarne desnice s druge strane. Naime, Gustavo Petro je nekadašnji gerilac ljevičarskog pokreta M-19 (“Movimiento 19 de abril”). Petro je u međuvremenu odbacio oružje i kroz svoju osobu na simboličan način odražava suvremenu kolumbijsku političku zbilju spoja gerilske prošlosti s demokratskim pravilima parlamentarizma kao okvira političkog djelovanja unutar kojeg će on uspjeti postati gradonačelnik Bogote (1977.g.), zatim zastupnik u Kongresu (2002.g.) pa Senator (2006.g.) a sada možda postane i predsjednik Kolumbije.
Prema vlastitim riječima Gustavo Petro (rođen 1960.g. na kolumbijskoj karipskoj obali u Ciénaga de Oro, Córdoba) politički se budi kada je vidio svoga oca kako plače nakon smrti čilenskog predsjednika Salvadora Allendea nakon vojnog profašističkog puča 1973 g. u Čileu koji je izvršen u režiji USA i Richarda Nixona. Familija mu se seli u gradić Zipaquirá, 45 km sjeverno od Bogote. S 18 godina se priključio gradskoj gerili pokreta M-19. S 21 godinu postaje gradski vijećnik vodeći “dvostruki život” javne političke osobe i gerilca koji djeluje u tajnosti. U to vrijeme u Kolumbiji je na snazi gotovo permanentno “izvanredno stanje” čije ukidanje stalno traži ljevica. M-19 je pokret urbane gerile socijalističke orijentacije vrlo različit od prokumunističkog FARC-a. Ali, gerlci M-19 također izvode niz akcija poput zauzimanja veleposlanstva Dominikanske Repunlike 1980.g., pljačke oružja iz utvrde Cantón Norte na sjeveru Bogote (prokopali su tunel) kada “konfisciraju” originalni Bolivarov mač koji je “narodno vlasništvo” ili svoje najpoznatije akcije: zauzimanja “Palacio de Justicia de Colombia” u Bogoti, 6.09.1985.g., najvećeg simbola sudbene vlasti u državi. Za vrijeme dvodevne “okupacije” gerilci M-19 su zarobili 350 talaca od kojih u vojnoj akciji zauzimanja zgrade gine njih 90 a 11 “nestaje”. Pokret M-19 će 9.03.1990.g. potpisati sporazum s vladom o odlaganju oružja jer “rat nije rješenje” i vraćaju “Bolivarov mač. Gustavo Petro se predao i slijedeću 1.5 godinu dana provesti će u zatvoru- nakon čega počinje njegova druga vrlo uspješna faza legalnog političkog djelovanja.
Kolumbija je određena posebnom vrstom kuturološkog konzervatizma. On je povezan s tradicionalno jakim utjecajem crkve i s nesumnjivim pokušajem generalnog poistovjećivanja političke ljevice sa subverzivnim, nasilničkim metodama djelovanja. Zato kolumbijci s dozom opreza gledaju na promjene iako su istovremeno te promjene poželjne jer je većina građana nezadovoljna vladajućim samozadovoljnim korumpiranim političkim elitama - što su, uostalom, pokazali svojim glasanjem u prvom krugu predsjedničkih izbora. Tako da je sadašje stanje određeo oprezom ali i željom za jasnim raskidom s dosadašnjim načinom funkcioniranja države. Osim toga, zadnjih 30 godina dosta se toga izmijenilo pod utjecajem velikog migrantskog vala, otvaranjem ekonomije, pandemijom korone ali i činjenicom postizanja Sporazuma o miru s dijelom geriile i činjenicom uspješnog ujedinjavanja ljevice koja je definitivno odustala od metoda oružane borbe, postala dio kolumbijskog političkog sustava i uspjela stvoriti respektabilnu izbornu bazu (koja doduše ima izrazit teritorijalni karakter).
Fenomen femicida je veliki problem kompletne Latinske Amerike pa tako i Kolumbije u kojoj je porast općeg nasilja u društvu dosegao alarmantne rezmjere. Prema izvještaju “Interameričke Komisije za Ljudska Prava”- CIDH (Comisión Interamericana de Derechos Humanos) Kolumbija je bila država s najvećim brojem ubijenih aktivista za ljudska prava u 2021. godini. Prošle je godine u Kolumbiji ubijeno 145 aktivista a trenutno je njih 3 749 pod posebnim mjerama zaštite. U Meksiku je u istom priodu ubijeno 10 aktivista, Peruu 5, Hondurasu 4, Gvatemali 2 itd. U samo prva četiri mjeseca 2022.g. u Kolumbiji je ubijeno 89 aktivista. Prema podacima “Front Line Defenders” u cijelom je svijetu 2021 ubijeno 358 branitelja ljudskh para od kojih je 70% ubijeno u Latinskoj Americi.
Zbog svega toga ne teba čuditi da su se kolumbijski feministički pokreti ujedinili u davanju podrške kandidatu “Pacto Historico” Gustavu Petru a pogotovo zato jer je kandidatkinja za njegovu potpredsjednicu poznata ljevičarka, crnkinja (što je u Kolumbiji značajno na simboličkoj razini) Francia Márquez, predstavnica “revolucionarnog feminizma”, podrijetlom iz skromnih slojeva društva. Nikada do sada niti jedan progresivni, lijevi projekt nije dobio toliku podršku kao projekt ovog “ljevičarskog dueta” za kojega je u prvom krugu glasalo 8 527 768 (40.32%) birača. Dakle, građani su u očito dali podršku promjenama. Pošto je “urbizam” oficijelne desnice poražen glavni protukandidat Petru u drugo krugu postao je ekscentrični desničar Rodolfo Hernández koji je s osvojenih 28.15% podrške birača postao najveće iznenađenje prvog kruga izbora. Zovu ga “El Ingeniero” i smatraju da on u stvari zastupa “kreolski trumpizam” . Hernández nema nikakvog jasnog programa za Kolumbiju. Predstavlja sirovu, grubu, otvoreno misoginu, homofobnu, patrjarhalnu, aporofobičnu, antisemitsku i tobože antiestablišmentsku desnicu koja se deklarativno bori protiv korupcije i politikanstva a u stvari je populistički pokušaj njenog spašavanja. On drži strastvene, nekoherentne parolaške govore koje isključivo objavljuje preko odruštvene mreže “Tik Tok” nazivajući samog sebe “kraljem Tik Toka”. U jednom svom videu tako kaže kako je pravi užitak “uzimati novac sirotinji” koju posprdno naziva “čovječuljcima”. Feministice naziva “ženicama”, objašnjava kako će kao predsjednk “napasti narodne sektore” i kako se žene trebaju držati kuće i rađanja djeca i da u politici nemaju što tražiti. Obećava da će ukoliko ga izaberu izazvati “stanje unutarnjeg šoka”, da će “dokinuti pravnu državu” i “vladavinu zakona” kako bi obračunao s korupcijom. Naizgled radikalan u obraćunu s postojećim elitama u stvari je ostao jedina njihova nada pa je već sada jasno da će u drugom krugu izbora imati punu podršku širokog sektora uznemirenih “urbističkih elita”. Dakle, iako govori o radikalnoj promjeni podržavaju ga snage desničarskog kontinuiteta kao istinskog povezivača klumbijske kapitalističke oligarhije koja za bazu ima “narko-korupciju” i paramilitarizam koji su se u svakodnevnom životu Kolumbije manifestirali u obliku esktremnog kriminaliteta i državnog terorizma .
Zbog svega ovoga ljevica je krenula s organiziranjem štrajkova i mobiliziranjem masa. Gustavu Petru ovo je treči put da pokušava postati predsjednik Kolumbije (kandidirao se 2010. i 2018.g.). U četiri godine (2018.-2022.g.) podrška mu je porasla s 4 855 069 (2018.g) na 8 432 545 (2022.g) birača. U prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine apstinencija je bila 46% što predstavlja potencijalni rezervoar birača ljevice ali i desnice. Ljevica donekle raćuna na “pobunu glasača” nezadovoljne desice koja je odbacila “urbizam”. Osim toga pretpostavka je da za ekscentričnog magnata Hernándeza nisu glasali isključivo desničari pa predstoji bitka i za dio tih birača. Optimističke varjante govore kako Petro ima podršku polovine biračkog tijela i da će u konaćnici odlučivati “male stvari”. Segio Guzmán, osnivač i konzultatnt “Colombia Risk Analysis” smatra da prvi krug pokazuje kako su kolumbijci ipak za radikalnu promjenu kao oblik kritike “stare političke klase”. Isto smatra Juan Carlos Cardona iz The Associated Pressa koji je istraživao raspoloženja građana Bogote. Petro mora “loviti” glasove pasiviziranih glasača centra i zato ne nastupa radikalno tako da ga je počeo kritizirati dio najradikalnijih djelova ljevice zbog “umjerenosti”. S druge strane Hernández stalno proizvodi skandale pa je tako izjavio kako je on “slijedbenik Hitlera”. Kada je javnost na to negativno reagirala rekao je da je u stvari mislio na Alberta Einsteinea a ne na Hitlera a za vlastitu je suprugu rekao da je najbolje “da stoji kući” jer “ljudi ne vole da žene sudjeluju u vlasti pošto su invazivne”! Sam financira svoju kampanju i kaže da će “kada pobijedi” Predsjedničku Palaću “pretvoritu u muzej” a svoju plaću “donirati”. On je zaista svojevrsni “Tik Tok fenomen”. Svoju je političku karijeru počeo 2015.g. kada je izabran za gradonačelnika Bucaramanga. Suđen je zbog udaranja “nepodobnog” opozicjskog vijećnika a Tužiteljstvo ga je progonilo i zbog mešetarenja oko kupovine tehnologije za sanaciju smeća. Mjesecima je bio suspendiran. I on i Gustavo Petro su protiv postojećeg “Sporazuma o Trgovini” kojeg je Kolumbija potpisala s Amerikom prije 10 godina s tim da je Hernández za njegovo revidiranje a Petro za potpuno nove pregovore.
Hernández nije prvi latinoamerički političar koji se na izborima uzdao jedino u društvene mreže. Novi “digitalni političari” i “digitalne kampanje” postali su već svakodnevna pojava. Čilenski političar Franco Parsi je svoju predsjedničku kampanju 2021.g. vodio isključivo iz Sjedinjenih Američkih Država gdje živi. Nije uopće sudjelovao u niti jednoj debate a osvojio je 12.8% glasova postavši tako najveće iznenađenje tih izbora. Očito će i kandidat kolumbijske ljevice morati pojačati prisustvo na društvenim mrežama u zadnjem tjednu kampanje ukoliko želi uspjeti.
Pobjeda ljevičarskog “Pacto Historico” na čelu s Gustavom Petrom očito je moguća. Kolumbija ali i kompletna Latinska Amerika u slučaju njegove pobjede neće više nikada bisti sasvim iste. Zbog toga latinskoamerička desnica poduzima sve ne bi li to spriječila. U taj se pokušaj uključio možda i najveći “izdajnik” ljevice u Latinskoj Americi, nekadašnji ljevičar i marksista a danas radikalno desni liberal, nobelovac Mario Vargas LLosa. On je podržavao dosadšnjeg kolumbijskog radikalno desnog predsjednika Ivána Duquea. U Peruu je na prošlim izborima radio sve da onemogući pobjedu ljevičara Pedra Castilla podržavajući desničarku Keiko Fujimori. Na sreću bezuspješno. U Argentini je 1995.g.tražio da se zaborave zločini vojne diktature i da se “zakopaju u prošlosti”. Zbog svega toga su francuski intelektualci potpisali peticiju protiv njegovog primanja u Francusku Akademiju (kandidiran je 2011.g. a primljen većinom glasova u studenom 2021.g.) jer po njima :”Ova odluka predstavlja veliki etički problem”. U intervjuu od 1.06. za “Letras Libres” LLosa je izjavio. “Što se tiče Kolumbije, smatram da je glasanje za Petra u stvari davanje glasa Maduru i znači pretvaranje Kolumbije u Venezuelu što je strašno za Južnu Ameriku. Ukoliko pobjedi ljevica poput ove Petrove veliiki su izgledi da više nikada u Kolumbiji ne bude izbora. Pedro je predstavmik radikalne ljevice. Nadam se da će njegov protukandidat osvojiti izbornu većinu koja će osigurati da Kolumbija zadrži ovu vrstu polulegalnosti u kojoj je živila zadnjih 50 godina.” Tako nekadašnji ljevičar a danas desničar Mario Vargas LLosa zagovara da Kolumbija radije zadrži “pedesetogodišnje stanje polulegalnosti” nego da ljevica pobijedi na demokratskim predsjedničkim izborima. To možda najzornije demistificira namjere latinskoameričke i kolumbijske desnice u pokušaju očuvanja svoje dominacje bez obzira na opredjeljneje građana Kolumbije. Prečesto je desnica na ovim prostorima svoju vlast branila pod svaku cijenu pa ako je trebalo krvavim pučevima i silom a da bi trebalo isključiti i takve opcije.
Vrlo brzo će se i ta dilema razriješiti. I zaista, možda se u nedjelju 19. lipnja ove godine, ukoliko pobijedi Gustavo Petri, počinje ispisivati jedna nova, lijepša i optimističkija politička stranica povijesti na području Kolumbije i Latinske Amerike.


