Marin Jurjević o svemu

< studeni, 2018  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (3)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

16.11.2018., petak

U IME KRIŽA I EVANĐELJA ( "El Conquistador" s Fakulteta političkih znanosti )


Kada je 6. travnja 2017. g. José Antonio Sánchez , direktor španjolske javne radio-televizije RTVE, u Casa de América u Madridu izjavio kako “Španjolska nikada nije bila kolonizator” nego je samo “evangelizirala i civilizirala” onda je došlo do međunarodnog skandala i žestoke reakcije kompletne latinoameričke a posebno intelektualne javnosti. Njegova tvrdnja kako je “Žaliti zbog nestanka asteškog imperija manje više isto kao žaliti zbog propasti nacista u Drugom svjetskom ratu” posebno je zgrozila sve one koji dolazak španjolskih konkvistadora na tlo Latinske Amerike smatraju njenim najnesretnijim danom i početkom izvršenja najvećeg genocida u ljudskoj povijesti uopće. José Sánchez je uvjeravao u “prednostima konkviste” tvrdeći kako je španjolsko osvajanje Latinske Amerike bilo vrlo korisno za pokorene narode Latinske Amerike jer su španjolski okupatori na tim područjima, koje oni sada nazivaju “Nueva Espańa, izgradili novu infrastrukturu : “crkve, škole, bolnice”. Posebno bi im latinskoamerički autohtoni pokoreni narodi morali biti zahvalni zato jer su im konkvistadori donijeli spasonosni “katekizam i gramatiku” pa su tako, po Sánchezu, “barbarski narodi prešli s obala ropstva u rijeku slobode”. Osvajanje Latinske Amerike, kojeg europska tradicija eufemistički licemjerno, uobičajeno naziva “otkrićem Amerike” - Sanchez smatra “najvećim događajem nakon rođenja Krista”. On uvjerava kako je konkvista tih područja okončala barbarizam latinskoameričkih naroda privodeći ih kršćanstvu. “Asteška kultura je bila krvavi totalitarizam koji se temeljio na ljudskim žrtvama”, zaključio je Sánchez. Suština tih osvajanja bila je u čijenici da su ona izvršena “En el nombre de Dios” ( “U ime Boga” ). Naravno, u ime kršćanskog, “našeg” Boga !
Kolumbo “otkriva” Ameriku 1492.g. Odmah nakon toga počinje krvava konkvista Amerike , koja će završiti najvećim genocidom u ljudskoj povijesti, pa je baš zato u prošlu subotu, 10.11.2018. u Los Angelesu uklonjen Kolumbov spomenik . U to vrijeme velike imperijalne europske sile, Španjolska i Portugal smatraju Papu legitimnim Kristovim predstavnikom na zemlji pa im je sasvim logično da upravo on razrješi pitanje podjele njihovog plijena na tim novoosvojenim ( “novootkrivenim” ) prostorima. Tako Crkva, odnosno Papa Aleksandar VI, već godine 1493.dijeli “Novi Svijet” ( tuđe zemlje i tuđe narode ) između španjolske i portugalske krune. Papin uvjet osvajačima bio je da se izvrši kristijanizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda. Zbog tog će zadatka u svim budućim osvajačkim ekspedicijama obvezno sudjelovati i “misionari” koji će, u kombinaciji s oružanom silom, obavljati važan “duhovni posao” kristijanizacije. Zato konkvistu i nije moguće razumijeti bez razumijevanja sudbonosne uloge koju je Crkva odigrala u njoj.
Osvajaći su, naime, htjeli “ozakoniti” svoje akte osvajanja tuđe zemlje ( zato pored duhovnika u osvajačke pohode odlaze i revni “katastarski službenici”, notari koji osvojenu zemlju prenose, prepisuju u privatno vlasništvo osvajača ) ali isto tako žele ozakoniti i svoje nasilje kojim su pri tom “svetom zadatku” obilno služili. Na kraju, oni su zaista od samog Pape i dobili tu “dozvolu” ( nešto poput Bondovske masovne “licence to kill” ). Ona je potvrđivala da konkvistadorima Papa daje tu okupiranu zemlju i to “u ime Boga”. U izvršenju svojih ne-dijela oni ne samo da su bili slobodni, nego su bili i dužni, porobiti paganske indiose a posebno ukoliko su oni odbijali prihvatiti kršćanstvo. U tom slučaju su konkvistadori i s njima i s njihovim dobrima mogli raditi što ih je god bila volja.
Naš vrijedni profesor s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, docent Boris Havel danas, početkom XXI stoljeća , usred zemlje Hrvatske, razmišlja logikom ondašnjeg konkvistadorskog mozga. Profesor je postao široj publici poznat ne toliko po svojim predavanjima ili knjigama nego svojim predanim “radom” na društvenim mrežama - neumorno tvitajući. Nešto baš poput njegovog političkog idola Donalda Trumpa ! Tako je ovaj “twitter-ritter”, 9. listopada objavio internetskom pučanstvu kako su : “Usprkos svim lošim stranama osvajanja španjolci i portugalci (..) Južnu Ameriku civilizirali. Umjesto žrtvovanja muškaraca, žena i djece, donijeli su im evanđelje o Žrtvi na križu. Tisućama su spasili živote. Za to je vrijedilo zatrti civilizaciju kulta žrtvovanja ljudi”. Profesor je znan i po svom ksenofobičnom stavu prema izbjeglicama pa 3. studenog ove godine alarmantno “tvita” kako je Hrvatsku “zaposjela klika nesmjenjivih bruxelleskih poslušnika” čiji je “glavni projekt”, ništa manje nego “ masovno naseljavanje bliskoistočnih muslimana po Hrvatskoj”. On s neskrivenom profesorskom ljubavlju pati za Trumpovim načinom “rješavanja” problema izbjeglica. Vjerojutno mu je simpatična ideja o gradnji Trumpovog zida na granici prema Meksiku. Možda bi I Hrvatska trebala razmisliti o sličnom rješenju.