Oznake: gradele, skuše


- 10:56 - Komentari (31) - Isprintaj - #

05.06.2022., nedjelja

DEVETI SVEAMERIČKI SAMIT I PITANJE DEMOKRACIJE

Prvi sastanak najviših predstavnika država Amerika ( Sjeverne, Centralne, Karipske i Južne Anerike ) održan je, na inicijativu Billa Clintona, 1994. godine u Miamiju na Floridi. Glavna tema bila je vezana za problem ekonomskog rasta ovog područja odosno za uspostavljanje “Zone Slobodne Trgovine Amerika” ( Área de Libre Comercio de las Americas ). Taj dogovor trebao je stupiti na snagu u siječnju 2005.g. ali se nikada nije uspio postići nužan konsenzus za uspostavljanje te Zone. Drugi skup šefova američkih država održan je 1988.g. u Santiagu de Chile, treči je održan 2001.g. u Quebec City u Kanadi, četvrti 2005.g. u Mar de Plata u Argentini, peti 2009.g. u Puerto Espańa u Trinidad y Tobagou, šesti 2012.g. u Cartgeni u Kolumbiji, sedmi 2015.g. u Ciudd de Panamá u Panami, osmi 2018.g. u Limi u Peruu. Posebni su se Summiti još održali 1986.g u Santa Cruz de la Sierra u Boliviji i 2004.g. u Montereyu, Nuevo Leon u Meksiku.
Deveti Summit Amerika održava se ove godine od 6 do10 lipnja u Los Angelesu u Sjedinjenim Američkim Državama pod parolom izgradnje održive, otporne i pravedne budućnosti s posebnim akcentom na civilno društvo i privatni sektor u ovoj velikoj, raznolikoj regiji. Sam po sebi Los Angeles je simbol raznolikosti. To je grad s najvećom hispano-latino zajednicom u SAD. U gradu se govore 224 različita jezika a njegovi stanovnici dolaze iz čak 140 država. Ta najaktivnija luka Zapadne Hemisfere obuhvaća sve Amerike u malome a na samom skupu njih su do sada predstavljali lideri 35 država tog područja. Do ovog Summita. Sjedinjene Američke Države ovaj su put odlučile isključiti tri države.
Treba podsjetiti kako bi ovi susreti trebali promovirati međusobnu suradnju svih država regije. Zadati cilj je pospješivanje zajedničkog ekonomskog rasta kao i inkluzivni napredak svih država regije. Narvno da je važan respekt demokracije, temeljnih ljudskih sloboda, dostojanstva rada, slobodnog poduzetništva ali i uvažavanje postojećih razlika među ovim državama. Pozivaju se i predstavnici civilnog društva, domorodačkih zajednica, udruga mladih i poduzetnika jer je promocija međusobnog dijaloga jedan od osnovnih ciljeva ovih Summita kojima uvijek predsjedava domaćin a potpredsjednik im je bivši domaćin. Izuzetno važan cilj je zastupanja interesa svih zemalja Amerika bez bilo čijeg isključivanja. Jasno su detektirani najaktualniji problemi koji bi trebali biti predmet razgovora. To su, pored navedenih, korupcija, energija, čiste tehnologije, zagađenje, komunikacije i jačanje regionalne sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države objavile su svoju namjeru da na ovaj Summit, kojem su oni domaćini - ne pozovu (“zbog njihove nedemokratske prakse kršenja ljudskih prava”) tri zemlje i to Kubu, Venezuelu i Nikaragvu što je odmah dovelo da negativne reakcije nekih od zemalja regije i do svojevrsnog sukoba prije nego je Summit i počeo sa svojim radom.
Tako je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (AMLO) 10. svibnja izjavio da “ukoliko se netko isključi, ukoliko se svi ne pozovu, na Summit će doći predstavnici meksičke vlade, ali ja neću doći”. Dodao je kako neće doći izražavajući tako svoj prosvjed pošto bi to trebao biti susret “dijaloga”, “razumijevanja”, “zajedništva” a ne konfrontacija. López Obrador postavlja retoričko pitanje: “Kako se može sazvati Summit Amerika a ne pozvati sve zemlje na njega. Pitam se odakle su oni koji nisu pozvani ? S kojeg kontinenta, iz koje galaksije, s kojeg planeta ?” Osim toga meksički je predsjednik rekao kako je razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom i da je kritizirao nastavak američke blokade Kube koji je uveden “dobrim dijelom zbog interesa pojedinih užih grupa u SAD koje iz toga izvlače ekonomsku i političku korist”. Boji se da se i kod ovog rascjepa radi o politikanskim interesima kojima je cilj perpetuiranje programirane ekonomske bijede pojedinih dijelova ove regije.
AMLO daje primjer Meskika i kaže: “Naša braća, meksički migranti, pomažu nam s 50 miljardi dolara godišnje. To nema nikakve veze s ideologijom, političkim strankama ili politikom. To je pomoć njihovoj rodbini. Zašto takvu mogućnost onemogućavati kubancima koji žive u USA a imaju rodbinu na Kubi ? Zašto daviti Kubu ?
Naravno da meksički predsjednik dobro zna za onu poznatu Nixonovu direktivu da se Čile mora svim sredstvima “ekonomski zadaviti” sve dok čileanski narod ne “počme vrištati”. Ta je “zapovjed” izdana u vrijeme pripremanja vojnog puča u Čileu kada je “demokratska Amerika” uz pomoć profašističkih dijelova (inače poslovično politički neutralne) čileanske vojske u krvi čileankog naroda srušila demokstski izabranu socijalističku vlast Salvadora Allendea 1973.g. Isto tako AMLO je sigurno na umu imao i blokadu Venezuele kao oblika “ekonomskog terorizma” koja je u vremenu pandemije Covida-19 kao direktnu posljedicu imala nevjerojatnu patnju, osiromašenje i ogromno povećanje broja umrlih od posljedica nedostaka hrane i medicinskih potrepština pa je prema podacima “Center for Economic and Policy Research” (CEPR) iz Washingona samo u periodu 2017 - 2020.g. zbog posljedica ekonomske blokade Venezuele umrlo 40 000 njenih građana. Ovu, kao i kubansku blokadu SAD opravdavaju borbom za tobožnju zaštitu demokratskih vrijednosti u svijetu. To bi morali objasniti umrlim venezualcima.
Meksički predsjednik smatra kako blokada Kube ima za cilj dovođenje kubanskog naroda do ruba izdržljivosti ne bi li ga tako potakli na pobunu protiv aktualne vlasti. AMLO zaključuje kako se “ponos ovog naroda opire tome već 60 godina”. Po njemu “to je podlo. To je poput nekakve nemoralne pirove pobjede” i ukoliko Joe Biden ne pozove na Summit Kubu, Venezuelu i Nikaragvu meksički predsjednik prosvjedno neće sudjelovati u njegovom radu jer kako kaže: “Ja očekujem da nitko ne isključuje nikoga”.
Bolivijski predsjednik Luis Arce je 11. svibnja objavio da ni on neće sudjelovati na Summitu Amerika u Los Angelesu ukoliko SAD isključe tri navedene zemlje. On smatra kako je to protivno temeljnim “principima i vrijednostima Plurinacionalne Države Bolivije ( “Estado Plurinacional de Bolivia”). Ukoliko se te zemlje ne pozovu onda to po njemu više neće biti susret “potpunih Amerika” pa zato zaključuje da ukoliko SAD “ustraju na isključivanju bratskih naroda, ja neću sudjelovati na takvom Summitu”.
Predstavnici Hondurasa, Čilea i Argentine potvrdili su svoj dolazak ali uz inzistiranje da se na Summit pozovu “sve zemlje Latinske Amerike”. Predsjednica Hondurasa Xionara Castro tvrdi da: “Ukoliko ne dođu sve nacije to onda neće biti Summit Amerika”. Organizacija CELAC “Comunidad de Estados Latnoamericanos y Caribeńos” kao i CARICOM (“Comunidad del Caribe”) službeno su izrazile svoj prosvjed protiv nepozivanja tri zemlje na Summit podržavajući stav da bi to bila negacija njegove suštine.Možda bi se moglo kazati kako je u pitanju ideološki sukob između “lijevih” i “desnih” vlada - ali nije tako jer je čak i ultradesni brazislki predsjednik Jair Bolsonaro izjavio kako i on “u ovim uvjetima” još uvijek procjenjuje hoće li sudjelovati na Summitu u Los Angelesu . Zaključuje da “to ovisi o puno stvari”
U međuvremenu je predsjednik Biden objavio kako SAD “modificiraju svoju politiku prema Kubi”, razmatrajući moguću promjenu odluke o obustavljanju letova za Kubu, suspenziju odluke o ograničenju pošiljki i obnavljanju programa objedinjavanja porodica. Očito je i rat u Ukrajini utjecao na američku vanjsku politiku pa je tako predsjednik Biden najavio i moguću fleksibilizaciji (“u određenoj mjeri”) nekih sankcija uvedenih prema Venezueli. Glasnogovornica Bijele Kuće je 10. svibnja izjavila kako “još uvijek nismo donijeli konačnu odluku tko će biti pozvan i još nismo poslali pozivnice”. Kubanci su izrazili svoje ćuđenje što nisu pozvani na Summit jer je upravo predsjednik Biden (nekadašnji Obamin potpredsjednik) podržavao Obaminu politiku približavanja i otvaranja prema Kubi. S Venezuelom je situacija posebno komplicirana jer su plaćenici iz SAD direktno bili uvućeni u nekoliko pokušaja ubojstva predsjednika Nicolasa Madura kojeg, uostalom, SAD uopće ne priznaju proglašavajući nikada izabranog “uličnog predsjednika” Juana Guaidóa “pravim” venezuelanskim predsjednikom. A Nikaragvu ne treba niti spominjatu. SAD su još 80-tih godina XX stoljeća financirali i obućavali “contrase” u pokušaju oružanog rušenja legalne sandinističke vlasti. Stanje se tu nije puno promjenilo osim što je bračni par Ortega u Nikaragvi zasita krenuo u nerazumne obračune s opozicijom ( pa i u sandinističkim redovima )
Matias Bianchi, direktor organizacije “Asuntos del Sur” i docent na “The University of Arizona” smatra kako je američki pokušaj izbacivanja nekih zemalja sa predstojećeg regionalnog skupua velika “strateška greška” jer to ne doprinosi generiranju “hemisferskog povezivanja”. Po njemu Biden ne shvaća što se sve desilo zadnjih pet godina u regiji. Naime, “različite zemlje regije sada imaju lijeve vlade što drugačije oblikuje ovaj prostor”. Bojkot nekih država samo će ih još više međusobno povezati. Biden zanemaruje i kako je na ovu regiju utjecala pandemija korone ali i rat u Ukrajini. Nužno je više kooperacije među latinskoameričkim državama kako bi se zajedno pokušale suprostaviti svjetskoj ekonomskoj nestabilnosti koja se posebno dramatično prelama u Latinskoj Americi. Po Bianchiju “to su povijesni momenti koji zahtjevaju više susreta, razgovora, veći kapacitet međusobne razmjene i ne smije se izgubiti mogućnost razgovora”. I on se plaši da se, zahvaljujući ovom američkom potezu ,ovo ne pretvori “u raspravu između lijevih i desnih režima” i da se tako praktički ignorira “ono što je zaista važno”.
Biden je očito na određen način rastrgan jer se nalazi u procjepu između svog poželjnog imagea regionalnog i svjetskog lidera i onog imagea kojeg diktiraju političke potrebe koje su za internu, američku, unutarnju upotrebu. To ga dovodi u politički shizofrenu poziciju jer jednu sliku želi projektirati “za vani” a drugu “za unutra”. To nužno dovodi do stanja totalne podvojenosti, diskrepancije njegove (političke) osobnosti što je uvijek potencijalno opasno. Zato se i nepozivanje tri “nedemokratske” latinskoameričke države na Summit u Los Angelesu sve više tumači kao čisto politikanstvo koje može upropastiti taj skup zbog njegovog mogućeg bojkota od još nekih država ili lidera regije. Tako je čileanska ministrica vanjskih poslova u nedjelju, 14. svibnja izjavila kako “isključivanje neće pomoći rješavanju problema ljudskih prava” tražeći od SAD da na Summit pozovu Kubu, Venezuelu i Nikaragvu jer je nužan “dijalog koji je iznad razlika”. To je danas posebno važno jer je regija, po njoj, u ovom trenutku “superfragmentirana”, međusobno polarizirana pa je, stoga, posebno važno da pod vodstvom Bidena uspostavi “međusobni razgovor koji je iznad međusobnih razlika”. Naravno da Bidenov stav o “zaštiti demokracije” u regiji kao kriteriju za dobijanje poziva za ovaj Summit mnogi smatraju krajnje cibičnim jer i u ovom trenutku SAD pomažu i financiraju mnoge ultradesničasrke režime ( od Brazila do Kolumbije ) koji dnevno krše osnovna prva pa i oduzimaju živote mnogima ( Dosta je samo spomenuti aferu “Falsos positivos” u Kolumbiji itd ). Ne treba zaboraviti niti izbore u Kolumbiji i Brazlu u kojima su šanse za pobjedu ljevice velike.
Upravo je zato Alvaro Verzi Rangel ( “Centro Latinoamericano de An9alisis Estrategico” - CLAE) 25.svibnja napisao kao su u stvari “Sjedinjene Države te koje ne bi trebale biti pozvnane na Summit Amerika” ako bi se konzekventno primjenili Bidenovi krteriji za dobivanje pozivnice. Kada se spominju ljudska prava, slobode i demokracija ne može se zanemariti praksa izvršenih masovnih ratnih zločina diljem svijeta bez ikakvog odgovaranja ili suđenja zbog njih a iza kojih stoje “supersile” - u čemu SAD imaju itekako istaknutu (ne baš pohvalnu) ulogu. Verzi Rangel smatra da SAD ostalima nameću svoje zakone i drže lekcije o slobodi i demkraciji namećući regiji WASP (bijeli, anglosaksonci, protestanti) logiku samo modificirajući Monroovu doktrnu (“Amerika amerikancima”) pakirajući je u novu ambalažu. Sadržaj ostaje isti a on je: Američka dominacija ! Čak je i međusobno ubijanje amerikanaca ( poput strašnog masakra u školi u Teksasu ) potvrda neodržive dekadencije i insuficijencije takvog modela organiziranja društva. Naime amerikanci se međusobno ubijaju vatrenim oružjem 25 puta više nego u drugim razvijenim zemljama ( prema Centru: Brady Campaign to Prevent Gun Violence ). SAD ima više komada oružja nego stanovnika (120.5 komada na 100 stanovnika, više od 390 miljuna prema podacima za 2018.g - “Smakl Arms Survey”). Danas se zna da “Anomaly Six” za potrebe SAD administracije nadgleda miljarde telefona po cijelm svijetu. Istovremeno u SAD izbija afera s nedostatkom mlijeka za bebe po koje Biden u Njemačku šalje vojne transportne avione, i dalje su na snazi Trumpovi okrutni zakoni prema imigrantima koji se ( na meksičkoj granici) zatvaraju u kaveze, odvajaju djeca od majki itd.
O financiranju, pomaganju, izvođenju državnih udara i direktnim ili indirektnim vojnim intervencijama i invazijama na području Latinske Amerike iza kojih su stajale SAD može se puno govoriti. Nedavno je bivši francuski ambassador Thierry Burkhard izjavio za New York Times kako su Francuska i SAD zajedno orkestrirale državni udar na Haitiju kada je 2004.g. srušen predsjednik Bertrand Aristide. Ali amerikanci su direktno bili upleteni još i u državne udare u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Kostariki, Dominikanskoj Republici, Salvadoru, Gvatemali, Nikaragvi, Panami, Paragvaju, Peruu i Urugvaju.
Predsjednik Obama nikada nije ispunio svoje obećanje o ukidanje zatvora Guantanamo Bay u kojem se (ali ne samo tamo) bez ikakvog suđenja drže zatvorenici. O strahotama najzvjerskijih mučenja kojima su “legalno” podvrgnuti zatvorenici kojima se najvjerojatnije nikada neće suditi ali koje će tamo (možda) vječno ostati (bili ili ne bili krivi) o čemu dramatično govori dokumentarni film “The Forewer Prsoner” (“Vječni zatvorenik”) iz 2021.g. ( režija: Alex Gibney ) kao i o tome da američki vojnici ne odgovaraju za bilo koji (eventualno počinjen) zločin pred bilo kojim međunarodnim sudom (iuključujući Haški ) također bi mogli puno govoriti. Predsjednik Bush je u srpnju 2002.g. rekao: “Svatko tko služi pod američkom zastavom odgovarati će svojim pretpostavljenima i vojnom zakonu,a ne presudama Međunarodnog kaznenog suda”. Uostalom, da li je itko odgovarao za miljune nevinih ubijenih u Iraku, Libiji, Siriji… ili i dalje važi ona izjava Madeleine Albright kako “se isplatilo” ubiti “pola miljuna” iračke djece ?! Taj broj ubijene djece je vjerojatno pretjeran ali da je bez ikakvog razloga u Iraku ubijeno preko miljun ljudi to je neupitno. Da li će itko makar prijekorno pogledati bivšeg američkog predsjednika Busha “mlađeg” ili bivšeg engleskog predsjednika Blairea zbog toga ? Sumnjam ! Ali zato SAD na Summit Amerika koji će se za koji dan održati u los Angelesu izgleda neće pozvati Kubu, Venezelu i Nikaragve “zbog kršenja demokracije”. Može li uopće postojati išta licemjernije od toga ?



Oznake: Sunce, dubina


- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.05.2022., utorak

HOMO DUPLEX U DRŽAVI LASTEX


Tragedija suvremenog čovjeka je u tome što su mu još od vremena francuske revolucije 1789.g. u teoriji (u zakonima) zagarantirani SLOBODA i JEDNAKOST (“Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima” - član 1. “Deklaracije prava čovjeka i građanina” ) a s druge strane - u stvarnom životu ta mu se ista sloboda i jednakost svakodnevno brutalno negiraju. Ta dramatična razlika, diskrepancija, između teorije i prakse života prosječnog čovjeka u Hrvatskoj je poprimila kolosalne razmjera. Ima li makar i najmanje nade da se tu uskoro nešto počme mijenjati? “Malo morgen brale!”, rekli bi u Splitu.
Nesretno prkljanje hrvatskog premijera i vladajućih s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” poprimilo je gotovo epske razmjere. Naravno sve to u Hrvatskoj posebno eskalira svakog 10. travnja, na dan kada je 1941.g. bivši austrougarski i jugoslavenski oficir Slavko Kvaternik preko zagrebačke “krugovalne postaje” proglasio tzv “Nezavisnu Državu Hrvatsku”. E, baš na taj datum u najantifašističkijem europskom gradu Splitu ( čije je gotovo kompletno stanovništvo direktno sudjelovalo ili je bilo vezano za antifašističku borbu, najvećem slobodnom teritoriju u okupiranoj Europi 1943.g.) grupica HOS-ovih “devetobojnaša” na čelu s notornim “vitezom ” Skejom urla ustaški fašistički pozdrav ( koji je pandam njemačkom “Sieg Heil”) tvrdeći kako na taj način iskazuju svoje domoljublje iako su upravo ustaše izdajnički otrgnuli grad Split od njegove matice zemlje Hrvatske i poklonile ga okupatorskoj Italiji . Može li uopće postojati nešto gore od toga?
I kako onda shvatiti da hrvatska vlada šalje svog predstavnika na ovaj ustašofilski politički dernek ? Naime, HOS-ova IX bojna, koja inače nosi ime jednog ustaškog ratnog zločinca, čak i nije formirana 10.travnja - tako da je najobičnija laž kako se tu radi o obilježavanju dana njenog osnivanja i iskazivanju pijeteta njenim poginulim pripadnicima . Ne, kao što to HOS-ovac Ante Prkačin iskreno kaže, tu se slavio kao i uvijek do sada - dan osnivanja izdajničke fašističke tvorevine koja je sama sebi tepala da je “nezavisna”…. da je “država” i da je tobože “Hrvatska”- iako je u zbilji bila sve suprotno od toga.
Split, uostalom, niti nije bio dio te kvislinške tvorevine jer su moj rodni grad ustaše poklonile Italiji kao cjenu koju su morali platiti da bi uopće uspostavili svoju slugansku “vlast” u ostacima ostataka Hrvatske. A kako tek razumjeti da izvjestan umirovljeni pukovnik Roso, čudnovati vladin izaslanik - tom prigodom izvali kako današnja Hrvatska ne bi niti postojala “da nije bilo 10. travnja 1941.g.” ?! To se čak nisu usudili kazati ni najekstremniji među organizatorima tog happening.
I kakve veze ima moj Split i apsurdno ustašovanje u njemu ? Nikakve ! U njemu se od 40 000 tadašnjih stanovnika jedva moglo naći 50 ustaša koji su se, inače, svakodnevno veselo družili s isto toliko četnika. Kakve veze s tim ima činjenica da je tek njemačka SS divizija Princ Eugen na krvav način, pokoljem, ubijajući po Splitu i njegovoj okolici prave hrvatske domoljube, civile i partizane, nakon kapitulacije Italije pokušala u Splitu instalirati ustašku vlast ? Kakve veze s tim ima istina kako je Edo Bulat, bivši prokarađorđevski jugonacionalist i tajnik splitske “Organizacije jugoslavenskih nacionalidsta” (ORJUNA) a sada Pavelićev ustaški “povjerenik” za Split panično slao depeše u zagrebački ustaški “Glavni stan” kako u Splitu jednostavno “nije moguće” uspostaviti ustašku organizaciju jer je većina građana Splita orjentirana kontra ustaša ? Kakve veze sve to ima s činjenicom da je postojanje shizofrenog “Homo Duplexa” ( ili “dvostrukog građanina” - onog apstraktnog koji “postoji” jedino u zakonima i onog stvarnog koji zbiljski postoji u konkretnom životu) postala neupitna konstanta i traumatska praksa življenja u današnjoj Hrvatskoj ?
E pa ima, itekako ima - iako to niti premijer Plenković, niti ministar Medved koji je poslao u Split svog brbljivog izaslanika Rosu - a još manje predsjednik Skupštine županije splitsko-dalmatinske, teolog Mate Šimundić (koji ne propušta slične zgode da prozbori koju toplu riječ o poviku “Za dom spremni”), a brkomrkog Skeju da i ne spominjemo - zasigurno teško da mogu shvatiti.
U zemlji čija se vladajuća politička elita počme busati “u svoja hrvatska antifašistička prsa” čim prekorači prag državne granice i ugazi nogom u bilo koju civiliziranu demokratsku državu svijeta a koja doma ustrajno tolerira ne samo ovakve ustašofilske derneke nego “ne trepče okom” zbog postojanja ulica koje se nazivaju po imenima ustaških ratnih zličinaca ( poput Mile Budaka ) onda i nije čudno što je tobože “zabranjeni” domaći fašistički uzvik “Za dom spremni” postao dio svakodnevnog političko-estradnog folkloreai grafitomanije u Hrvatskoj.
Premijer Andrej Plenković 21.04. o.g.- dan uoči obilježavanja spomena na žrtva ustaškog terora u Jasenovcu, na pitanja o toleriranju ovakve apsurdne prakse odgovara: “Taj poklič je već sada suprotan našim zakonima !” Dakle, zabranjen je ali ipak svakodnevno postoji. Čak je i Ustavni sud više puta jasno kazao da je taj uzvik protuzakonit. Pa što onda ? Zabranjen je ali Plenkovićeva vlada šalje svog izaslanika baš tamo gdje će se aralukati “ZDS”. Kako je to moguće ? Znači li to onda da u Hrvata de facto ne postoji država jer se njeni zakoni bez problema krše a da ona i dalje mirno spava. Ne ! Bar tako tvrdi naš premijer. Jer, to što u svakodnevnom životu uzvik “Za dom spremni” bezbrižno živi s nama po njemu nije problem političke vlasti nego je to problem sudova, odnosno vrhovnog suda i Državnog odvjetništva RH. Tako, po Plenkoviću, očito svi mi skupa s njim, s Ustavni sudom i vladom živimo u jednoj, konkretnoj - a naše pravosuđe u nekoj drugoj, apstraktnoj (zajednici) državi. Gdje nas konkretno ima tu pravde očito nema a gdje pravde ima tu nas nema ! A preambula hrvatskog Ustava koja se poziva na antifašizam kao jedan od temelja suvremene hrvatske države tako ostaje “na vrbi svirala” koja samo onda zasviri ukoliko hrvatska vlast u neku demokratsku zemlju svijeta zaviri. Može li tužnije od toga ? Može li jadnije ?
Doduše, ima nemalo i takvih poput saborskog zastupnika Nina Raspudića, koji tvrde da se preambula hrvatskog Ustava krivo interpretira jer u njoj u stvari nema nikakvog antifašizma. Po njemu tamo se spominje jedino ZAVNOH (“Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” koje je od 1943.g. najviše političko tijelo NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA ) ali, gle čuda, ne i antifašizam. Zbilja nije lako proniknuti u nedokučive dubine ove “Nino-logike” ali sve je to sastavni dio aktualnog hrvatskog političkog labirinta i surealnog načina života općenito u kojemu se običnom čovjeku nije lako snaći. Vjerojatno bi i sam Tristan Tzara bio totalno izgubljen da nekako može svratiti do nas ! Zato nije neozbiljno hrvatsku političku zbilju pokušati objasniti kategorijama i alatima posuđenim iz “teorije umjetnosti” pošto se na jedan čudan način njena bit sve više i više podudara s teorijom dadaizma, suralizma i nadrealizma - nego realizma. Pa tako npr. ima sve više onih koji recimo tvrde kako pojava slikovitog “pukovnika Skeje” na urnebesnoj pozornici hrvatske političke i ine zbilje uopće nije političko nego eminentno estetsko pitanje . Tko će ga znati ? Očito smo u mračne vode duboko zagazili.
Jurgen Habermas, jedan od najvećih živih filozofa i intelektualaca, smatra da je memorija na Hlokaust mora biti jedan od stupova Povijesne Savjesti suvremene Njemačke. To ne znači biti zarobljen “u prošlosti koja ne prolazi” ( kako bi rekao Ernst Nolte ) nego je preduvjet kretanja u budućnost. Zašto je hrvatski temeljni problem danas ova licemjerna farsa (kao to precizno detektira Ivo Josipović) vezana za problem slobodnog uzvikivanja fašističkog slogan “ZDS” (“zabranjeno u teoriji” - “dozvoljeno u praksi”) ? Zato jer ova farsa ukazuje na jedan dublji problem koji se ne manifestira samo u činjenici kako u Hrvatskoj živi “Homo Duplex” nego u činjenici da je njegovo postojanje rezultat tvorevine koju možemo nazvati nazvati “Država Lastex” . Riječ je o svojevrsnoj “antidržavi” u kojoj je sve moguće usprkos postojećim zakonima, jasnim stavonima Ustavnog suda pa i farsičnim izjavama hrvatskog premijera.
Hrvatska će slijedeće godine predsjedati Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust (IHRA). Već niz godina dr Ognjen Kraus i koordinacija Židovskih općina Hrvatse odbijaju obilježiti stradanje Židova u Jasenovcu zajedno s predstavnicima hrvatske vlasti. Tako je bilo i ove godine. To je jasan znak što oni ( ustaše su pobile 80% židovske zajednice u Hrvatskoj za vrijeme NDH ) misle o “licemjernoj farsi” hrvatske vlasti u odnosu na toleriranje različitih oblika ustašofilije u svakodnevnom životu. Njima očito nije dovoljno to što Andrej Plenković pokušava objasniti neobjašnjivo, odnosno riječi izaslanika njegove vlade 10.04. u Splitu - “argumentima” kako je Roso “neiskusan” (iako ima više od 70 g) dodajući kao nekakvu nadrealnu vrstu opravdanja da “je bio ranjen u domovnskom ratu” ?! Kakve to veze ima s veličanjem NDH zna samo Plenković? Što li će se tek dešavati na obilježavanju Bleiburga koje se premješta u Hrvatsku nakon protjerivanja iz Austrije ? Naime, do sada je to okupljanje prema predsjedniku Antifašističke lige Zoranu Pusiću, “bilo najveće okupljanje neofašista u Europi” (TV N1, 22.04.) a prema prof dr Ivi Goldsteinu obična “ustašijada…..apoteoza ustašama a ne žrtvama” ?! Kako će izgledati hrvatsko predsjedanje Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust ako Biskupska konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastavi moliti samo za žrtve Bleiburga ali ne i za žrtve Jasenovca i žrtve 50 ostalih ustaških koncentracjskih logora koji su pstojali u NDH !?
Tako danas u Hrvatskoj dolazi do teškog sraza između “private sfere” koja određuje individualno poašanje pojedinca i “javne sfere” - odnosno politike i države koji bi trebali biti utemeljeni na “općem interesu”. Naravno, opći interes je apstraktan a pojedinac je konkretan. Između tog konkretnog čovjeka i sfere tobožnjeg općeg interesa postoji dramatičan rascjep, diskrepancija. Zato je kod nas moguće da u zakonima piše jedno a da u konkretnoj zbilji živimo nešto sasvim drugo I da se, što je najgore, na to navikavamo kao na nešto sasvim normalno. To što “nenormalo” postaje “normalno” najveća je naša tragedija i izvor kolektivne frustracije, društvene shizofrenije i surealne dimenzije kompletne zajednice.
Kada je Igor Mandić u studenom 2017.g. na hrvatskoj državnoj televiziji izgovorio kako je “domoljublje posljednje utočište hulja” on je samo parafrazirao riječi velikog Samuela Johnsona izgovorene još u 18. stoljeću ali su te Mandićeve riječi izazvale zgražanje mnogih koji nisu razumijeli koliko se antipatriotskog, pljačkaškog, barbarsko-lopovskog, vampirskog ponašanja onih koji su isisali najhranjivije sokove iz hrvatskog društva ( koji su se nakesali dok su drugi krvarili ) skrilo iza te izlizane fraze o “domoljublju”. Ali zato 22.04. o.g., dakle na dan obilježavanja proboja iz logora Jasenovac i sječanja na žrtve ustaškog terora, javni, Hrvatski radio ( 1. Program ) u svoju emisiju Poligraf zove u goste Zlatka Hasanbegovića, čovjeka koji tvrdi da je “najtužniji dan” u povijesti Hrvatske dan kada su partizani pobijedili 1945. godine. Koju parcjalnu političku interesnu grupu predstavlja takva “javna” informativna kuća koju plačaju svi građani Hrvatske ? Koliko se tu radi o sukobu sfere općeg, javnog i privatnog interesa, sukobu (apstraktno) proklamiranih i stvarno protežiranih vrijednosti ?
Ali u “Lakstex Državi” u kojoj živi otužni “Homo Duplex” (konkretni čovjek sa svojom konkretnom sudbinom u kojoj on živi svoju “intrahistoriu”, kako bi to rekao Unamuno - i apstraktni čovjek u “metafizičkoj”, onostranoj sferi zakona ) apsolutno sve je postalo moguće ili ništa više nije nemoguće jer sve su osnovne vrijednosti poremećene, išćašene i inverzne. Kaos je sveopći postao naš usud. Nekada smo se makar pokušavali uzdati u “zdravu pamet” običnog čovjeka ali ona mu je silom iz mozga iščupana nužnošću borbe za svakodnevno preživljavanje u uvjetima vladavine bezakonja i razarajuće nesigurnosti. Zatim smo nade polagali u znanost i našu “znanstvenu pamet” ali novohrvatski politički doktori znanosti pišu doktorate koji spadaju u komičnu, zabavnu, CRO-SF antliteraturu a ne znanost. Nekima je to zabavno. Ali tamo gdje znanost postane komedja sudibina je tragedija. Moj grad Split je i po takvim “doktorima iz kombija” postao slavan ali, dakako, i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku a specijalno njegov Ekonomski fakultet čiji “doktori” pišu nenadmašne rečenice poput one dadaističke: “Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti…” ( ta je rečenica danas splitski hit-grafit ) ili javno na TV brkaju Sokrata i Descartesa ( što dr. Kristijan Krkač naziva “tamburaškom filozofijom” ). Što bi se reklo:” Kad je bal nek je bal” ! Ali teško onom narodu kojem političko i svako drugo tamburanje preostaje kao jedino izgledno ufanje.










Oznake: pijesak, val


- 15:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.05.2022., nedjelja

ALAIN KRIVINE (1941-2022)

„Predsjednik nas je napustio”, objavila je prošlog mjeseca obitelj Alaina Krivinea ne spominjući njegovo ime nego samo njegov poznati nadimak. Tako je javnost saznala da je umro posljednji “šezdesetosmaški vođa” koji je do kraja ostao vjeran svojoj mladalačkoj pobuni protiv kapitalizma, imperijalizma i staljinizma. Vijest je to koja je ostala potpuno nezabilježena u našim medijima. Mitološka 1968. godina ponovo je glasno progovorila kroz njegovu smrt. Naime, ime Alaina Krivinea uvijek se poistovjećivalo s nepokolebljivom vjernošću “šezdesetosmaškim“ idealima. O kojim je idealima riječ?

Prije svega se radi o ideji Emancipacije, ideji traganja za Slobodom, Nadom, Jednakošću. Te ideje su za Krivinea bile nezamislive bez istovremenog ostvarivanja zahtjeva za Pravdom što je podrazumijevalo beskompromisno odbijanje, negaciju, oštro sučeljavanje s postojećim redom (poretkom) stvari. Zbog toga se bijes mladih ljevičara tog vremena svom snagom usmjerava protiv sve bijede i konzekvenci takvog sustava. Ta se bijeda manifestirala u trijumfu najrazličitijih oblika manipulacija i laži s kojima su se prekrivali višestruki oblici dominacije privilegirane manjine nad ostatkom društva. Upravo u tom traganju za Istinom, za demistifikacijom postojećeg stanja stvari, skrivala se bit onoga što obično smatramo “lijevim pokretom”. Upravo se iz tog traganja (za lijevom Utopijom) uvijek nanovo rađao taj beskonačni, vječni, nikad završeni pokret koji se kroz svoje stalno renoviranje i preobrazbu suprotstavljao konzervativnim formama života i nepravednom ustrojstvu društva.

Naravno, ne treba zaboraviti kako je Krivine bio uvjereni trockist koji nikada nije odustao od ideje “permanentne revolucije”. Ako je itko bio uvjereni antistaljinista onda je to bio on. Povijesno iskustvo ga je učilo kako ljevica kada dođe na vlast zna sve podrediti “raison d’état” ili “raison de parti” što može dovesti do ponovnog utjelovljena nepravde u ime nekakvih novih “viših ideala”. Tako je upravo staljinizam, kao najdrastičniji oblik “izdane revolucije” sva obećanja i nade koje su bile utkane u “Utopiju Oktobra” reducirao na običnu fantazmagoriju, jednostavnu fikciju, ali i na stvaran zločin.


Posljednji ispraćaj Alaina Krivinea (SCREENSHOT: YouTube)

Tko je u stvari Alain Krivine? Obitelj njegovog oca porijeklom je iz Ukrajine. Njegov djed, Albert Meyer Krivine (1869-1946), bio je ateistički Židov anarhističke orijentacije koji je stigao u Francusku bježeći od antižidovskih pogroma u Ruskom carstvu. Taj porodični “anarhistički moment” neki će vezivati i za izvjesnu vrstu “surealizma” kod Krivinea, kao i za jedan esencijalni kontinuitet židovske povijesti koji je bio usidren u političkoj kulturi židovskog radničkog pokreta u dijaspori i koji se žestoko sukobio s nacionalizmom cionističkog pokreta o čemu pišu Alain Brodsat i Sylvia Klingeberg u knjizi “Le Yiddishland révolutionnaire” (1983). Krivine kao da je bio osuđen na stalnu opoziciju, kako naspram postojećih vladajućih struktura društva tako i unutar ljevice. Možda je taj “sektaški” naglasak proistekao iz činjenice da je djelovao u trockističkoj manjini i za nju bio neraskidivo vezan.

Krivine svoju poziciju doživljava kao (nužnu) etičku pobunu koja nikada ne prestaje. On se žestoko konfrontira s “istinom” jednog totalitarnog sustava suprotstavljajući se bilo kojoj vrsti falsifikata, laži ili političkog slijepila. Uz to, on je vrlo brzo postao simbol apsolutno nepotkupljivog čovjeka koji je cijeli svoj život odbijao bilo koji oblik privilegija koje bi eventualno proizlazile iz statusa vođe. Zato je tako uporno inzistirao na svojoj poziciji običnog “političkog militanta”, bez obzira na funkcije koje je obnašao.

Njegov politički život započinje pedesetih godina prošlog stoljeća kada kao mladi militant Komunističke partije Francuske (PCF) postaje vođa pariških srednjoškolaca. Kao da je bio predodređen za streloviti unutarstranački uspon. Za one kojima moderna francuska povijest nije bliska, ovdje vrijedi istaknuti da je na prvim izborima za Narodnu skupštinu nakon završetka Drugog svjetskog rata, održanima u listopadu 1945. godine Komunistička partija osvojia najviše glasova (26,1 posto), dok je Francuska sekcija Radničke internacionale dobila 23,8 posto glasova. Godinu kasnije, na ponovljenim izborima Komunistička partija zabilježila je još bolji rezultat - 29 posto mjesta u parlamentu. Preko 20 posto glasova Francuza Komunistička partija dobivala je sve do izbora 1981. godine.


Doba kada se crvenio francuski parlament (ILUSTRACIJA: Wikimedia)

S tek navršenih 16 godina života (1957. godine) Krivine je već relativno poznata politička figura, a kada prodaja komunističkog tiska (L’Avant Garde) nadmašuje sve rekorde - putuje u Moskvu gdje sudjeluje na Svjetskom festivalu demokratske omladine. To je možda bio i ključan moment. Naime, iz Moskve se vraća prepun sumnji. Te njegove sumnje još više će narasti nakon što upoznaje borce Fronta za nacionalno oslobođenje Alžira (FLN) koji su bili ogorčeni pasivnim ponašanjem PCF-a u odnosu na njihovu borbu za nezavisnost. Krivine brzo shvaća da PCF u stvari odbija pomoći FLN-u opravdavajući politiku “mira u Alžiru”. Ionako već načet dubokim sumnjama u suštinu djelovanja PCF-a, u čijem radu prepoznaje niz staljinističkih elemenata, on se sve više počinje udaljavati od nje. Kolonijalno pitanje posebno ga je zainteresiralo. Bio je uvjereni antiimperijalist. Smatra da se ljevica bez ikakvih kalkulacija mora solidarizirati sa svim narodima koji se bore za slobodno odlučivanje o vlastitoj sudbini. Duboko je razočaran spoznajom da staljinizam ne utječe samo na PCF nego i na velik dio ostatka francuske ljevice.

U to vrijeme na Krivinea posebno utječe i jedan obiteljski događaj. Naime, ponovno se nalazi sa svojom braćom: starijim bratom Jean Michelom i bratom blizancem Hubertom koji su bili vrlo angažirani u trockističkoj Internacionalnoj komunističkoj partiji (PCI) koja djeluje unutar Četvrte Internacionale. Polako i on sam sve više uplovljava u trockističke političke vode, ali još uvijek ne napušta redove Komunističke partije. Uskoro se tajno priključuje redovima pokreta “Jeune Résistance” sačinjenog uglavnom od francuskih pobunjenika koji su se protivili ratu u Alžitu, a zatim ulazi u Uniju komunističkih studenata (L'Union des étudiants communistes - UEC) koja je jedno od krila Pokreta mladih komunista Francuske (Mouvement Junes Communistes de France - MJCF). Priključuje se i najvećem studentskom sindikatu koji je povijesno bio blizak Socijalističkoj partiji.

Antikolonijalizam i antifašizam temelji su Krivineovog djelovanja što se materijalizira u stvaranju Antifašističke sveučilišne fronte (Le Front universitaire antifasciste - FUA) koju Krivine osniva zajedno s Henrijem Weberom, kasnije istaknutim francuskim političarom rođenim u Tadžikistanu.

Do konačnog raskida Krivena s Komunističkom partijom dolazi 1965. godine kada sekcija UEC-a na Faculté des Lettres na Sorboni, gdje Krivine djeluje kao dio jedne “unutarnje trockističke frakcije”, odbija podržati Francoisa Mitterranda kao nestranačkog kandidata za predsjednika države, iako Mitterranda podržava Komunistička partija. Krivine i njegovi istomišljenici nisu Mitterrandu mogli zaboraviti njegovo nekadašnje opiranje nezavisnosti Alžira i pomaganje vlastima u borbi protiv “separatizma”. Za mlade radikalizirane ljevičare koji do kraja podržavaju antikolonijalne pokrete to je jednostavno bio neoprostiv grijeh. Tako je Krivine, kao student povijesti na Sorboni, isključen iz Komunističke partije Francuske.


Krivine predvodi studentski protest (SCREENSHOT: INA/YouTube)

Ubrzo stiže i “revolucionarna 1968. godina” kada će Alain Krivine, kako to kaže poznati francuski politički novinar Edwy Plenel, postati jedan od temelja jedne “kolektivne avanture”. Krivine će biti glasnogovornik Revolucionarne komunističke mladeži (funkcija glasnogovornika u francuskoj politici izuzetno je važna i neusporediva s onom koju ona nosi u hrvatskoj politici, jer u Francuskoj je to netko tko predstavlja stranku), a zatim od 1969. do 1973. godine i Saveza komunista te, na kraju, od 1974. pa sve do 2009. godine, Revolucionarne komunističke lige.

Krivine nije bio samo žestoki protivnik sveprisutne kapitalističke dehumanizacije života i društva, dominantnog malograđanskog “kretenizma”, vladavine privilegiranih elita i razarajućih posljedica molohovskog imperijalizma nego je uvijek bio i dio žestoke lijeve opozicije takozvanom “realnom socijalizmu” kojeg je SSSR uz pomoć svojih satelita izgradio na ruševinama Oktobarske revolucije. Tu je kritiku vršio na tragu Trockijeve kritike staljinizma i njegove “Izdane revolucije” smatrajući da posljedice takve politike nisu iščezle s nestankom SSSR-a, što danas najzornije potvrđuju aktualni krvavi događaji u Ukrajini iako se tu više radi o geopolitičko-geostrateškom nego o ideološkom sukobu “velikih” kojeg uz najstrašniju cijenu, kao i uvijek, plaćaju “mali”.