Profesor Havel je ovog ljeta tražio organiziranje javne podrške zadarskom iznajmljivaću koji je odbio izdati svoj apartman brazilskom guy paru. Pa jasno je ko dan : samo “briselski perverznjaci podržavaju guy brakove”. Kako li je tek teško moralo pasti našem profesoru to što je evo samo prije koji dan u Americi izabran prvi guverner homoseksualac, Jared Polis u Coloradu ! Zar i tamo su prste izgleda umiješali “bruxelleski poslušnici” ?! Ali zaista je beskrajna ljubav profesora Borisa prema Trumpovom načinu vođenja politike. Tako je 5. studenog ove godine docent Havel u HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” onako junački ali doduše jako usamljeno branio Trumpovo nametanje teških sankcija Iranu tvrdeći kako će to blagotvorno djelovati ( gle čuda ! ) na razvoj demokracije u toj značajnoj, velikoj zemlji čija je civilizacija postojala tisuće godine prije nego što je današnja Amerika nastala naseljavanjem europskih useljenika ( izbjeglica ). Kakav vizionar ! A svi ostali su neznalice i glupani, pa tako i kompletna Europska Unija - koji za razliku o rođenog demokrate docenta Havela, smatraju to neodgovornim i neprihvatljivim, opasnim, gotovo suludim potezom predsjednika Trumpa koji će samo ojačati konzervativne, ekstremne, nedemokratske snage u toj zemlji.
Ali kao što smo već vidjeli : mač, vatra, bodljikava žica, oružje i Križ nekako su najmiliji intelektualni alati kojih se docent Havel laća za potkrepljivanje svojih teza i tvrdnji. A kako su to konkvistadori paganskim indiosima donijeli evađelje i “kulturu Žrtve na Križu”, odnosno kršćanstvo, koje je po našem profesoru “spasilo tisuće života” ? Vrlo jednostavno : Papa je konkvistadore opskrbio specifičnim dokumentom, tzv. “Ultimatumom u ime Boga”, poznatim pod imenom “Zahtjev” ( “Requerimiento” ) čiji su sadržaji konkvistadori morali pročitati prije svakog oružanog napada na indiose. Papa je u svojim uputama izričito naglasio kako se Requierimiento ( “Zahtjev” ) mora pročitati “snažnim glasom”. Tim Zahtjevom se indiosima širokogrudno nudila vjerska konverzija, prelazak na kršćanstvo i prihvaćanje “jedinog pravog Boga” (naravno, onog kršćanskog ).
Domorocima bi se tom prilikom na lijepom španjolskom ili latinskom jeziku, od kojih oni nisu razumijeli niti jedne jedine riječi, pročitalo između ostalog slijedeće : “I ako ovo ne prihvatite….uz Božju volju moćno ćemo navaliti na vas i ratovati ćemo svugdje sa svim sredstvima kojima raspolažemo da vas stavimo pod jaram i poslušnost Crkvi i njihovim Veličanstvima ( misli se na Los Reyes Catolicos - Katoličke kraljeve, Izabelu I Kastiljsku i na Ferdinanda II Aragonskog - M.J. ), oteti ćemo.. vaše žene i djecu koji će postati naše roblje…oduzeti ćemo vam vaša dobra, izvršiti ćemo sva zla i štete koje budemo mogli…Smrt i štete koje će uslijediti biti će vaša krivnja a ne krivnja njihovih Visočanstava, niti naša krivnja.” Ovaj se Zahtjev ponekad čitao s paluba konkvistadorskih brodova ili pred praznim naseljima iz kojih su indiosi panično bježali pred najezdom i neviđenoj okrutnosti svojih europskih civiliziranih kršćanskih dobrotvora. Obvezno čitanje ovog Zahtjeva prije bitaka španjolska kruna službeno povlači tek 1573.g. Bartolomé de las Casas, španjolski dominikanac, povijesničar i društveni reformator iz 16. stoljeća a kasnije prvi rezidencijalni biskup u Chiapasu i prvi službeno imenovani “zaštitnik indiosa”, piše kako je “skandalozan, iracionalan i apsurdan bio taj Zahtjev”. Po ovom slavnom dominikancu, tu se redilo o strašnom “beščašću za vjeru i za kršćansku religiju”.
Naš moderni “Twitter Ritter” dr. Havel, naoružan svojim laptopom, ponovo kreće u konkvistu…ovaj put iz svoje profesorske kancelarije Fakulteta političkih znanosti u Lepušićevoj ulici br.6 u Zagrebu. On ubojito baca svoje tvitove na pokojne stare Asteke, Maje, Zapoteke i druge, na njihovu “barbarsku civilizaciju” koja je putem konkviste satrta ljekovitim kršćanstvom kojeg su im donijeli europski osvajaći. Oni su tako spasili “na tisuće života”, tvrdi naš tviteraški vitez - zaboravljajući pri tom jednu sitnu zaista činjenicu koja kaže da je prilikom te sveobuhvatne vojno-vjerske akcije spašavanja asteških žitelja s lica zemlje zbrisano 95% autohtone indioske populacije i da je tako izvršen do sada neviđen i nenadmašen genocide u čitavoj ljudskoj povijesti. U samo jednom stoljeću indiosi su s oko 20% svjetske populacije spali na samo 3%. Nacisti su bili “mila majka” u usporedbi s ovim konkvistadorskim dobročiniteljima. Što mač, što lomača, što importirane europske bolesti, rezultat je bio stravičan. Nacisti su spaljivali nepoćudne knjige ali su one nisu istrebljene dok su kokvistadori zauvijek, nepovratno spalili gotovo kompletnu pisanu kulturu starih latinskoameričkih civilizacija. Stare asteške i majanske knjige nazivaju se “codices” ( od latinske riječi “codex” koja označava “knjigu pisanu rukom” a ovdje se odnosi na piktografske dokumente nastale u Mezoameričkoj kulturi ). Kodeksi su svjedočili bit “nahuatl civilizacije”, asteške civilizacije koja se služila nahuatl jezikom, ali i majanske civilizacije. Asteci kodekse nazivaju “Amoxtli”, Maje “Pik Hu Un”, Mixteci “Tacu” itd. Za španjolce to su “Pinturas de indios” ( “Indioski crteži”). Stare meksičke civilizacije imale su biblioteke, arhive ( “Amoxcalli” ). To je bio prostor u kojem su indioski “mudraci” (“tlamatinis”) i pisci (“tlacuilos”) pisali, bilježili i arhivirali povijest i znanja svojih velikih civilizacija. Tu su oni “pisali crtajući” ili “crtali pišući”.
Te kodekse španjolci smatraju “đavoljim djelom” (“obras de demonio”) jer sadržavaju “ laž o Bogu”. Zato im je sveti zadatak uništiti kompletno kulturno naslijeđe starih indioskih latiskoameričkih civilizacija. U toj “svetoj borbi” protiv “demona” svećenici imaju najvažniju ulogu. Zato su u svetom inkvizitorskom plamenu nestajale “kuće knjige” ( “casas de libros” ), biblioteke, arhivi i indioski kodeksi. “Akt vjere” ( “Auto da Fe”) obično je bila svetkovina spaljivanja heretika, živih ljudi. To je ujedno bio “akt milosrđa” jer se hereticima u vatri “spašavala duša”. Sada su na red došle i knjige. Najveličanstveni “Auto da Fe” spaljivanja Asteške pisane kulturne baštine, s kompletnim ritualom kao da se spaljuju pravi heretici, priređeni su u Ciudad de Méxicu i Tlatelolcu. Meksički biskup Juan de Zumarraga tako je spalio gotovo sve manuskripte starih Asteka. Radi se o stotinama tisuća kodeksa nahuatl civilizacije. Sačuvalo ih se doslovno samo 14 komada. Dakle “spasitelji” nisu ubijali samo ljude nego su “ubijali” i njihove knjige. Franjevac Diego de Landa na Yucatanu 1562.g. na “svetim lomačama” spaljuje preko 100 000 Majanskih kodeksa. Lomače na kojima gore knjige gore diljem Anahuacana, u Texcocu, Tlaxcali, Chalcou, Choluli, Acolhuacanu itd.
Ne znam bi li naš neokonkvistador, zagrebački docent Havel danas spalio i onih preostalih 14 asteških kodeksa na nekoj novoj duhovnoj lomači ali njegova računica o spašavanju ”na tisuće života” kao dragocjene konzekvence kokviste i uništenja barbarske civilizacije Asteka treba staviti u relaciju s 70-90 miljuna ubijenih, umrlih indiosa kao direktne konzekvence te iste “spasiteljske” konkviste uljuđenih europljana. Možda će ga razlika koju će dobiti odbijajući par tisuća od 70-90 milijuna ljudi iznenaditi. Kada je Papa Franjo 2015. godine posjetio Meksiko otišao je u Chiapas, gdje živi najviše meksičkih indiosa i rekao : “Ponizno molim za oprost, ne samo za prekršaje Crkve nego i za zločine izvršene nad sjedilačkim narodima koji su izvršeni za vrijeme takozvane konkviste Amerike”. Naglasio je kako Boga “preklinje za oprost za prošle i sadašnje grijehe njegove djece”. Hoće li i mođda i docent Boris Havel jednog dana također zatražiti oprost za sve ono što je svojim riječima učinio ?!

Oznake: Ljetovanje.., plaža


- 08:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.10.2018., subota

BRAZIL 2018.


Prvi krug brazilskih izbora održan je 7. listopada ove godine. Naravno da su oči cijelog kontinenta bile uprte prema Brazilu, najvećoj i ekonomski najsnažnijoj državi ( 8. svjetska ekonomska sila ) Latinske Amerike ( s izuzetno važnim geopolitičkim značajem ) koja je dugo ( 12 godina ) bila jedno od najjačih uporišta latinoameričke ljevice ( vladavina Lula de Silve i Dilme Rousseff i njihove Radničke Stranke - Partido dos Trabalhadores / PT/ ). U prvom krugu izbora ultradesni ( po mnogima otvoreno profašistički ) kontroverzni kandidat Jair Bolsonaro ( bivši profesionalni vojnik u činu kapetana ) iz Socijalno Liberalne Stranke ( PSL ) osvojio je čak 49 milijina 276 tisuća glasova ( 46,66%) a njegov protukandidat iz Radničke Stranke dr Fernando Haddad, bivši minister obrazovanja ( koji je imao samo mjesec dana za kampanju pošto je Lula, inače najjači predsjednički kandidat u Brazilu, pred same izbore završio u zatvoru ) - 31 miljun 342 tisuće glasova (28,46%). Ukupan broj glasača u Brazilu inače je 117 miljuna 364 tisuće. Drugi krug izbora održati će se u njedjelju 28. listopada ove godine.