Iako se i samog Trockog iz perioda “ratnog komunizma”, stvaranja Crvene armije, borbe s “bijelima”, kontrarevolucijom i međunarodnom intervencijom optuživalo za centralizam i “čvrstolinijaštvo” - Trocki će s vremenom (a njegove ideje još naglašenije nakon što ga Staljinov “sicario” Ramón Mercader ubije u Meksiku 1940. godine) postati najistaknutiji simbol antistaljinizma i središnja točka okupljanja slobodarskih, mundijalnih ljevičara. Trockizam, naime, podrazumijeva odbacivanje “pada” u zamku nacionalizma ili bilo koje vrste imperijalizma s obzirom da su oni dijametralno suprotni svim proglašenim ciljevima istinske revolucije. Krivine je apsolutno na pozicijama permanentne, univerzalne revolucije koja nije omeđena nikakvim nacionalnim “bodljikavim žicama” i koje su radikalno suprotstavljene bilo kakvoj birokratskoj logici koja svu moć koncentrira u profesionalnom partijskom aparatu.

Nije nikakva novost da “romantizam šezdeset i osme” koketira s liberterskim idejama, idejama surealizma (“Budimo realni, tražimo nemoguće!”) ili klasičnog anarhizma. Ne treba se tome čuditi jer su mnogi čak i u “predoktobarskom” Lenjinu (“Država i revolucija”) mogli naći pregršt ideja koje su bile začinjene slatkim okusom anarhizma. A na koji će način kasnija praksa revolucije to razriješiti i pretočiti u zbilju danas predobro znamo. Nerijetko, na sasvim suprotan način od onog sanjanog kao što to najbolje sažima pjesnik Branko Miljković u svojim stihovima - “Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?”

Pravi revolucionari uvijek za sobom vuku određenu vrstu tragičnosti i patnje na svom tegobnom putu ka idealu dosezanja nedostižne utopije kojoj streme. Tako je i aktivistički život Alaina Krivinea kao život iskrenog, “poštenog ljevičara” u epohi u kojoj su načini uspinjanja i napredovanja na političkoj ljestvici bili zatrovani partijskom cinizmom - bio određen svojevrsnom tragikom. Kao što se nekada mislilo da pravi pjesnici “moraju patiti” ukoliko žele iskazati pravu bit (bol) života tako će i djelovanje “istinskih ljevičara” neki vezivati uz nužnost njihove stvarne patnje pa čak i žrtve (Trocki).


Alain Krivine (SCREENSHOT: YouTube)

Na kraju će simboličan šezdesetosmaški trio: Alain Krivine, Daniel Bensaid (1946-2010) i Henri Weber (1944-2020) spasti na dvojac kada se Weber osamdesetih godina odluči učlaniti u Socijalističku partiju. Njih trojica su bili najbliži, ali Krivine ipak najznačajniji (pored Daniela Cohn-Bendita, Jacquesa Sauvageota i Alaina Geismara). Nekada su bili pokretač motora svoje generacije koja nije pravila razliku između njihovog životnog opredjeljenja i njihovog svakodnevnog načina života. Možda ih je učmala većina smatrala neobičnim čudacima. Uostalom, tko se to još s jedva navršenih 27 godina života i to dok služi vojni rok - kandidira za predsjednika Francuske? Alain Krivine 1969. godine.

Generacija mladih kojoj on pripada nastoji iz temelja prodrmati svijet odraslih. Traže puno, a maštoviti i hrabri su beskrajno. Kao čovjek demokratske, internacionalne socijalne politike Krivine je uvijek bio bliži socijalnom pokretu nego institucionalnoj politici. Neki na ljevici su ga kritizirali smatrajući da je previše pao u relativno impotentni politički aktivizam izbjegavajući lidersku odgovornost. On, kao veliki zagovornik Trockijeve “permanentne revolucije” uvijek djeluje vjerujući u nužnost stalnog kretanja, uvjeren u svojevrsni “pokretizam”. U tom neprestanom revolucionarnom kretanju-pokretu očekuje jedan (malo moguć, ali ipak moguć ) “neočekivani moment”, pukotinu u “fatalitetu sadašnjosti” kroz koju bi bilo moguće “odskliznuti u budućnost”. Naravno, ovdje nije riječ o nikakvom revolucionarnom “vremenskom stroju” niti SF-u nego o društvenim odnosima i o traganju za “alterglobalizmom” nasuprot ovom postojećem.

Osim aktivizma iz vremena Saveza komunista, Revolucionarne komunističke lige (u kojem periodu će dva puta robijati u zatvoru La Santé) i pisanja za tjednik Rouge, Krivine je također odradio jedan mandate u Europskom parlamentu (1999-2004). Nije bio presretan u toj ulozi ali se ni tada nije mirio s bilo čime što je odudaralo od njegovih ideala. Ostao je beskompromisan, apsolutno vjeran svojim izvornim uvjerenjima. Zbog njegove skromnosti, političke dosljednosti i čvrstih moralnih principa od kojih nikada nije odustajao, uživao je ogroman ugled na ljevici, ali i poštovanje svojih političkih suparnika, što se moglo vidjeti i na njegovom pogrebu. Za njega se govorilo da uživa u “asketizmu bon vivanta” što u njegovom slučaju nije bio nikakav oksimoron jer je dosljedno odbijao sve podobnosti funkcija koje je obnašao, ali je guštao u svojim prijateljstvima i u veselim druženjima s ljudima koji su mu bili bliski, uvijek spreman na šalu pa makar ona bila i na njegov račun.

Tvrdoglavo je odbijao bilo kakvu vrstu dominacije. Tako 2009. godine osniva Novu antikapitalističku stranku (NPA) kako bi svoju “političku štafetu” predao jednoj novoj generaciji. Prvi glasnogovornik NPA postaje Olivier Besancenot koji je predstavnik radikalne ljevice (inače kandidat Revolucionarne komunističke lige 2007. godine na izborima za predsjednika Francuske, na kojima je osvojio milijun i pol glasova). Tako se stavila točka na jedan povijesni period koji se vezivao isključivo za Krivinea i za Savez komunista. On je sam sebe smatrao iskrenim buntovnikom, “vječnim rebelom” za razliku od „šezdesetosmaških pokajnika” kako je on s prezirom (izbjegavajući riječ “izdajnik”) nazivao dio svojih nekadašnjih, a kasnije “posrnulih” sudrugova. Smatrao se pripadnikom generacije “heretika” u odnosu na dominantne strukture i proklamirane vrijednosti dehumaniziranog kapitalizma. A za “pokajnike” iz svoje generacije u intervjuu za Mediapart (časopis koji je osnovao ranije spomenuti Plenel, bivši urednik Le Mondea) je rekao: “Kako su se mogli ovi heretici tako brzo preobratiti? Izgleda da njihova hereza nikada nije bila ništa više od jedne forme običnog snobizma (…) Ljudi različitih epoha su satkani od vrlo različitih materijala. Stari su se kalili u kušnjama nesretnih vremena. Moderni često padaju zbog slatkog zavođenja komforom. Nitko ne bira u kojoj će epohi živjeti. Ali tužno je spoznati da se oni koji tako žestoko brane pravo na slobodan govor tako lako zadovoljavaju pravom na brbljanje koje ne prati sloboda mišljenja. Tako je to s duhom epohe.”



Nakon njegove smrti Olivier Besancenot je napisao: “Još uvijek te čujem da govoriš kako je najbolji oblik slavljenja uspomene na nekog pokojnika nastavak njegove borbe (…) Raditi to bez tebe više nikada neće imat isti okus”.

Jean-Luc Mélenchon, kandidat demokratskih socijalista Nepokorena Francuska na nedavnim izborima za predsjednika Francuske, koji je s 22 posto glasova umalo ušao u drugi krug, dodao je: „Emocija i bol. Moja sućut njegovoj obitelji i bratski pozdrav cijelom trockističkom pokretu”.



Možda bi se ipak od Alaina Krivenea bilo najprimjerenije oprostiti stihovima legendarne pjesme “Sans la nommer” još jedne od mitskih figura “revolucionarne šezdeset i osme”, nenadmašnog Georgesa Moustakija: “Želio bih govoriti o njoj bez da joj ime izgovorim/Bila ljubljena ili omalovažavana ona je vjerna/I ako želiš da te upoznam s njom/Ona se zove Neprekidna Revolucija”.
- 17:21 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.06.2021., petak

RASPRŠENA MOLEKULARNA REVOLUCIJA

U posljednje vrijeme pažnju latinskoameričke a posebno kolumbijske javnosti privlači jedan čileanac sumnjivog intelektualnog i političkog “beckgrounda”. On je u ovom trenutku najpoznatiji popularizator teorije “Raspršene Molekularne Revolucije” (“Revolución Molecular Disapada” - RMD). Njegovo ime je Alexis López Tapia i bivši je aktivista čileanske pronacističke ultradesnice . Direktor je “Radio y Televisión de Santiago”. Ovaj nepopravljivi nostalgičar za vremenima Pinochetovome diktature ovih dana je ponovo doputovao u uzavrelu Kolumbiju u kojoj se masovno nezadovoljstvo građana razlilo ulicama najvećih gradovima na što je desničarski predsjednik Iván Duque reagirao žestokim nasiljem kolumbijskog vojnog i policijskog represivnog aparata što je do sada dovelo do najmanje 50 mrtvih, 520 “nestalih”, 600 ranjenih i 1430 uhapšenih kolumbijaca.

SPORAZUM O MIRU

Kolumbija je došla u fokus svjetske javnosti kada je 2016.g. u Havani došlo do potpisivanja “Sporazma o miru” između vlade tadašnjeg kolumbijskog predsjednika Manuela Santosa i predstavnika najstarije latnskoameričke gerile, pokreta FARC (“Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia”). Predsjednik Santos je dobio Nobelovu nagradu za mir koju, što je krajnje licemjerno, s njim nije podijelio i predstavnik FARC-a Rodrigo Londoño Echeverri poznatiji kao komandant Timoleón Jiménez “Timochenco”, supotpisnik istog Sporazuma. Tako je 50-to godišnji građanski rat u Kolumbiji formalno završio. Ali u Kolumbiji se stanje i dalje nije smirivalo iako je čak 13 000 boraca FARC-a položilo oružje a FARC postao parlamentarna politička stranka. Naime, desničari su nastavili ubijati svoje “neprijatelje” a posebno nakon dolaska na vlast ultradesnog Ivána Duquea koji je samo produžena ruka “vladara iz sjene”, šefa svih kolumbijskih desnica, bivšeg predsjednika Álvara Uribea. Tako je od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do sredine 2019.g. ubijeno 250 bivših FARC-ovih gerilaca, 975 “socjalnih lidera”, boraca za prava domorodaca itd. Zbog toga se dio bivših FARC-ovih gerilaca opet digao na oružje. Trenutno stanje je alarmantno jer je Duqueov desničarski režim na mirne prosvjede građana odgovorio nevjerojatnom količinom državne represije.

“NAJDRAŽI GOST”

“Najdraži gost” kolumbijske vrhuške postao je upravo kontroverzni promotor teorije “Raspršene Molekularne Revolucije” Alexis López Tapia. U manje od dvije godine López je bio dva puta pozvan na “La Universidad Militar Nueva Granada” (na kojem se obućava kolumbijska vojna elita). Pozvao ga je rektor ovog vojnog sveučilišta general Luis Fernando Puentes da kolumbijskoj vojnoj eliti tumači teoriju RMD prema kojoj su recentne mobilizacije građana diljem svijeta (od “Black Lives Metter” u USA nakon ubojstva Georga Floyda, preko Čilea pa sve do Kolumbije) u stvari “posljedica pomno razgrađenog plana radikalne ljevice da okonča s demokracijom”. Po njemu, glavni cilj mobilizirane ljevice je destabilizacija vladajućih režima simultanim (istovremenim) raspršenim manifestacijama. Te su manfestacije su prvidno “bez vidljive glave” što je samo smišljena lukavost kako bi ispalo da se tobože radi o “revoluciji bez lidera” a ne o pomno isplaniranom, dirigiranom pokretu. Ta “revolucija” djeluje horizontalno i zbog toga ju je teško kontrolirati kao i prozrijeti njen krajnji cilj a on je: “razaranje demokracje i njenih institucija”.
Po njemu Kolumbija je paradigmatičan primjer nastavka građanskog rata “drugim sredstvima”. S aspekta nositelja (desničarske) vlasti glavni neprijatelj postalo je “civilno društvo” a s druge strane, za ljevicu, Kolumbija je drastičan primjer i potvrda kako dominantni projekt vladajuće desnice nije vladavina zakona nego tzv “projekt preoblikovanja domovine”. Glavni cilj tog projekta je postizanje “stanja nacionalne sigurnosti” (“Estado de Seguridad Nacional”) što podrazumijeva suzbjanje, ako treba i najbrutalnijom represijom, svakog oblika (makar i mirnog) suprostavljanja postojećem političkom režimu. Taj koncept iziskuje i rad na stvaranju sasvim specifične “kulturološke konstrukcije” koja za cilj ima oblikovanje svijesti građana u smjeru prihvaćanja vrijednosti tzv “protupobunjeničkog društva” kao prihvatljive i poželjne stvarosti. Mnogi analitičari taj koncept smatraju fašizacijom kolumbijskog društva “na mala vrata” jer je krajnji cilj tog projekta legitimiranje stanja stalne upotrebe državne represije (i paramilitarnih desničarskih snaga) a sve pod firmom eliminiranja “unutarnjeg neprijatelja”. Za potrebe propagandno-ideološkog obračuna s njima sklepan je i novi neologizam: “vandal-terorizam” - koji bi trebao slikovito dočarati djelovanje i posljedice “Raspršene Molekularne Revolucije”.

“ČOVJEK RATA”

Razgovor o RMD ( “Revolución Molecular Disapada”) daleko je od bilo kakve teorijske ili filozofske rasprave iako se López (kao na inspiratore) poziva na grupu francuskih filozofa a posebno na Félixa Guattarija (1930-1992) koji je bio jedan od filozofa koji je uveo pojam “dekonstrukcije” (Guattari je 1977.g. objavio knjigu pod naslovom “Molekularna Revolucija”) i na milenijsku kinesku igru Weiqi koja je na Zapadu poznata pod imenom GO. Ovaj čileanski neonacist naime savršeno dobro zna da dio latinskoameričke ljevice, za razliku od europske, nije u potpunosti odbacio “ratnu strategiju” kao metodu osvajanja vlasti. Dakle, taj dio latino-jevice i dalje prihvaća oružanu borbu kao metodu ostvarivanja svojih političkih ciljeva (rušenje neooliberalnog kapitalizma, patrijarhalne, mačistčke, rasističke, aporofobićne, ksenofobićne itd vlasti) ali i kao metodu zadržavanja vlasti. Zbog toga López uvjerava kolumbijsku vlast kako ona ima legitimno pravo da se “brani svim mogućim sredstvima”. Doduše, ovaj “Čovjek Rata” (kako ga naziva dio medija) uvjerava vođe desnce da nikada ne smiju izložiti pogibelji sami sebe. Politički protivnici s ljevice ih zato nazivaju kukavicama koji su se spremni boriti “sve do smrti svog zadnjeg sluge”. Lópezu nije važno hoće li njegova teorija biti koherentna. Ona ima mobilizatorski karakter jer je najbitniji brz, efikasan (pa i najokrutniji) odgovor na bilo kakvu ugrozu vladajućeg režima. A u Kolumbiji upravo traju masovne manifestacije i demonstracie građanskog nezadovoljstva. Zato je Alvaro Uribe 3. svibnja putem twittera svesrdno preporućio prihvaćanje Lópezovih ideja odnsono njegovog zahtjeva za jačanje oružanih snaga, poništavanje Sporazuma o miru s FARC-om kao i svih odluka “La Jurisdicción Especial para la Paz” nadležne za provođenje Sporazuma. Ovu sudbenu instancu također treba ukinuti. Nužno je detektirati ekstremni terorizam ljevice, uočiti socijalne probleme i oduprijeti se Raspršenoj Molekularnoj Revoluciji kao preduvjeta za uspostavu “stanja normalnosti”.

OSNOVNE POSTAVKE NOVE REVOLUCIJE

Koje su osnovne postavke “Raspršene Molekularne Reolucije” ? López smatra da ukoliko se neki proturežimski ideološki proces ne zaustavi odmah kada se pojavi, dakle dok je još na najnižem nivou, ne može se onda očekivati da će ga se kasnije uspijeti zaustaviti kada on već dobije javnu podršku i svoju javnu legitimaciju. Tada je već kasno. Dakle, borba se treba odviti i dobiti odmah, dok je proces na najnižen nivou ili ste izgubljeni. Ovaj “guerrero postmoderno” smatra kako RMD djeluje globalno i da se zato treba povesti “kontrarevolucionarni rat” u kojem ne postoje klasični borci i neborci. Prostor na kojem se on (kao i “ljevičarska revolucija”) odivjaju globalan je ali njemu su u fokusu USA i Latinska Amerika. Cilj kontrerevolucije je eliminacija “izdajnika domovine” odnosno eliminacija “castrochavizma” ili “vandalo-terorizma”. U Čileu su domoljubi poraženi, u USA je RDA također na djelu, u Kolumbiji je treba zaustaviti ! On smatra kako se s “teroristima” nema šta raspravljati jer je riječ o planiranoj revoluciji lukavog neprijatelja koji djeluje “raspršeno” kako se “revolucionarne molekue” ne bi moglo detetirati i međusobno povezati. Teško znati je protiv koga se uopće treba boriti. Naizgled nema centralne koordinacije nti vertikale rukovođenja iako su svi oni koordinirani. Teško ih je zato slijediti jer se radi o namjernoj “dekonstrukciji”. Na svom predavanju na Universidad Mlitar u srpnju 2020.g. López, govoreći o RMD kaže : “Ne postoji hijerarhijska struktura. Na djelu je funkcionalna anarhija. Kao što sam već rekao, oni koji izdaju naređenja i koordiniraju (lijeve militante) nemaju formalnu strukturu (“iregularni su”) pa ih je nemoguće identificirati. Taktički, imaju dinamične ciljeve (ali) su im jedinice mobilne . Zašto ? Zato jer zauzimaju (strateške) zone utjecaja. Riječ je o gerilskom ratu s prepadima, zasjedama, opsadama, prepadima i sabotažama. Rječ je o pravim bitkama”.