Jair Bolsonaro je deklarirani šovinista, antifeminista, rasista, ksenofob, “čovjek kojemu se gade demokratske vrijednosti” (Angel Guerra Cabrera u “El Viejo Topo” 18.10.2018. ). Po Cabreri on samo predstavlja kontinuitet “državnog udara protiv demokracije” koji je iniciran prije nekoliko godina “parlamentarnim udarom” putem kojeg je smijenjena Dilma Rousseff uz “ćudnovato mobiliziranje masa” veoma snažnom ( internacionalnom ) medjskom kampanjom. Cilj je bo prikazati Radničku Stranku i njene lidere kao leglo korupceje itd.
Bolsonaro, naravno, nije lokalni niti samo brazilski fenomen. On je samo dio nadiruće svjetske plime desnog političkog vala ultraradikalnih pa ponekad i profašističkih pokreta koji su osnaženi i “okuraženi” dolaskom nepredvidivog Donalda Trumpa na čelo najveće svjetske sile. Iako ga dobar dio analitičara ne uzima ozbiljno to je očito greška jer je najveći guru nove desnice Steve Bannon proizišao upravo iz središta njegovog političkog gnijezda ( vodio je Trumpovu izbornu kampanju a danas je na zadatku jačanja i povezivanja radikalne desnice u Europi). I Europa je pod jakim utjecajem sve prisutnije radikalne desnice osnažene valom jačanja ksenofobije pred naletom neviđenog egzodusa izbjeglica iz ratom zahvaćenih i nestabilnih dijelova svijeta. Tu su prije svih Marine Le Pen u Francuskoj, Salvini u Italiji, Orban u Mađarskoj a u Izraelu ( koji, inače, ima i nezanemarivu tradiciju ljevice) Netanyahu.
Latinska Amerika na određen način opet dolazi u središtve svjetske pažnje. Lijevi politički val koji je ne tako davno dominirao latinskoameričkom scenom povlači se. Meksiko je, doduše, što je beskrajno važno…nedavno izabrao upravo ljevicu da ga vodi slijedećih šest godina. Pobjeda Andrésa Manuela Lópeza Obradora u Meksiku, trečoj po veličini latinskoameričkoj zemlji, je izvjesna vrsta izuzetka. Ali pobjeda konzervativnih ultraliberala poput Ivána Duquea Márqueza u Kolumbiji, Mauricia Macrija u Argentini ili Sebastiána Pinere u Čileu svjedoće nam kako u Latinskoj Americi sve više jača desna ultrakonzervativna politička fronta. Tim više je drugi krug izbora u Brazilu značajniji.
Kakva je uloga Evagelističke crkve u Brazilu ali i u Latinskoj Americi u svemu tome ? Kao prvo, potrebno je znati kako se u Latinskoj Americi, za razliku od Europe i Sjedinjenih Američkih Država ( iz kojih je Evangelistička crkva i “uvezena” u Latinsku Ameriku ), Evagelistička crkva ( kao pojam ) najčešće izjednačava s kompletnim protestantizmom ( koji u sebi inkorporira niz zasebnih crkava ). Cijelo područje Latinske Amerike doživljava vjersku metamorfozu tako da je u zadnjih 40 godina čak 30% pripadnika Katoličke crkve prihvatilo evangelizam ( protestantizam ). Danas Evanelistička crkva kontrolira velik dio medija i ima nevjerojatan utjecaj na siromašniji dio stanovništva. Novinarka Lamia Oualalou, koja posebno prati te procese, ističe kako “evangelistički mediji” čine danas u Brazilu najveći dio “medijske industrije” ( “Ojo Publico”, 31.srpanj 2018. ). Evagelistička “La Iglesia Universal del Reino de Dios” (“Univerzalna Crkva Božjeg Kraljevstva”) kontrolira neke od najvećih brazilskih TV kuća a preko tjednika “Folha de Sao Paulo” vrši također izuzetan utjecaj na javnost.
Brazil je inače doživio radikalne promjene unutar vjerske populacije među najširim masama. Šezdesetih godina prošlog stoljeća upravo je Brazil bio jedno od najvećih uporišta lijevo orijentirane “Teologije oslobođenja” (“La Teología de la Liberación”) koja je snažno utjecala na najsiromašnije slojeve stanovništva. Svećenici “iz naroda” djelovali su konkretno u konkretnim zajednicama “u narodu”, prigradskim četvrtima gdje je bilo koncentrrano nezadovoljstvo i bezperspektivnost, siromaštvo i criminal. Ta “narodna crkva” jačala je broj katolika ali je i zabrinjavali crkveni establishment kojeg su plašile lijeve ideje teologa oslobođenja ( kojima će se uskoro oduzeti pravo na javnu riječ ) ali i svećenstva koji su slijedil tu vrstu teologije djelujući neposredno, aktivno među ljudima dijeleći njihovu sudbinu. Iako su imali veliki ugled ubrzo je došlo do represivnog odgovora iz samog vrha Katoličke Crkve preplašenog njihovim “ljevičarenjem”.