KONTRAREVOLUCIJA

A sve je počelo zbog “slabe situacije u provođenju javnog reda”. Štrajkovi su dirigirani i teško ih je kontrolirati a oni generiraju građanski neposluh i porast nasilja koje se kanalizira prema temeljima sustava kojeg se želi slomiti. Zato po njemu i Uribeu kolumbijska vojska i policija moraju prihvatiti teoriju Raspršene Molekularne Revolucije. Ona je temelj kontinentalno pokrenutih socijalnih nemira iza kojih se kriju “revolucije” 21. stoljeća. U poznatom dnevnom listu “El Espectador” u svojoj redovitoj kolumni ovu teoriju širi utjecajni poduzetnik, šurjak ex predsjednika Álvara Uribea i bivši savjetnik predsjednika Duquea, Carlos Enrique Moreno. On piše kako se “Modus operandi (revolucionara RMD) temelji na horizontalnim revolucionarnim akcijama koje se postupno svakodnevno razvijaju i šire”. Cilj im je dokidanje “stanja normalnosti” i pokušaj rušenja “dominantnog sustava”. Kako bi to postigli oni “generiraju kaos” i “izazivaju stanje napetosti i neprestane krize”. S druge strane Alexis López rabi ratni riječnik kako bi objasnio neviđenu socijalnu mobilizaciju u Kolumbiji koja je po njemu prešla u građanski rat zbog čega je nužno pribjeći moći i snazi vojske i policije kako bi se zaštitio red i poredak koji su dovedeni u ospasnost. On u svom izlaganju na Vojnom Sveučilištu zato kaže: “Producira se stanje horizontalnog i molekularnog raspršenog građanskog rata”. Po njemu kolumbijski vojni zapovjednici ovo moraju shvatiti i poduzeti sve kako bi se spriječilo ono što se desilo u Čileu gdje je ljevica u usponu pa je čak za gradonačelnicu Santiago de Chilea po prvi put u povijrdti izabrana članica KP Čilea Iraci Hassler (funkciju preuzima 28. lipnja).
Jedan od glavnih ljudi kolumbijske policije, voditelj Colegio Coroneles de la Policía Nacional, Pérez Castillo tvrdi kako se zadnjih mjeseci u Kolumbiji ne radi o provali bunta građana i socijalnog nezadovoljstva nego da je riječ o “kamufliranoj gerili”. A s gerilcima se uspješno može obračunati jedino snažna državna sila. Po njemu u Kolumbiji nije riječ o opravdanom izlijevu gnjeva naroda nego su svakodnevni mirni prosvjedi građana samo fasada za “ilegalnu revoluciju”. Tako za vojsku i policiju “unutarnji neprijatelj” više nisu samo klasični naoružani gerilci nego je to postao i svaki najobičniji ulični manifestant, ulični prosvjednik. Pa i onaj “najmirniji”. Za njih jedini pravi odgovor na ova zbivanja je “kontrarevolucija” koju mora provesti Država nemilosrdnom primjenom sile jer se jedino tako mogu spasiti “dosegnute demokratske vrijednosti”. Tako se u ime obrane demokraciji opravdava neskrivena fašizacija ovog podneblja.

ZAKLJUČAK

Usporedbe Latinske Amerike s Europom ili s nama donekle su zaista upitne ali odgovori koje domaća desnica nudi na jačanje suvremenih progresivnih, antikonzervativnih pokreta i stranaka u Hrvatskoj u najmanju ruku nas pozivaju na oprez. Ne treba nikada zaboraviti da se desnica u višenacionalnim i ratom istraumatiziranim društvima poput našeg najbolje snalazi u radikaliziranom ambijentu koji se namjerno proizvodi manipulacijama s dobrim dijelom iracionalziranog, lošije obrazovanog i lako zavodljivog puka. Nabijanje radikalnih ideoloških predznaka ispred mirotvornih, ekoloških, političkih ili bilo kojih drugih stranaka i pokreta koji se zalažu za jednakost svih ljudi bez obzira na bilo koje razlike među njima danas su uočljivi i kod nas a posebno je zabrinjavajuće ukoliko tome pridodamo općeprisutno toleriranje klerikalizacije sveopćeg društvenog ambijenta. Za vrijeme upravo održanih lokalnih izbora mogli smo bjelodano svjedočiti takvim pojavama pa zato, na žalost, neke zabrinjavajuće paralele između latinoameričke i naše desnice i naše društvene prakse ipak nisu sasvim isključene.




Oznake: ljeto. jedrilica


- 17:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.06.2021., utorak

DVIJE SMRTI JESÚSA SANTRICHA


Prva smrt Jesúsa Santricha
Jesús Santrich prvi put je umro još prije nešto više od 30 godina 17. studenog 1990. godine. Ubili su ga agenti kolumbijskog DAS-a ( Departamento Administrativo de Seguridad - zaduženog za obavještajni i kontraobavještajni rad ) u njegovom rodnom gradu Barranquilla na karipskoj obali Kolumbije ( zvanog još i “La Puerta de Oro de Colombia” - “Zlatna Vrata Kolumbije” ). Ubili su ga u neposrednoj blizini Universidad del Atlántico na kojem je završio studij kemije i biologije. Čitav svoj život Jesús je proživio u četvrtima San Andrés i San Felipe gdje su ga svi znali po njegovom dječačkom nadimku “El Babilla”. Bio je dio vršnjaćke ulične klape a odgojile su ga njegova baka i tetka jer oca nije imao a majka mu je radila u Venezueli. Jesús je očito bio daleki potomak nekih davnh hrvatskih doseljenika . Naime, prezime Santrić uobičajeno je prezime na području Splita, Omiša i Zadvarja. Volio je igrati “bola de trapo” ( ulični nogomet , “balun na male branke” ) a kao i svi njegovi vršnjaci obožavao je glazbu živeći između “baluna”, salse i vallento ritmova ( mješavine merengue, son - stila i latino domorodačkih, crnačkih i bijelačkih ritmova karipskog područja ) pa je ovaj dio Kolumbije poznat po bogatoj kreativnoj mješavini raznih glazbenih podvrsta. Jesús je svirao bubnjeve i pjevao u uličnoj “bandi” zvanoj “Los Cracks”. Kada je ubijen njegovi su ga prijatelji nosili na ramenima do groblja pjevajui pjesme “La cinta verde” i “Juan González” dok je jedan od njih, Ernesto Ramírez, cijelim putem u megafon uzvikivao: “Sí seńor, cómo no, el Gogierno lo mato !” ( “Da gospodine, kako ne, ubijen je od strane Vlade !”)
Njegova kvartovska klapa je između sebe dijelila puno toga pa su tako, sazrijevajući, počeli prihvaćati iste političke ideje. Jedan od njenih pripadnika bio je i mladić vrlo neobičnog imena koje je jako odudaralo od uobičajenih lokalnih imena. Zvao se Seuxis Pusias. On je bio jedan od devetero braće mnogobojne srednjostaleške familije Hernández Solarte. Majka i otac bili su mu intelektualci (profesori) koji su ga zarana uveli u svijet knjige. Otac mu je obožavo “Staru Grčku” a majka Gabriela Garcíu Márqueza tako da su mu starogrčki mitovi, filozofija, ljubav prema glazbi, slikarstvu, kiparstvu i Márquezovom “magičnom realizmu” zarana odredili “optiku gledanja” na Svjet. Márquezovih “Sto godina samoće” postala je njegova Biblija. Otac mu je dao “čudnovato ime” prema imenima dvaju starogrčkih slikara iz 4. st pr. Krista: Seusisu i Pausiasu. I makar je Jesús bio 10 godina stariji od Seuxis Pusiasa jako su se zbližili. I jedan i drugi završili su “Colegio Barranquilla” a kasnije “Universidad de Atlántico”. Jesúsu su bile bliže prirodne a Seuxis Pausiasu humanističke znanosti. Seuxis Pausias je uskoro počeo svirati saksofon u grupi “Los Craks” u kojoj je Jesús bio bubnjar. Oboje su bili članovi “Komunističke Mladeži” - “Juventud Comunista - ( JUCO )”, redoviti učesnici “Tjedana Che Guevare” i u drugim zbivanjima koje su organizirali ljevičari Barranquilla.
Druga Smrt Jesúsa Santricha
Drugi put Jesús Santrich umro je u ponedjeljak 17. svibnja 2021. godine. Slijedeći dan oglasila se gerilska skupina “Segunda Marquetalia” s priopćenjem u kojem kažu: “S tugom u srcu objavljujemo Kolumbiji i svijetu tužnu vijest o smrti komandanta Jesúsa Santricha člana direkcije “Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia - Ejército del Pueblo” - FARC-EP, “Segunda Marquetalia” koji je poginuo u zasjedi komandosa Kolumbijske Vojske 17. svibnja.” Vijest o Santrichevoj smrti munjevito je odjeknula diljem Latinske Amerike ali i šire. Odmah su počele najrazličitije špekulacije o tome je li vijest istinita ili je riječ o laži (“fake news”) ne bi li se pokušali zavarati kolumbijske vlasti i Sjeverna Amerika koja traži njegovo izrućenje ili je, ukoliko je uopće mrtav, pao kao žrtva unutarfrakcijskih sukoba različitih disidentskih grupa unutar FARC-a koje se između sebe bore za dominaciju. Javier Tarazone, direktor nevladne organizacije “Fundadores” potvrdio je u utorak (18.05) kako “iz pouzdanih izvora” ima informaciju o smrti Santricha koji je zajedno sa svojom pratnjom od dvadesetak gerilaca ubijen u napadu FARC-ove konkurentske frakcije “Bloque de Gentil Duarte”. Istog dana agencija “Infobae” potvrđuje informaciju o ubojstvu Jesúsa Santricha “jednog od potpisnika Sporazuma o miru (2016.g.) između vlade Manuela Santosa i najstarije latinoameričke gerile FARC-a” koji se 2019.g.ponovo digao na oružje i postao jedan od naistaknutijih vođa grupe “Segunda Marquetalia” koja djeluje unutar FARC-a. Kolumbijski “El Confidencial” objavio je kako su “disidenti potvrdili smrt Santricha” ali tu u vijest još uvijek nije potvrdila kolumbijska vlast. Kolumbijski ministar obrane Diego Molano o smrti Santricha još uvijek govori u kondicionalu jer se po njemu možda radi “o strategiji zavaravanja ne bi li ga se sklonilo sa scene nakon odluke Vrhovnog Suda Kolumbije da ga se izruči USA” pa, stoga , “treba još vidjeti je li ubijen” a ako je i ubijen po Molanu je vjerojatno pao kao žrtva sukoba “između kriminalnih skupina na venezuelanskom teritoriju” a ne kao žrtva zasjede i helokopterskog upada komandosa kolumbijeke vojske na teritorij suverene Venezeule.
Uglavnom, “druga smrt Jesúsa Sntricha” digla je veliku prašini u cijeloj Latinskoj Americi. Pa kako i ne bi ? Ipak je riječ o jednoj od najzanimljivijih osoba gerilske i političke scene ovog kontinenta. Naime, kada je Jesús Santrich “ubijen prvi put” njegovo ime preuzeo je njegov najbolji prijatelj Seuxis Pusias Hernández Solarte slično kao što je legendarni Subcomandante “Marcos” nakon ubojstva svog prijatelja preuzeo njegovo ime Galeano pa se sada zove Subcomandante “Galeano”. Tako mrtvi gerilci “nastavljaju živjeti” i nakon svoje smrti. U kompleksnom tradicijsko-kulturološkom latinoameričkom razumijevanju fenomena Smrti to je sasvim razumljivo. Čak i kad odu “s ovog svijeta” pokojnici u punom smislu tog pojma i dalje žive sve dok postoji sjećanje na njih a jednom godišnje (na “Día de Muertos”) čak se i vraćaju među nas.
Seuxis Pusias je još kao momak pokazao interes prema komunističkim idealima. Nakon studija i završenog poslijediplomskog studija iz povijesti na Universidad de Atlántico, navažnijoj obrazovnj insituciji kolumbijske karipske regije Departamento Atlántico, postaje profesor ali i istaknuti politički aktivist i zastupnik u gradiću Colosó u području Sucre u regiji Montes de María. Uključuje se u “La Unión Patriotica - UP”, lijevu poltičku stranku osnovanu 1985.g. od bivših pripadnika različitih ljevičarskih gerilskih skupina koji su odložili oružje. U svojoj sredini je postao sve utjecajniji a nakon što mu je ubijen najbolji prijatelj Jesús Santrich donosi odluku koja će mu zauvijek promijeniti život. Preuzima njegovo ime i pridružuje se gerilskoj skupini “Frente 19” koja djeluje unutar FARC-EP. Sam je objasnio zašto je to uradio: “Odlučio sam se pridružiti FARC-u jer sam se uvjerio da oni imaju najkoherentnije i najkonzekventnije stavoove. Ideološka bliskost između Komunističke Partije i FARC-a također je utjecala na to da se priključim njihovim redovima.” Od tog trenutka on postaje borac “Bloque Caribe de las FARC” koji djeluje na prostoru Sierra Nevada de Santa María, los Montes de Santa María i unutar departmana Córdoba. Ne prestaje intelektualno raditi pa čak i u uvjetima gerilskog života uspijeva napisati knjigu “Diez Relatos Tayronas” o domorodačkom (indgena) narodu koji živi na tom području.
Osim toga djeluje i u “frontu” koji kontrolira la Serranía de Pirijá na sjeverositoku države. Sve je značajniji u hijerarhiji FARC-a. Postaje glavni čovjek FARC-a zadužen za “komuniciranje u redovima gerile” odnosno, postaje ključna osoba “za širenje i propagandu ideologije FARC-a”. Za to mu služi tajna radio mreža nazvana “Cadena Radial Boliviriana Voz de la Resistencia”. Ona emitira svoj program samo u područjima u kojima FARC regrutira najviše novih boraca. Tu je dužnost dobio zbog svoje velike erudicije i naobrazbe koju je primio još od najranjih godina života tako da uskoro postaje i ključna osoba za međunarodne teme i promociju FARC-a na područjima izvan Latinske Amerike a posebno u Europi. Cijelo to vrijeme on pati od vrlo opasne genetske bolesti poznate pod imenom “Leberov sinndrom” koja mu se postupno razvijala još od djetinjstva napadajući mu vid tako da je na kraju de facto oslijepio. Ta bolest utjecala je i na njegov izgled tako da on na kraju diljem svijeta postaje prepoznatljiv po specifičnim “zaštitnim znakovima”: njegovim crnim naočalama i palestinskom šalu (kefia ili “Arafatka”) od kojih se nikada nije odvajao.
Santrich je nepokolebljivi gerilac i uvjereni ljevičar koji postaje jedan od glavnih zagovaratelja prekidanja 50 godišnjeg kolumbijskog građanskog rata u kojem pokrat FARC sudjeluje još od 1964.g. Zagovara potpisivanje “Sporazuma o miru” s kolumbjskim predsjednikom Santosom (koji će nakon potpisivanja Sporazuma dobiti Nobelovu nagradu za mir). Smatraju ga arogantnim FARC-ovim “jastrebom” ali ujedno i jednim od najvećih zagovaratelja mira i ideje o nužnosti prelaska djelovanja FARC-a s gerilske na političku borbu i preoblikovanja FARC-a u političku stranku koja će nastaviti djelovati unutar demokratskog parlamentarnog sustava. On će postati jedan od glavnih mirovnih pregovarača FARC-a i potpisnik “Sporazuma o miru” koji je postignut u Havani 2016.godne. Mišljenje javnog mnijenja prema njemu se mijenja. Postaje sve popularniji još za vrijeme prvih pregovora u Oslu a posebno kada je na pitanje novinara španjolske TVE “hoće li se ispričati svim žrtvama polustoljetnog sukoba” odgovario pjevajući stihove poznate pjesme: “Quizás,quizás, quizás…” ( “Možda, možda, možda..”) što kolumbijske desničare dovodi do ludila.
Nakon postignutog Sporazuma postao je zastupnik FARC-a (stranka “Fuerza Alternativa Revolucionaria del Cómunes”) u Kongresu (danas “Cómunes”). Prije samog ulaska u Kongres Santrich je uskomešao javnost nakon što je u više navrata ponovio kako njegov potpis koji je stavio na “Sporazum o miru” ne znači da se on zauvijek odrekao svoga prava na pobunu. U travnju 2018.g. Santrich je uhapšen pod optužbom za “narcotrafic”. Vrhovni Sud odbija da ga izruči USA koje to neprestano traže. Kada ga 2019.g. Vrhovni Sud oslobađa “zbog nedostatka dokaza” izbija veliki skandal zbog kojeg Glavni državni odvjetnik Néstor Huberto Martínez daje ostavku. Stanje u Kolumbiji je sve alarmantnije a nasilje se razlijeva ulicama. Teror paravojnih desnišarskih i vladinih represivnih snaga stalno jača. Razočarani Jesús Santrich to ne gleda mirno. On 29. lipnja 2019.g. jednostavno nestaje iz javnosti a dva mjeseca kasnije pojavljuje se na video snimci optužujući kolumbijsku Državu a posebno predsjednika Ivána Duquea za izdaju “Sporazuma o miru”. Objavljuje kako ponovno “uzima oružje u ruke”. Naime od trenutka potpisivanja “Sporazuma o miru” pa do ponovnog odlaska Santricha u gerilu ubijeno je čak 250 bivših FARC-ovih gerilaca koji su bili odložili oružje (demobilizirano ih je 13 000). Osim njih, ubijene su i stotine “socijalnih lidera”, ljevičara i boraca za prava indigena. Prema podacima “Instituto de Estudios y Desarrollo Para la Paz (INDEPAZ)” za vrijeme vlade Ivána Duquea ubijeno je 60% socijalnih lidera. Ukupno je, u period od potpisivanja “Sporazuma o Miru” 2016.g. pa do 30.07.20120.g., ubijeno 975 socijalnih lidera a od toga je čak njih 575 ubijeno upravo za vrijeme mandata Ivána Duquea. U istom periodu opća stopa ubojstava porasla je za 50%.
Venezuela je “ugostila” Jesúsa Santricha (“Nueva Marquetalia”) i ELN (“Ejércit fe Liberación Nacional”) ali ne i druge disidente FARC-a kojima zapovijeda Gentil Duarte. On i Iván Marquez pregovarali su o uspostavljaju jedinstva FARC-a ali neuspješno jer je to sukob i oko liderske pozicije. Venezuelanska vojska progoni Duarteove ljude. Zbog svega toga još uvijek se kalkulira tko je ubio Santricha čiju glavu su Sjedinjene Američke Države ucijenile na 10 milijuna dolara a Kolumbija na 620 000 dolara. FARC tvrdi da su to uradili kolumbijski komandosi, drugi da su ga ubili Duarteovi ljudi ali ima i onih koji misle da su ga ubili ljudi Ivána Mordiscoa ( pravog imena Néstor Gregorio Vera) vođe trečeg disidentskog FARC-ovog krila, “Frente Primero”. Španjolski “El País” 19.05. sumnjičavo piše kako još uvijek “nema (Santrichevog) tijela niti točnog mjesta napada” iako je sve očitije da je slavni gerlac ipak ubijen u graničnom području Venezuele s Kolumbijom, u Serranía del Perijá. Činjenica je da je Jesús Santrich 13. veljače objavio video u kojem je prijetio kolumbijskom predsjedniku Duqueu riječima: “Memento mori”, Duque. Tezej je stigao Prokrusta…..svakoj debeloj svinji dođe njen prosinac”. Iván Duque je odgovorio: “Ne plašim se prijetnji zločinaca” ali nema nikakve umnje da je Santricheve riječi shvatio ozbiljno.
Ovih dana Kolumbija pliva u krvi. Narodno nezadovoljstvo (mirne demonstracije) počelo se izlijevati ulicama velikih kolumbijskh gradova 28 travnja. Vlast je reagirala šaljući vojsku i policiju na narod. Prema “Defensora del Pueblo Coolombiano” samo u prvih 14 dana prosvjeda ubijeno je najmanje 50 ljudi, uhapšeno ih je 1 400 a “nestalo ih je” čak 520 ( koje svi, na osnovu iskustva, također ubrajaju u mrtve). Poginuo je i jedan policajac. Europski Parlament je osudio nasilje od Kolumbije tražeči od Europske Unije da pomogne uspostavljanju mira u Kolumbiji. Oglasio se i priopćenjem u kojem piše: “Eurozastupnici upozoravaju na ubojstva aktivista za ljudska prava, bivših boraca FARC-a, socijalnih lidera i indigena.” Bidenova Amerika podržava Kolumbijsku ultradesnu vlast i Ivána Duquea.
U tim okolnostima i takvom socijalnom i političkom ambijentu umro je po drugi put, ovaj put u svojoj 53 godini, Jesús Santrich. Nije malo onih koji se pitaju hoće li legendarni gerilac umrijeti i treči put ?!