Kada papa postaje Ivan Pavao II on, kao radikalni antikomunista, odlazi u Latinsku Ameriku između ostalog i da obračuna s “komunističkim tendencijama” u vlastitim redovima. Jedan od njegovih ciljeva postaje uništenje mreže svećenika telogije oslobođenja u Latinskoj Americi a posebno u Brazilu. On je u tome i uspio. Ali nakon uništenja svećenika ljevičara Katoličkoj crkvi ostaje velika praznina upravo u siromašnim četvrtima gdje su oni djelovali. Istovremeno u Brazilu dolazi do velike krize pa tako dolazi i do promjena u camoj Crkvi i među vjernicima. Dolazi do velikih migracija stanovništva sa sjevera Brazila prema velikim gradovima poput Río de Janeira i Sao Paulo-a u potrazi za poslom.
Upravo tada evangelizam počinje jačati jer evagelistički pastori zauzimaju mjesto bivših svećenika slijedbenika teologije oslobođenja. Katolička crkva sve više gubi utjecaj upravo u tim najugroženijim slojevima. Taj period između sedamdesetih i osamdesetih godina neki danas nazivaju “izgubljena dekada” za Katoličku crkvu. Evangelistička i Pentekosalna crkva koji stižu iz Amerike “braziliziraju” se i tek tada postaju utjecajni. Zanimljivo je kako je radio tu odigrao izvanredno važnu ulogu jer je taj medij bio pristupačan sirotinji za koju je i TV aparat predstavljao nedostižan luksuz. Evangelistički pastori govore o brazilskim ključnim životnim temama a manje o suhoparnim teološkim temama. Tek je “brazilizirani evagelizam” postao tako moćan i utjecajan. Brazil tada doživljava duboke transformacije. U Brazilu postoje gradovi koji su u samo 10 godina narasli sa 3 000 na 300 000 stanovnika. Oni nemaju strukturu pravog grada. Često se radi I kaotičnoj arhitekturi, nabacanim nastambama s niskim standardom života. Kod nas je taj fenomen novonastalih gradova poznat pod nazivom “gradovi na ledini” ali su i oni imali urbaniju strukturu od brazilskih nabujalih naselja ( i Petrograd je svojevrsna varijanta “izmišljenog grada” ali upravo obratno od brazilskog primjera - grada stroge, osmišljene planske izgradnje, poput puno kasnije grada Brazilije u Brazilu ). Upravo u ovakvoj novonastaloj situaciji Evangelistička crkva pokazuje svoju izuzetnu fleksiilnost. Katolička struktura crkve našla se u problem ali evagelistički način djelovanja nije. Evagelistički pastori su puno prilagodljiviji od katoličkog svećenstva. U svakom napuštenom baru, kinu, svakom praznom prostoru u kojem stane pedesetak stolica oni stvaraju “evagelističku crkvu”. Na neki način, oni Crkvu nose sa sobom i “vjerski hram“ dolazi vjernicima a ne oni njemu. Evangelistički pastor postaje se lako i zajedničko im je to da su karizmatici. Osim toga, oni se lako identificiraju s običnim, skromnim ljudima jer su i sami, najčešće, ljudi iz favela, žive u njima, tu se žene i imaju svoju obitelj, djecu... Za razliku od njih katolički svećenik koji dođe propovjedat u favelu obično ne živi tamo. Kad priča o problemima obitelji nije uvjerljiv jer nema vlastitu obitelj koja dijeli sudbinu ostalih žitelja itd.
Problem političke naravi je u tome što Evagelistička crkva podržava ultrakonzervativne vrijednosti. Danas u Brazilu sve više jača njihov uzjecaj u Kongresu i općenito među zastupnicima. Sve više ih je među gradonačelnicima itd. Iako su iznikli kao “religija sirotinje” danas i oni doživljavaju promjene. U Brazilu već živi druga generacija evangelista koji su “rođeni kao evangelisti”. Imaju sve veći utjecaj na obrazovnu politiku. Tko spomene Marxa postaje “komunjara” a ultrakonzervativan pogled na problem vezanih za rodna, spolna itd prava dominira njihovim svjetonazorom. Večina sljedbenika i dalje je sirotinja pod strahovitim utjecajem televizije “O Globo”. Istovremeno je evangelist Marcelo Kuhna uspio postati predsjednik Kongresa iako je pravi idol sirotinje nogometaš Neymar koja svaki put kada on postigne gol maše transparentom “100% Isus”. U Brazilu danas ima oko 22 miljuna evangelista i po mnogima oni su postali odlučujući politički faktor o kojem ovise rezultati aktualnih izbora. Danas oni podržavaju ultradesnog kandidata Bolsonara i upravo je njihov predstavnik Eduardo Cuhna, koji predvodi evageliste u Kongresu, predvodio i “parlamentarni udar” na Dilmu Rousseff. Sadašnji gradonačelnik Río de Janeira Marcelo Crivella ( inače pastor “Iglesia Universal del Reino de Dios” ) nekada je bio uz “Radničku Stranku “ ( PT ) i podržavao predsjednika Lulu da bi kasnije rušio vlast te iste stranke učestvujući u parlamentarnom puču na predsjednicu Dilmu Rousseff koja je naslijedila Lulu.Danas podržava aktualnog deničarskog predsjednika Temera.
Evangelistička crkva u Brazilu veoma je bogata. Prema izvješću brazilskih fiskalnih vlasti ona je 2015.g. imala na računu 7 miljardi dolara. U Kolumbiji, recimo, gdje su evangelisti bili glavni protivnici ratifikaciji Sporazuma o miru s najstarijim gerilskim pokretom Latinske Amerike FARC-om, evagelisti su imali 5 miljardi dolara. Tako da se danas govori kako su evagelisti Latinske Amerike obavili “veliki vjerski posao” ( Javier Calderón Castillo “Celag.org.” 8. Studeni 2017. ). Stoga nije čudno što Jair Bolsobaro ima podršku brazilskih bankara, vojske, krupnih poduzetnika i medija. Puno nezavisnih analitičara smatra kako je u Brazilu nasilno ( uz pomoć Parlamenta i sudbene vlasti ) srušena vlast “Radničke stranke” pa se to smatra svojevrsnim pučem. Progresivnim snagama Latinske Amerike često se suprostavljalo golom silom. Tako je 2009-g. u Hondurasu izvršen vojni udar da se spriječi vladavina progresista. U Paragvaju je izvršen paramiltarni udar Fernanda Lugo-a. Demokratski Zapad nije reagirao. Nadiranje desnice uveliko se vezuje za politiku Washingtona. Početak takve politike se zbio još za vrijeme Baraca Obame ( Bolivija, Venezuela ) kojeg se često nekritički veliča ( “Misión Verdad” 12. Listopad 2018. Iroel Sánchez ).
U ovome trenutku brazilska Evagelistička crkva se direktno angažirala na strani radikalne desnice ali u Meksiku je “Partido Evagelico Encuentro Social” ( “Evangelistčka Stranka Socijalni Susret” ) bila u koaliciji s ljevičarem Obradorom koji je osvojio izbore. U Nikaragvi evangelisti podržavaju sandinističku vladu i u izvjesnoj mjeri progresivne političke snage u Salvadoru ali to su usamljeni slučajevi. Za nekoliko dana će se situacija u Brazilu rasplesti i sve osim pobjede ultradesnog Bolsonara bilo bi iznenađenje. Bivši predsjednik Brazila i Radničke Stranke, Lula - iz zatvora poručuje kako će “nada pobijediti mržnju”. Ali 12 godina vlasti njegove stranke i sva njena zalaganja da svojim mjerama izvuku milijune brazilaca iz bijede, da se osnivaju nova sveučilišta na kojima će im se omogučiti prije nedostupno školovanje, povečanje socijalne skrbi i zdravstvene zaštite itd…nije bilo dovoljno kako bi se spriječilo da u prvom krugu izbora gotovo 50 miljuna brazilaca svoj glas da “latinskoameričkom Hitleru”, kako neki latino-mediji nazivaju Bolsonara. Kontrolirani mediji ali, nažalost, i brazilska Evagelistička crkva pretvorili su ga u očekivanog političkog “Mesiju”. Ta “tvornica kolektivnog mišljenja” izgleda da je uspješno stvorila stereotip o ljevičarima kao korumpiranim poluteroristima i krminalcima koji zagovaraju nasilje. U tome je uvelike učestvovala i druga po veličini TV kuća “Record” koja je u vlasništvu evangelističke crkve. Zadatak svih onih koji žele spriječiti da na čelo Brazila dođe najradikalnija latinskoamerička desna opcija je pokušaj animiranja onih 20% brazilskih glasača koji su apstinirali u prvom krugu izbora kao i glasača drugih kandidata koji su otpali nakon prvog kruga izbora. Moraju ih animirati da izađu na izbore u drugom krugu i tako pokušaju spriječiti ovaj već gotovo realiziran scenarij trijumfa desnice koji može imati velike konzekvence ne samo za budućnost Brazila i Latinske Amerike nego i za čitav svijet.