Oznake: riba, jedro


- 16:51 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.05.2021., utorak

ESCADRÓN 421

Ova godina za Meksiko je izuzetno važna. Naime, 2021. godine meksikanci obilježavaju tri svoje velike obljetnice: 700 godina od utemeljenja veličanstvene aztečke prijestolnice Tenochtitlana ( utemeljen 1321.g.) kao i 500 godina od pada Tenoctitlana kojeg su 1521. godine osvojili španjsolki konkvistadori na čelu s mitskim Hernánon Cortésom i 200 godina od uspostavljanja nezavisnosti Meksika ( 1821.g.).
Već duže vrijeme se diljem američkog kontinenta demistificira priča o tobožnjem “otkriću” Amerike ( koju, naravno, nitko nije “otkrio” nego ju je jednostavo silom prisvojio ), o kristijanizaciji autohtonih naroda kao o tobože “civilizacjskom blagoslovu” kojeg su europski osvajači donijeli sa sobom u ovaj dio svijeta itd. Zbog toga su danas u Americi (i ne samo tamo) učestali slučajevi rušenja i uništavanja najrazličitijih simbola i spomenika koji su bili podignuti u čast Kristofora Kolumba ili drugih europskih “otkrivača”, “civlizatora” i osvajača Sjeverne i Južne Amerike . Već odavno tzv “Leyenda Negra”, to jest “Crna Legenda” govori o količini zla, svoj nesreći i tragediji koju su europski osvajači donijeli sa sobom autohtonim američkim narodima i njihovom kontinentu. Ta “otkrića” su, između ostalog, rezultirala i najvećim genocidom u povijesti ljudskog roda u kojem su autohtoni, domorodački američki narodi gotovo u potpunosti išćezli. Ali na sreču ipak ne sasvim.
Iako je Papa Franjo još u veljači 2016.g. u Chiapasu ( najjužnjoj meksičkoj državi u kojoj živi najviše indigena ) javno zatražio oprost “zato jer mu to savjest nalaže” izgovorivši svoje čuveno: “Perdone !”, osudivši tako “pljačku i kontaminaciju” koju su španjlski osvajači donijeli u zemlju indigena velikim dijelom uz izgovor obavljanja svete misije kristijanizacije “divljaka” kojeg im je zadala upravo Crkva (“najgori od svih papa”, Papa Borgia - “Aleksandar VI”), aktualni meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador je 2019. godine zatražio od španjolskog kralja Felipea VI ali i od Pape da se ispričaju za sve zločine koji su počinjeni protiv autohtonih naroda tijekom osvajanja Meksika. A, s druge strane, sam se ( zajedno s gvatemalskim predsjednikom Alejandrom Giammattelom ) ispričao narodu Maya s Jukatana za svo nasilje koje je nad njim izvršio Meksiko tijekom zadnjih 500 godina (od čega 300 godina kao španjolska kolonija a 200 godina kao nezavisna država ) pa je tako samo u histeriji nastaloj nakon ustanka naroda Maya 1847.godne ubijeno čak 250 000 ljudi.
Meksički predsjednik je javno iznio svoju nadu da će upravo ova 2021. godina, u kojoj se obilježavaju te tri važne obljetnice, na simboličan način postati “godina pomirenja”. Tako je AMLO vjerojatno nenamjerno priznao kako po njemu rat koji je započeo s europskom invazijom Amerika prije nešto više od 500 godina u stvari još uvjek nije završio. S druge strane predstavnici autohtonih američkih naroda koji su najveće žrtve europske konkviste poduzimaju razne akcije osvještenja postojećeg stanja pa su tako njihovi predstavnici ovih dana krenuli na putovanje u suprotnom smjeru od onog kojeg su europski kolonizatori Latinske Amerike izveli prije 500 godina. Oni Europi nose poruku svog samoodređenja ali i potrebu “razgovora o našoj zajedničkoj povijesti, bijesovima, mržnjama, uspjesima i neuspjesima”. To su putovanje nazvali “Travesia por la Vida” (“Putovanje kroz Život”). Krenuli su brodom iz Meksika u, kako sami kažu, “geografiju koja se naziva Europa” a koju će oni kada se iskrcaju na njeno tlo preimenovati u “Slumil K’ajxemk’op” (“Nepokorena Zemlja”). Time žele naglasiti kako svugdje ima onih koji se, poput njih, nikada ne predaju. Ovo putovanje, naravno, nije nikakvo nasilno osvajanje nego je kulturloški čin kojim oni Europi “donose srce” latino-indigena. To je “kulturna invazija” kojoj je cilj “da zagrle one na europskom kontinentu koji se bore i pružaju otpor “ ali i da čuju i nauče sve što mogu “iz njihove povijesti, njihovih kalendara” kao i iz “njihovog načina života”. Tako se bar kaže u priopćenju kojeg je kao organizator ove simbolične misije izdala “El Ejército Zapatista de Liberación Nacional” ( EZLN ).
Zapatstička pomorska delegacija EZLN nazvana je “ESCADRÓN 421”. Zašto ? U svom priopćenju legendarni zapatistički vođa Subcomandante Galeano ( ex Marcos ) objašnjava kako se ovaj “eskadron” sastoji od 7 članova i to od četiri (4) žene, dva (2) muškarca i od jedne (1) osobe koja nije “niti jedno niti drugo”. To su : LUPITA ( 19 g.) tzotzil - lokalna koordinatorica kolektivnog rada, CAROLINA (26.g.) tzotzl, iz Lacadonske džungle, koordinatorica za žene u zapatističkoj političko-organizacionoj direkciji, XIMENA (25.g.) cho’ol maya, koordinatorica za mlade i komandantica u zapatističkoj političko-organizacionoj direkciji ( druga po rangu u delegaciji ), YULLI (37.g.) tlojabal maya, sada tzeltal ( najveća etnička grupa u planinama Chapasa, porijeklo Maye ) iz Lacadonske džungle, lokalna koordinatorica zadužena za obrazovanje, BERNAL (57.g.) tojolabal, otac 11 djece, pripadnik zapatističke milicije, učitelj, član “Junta de Bueno Gobierno” (“dobra vlada” - koja je sastavljena od rotirajućih i u svakom trenutku zamjenljivih članova), odnosno vlasti izabrane od strane predstavnika “Autonomnih Zapatističkih Općina” koje čine dio svakog Caracol-a ( a “Caracoli” su regije koje se počev od 2003.g. oraniziraju u Meksiku od strane autonomnih zapatstičkih zajednica), DARÍO (47.g.) cho’ol, otac 3 djece, pripadnik lokalne milicije, komandant u političko-organizacijskoj direkciji, određen za koordinatora ove zapatističke pomorske delegacije, MARIJOSE (39.g.) tojolabal, milicioner, promotor i zdravstveni aktivista, organizator obrazovanja. Marijose “nije ni žena ni muškarac” nego “netko drugi” ( “unoa otroa” ) i biti će prvi zapatista koji će se iskrcati na tlo Europe. Tako Marijose na simboličan način započinje ovu zapatističko-indiosku “kulturološku invaziju”, odnosno posjetu ili “kontrakonkvista”.
Ova je ekspedicija krenula iz Chiapasa nakon 15 dnevne karantene, uz tradicionalnu mayansku ceremoniju ispraćaja koja je održana uz tri rijeke, Uz rijeke Jatate, Tzaconeja i Colorado. Na Jukatan su stigli iz Meride 21. travnja gdje je ih je uz još stotinak pripadnika EZLN-a i stranih promatrača ugostila “Grupa Gnjevnih” (“Grupo de Indignación”). S Isla Mujeres, jedne od 11 općina države Qintana Roo isplovili su na sam Dan Chan Santa Cruz 3. svibnja kada Maye slave formiranje svoje vlastite vlade utemeljene na autnomji i samoodređenju - brodom nazvanim “La Montańa” (“Planina”) prema Kubi pa s Kube za Europu. Taj je brod inače izgrađen kao ribarica još 1903.g.i zvao se “Stahlratte”. Njemački kapetan Ludwig stavio im ga je na raspolaganje zajedno s tri člana posade. Ispračeni su s transparentima na kojima je pisalo: “Moramo spasiti svijet”, “Posadimo sjeme slobode”, “Naprijed drugovi”, “Zapata Vive !”, “Za našu borbu ne trebamo ničiju dozvolu” uz pozdrave “svima koji pate, koji su tužni i zabrinuti”. Tom prigodom održan je i tradicionalni ritual Maya uz riječi: “Sjemenje nosimo, sjemenje ostavljamo, sjemenje će proklijati”. Zapatistička delegacija koja “želi zagrliti one na europskim kontinentu koji se bore i pružaju otpor” sa sobom je ponijela poruku mayanske božice ljubavi i plodnosti IXCHEL: “Sa istoka su došli smrt i ropstvo. Neka sutra na istok doplove život i sloboda u riječima mojih kostiju i moje krvi”. Sa sobom Europi nose i četiri “cayucos-a” preko kojih pričaju vlastitu povijest (četiri tradicionalna maya-kanua čiji pramac završava likom jaguara, izdubljena u deblu, izrezbarena i ukrašena crtežima djece indigena zajednice u Chiapasu ). Subcomandante Galeano je rakao da je njihova poruka “puno više od ozlojeđenosti” ili traženja isprike zbog konkviste i kolonijalizma iz 16. stoljeća. “Escuadron 421” ne dolazi da bi bilo koga “zastrašio, vrijeđao niti bilo što tražio”. Po njemu to bi bilo samo providno iskorištavanje i “igranje s dalekom prošlošću kako bi se demagoški i licemjerno opravdali sadašnji zločini”. Ovaj prijekor ide očito na račun meksičkog predsjednika Lópeza Obradora i njegovog zahtjeva za isprikom Pape (koji se inače već ispričao) i španjolskog kralja. Dok je brod s zapatističkim Eskadronom 421 isplovljavao na obali su njihovi sunardnjaci izvodili tradcionalni ples uz molitvu i blagoslov staraca popračen riječima: “Prošlo je više od 500 godina ponižavanja i prezira ali ovdje smo”, “Neka žive naše porijeklo i naši korjeni”, “Živjelo dobro sjeme koje će biti posjano u svijetu”. Iz Caracola “Patria Nueva” Vojska Svjetskog oslobođenja (“Ejército de Liberación Mundial”) poslala im je u ime svih “indigena-caracola” poruku: “Odnesite im našu sreću, naše nade, našu slobodu ostvarenu našoom borbom, otporom i pobunom. Odnesite im također našu nadu naše cvijeće i plodove našeg rada”. Putovanje do Europe trajati će 6-8 tjedana pa se dolazak na europsko kopno planira u drugoj polovini lipnja. Zapatisti Europi nose i neke vrlo jasne političke poruke. Naime, oni ne vjeruju u mogućnost tzv “reformiranog kaptalizma”, ne vjeruju u “zeleni kapitalizam” ili u “Europian Green Deal”. Zato je, dok se brod “La Montańa” gubio na horizontu zapatistički comandante Moises novinarima izjavio: ”Podijeliti ćemo s Europom naše mišljenje kako je u pitanju sam život, kako u gradu tako i na selu i kako je vrijeme da se probudimo. Ukoliko nema života neće biti ničega (…). Moramo se borit protiv kapitalizma jer on razara majku-prirodu. (Moramo se) boriti se za nas. Činjenica je da u ovih 500 godina (majku-prirodu) nismo (još) razorili ali kapitalizam hoće. On je razara, kontaminira. Sve više i više, zato kažemo da ćemo se jednog dana raspasti…” Njihova politička poruka je jasna: Postojećem stanju moramo se radikalno suprostaviti zajedno, kao pripadnici jedinstvenog ljudskog roda bez obzira na rasne ili bilo kakve druge razlike među nama jer smo sami sebe doveli u pitanje zbog vlastite pasivnosti i toleriranja kapitalističkog eksploatatarskog, razarajućeg odnosa i nasilja nad “majkom-prrodom” a tako i nad nama samima kao “prirodnim bićima”.
Prema planu kojeg su objavili prije svog isplovljavanja - onog trenutka kada “Escadrón 421” dosegne Europu, odnosno španjolski Puerto de Vigo ( Galicija) Marijose će će kročiti na Stari Kontinent uz uzvik : “Predajte se blijedoliki hetero-patrijarhalisti koji progonite različite !” Zatim će Marijose Europu preimenovati u “Zemlju koja se ne predaje”, u “Nepokorenu Zemlju” odnosno u “Slumil K’ajxemk’op”. Ovo PUTOVANJE U SUPROTNOM SMJERU ne završava se na galicijskoj obali Španjolske. “Escadrón 421” svoju mayansku zastavu koja se vijori na jarbolu “La Montańe” (u bojama različitih tipova kukuruza: crvene, crne bijele, žute, plave i zelene) i svoje poruke namjeravaju odnijeti i proširiti dalje diljem Europe: u Njemačku, Bugarsku, Dansku, Finsku, Francusku, Grčku, Mađarsku, Italiju, Poljsku, Veliku Britaniju, Rusiju, Švedsku i Tursku. Šteta što ne dolaze i u Hrvatsku.






Oznake: jedrilica, plaža


- 15:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.04.2021., petak

ŠJORA FILE NE DA ZVIZDU PETOKRAKU


“Ma samo da ga ja najden. Da ga baranko dikod onako slučajno trefin po gradu….Ma čuće me, Boga mi moga oće ! Od gušta ću mu omar sve ča jeman za reč sasut drito posrid čunke i u oni njegov arlekinski brk “a la Hitler” kojemu se cila Rvacka smije. Pari mi se ka da je ovi momenat uteka iz nikega cirkusa !”
“Ajme meni, kolpat će Vas. Molin Vas dobrin Bogom smirite se, odma se smirite ! Koje su to ričetine ?”
“Ma ča, ma ča da se ja tot počnem smirivat ? Zarad koga ? Zarad njega možda ? E, baš neću pa neću ! I ča mi ti sad tu Boga spominješ, antikristu jedan ? Lipi se naša ko će mi poć prigovarat ! Nemoj samo da ja poludin, paš onda ti vidit Boga svoga ! Evo, sto ga kolpi dabogda kolpalo ka će on meni poć zabranjivat zvizdu petokraku. Evo mu ga na !”, završi svoju žestoku litaniju petavajuć roge u zrak moja Šjora File sva crljena ka škarpina tako da sam već pomislija da će, ako odma ne ferma, puknit ka cvrčak sad tu ovde prida mnom.
“Aaannnn….To ste Vi biće negdi čuli da Marko Skejo i oni njegovi tražidu da se zabrani zvizda petokraka. Ma to Van je oni isti koji tvrdi da je ustaški uzvik “Za dom spremni” deboto iz Raja izaša. Aaaan, zato ste se Vi tako užgali !? Ma ako je o temu rič nemojte ga previše obadavat. Pustite ga na miru. Ni on vridan Vašega jida a ni Vaših beštimji ! Molajte malo….Ostavite se šporki riči. Pa i Vaša vira Van to brani.”
“Ja jesan jedna bogobojazna žena i ka takva ću i umrit ma isto dobro znan ko su bili i ča su radili njegove ustaše. A isto tako dobro znan ko su bili i za ča su se borili partizani. E, oni su moji. Mooo-ji ! I zvizda petokraka je moja. Eto ti na ! Moooo-ja ! Neće mene nikor poć zajebavat !”
“Ma dobro, dobro….Pa znadete Vi da san ja na Vašoj strani !”
“Ne begenaji mi sad tot a moju viru ti pusti na miru. Znan ja da oti Skejo ni vridan ničesa, pa ni moga bisa. To je oni ča stalno veliča Pavelića, ustašiju i pizdi okolo da je Jasenovac bija ka nikakva bolnica, ča li…a onda još bleji da su izdajnici uništili njegovu NDH ?”
“Je, to je taj !”
“Ma koji izdajnici ? O-slo-bo-ti-te-lji ! Spasitelji naši su je uništili i to su crljenon zvizdon na svojin kapan ! I neka su ! Da su bar i prije ! Pa da neću onda poludit kad čujen te njegove baljezgarije ? Pogledaj me dobro : Ma ovin bi ga svojin prstiman cilega mogla šamaštrat i svega ga učinit u prašinu, u papar satrat…Ma samo da ga makar na po minute dikod trefin. Ne bi mi tribalo višje. A ne, ne. Ovega mi Boga, ne bi !”, sva se zajapuri i razmaše svojim košćatim krakatim staračkim rukama moja dobra susida.
“Ali ja se Vama čudin ča se Vi njemu čudite. On bar uvik piva istu pismu. Ka papagalo ponavja uvik isto. On je otvoreno za ustaše i to je to. Barem ne glumata da je ništo drugo ka ča to čine oni šotokucini koji sve to toleriradu. Uostalom on je zapovida bojnom koja se zvala po ustaškom zločincu. On je za njega heroj. Za Skeju su partizani izdajnici i zločinci i on to ne krije. Pa naravski da je onda i protiv crljene zvizde petokrake. A ča bi drugo i moga ? Ona je za njega isto ka i križ za Đavla ili glogov kolac za vampira. I to je to. Baranko je kod njega sve jasno ka dan. Ono ča mene infotaje, draga moja Šjora File, je to ča je sve to moguće u zemji Rvackoj u čijen Ustavu piše da je naš temelj antifašistička borba i ZAVNOH a ne ustašija i njena zločinačka sluganska kvazidržava. Sve nan se to dešava u našoj lipoj zemji koja se po svitu prigodičarski puše i fali svojin partizanima i antifašistima a doma jin ruši spomenike, daje imena ulican svojih gradovi po imenima ustaških zločinaca i pušta da rulja bez problema arlauće: “Za Dom Spremni” ! Sve se to dešava u zemji koja je članica Europske Unije . A ta se Unija i demokracija u njoj baziradu baš na tradiciji antifašizma i na pobidi svitske antifašističke koalicije čiji dil je bila naša partizanska vojska skupa su crvenon zvizdon na svojin kapaman, a ne ustašija. Ustaše se bile na suprotnoj, na onoj fašističkoj strani koju je ujedinjeni slobodarski svit pobidija. To je meni Šjora File nerazumljivo i tu je po meni problem a ne u Marku Skeji koji gušta Boga svoga u ovon našem političkom cirkusu koji vriđa zdravu pamet svakog normalnog čovika i cilega uljuđenog svita. Ako je taki frajer nek kuša u Njemačku poč na ulici vikat Sieg Heil pa će vidit kako demokratska evropska država reagira na take fašističke provokacije. Pržunom, eto kako, pržunom i kaznama !”
“Jebe se meni za Njemašku !”, odbrusi mi isti sekund Šjora File. “Ja živin u Rvackoj i u njoj se tribadu raščistit ote stvari…Joli ovo dovedimo u red i postanimo napokon normalna evropska država joli pošteno priznajmo da mi nismo za Evropsku Uniju i za njezinu demokraciju vengo da smo mi niki zaostali balkanski barbari koji jemadu svoja vlastita pravila i da nas zato triba istirat iz civiliziranog dila Evrpe jerbo ne prihvaćamo njezine osnovne vridnosti. I to ča prije to boje !”
“Eto, Vi bi nas omar pošli izbacivat !”
“A nego ča ! Ne more se istovremeno sidit na dvi katrige ka ća se ne more niti bit samo malo noseć . U nikin stvariman je vako ili nako. Nima treće ! Nema između. Ne more se jedan put na godinu ritualno odit u Jasenovac i “per la finta” davat počast žrtvama zločina ustaških koljača a u isto vrime dozvoljavat ustaški pozdrav “Za dom spremni” ! Ne mo-že ! Joli jesmo joli nismo ta Evropa o kojoj naši političari svaki dan tako uprazno tupe, palamude i ispijadu nan i kljucadu mozak a najviše baš o tin njezinin tobožnjim vridnostima ! E pa ako već nismo ili nikako ne moremo postat ta Evropa jer njezina pravila za nas ne važidu, jer smo divji, e pa onda mrš vanka iz nje ! Odma ! Da višje ne smetamo jedni drugiman. Ni oni nama a ni mi njima. I basta ! To bi po meni bilo najpoštenije. Eto tako ti ja mislim, Marinko moj…”, polako se ugasi i ka da se nekako snuždi moja Šjora File.
“Eto vidite da nije problem u Skeji vengo u državi kojoj ne smeta sve to ča on radi i govori.”
“Da izviniš, nije govno nego se pas posra!”, ljutito podviknu ona. “Pa ka da je država nešto drugo od judi koji žividu u njoj. Kakva država takvi judi i obratno !”
“E, sad ste pritirali. Pa jema nas puno koji smo protiv tega ča Skejo i takvi ka ča je i on govoridu !”
“Je, ma smo ostali na tuku ! Ništa se ne minja, sinko moj. Ma nemoj mi višje ništa govorit. Uostalon, pisalo je u foje da je oti Skejo toko bija zajubjen u svoju Rvacku da joj je 2012. godine osta dužan 12 mijuni kun poreza. Valjda od svojih pustih poduzeća… Znan samo da se sva nikako lipo zovedu ka ča je, ajmo reč, “Za dom” i slišno. Uvik jedno te isto s takin judiman. Kad je u pitanju izbor izmeju jubavi prima domovini i jubavi prima lovi čini mi se da kod jedne posebne vrste domojubi uvik nikako na kraju privagne jubav prima pinezima ! Jer to je taka vrsta jubavi ! Tu se ništa ne more,e ! Ka kad su se i našega Splita bili odrekli zarad vlastite koristi. E, to je takva jubav ! A ima tega još. Tako je naš meštar Skejo 2015. godine čak bija uvatija godinu dan pržuna uvjetno zbog gospodarskog kriminala u svojoj Rvackoj jerbo je navodno, kako je pisala “Slobodna”, izvuka mijune kun iz firme privarivši nike svoje partnere iz Australije…Ajme majko moja ! Ne znan ja bidna vako stara i neuka je li se to možda zove pljačka vlastite domovine ili je i to nika posebna vrsta jubav prima svojoj domovni ? A more bit da ja ništa ne razumin ! Ajme majko, još će na kraju bidan čovik puknit od tega svoga pustega domojubja i toke spremnosti i jubavi za svoj vlastiti dom !”
“Naravska stvar da svaki oni koji veliča ustašiju, odnosno izdajnike koji su se odrekli Splita, Dalmacije, dalmatinskih otoka, Istre, Međimurja…a sve zato da bi se dočepali bokun sluganske vlasti ne more bit nikakav domojub. Tu se mi slažemo Šjora File. I zbilja je najluđe od svega da se u partizanskon Splitu u kojemu su se ustaše mogle zbrojit na prste jedne jedine ruke i kojega su te iste izdajničke spodobe poklonile Krajevini Italiji, najdu danas oni koji ćedu poć velićat i falit ote šporkaćune. A ča se zvizde tiče, sudovi Europske Unije već su prisudili da je zvizda izraz, simbol radniškog pokreta i slobodarstva i nikakvi Marko Skejo, skupa sa svojon politiškom bratijom, ne more je ukinit. Poblem je u temu ča kod nas još nisu ukinuti ustaški simboli vengo ji se još pušta da se na mala vrata provlaće u naš javni život i to svakodnevno. U temu je problem Šjora File.”
“Je, je….sve si ti to lipo meni reka, mišu moj. Nego isto bi ja volila intrat dikod na ulici po Splitu tega brkatega crnega manekena Skeju. Da su slučajno njegovi a ne partizani pobidili Hajduk bi sad igra u talijansku a ne u rvacku nogometnu ligu ! Pitala bi ga ja je li on za talijanski joli za rvacki Split ? Nima šta, lipi domoljubi ! Ma samo da mi ga je trefit. Čuja bi on svoju pištulu od jedne stare žene ka ča san ja i to kakvu pištulu. Viruj mi da je nikad ne bi zaudobija ! Ne znan ja kakve je i je li on uopće završija ikakve skule ali mu potla mojega lekcijuna niti jedna višje ne bi ni tribala. Kunen ti se u to Marinko moj, kunen ti se svime na ovemu svitu !”





Oznake: jedro, veslo


- 10:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.04.2021., utorak

MIGUEL ENRÍQUEZ ESPINOSA


Dva su liječnika na sudbonosan način obilježila povijest Čilea i suvremene čileanske ljevice. Jedan od njih je bio dr Salvador Allende a drugi je bio manje poznati ali ne i manje važan dr Miguel Enríquez Espinoza. I Allende i Enríquez bili su vođe čileanske ljevice ali njenih različitih političkih krila i koncepcija. Allende je bio najpoznatiji predstavnik Socijalističke Partije Čilea ( Partido Socialista de Chile ), karizmatični simbol i predstavnik struje koja je zagovarala parlamentarni načini dolaska ljevice na vlast. On je postao prvi demokratski izabrani socijalistički predsjednik na latinskoameričkom kontinentu. Bio je predsjednik Čileanske Republike ( i čelnik lijeve koalicione vlade Narodnog Jedinstva - Unidad Popular ) između 3. 11. 1970.g. do 11. 09. 1973.g. kada (inače tradicionalno apolitična čileanska vojska) pod direktnim sponzorstvom i dirigentskom palicom Bijele Kuće i američkog predsjednika Nixona, izvršava vojno-fašistički puč kojeg predvodi general Augusto Pinochet. Tako je silom srušena Allendeova demokratski izabrana vlada. Nakon vojnog udara uslijedio je teror.
S druge strane, dr Miguel Enríquez je bio Generalni Sekretar Pokreta Revolucionarne Ljevice - MIR ( Movimiento de Izquierda Revolucionaria ), jedne od najradikalnijih ali zasigurno i najutjecajnijnijih opcija čileanske lijevice. I jedan i drugi postati će žrtve Pinochetove diktature ali i najpoznatiji simboli borbe protiv takve čileanske stvarnosti koja je bila određena dokidanjem demokracije i nasilnog instaliranja kombinacije krvave političke diktature i liberalnog ekonomskog koncepta po receptima Freedmanove “Chicago school of Economics”. Upravo će Enríquez postati trajna inspiracija mladima a posebno studentima u suprostavljanju takvom konceptu društva. Sve je to na spektakularan način kulminiralo lani kada je došlo do izlijevanja masovnog nezadovlsjtva građana na ulicama najvećih čileanskoh gradova što je dovelo do radikalnih promjena čileanske društvene zbilje i ustrojstva zajednice.
Ovih se dana navršilo 77 godina od rođenja dr Miguela Enríqueza. Taj liječnik, političar, revolucionar i osnivač MIR-a rođen je 27. ožujka 1944. godine u Talcahuanu, gradu na jugu Čilea. Bio je sin liječnika Edgarda Enríqueza, budućeg rektora Universidad de Concepción i ministra obrazovanja u Allendeovoj vladi. Još za svojih srednješkolskih dana u Concepciónu sprijateljio se i napravio svoje prve političke korake s budućim osnivačima MIR-a Lucianom Cruzom, Marcelom Ferradaom i Bautistom van Schouwenom. Medicinski fakultet upisao je 1961. godine na kojem diplomira s “summa cum laude”. U to vrijeme se priključuje “Federación Juvenil Socialista” ( Federaciji Socijalističke Mladeži ) ali se nakon dvije godine , tragajući za radikalnijim političkim opcijama, sve više udaljava od Socjalističke Partije (PS). Zajedno sa svojim prijateljima pridružuje se Marksističkoj Revoluconarnoj Avangardi (“La Vanguardia Revolucionaria Marxista”). Ta organizacija je u stvari bila konglomerat različitih lijevih struja u rasponu od “Trockističke Sveučilišne Mladeži” pa sve do “promaoista” i “guevarista”.
Sve ove revolucionarne struje povezivalo je to to što su dovodile u pitanje svrhovitost daljnjeg insituconalnog djelovanja čileanske ljevice koju su tradicioalno predstavljale “Socijalistička Partija” (PS) i “Komunistička Partija” (PC). Radilo se o vrlo šarolikoj grupi mladih ljudi koji su dolazli iz različitih slojeva čileanskog društva ali koje je povezivala zajednička spremnost da se pređe s teorije na konkretnu, neposrednu političku akciju. Bez obzira na svoje različio podrijetlo svi su oni bili spremni da raskinu s tradicionalnim parlamentarnom, tradicionalnom ljevicom i birokratiziranim sindikalnim sektorom. Na tim se temeljima 15. kolovoza 1965. godine osniva “Pokret Revolucionarne Ljevice “ ( MIR ). Taj se pokret zasnivao na tzv “kreativnom”, “bujnom” marksizmu-lenjinizmu obogačenom iskustvima “uspješnih revolucija” poput vjetnamske i kubanske. Zagovaraju radikalan raskid sa “svim bivšim”. Bezgranično vjeruju u izvornu “moć naroda” i njegovu sposobnost da mijenja društvo mimo “svijeta institucija” pošto one, po njima, samo perpetuiraju stanje “puzajućih društvenih promjena”. Umjesto puzanja oni zagovaraju galop ! U svojoj dvadesetitrećoj godini Mguel Enríquez postaje Generalni Sekretar MIR-a. Na 3. Kongresu MIR-a 1967.g. iznosi tezu o nužnosti transformiranja pokreta u čvrsto organiziranu “revolucionarnu partiju novog tipa”. Odlučno djelovanje MIR-a ostavlja jak dojam na mlade pa se posebno šire među studentiima, radnicima ali i u ruralnim sredinama. Zagovaraju radikalnu, beskompromisnu socijalističku revoluciju koja će odlučno raskinuti s postojećim stanjem. Zboog toga će vrlo brzo dobiti i svog žestokog neprijatelja u demokršćanskoj vladi Eduarda Freia ( 1960 - 1970 ). Za njih “narodna moć” nije samo sredstvo putem kojeg će izvršiti preokret nego je ona ujedno i vrhovni cilj revolucije. Enríquez i njegovi prijatelji su žestoki internacionalisti ali su istovremeno po svom temeljnom uvjerenju “latinoamerikaci” koji stalno ističu Cheovu tezu kako svaki revolucinar mora najprije izvršiti “svoju vlastitu revoluciju” što za njih znači da u njihovom fokusu prije svega mora biti čileanska revolucija koja će imati jak “latino naglasak”.
Nakon pobjede Allendea i formiranja koalicione vlade “Narodnog Jedinstva” (Unidad Popular) 1970.g. “Pokret Revolucionarne Ljevice” (MIR), uz svu svoju kritičnost, daje punu podršku tek formiranojj lijevoj vladi zadržavajući svoj značajan utjecaj na one slojeve koji u sebi akumuliraju snažnu društvenu i revolucionarnu snagu. Prije svega se to odnosilo na studente ( koji su njihova najsnažnija komponenta ), zatim radnike, seljake kao i na žitelje onih sredina u kojima je postojala najveća koncentracija nezadovoljstva. Orijentiraju se na organiziranje tzv “frontova masa“ (“Frentes de Masas”) preko koji rezvijaju i promiću svoju politiku. Tako nastaju “Pokret Revolucionarnog Stanovništva” (“Movimiento de Pobladores Revolucionaros - MPR”), “Pokret Revolucionarnih Seljaka” (“Movimiento de Campesinos” - MCR”), “Pokret Revolucionarnih Radnika” (“Frente de Trabajadores Revolucionarios” - FTR) a sredinom 1971.g. osnivaju “Cordones Industriales” (“Industrijske Kordone”) koji postaju možda najznačajnija organizacija koja se pojavila u kontekstu djelovanja ljevice u vrijeme vladavine vlade “Narodnog Jedinstva” u Čileu. Enríquez i MIR kao predstavnici “mlade generacije” ljevice a za razliku od “stare generacije” čileanske tradicionalne ljevice - u potpunosti prihvaćaju nasilje i oslanjanje na narodni spontanitet kao metodu djelovanja.
Tako MIR, u trenutku kada u Čileu 1972.g. dolazi do tzv “štrajka gazda” odgovara formiranjem “Komunalnih Komandi” (“Los Comados Comunales”), komunalnog koordiniranja i stvaranjem “komiteta” na terenu kao oblika narode organizaranosti. Cilj im je savez svih ugroženih slojeva (klasa) i direktno sučeljavanje s efektima “štrajka gazda” (“paro patronal”) kojemu je glavni cillj bio paraliziranje kompletnog društva (od transporta pa do distribucije hrane). Zato “Komunalne Komande” preuzimaju na sebe oraniziranje transporta, svih osnovnih dobara a posebno hrane. Za te potrebe osnivaju “Juntas de Abastecimiento y Control de Precios” - JAP (“Vijeća za Opskrbu i Kontrolu Cijena”) što znači da se uvodi “autoadministracija” ili specifičan čileanski oblik samouprave naroda koji sam preuzima opskrbu i kontrolu što se uklapa u širi koncept Allendeovog “čilenskog puta u socjalizam”. Buja narodni spontanitet. Stvaraju se Narodne Skupšine (“Asamblea Popular”), Radničke Koordinacijske Komande (“Comando Coordinador de los Trabajadores”) i drugi oblici samoorganiziranja.
Nasuprot njima organiziraju se različiti sektori desnice predvođeni malim i srednjim poduzetnicima pokušavajući općim “štrajkom gazda” ( posebno paraliziranjem transporta ) izazvati kolaps i dezinegraciju društva koja bi izazvala široko nezadovoljstvo, revolt i rušenje Allendeove vlade. MIR odmah reagira. “Cordones Industriales” preuzimaju na sebe organiziranje eksperimentalnog modela grupiranja različitih poduzeća po teritorijalnom principu. U tim poduzećima radnici preuzimaju kontrolu. Cilj je: nastavak proizvodnje, preskakanje svih posrednika između njih i naroda, pružanje efikasnog otpora frontu sabotaže i organiziranje direktne opskrbe naroda. Oni ne čekaju dnošenje nikakvih vladinih zakona nego stupaju u akciju odmah smatrajući da su birokratizirane instituconalne strukture jedan od glavnih problema društva. Zato se više ne uzdaju u institucije nego u samoorganizaciju baze i u direktnu akciju. “Štrajk gazda” propada nakon mjesec dana a MIR, osnažen ovim uspjehom, kreće u drugu fazu svoje borbe koja je za cilj imala prelazak tvornica u društveno vlasništvo (“Área de Propriedad Social” - APS) a zatim i uvođenje svojevrsnog su-upravljanja (“congestión”) u sferu rada.
Allendeova vlada zagovarala je kreiranje “nove ekonomije” čiji bi temelj bilo društveno vlasništvo (APS) ali u koegzistenciji s “Mješovitim vlasništvom” (“Área de Propriedad Mixta”) kao i privatnim sektorom. Nije za eksproprijaciju poduzeća u strateškom sektoru nego za nacionalizaciju obeštećenjem, otkupninom ili naknadom. Problem vlade “Narodnog jedinstva” je u tome što su se “Cordones Industriales” uspostavili i širili u srednjim i malim poduzetničkim sredinama (čime je obuhvaćena ogromna većina čileanskih radnika) a to nije postojalo u vladinom programu. Dakle, najborbeniji i najdinamičniji sektori radnika i naroda u Čileu grade konceppt “socialismo desde abayo” - “socjalizma odozdo”, stimulirajući i stvarajući pri tom najrazličitije forme “narodne vlasti”. Tradicionalni radnički pokret oličen u “Jedinstvenoj Radničkoj Centrali” (“Central Única de Trabahadores”) se pokazao sterilnim, nesposobnim i nekorespodentnim dramatičnom povijesnom momentu kojeg je u tom trenutku živio Čile. Nasuprot njima stajali su fleksibln oblici samoorganiziranja i novi lijevi pokreti i organizacije koje je karaterizirala mladost i beskompromisnost njenih članova koji se organiziraju kako po teritorijalnim tako i po proizvodnim i po profesionalnim principima.
“Revoluconarni” i “reformistički” dio čileanske ljevice tu su se razišli ali nikada nisu prestali biti na istoj strani u sukobu s desnicom. “Revolucionare” čini konglomerat organizacija od MIR-a pa sve do “Čileanske Kršćanske Ljevice” (“Izquierda Cristiana de Chile”) čiji je slogan “Avanzar sin Transar” (“Naprijed bez kopromisa”) a u jezgri “reformista” su socijalisti i komunisti čija je parola “Consolidar para Avanzar” (“Konslidirani Naprijed”) a koji se zalažu za etapno ostvarivanje revolucije. Usprkos svemu svi oni kao i “cordonesi” nikada nisu prestali podržavati Allendeovu vladu.
Par dana prije nego što je čileanska vojska na čelu s Pinochetom izvršila državni udar “cordonesi” šalju Salvadoru Allendeu “Otvoreno pismo” u kojem mu kažu: “Upozoravamo te druže (…) da češ biti odgovoran za uvođenje zemlje, ne u građanski rat jer je on već u punom zamahu, nego u planirani hladnokrvni masakr nad najsvjesnijom i najorganiziranijom latinskoameričkom radničkom klasom.” Kada 11.09.1973.g. dolazi do profašističkog državnog udara Miguel Enríquez nudi Allendeu da ga njegovi borci izvedu iz predsjedničke palače Moncade “na sigurno” ali Allende je već odlučio da se žrtvuje pa Enríquezu samo šalje kratku poruku; “Sada je red na tebe Miguel !” Ostalo je poznato. Dolazi do strašnog, krvavog obračuna desnice s čileanskom ljevicom i mnogi njeni pripadnici su ubijeni ili odlaze u egzil. Enríquez šalje poruku svojim članovima: “El MIR no se asila” (“Za MIR nema bijega”) jer za njega je odlazak u egzil značio dezertiranje a “Strah od represije ne može to opravdati. Povjesno dezerterstvo bilo bi osuđeno zauvijek”, zaključuje on.
Miguel Enríquez ubijen je nakon godinu dana, 5. listopada 1974.g. s deset metaka i oružjem u rukama nakon dvosatnog otpora kojeg je pružao zajedno sa svojim drugovima braneći se u kući u kvartu San Miguel, Calle Santa Fe 725 u južnom dijelu Santiago de Chilea nakon akcije Pinochetove tajne policije DINA (“Dirección de Inteligencia Nacional”). Njegovo skrovište i kompletnu mrežu MIR-a izdala je, nakon brutalnog mučenja, čelnica MIR-a u Concepciónu Marcie Merina (“Flaca Alejandra”) .
U istoj akciji tajne policije u kojoj je ubijen Genarlni Sekretar MIR-a teško je ranjena i uhapšena Carmen Castillo koja je u tom trenutku bila u 8. mjesecu trudnoće s Enríquezom. Nakon mučenja u zatvoru dijete dmah nakon poroda umire a Carmen, inače poznata književnica i sineastkinja, uspijeva dobiti azil u Francuskoj. Ona se 1994.g. vratila u Čile gdje snima mitski dokumentarni film o fenomenu izdaje u kojem “krtica” Marcie Merina javno moli oprost i priča svu tragediju koju je i ona, na svoj način, proživjela ali i epsku veličinu jedne generacije čileanske mladosti koja je na sudbonosan način odredila budućnost svoje zemlje koju Čile baš ovih dana proživljava na ulicama svojih najvećih gradova. Film se zove “La Flaca Alejandra” (“Vitka Alejandra”).