Oznake: pčaža


- 10:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.09.2018., ponedjeljak

HRVATSKA BABUŠKA


Ljeti tobože politički život kod nas zamire ali sve što se dešavalo i što se još uvijek dešava ovog ljeta u Hrvatskoj ukazuje na to kako ta izreka više “ne drži vodu”. Prisjetimo se samo djelića onoga što se zbilo : Thompsonva vožnja u autobusu s posrebrnjenim hrvatskim nogometašima, Thompsonov koncert u Glini na kojem opet odzvanja zadomspremaški ustaški pozdrav, nedavno amnestiran neizmjernom mudrošću jedne sutkinje i njenih kvazilogičkh pravnih akrobacija, usprkos još uvijek važeće preambule hrvatskog Ustava, zatim reagiranje dalmatinskih branitelja na koncert “Hladnog piva” u Splitu, protjerivanje Bajage & Instruktora iz slavljeničkog Karlovca ( mogao je nekad nastupati u dvorani ali sada ne može “ na otvorenom “ ? ), pokušaj braniteljskog uredovanja i sprječavanja Bjaginog koncerta u Varaždinu, spuštanje Plenkovića & njegove dvorske svite s kninske tvrđave na centralni kninski trg jer su branitelji i u toj namjeri uspjeli vidjeti nešto sumnjivo, Kolindino jedinstveno hodočašćenje u Jasenovac, ovaj put ne u intimi njenih tajnovitih mutavo-nijemih obilazaka tog možda najstrašnijeg europskog konc-logora , uz bok izraelskog predsjednika, kojom prilikom je utvrdila kako se suvremena Hrvatska temelji “na antifašizmu” i na domovinskom ratu što odmah izaziva grmljavinu nezadovoljstva desničarske pastve ove inače neupitne ljubimice najčitanijih stranica sportskih, žuto-tračerskih, “redcarpetskih” ali i ozbiljnih političkih medija. Ako se još prisjetimo stalnog braniteljskog miješanja u filmski program HRT-a koja, inače, tako rado ugošćuje “znanstvenike” koji Jasenovac gotovo pretvaraju u hostel s tri zvjezdice, pa inzistiranja uvijek budnih branitelja da se Europska Noć Kazališta ne održi 18. studenog zbog “vrijeđanja” uspomena na Vukovar, Škabrnju itd , prijetnji Oliveru Frljiću, prosvjedima ispred HNK Split zbog kazališnog repertoara, pa sve do ovomjesečnog zahtjeva branitelja da se zabrani Festival ojkača u Petrinji i notornih biskupskih istupa za blagdan Velike Gospe, počev od ultraškog Košiće pa do nove giskupske zvijezde - Hranića, zatim prijetnji smrću novinaru Indexa ( bez ikakvih posljedica za branitelja koji je tu prijetnju poslao i potpisao, kako je to okvalificirano, u “malo veselijem stanju jer je slavio rođendan” ), pa prijetnji smrću Dragi Pilselu, pa zatim uredniku News Bara satiričaru Domagoju Zovku pa onda Ivkošićevog teksta u “Večernjem Listu” o “zabavama”, “kreativnim radionicama”, “nogometbim utakmicama”, “kazališnim oredstavama” itd u ustaškom Jasenovac …i tako u beskraj. Naravno da sve ovo doista zbunjuje normalnog domačeg čovjeka ali sve više izaziva i ozbiljnu pažnju poznatih svjetskih medija i političkih anlitičara. Dok Hrvatskom hara ultrakonzervativna rasprodaja najrazličitijih desničarskih političkih, kulturoloških i inih proizvoda, odjednom se desio ovaj jasenovački bljesak antifašističke iskre…i to od strane koga ? Od Kolnde nazionale - internzionale ! Naravno dok bivši mladošešeljovac Vučić u duetu s ex-Slobinim političkim udarnikom Dačićem prklja po mitinzima o antifašizmu i “ita se” okolo optužbama za nacizam drugih - moguće je da i Kolinda, nakon svih svojih bjelosvjetskih amo-tamo putovanja i svega do sada izrečenog , počme pred izraelskim predsjednikom gugutati i o antifašizmu i to usred Jasenovca. Čovjek mora ostati iznenađen, pa možda čak i ugodno s njenim, tom prilikom izrečenim prigodičarskim riječima - ali se istovremeno mora zapitati : Ne radi li se tu samo o fenomenu BABUŠKE (Bakice, Majke ) ? Babuška ( ili Matrjoška ) je, naime, ona poznata tradicionalna ruska drvena igračka, možda I vjerojatno najopznatiji ruski suvenir koji predstavlja tradicionalnu rusku ženu napravljenu u setu tako da unutar jedne figure stoji druga manja, pa onda treća i tako redom…do najmanje. Otvoriš jednu a unutra te čeka druga itd. Sve su one iste ali su različitih dimenzija. Tako i ovdje, kao da se unutar jedne Kolinde nalazi neka druga Kolinda, pa kad nju otvoriš čeka te treća Kolinda i tako tko zna dokle. Osnovno pitanje koje se postavlja je : Koja je Kolinda od svih tih Kolinda ona prava Kolinda ? Ona prva… druga, ili možda treća ili tko zna koja po redu ? Zaista teško pitanje a odgovor je još teži.