Oznake: palma, Sunce


- 10:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

25.11.2020., srijeda

NIXON - PINOCHETOV PUČ


Nedjelja, 25. listopada 2020. godine ostaviti će neizbrisiv trag u čileanskoj ustavnoj povijesti. Naroodni bunt koji je buknuo 19. 10. 2019. g. kulminirao je godinu dana kasnije narodnim plebiscitom koji je odobrio ( 78% ZA i 22% PROTIV ) sazivanja Paritetne Konstitutivne Konvencije koja će konačno staviti kraj na čileanski Ustav iz 1980.g. Taj je Ustav bio okosnica kompletnog života Čilea posljednjih 40. godina. Riječ je o nametnutom, antidemokratskom ustavu koji je generirao ogromne socijalne razlike i cementirao neliberalni model države a donesen je pod direktnim nadzorom Vojne Hunte na čelu s generalom Augustom Pinochetom.
A sve je počelo u listopadu 2019.g. s najavom vlade Sebastiana Pińere naizgled beznačajnog poskupljenja karte za metro u iznosu od 30 čileanskih pesosa ( 3,8 centi USA dolara ). Vladajuće strukture nisu mogle ni sanjati koliko će snažno ogorčenja naroda ta odluka izazvati. Nezadovooljstvo, predvođeno mladima izlilo se ulicama Santiaga i drugih gradova. Prema podacima Nacionalnog Instituta za Ljudska Prava ( INDH ) između 18. 10. 2019.g. pa do 31. 03. 2020.g. “državni agenti” ubili su 34 građana a njih 460 je teško ozlijeđeno. Policija iznosi podatak o 544 napadnutih policijskih postaja i 4 817 ozlijeđenih pripadnika snaga sigurnosti. Na ulice Santiaga na Plaza Italia okuplja se 1,2 mlijun ljudi. Svjetske agencije javljaju: “Čile se probudio” ! Dolazi do masovnih socijalnih prosvjeda. Pińerina vlada pvlači svoju najavlju poskupljenja ali već je sve prekasno. Narodno nezadovoljstvo više se ne da zaustaviti.
ALLENDE
A sve je počelo davno, još 4. studenog 1970.g. kada dr Salvador Alende, na čelu koalicije Narodnog Jedinstva ( “Unidad Popular” ) koju je činilo devet političkih stranaka ljevice preuzima funkciju predsjednika Čilea i tako postaje prvi socijalistički mandatar u povijesti koji je izabran demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima.
Danas znamo kako su taj umjereni socijalista, kao i cijeli njegov projekt i prije nego što je Allende osvojio vlast bili osuđeni na smrt i krvavo gušenje od strane onih koji su uvijek sve svoje imperijalne pretenzije licemjerno zaogrtali plaštem tobožnje obrane temelja ljudske slobode i demokracije. Pokazati će se kako je Čile postao poligon za eksperimentalno ( krvavo ) instaliranje ultraliberalnog koncepta društva ( model koji se danas potpuno slomio ) po instrukcijama čikaške eknomske škole a pod direktnim patronatom tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona i njegovog glavnog savjetnika Henryja Kissingera. Postati će jasno kako politička diktatura i ultraliberalna “magična ruka slobodnog tržišta” - kao temelj “demokratskog koncepta” ultrakonzervativaca - funkcioniraju zajedno, u simbiozi. Bile je to praskozorje rađanja reaginizma i tacherizma kao dominantnih modela suvremenog kapitalizma, sve do danas.
NIXON UDARA !
“National Security Archiv” je 3. 09. 2020. objavio prve transkripte deklasificiranih dokumenata, odnosno snimki razgovora iz Bijele Kuće između predsjednika Richarda Nixona i njegovog savjetnika za sigurnost, budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir ( i to baš 1973. Godine ), fatanog dr Henry Kissingera. Iz tih dokumenata jasno se vidi kako je građena strategija destabilizacije a zatim i organiziranja krvavog vojnog puča i rušenja legalne čileanske vlade na čelu sa Salvadorom Allendeom. “Nacional Security Archiv” 22. 10. 2020. objavljuje tekst “The CIA and Chile: Anatomy of an Assassionation” a 3.11. 2020.g. tekst “Allende and Chile: “Bring him Down”. U tom Nixonovom: “Srušite ga !” koncentrirana je suština kompletnog američkog načina razumijevanja demokracije na područjima koje oni smatraju svojim interesnim zonama iako se radi o tuđim, potpuno suverenim državama.
Ono što smo svi već znali sada je potkrijepljeno dokumentima koji dokazuju da je točno prije 50 godina tadašnji američki predsjednik Nixon direktno naredio akciju pokušaja sprječavanja Allendea da pobijedi na čileanskim izborima 1970. godine a ukoliko, unatoč svemu, u tome uspije da ga se nasilno svrgne s vlasti. Napokon je objelodanjeno kako je američka priča o zaštiti demokracije bila gola tlapnja iza koje su se krili najprizemnji imperijalni antidemokratski interesi i pretenzije na tuđu slobodu i nametanje nedemokratskih pa čak i profašističkih sluganskih političkih režima.
Prvo se pokušao izvršiti pritisak na dotadašnjeg demokršćanskog predsjednika Čilea Eduarda Freia ( 1964 - 1970 ) da on pučem preuzme vlast što on, kao častan čovjek, odbija. Zbog toga će 1982. godine “morati umrijeti” nakon bezopasne operacije hernie. Jedan telegram američkog veleposlanstva u Santiagu od 11.12.2009.g. kojeg je objavio WkiLeaks ukazuje na urotu i umješanost liječnika u smrt Eduarda Freia. Oni su odstranili sve organe i svu tekućinu iz njegovog tijela preko kojih se moglo dokazati trovanje. Na žalost, sličnu će sudbinu doživjeti i Pabo Neruda jer nije se “umiralo” nepoćudne jedino u Staljinovim bolnicama.
SVE JE POČELO U OVALNOM UREDU BIJELE KUĆE
Na dvadesetminutnom sastanku koji se održao između 15.25 i 15.45 sati u Ovalnom uredu Bijele Kuće 15.09.1970.g. američki predsjednik Richard Nixon nalaže da CIA počme pripreme za izvođenje državnog udara u Čileu. Prema zabilješkama Richarda Helmsa , direktora CIA, Nixon je eksplicitno naredio da se poduzme sve kako bi se upravo izabrani predsjednik Čilea dr Salvador Allende ( izabran 3.09.1970. ) spriječio da u studenom 1970.g. preuzme svoj mandat, odnosno da se odmah krene u “stvaranje uvjeta za njegvo rušenje” ukoliko uspije preuzeti svoj mandate “bez obzira na sve rizike koje to pretpostavlja”. Prema Helmsu Nixon je tražio da on “ovome posveti svo svoje vrijeme” i da u tu svrhu upotrijebi “najbolje ljude s kojima raspolažemo” dodajući da treba uraditi sve kako bi se postiglo “da čileanska ekonomija vrišti”. Kakva je razlika između ovakve i današnje američke politike prema Kubi, Venezueli…itd ? Ama baš nikakva ! Još 1975.g. je u sklopu velike istrage američkog Senata o prikrivenim akcijama CIA-e u Čileu i drugim zemljama ovaj dokument bio deklasificiran ali je tek sada Arhiv Nacionalne Sigurnosti objavio selekciju tih dokumenata koji razotkrivaju genezu ove Nixonove akcije kao i posljedice koje su time izazvane. Iz ovog dokumenta o sastanku u Ovalnom uredu Bijele Kuće vidlljivo je da su sastanku još prisustvovali Hemry Kissinger i tadašnji glavni tužitelj John Mitchell i kako su i oni suučesnici planiranja državnog udara u Čileu koji će rezultirati dovođenjem generala Pinocheta na vlast.
Već u krajem srpnja 1970.g. Nixon traži “hitnu reviziju” američkih nteresa i opcija u Čileu. Ta je revizija završena krajem kolovoza neposredno uoči održavanja čileanskih izbora. Ona je poznata kao “Memorandum 97. Studija Nacionane Sigurnosti” a u sebi je imala jedan aneks naslovljen: “Krajnja opcija. Srušiti Allendea” u kojem su iznesene pojedinosti o prednostima i manama vojnog puča kao “rješenja” ukolko Allende bude izabran. Zamjenik državnog sekretara John Crimmins šelje telegram veleposlaniku Edwardu M. Korryju “samo za njegove oči” u kojem ga moli za mišljenje o izgledima da “vojska i policija spriječe Allendea da preuzme vlast”. Korry 11. kolovoza šalje odgovor na 13 stranica o potencijalnim liderima i izgledima vojnog udara. Allende pobjeđuje i samo par dana nakon toga ( 8.09.1070 ) sastaje se tzv “Komitet 40” koji nadgleda prikrivene akcije i razmatra se situacija u Čileu. Komitetom predsjedava Kissinger. Korry šalje novi telegram u kojem tvrdi kako čileanska vojska “neće djelovati kako bi spriječila Allendea da preuzme vlast osim u malo vjerojatnoj situaciji da dođe do nacionalnog kaosa i općeg nasilja”. Po Korryju čileanska vojska već zna da ima “naš blagoslov za bilo koji ozbljan potez protiv Allendea”. Po njemu sve ovisi o volji Eduarda Freia da li da se stavi na čelo svega, da poništi izbore, preuzme vlast i imenuje jedan vojni kabinet ( umjesto vlade ) dok se ne stvore uvjeti za održavanje novih izbora. Sada amerikanci vrše strašan pritisak na Freia da se prihvati te uloge. CIA šalje specijalnog agenta Georgea Donahuea u Santiago koji nudi Freiu dvostruko veći tajni fond od onog kojim je raspolagao na izborima 1964.g. Čak Freiu nude da će mu, u slučaju propasti ove akcije, financirati odlazak i život izvan Čilea. Frei sve to odbija i CIA rezignirano zaključuje kako se s njim ne može računati “kao izdajnikom vlastite zemlje”.
Druga opcija je nazvana “Formula Kaos” koja predviđa “stvaranje pučističke atmosfere” koja bi služila kao opravdanje za nasilno preuzimanje vlasti. Šest dana prije Nixonovog naređenja da se izvrši vojni puč - William Broe, šef CIA za Zapadnu Sferu, naredio je šefu CIA podružnice u Santiagu Henryju Hecksheru da započme “operativnu zadaću uspostavljanja direktnih kontakata s čileanskom vojskom i ( onima ) koji bi se mogli iskoristiti za poticanje puča ako se donese odluka o njegovom izvođenju”. Nekoliko dana poslije ( 15.09.1970 ) Nixon izdaje zapovjed da CIA započme davati instrukcije za “stvaranje pučističke klime” preko otvaranja “ekonomskog”, “političkog” i “psihološkog” rata. Tada se šef CIA u Santiagu suprostavlja ovim “instrukcijama” smatrajući ih nerealnim. Nije bio sam u takvoj procjeni. Pridružio mu se dobar dio CIA funkcionera kao i američko veleposlanstvo u Čileu. Odjel Ministarstva Vanjskih Poslova zadužen za Latinsku Ameriku formalno se protivi aneksu “Memoranduma 97” smatrajući kako bi “izlaganje neuspjelom puču bilo plaćeno previsokom cijenom za naše odnose s Čileom, u hemisferi i u cijelom svijetu”. Oni smatraju da “čak da puč i uspije” izlaganje Amerike bi izazvalo slične “posljedice u cijelom ovom području”. U privatnom telegram Kissingeru veleposlanik Korry upozorava da “ne trebamo srljati u rizik da dobijemo jedan novi Zaljev Svinja”. Kissingeru se čak suprostavljaju i njegovi glavni savjetnici poput Winstona Lorda koji 14.09.1970. šalje memorandum u kojem piše da bi intervencija u Čileu “kompletno potkopala našu politiku u Vijetnamu” u kojem se Amerka traži slobodne, demokratske izbore “i samoodređenje naroda Južnog Vijetnama bez ikakvog uplitanja izvana”. Drugi Kissingerov savjetnik, Viron Vaky upozorava dijaboličnog doktora Henryja, budućeg dobitnika Nobelove nagrade za mir, kako bi američka intervencija u Čileu mogla dovesti do “općeg nasilja, uključujući ustanak u Čileu”. On se pita hoće li zaista Allendeova vlada predstavljati veće zlo od njenog nedemokratskog svrgavanja pučem “kojeg predvodi Amerika” ? On dodaje : “Ono što predlažemo je evidentno nasilje nad našim vlastitim političkim principima i vrijednostima”. Retorički se pita istovremeno dajući i odgovor: “Je li Allende zaista smrtna opasnos za Sjedinjene Države ? To je zaista teško argumentirati”.
EPILOG
Henry Kissinger ( zajedno s direktorom CIA Helmsom koji u potpunosti podržava rušenje Allendea pučem po bilo koju cijenu ) odbija sve ove argumente i izostavlja ih iz svog izvještaja predsjedniku Nixonu. Zanimljivo je da Nixonova odluka o izvođenju puča koincidira s prisustvom Augustina Edwardsa, vlasnika navećeg čileanskog dnevnog lista “El Mercurio”, u Washingtonu. Edwards je bio glavni agent CIA-e u Čileu početkom 70-tih godina. Edwards se 14.09.1970.g. sastaje s glavnim državnim tužiteljem Johnom Mitchelom a zatim i s direktorom CIA Richardom Helmsom. Razgovaraju o mogućim vođama puča. CIA se zatim usredotočuje na dostavu oružja, osiguravanje fiancijskih fondova uključujući i police životnog osiguranja čileanskom časnicima koji su pristali na suradnju. Na zapovjednika čileanske vojske generala René Schneidera, koji se suprostavio pučističkim elemntima u vojsci, 22.10.1970.g. izvršen je atentat. Akcija organizranja puča otegla se tri godine dok ga vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom a pod direktnom američkom dirigentskom palicom, napokon nije izvršila 11,09.1973.g.
Pinochetov puč , Nixonovo rušenje predsjednika Alledea i njegove legalne, demokratske vlade u Čileu imalo je svoju cijenu. Taj teroristiki akt čileanski narod platio je s 40 000 žrtava ( prema: Instituto Nacional de Derechos Humanos ) od čega ih je više od 3 000 ubijeno ili “nestalo”. U jednom drugom terorističkom aktu koji će na američkom tlu izvesti “Al Quaeda”, na isti datum ali 28 godina poslije vojnog puča u Čileu , 11.rujna 2001.g. kada su srušeni njujorški “The Twin Towers” - poginuti će 2 996 nevinih američkih građana. Svaki terorizam je isti ali je najgori onaj terorizam iza kojega stoji Država sa svojim kompletnim aparatom represije pa ma čija ona bila i ma kako se ona zvala. Svi teroristi moraju biti i jesu izvan zakona a posebno onog najvišeg, “ljudskog zakona”. Zato i je najgore kada iza terorizma stanu i potiču ga oni koji te zakone donose i koji bi ih trebali štititi a ne kršiti i to ponekad na najbrutalniji mogući način istovremeno se zaklinjući u demoraciju i u “svete ciljeve” obrane njenih vrijednosti.








Oznake: riba, gradele


- 08:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.