Sve ovo postalo je očito i svjetskoj javnosti. Tako brazilski list “Estadao” 12. srpnja objavljuje tekst pod naslovom “O tamnoj strani hrvatske predsjednice” u kojem nabraja Kolindina putovanja i druženja s ekstremno nacionalističkim proustaškim krugovima po svijetu s čijim se pripadnicima slikaje, kako se navodi, ispod “hrvatske nacističke zastave” ( misli se na zastavu s hrvatskim grbom kakav se rabio za vrijeme NDH ). Čileanski “Diario UChile” 17. srpnja piše o fenomenu popularne hrvatske predsjednice koju mediji idealiziraju a koja je kao članica “ultrakonzervativne stranke” ( HDZ ) nakon osvojenih izbora 2014. godine održala “ksenofobičan, antiimigrantski govor”. Amnesty Intrenational objavljuje kako se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović za svojih putovanja i posjeta 2016.g. slikavala s ustaškim zastavama ( tu i oni podrazumijevaju hrvatsku zastavu koja se koristila za vrijeme NDH s prvim bijelim poljem na grbu i bez simbola današnje Hrvatske iznad grba ). Po njima je riječ o zastavi “hrvatskih nacista” kako u inozemstvu redovito nazivaju ustaše koji su “odgovorni za kolektivna ubojstva Židova, Srba i drugih”. Zbg toga se ispred imena predsjednice Kitarović pojavljuje sintagma : “nacionalistička predsjednica”. Čileanski “El Desoncierto” 9. srpnja piše o “fašističkom navijanju” na hrvatskim stadionima. Taj dio hrvatskih nogometnih navijača se sasvim konkretno naziva “fašističkim navijačima” zbog izvikivanja parole “Za dom spremni” itd. Spomije se i Thompsonova pjesma “Bojna Čavoglave” kao i nedopustiv odnos hrvatskog pravosuđa i vlasti prema tim pojavama. Gotovo je nevjerojatno koliko inozemni medija piše o javoj upotrebi “ustaških slogan i simbola” u Hrvatskoj kritizirajuću postojeću toleranciju vlasti prema toj činjenici. Čileanski mediji s posebnom pažnjom prate zbivanja u Hrvatskoj jer u Čileu živi velika, vrlo ugledna hrvatska zajednica koja se na nikakav način ne vezuje uz ustašku tradiciju. Prije bi se reklo da je obratno. U velikoj mjeri tu postoji razlika između argentinske i čileanske hrvatske zajednice. Zato ne čudi da se upravo u Čileu mogao objaviti članak ( “El Desconcerto” 15, srpnja ) pod naslovom : “Tko je Kolinda Grabar ? Ultradeničarska predsjednica Hrvatske koje je studirala na Harvardu uz pomoć Lukšićeve stipendije” ( Lukšići su jedna od najuglednijih čileansko-hrvatskih porodica ). Po njima Kolindinu vladavinu karakterizira “ksenofobija i antiimigracijska” politika, “odbijanje zahtjeva za davanje azila izbjeglicama”. Riječ je o ilegalnim izbjeglicama kojima se odbija “zadovoljavanje osovnih potreba”. Sama Kolinda Grabar Kitarović je u intervjuu u možda najutjecajnijem i najznačajnijem čileanskom konzervativnom dnevniku ( koji je svojevremeno dao idejnu podlogu za rušenje Allendea ) “El Mercurio”, izjavila kako je njena stipendija “vjerojatno bila dobra investicja familije Lukšić jer sam postala predsjednica Hrvatske”. Neoubičajen način njenog egzaltiranog navijanja na nedavno završenom Mundijalu u Rusiji izazvao je veliku pažnju kompletne svjetske javnosti - uz različita tumačenja. Ipak, prevladavao je pozitivan dojam - pa je započelo i svojevrsno istraživanje : Tko je uopće ta žena ? Odgovori o njenj političkoj pozadini bili su nešto manje lijepi i pozitivni. O tome 15.07. piše britanski “Mirror”. Meksički “AND- Suroeste” ( 14.07. ) piše “o mračnoj strani hrvatske predsjednice” - “zvijezde Mundijala”. U tom tekstu Kolinda Grabar Kitarović se povezuje s ultranacionalizmom, ksenofobijom ali i koketiranjem s neoustaškim krugovima u inozemstvu ( Kanada, Argentina ). Oni objašnjavaju svojim čitateljima kako su ustaše bili “hrvatski fašisti koji su bili sluge nacistima (kojima su ) pomagali istrebljivati Židove, Srbe, Rome…”
Nažalost, Hrvatska tako nepotrebno postaje simbol male, ksenofobične, ultrakonzervativne, netolerantne desničarske “balkanske zemlje” s odličnim nogometašima, lijepom obalom i razvijenim turizmom. Postajemo simbol apsurdne težnje jedne male sredine da se iz antifašističke sile pobjednice Drugog svjetskog rata svrsta među gubitnike, među poražene fašističke sile. Osim što je to ( svijetu nepojmljiva ) revizija povjesnih činjenica to graniči s neizmjernom i teško shvatljivom glupošću kojom naš vladajući politički establishment , ovakvim svojim odnosom prema ustaškoj “nostalgiji” i toleriranjem radikalnog desnog konzervatizma, nanosi nepopravljivu štetu Hrvatskoj. Utoliko su nerazumljiviji : neoprostiva šutnja, ignoriranje, toleriranje i zatvaranje očiju vladajućih pred ovim pojavama koje više nego ekonomska kriza tjeraju normalne, obrazovane, moderne mlade ljude da odlaze iz Hrvatske koja sve više postaje nepodnošljiv ambijent za ljude koji nisu voljni dalje živjeti i odgajati svoju djecu u uvjetima ultrakonzervativnog retrogradnog, anahronog društva koje sve više postaje suvišni, nepotrebni dio, apendix suvremene, moderne, univerzalne ljudske zajednice .
Tko normalan može shvatati kada predsjednica Grabar Kitarović, na pitanje o Thompsonovom zadomspremašenju odgovara : “Što se mene tiče osobno, mislim da se politika ne može miješati u glazbu ?” Koje li smijurije dok se Thomspon istovremeno na svakom svom koncertu na poguban način za interese Hrvatske “gura u politiku” ! Kada je Thompsonu bio zabranjen koncert u Mariboru hrvatska predsjednica je izjavila : “Glazba je tu da spaja ljude…a zabrane su kontraproduktivne”. Kao da joj uopće nije važno zašto jedna demokratska europska, nama susjedna država, članica EU i NATO-a tako postupa. Ona, štoviše, 2016. g. prilikom otvaranja novouređenog studija “Narodnog Radija” izjavljuje: “Najdraži izvođač mi je Thompson”. Koja od Kolindi “Babuška” ovo izgovara ? Koja je hrvatska Babuška ona prava : Ona iz Jasenovca u pratnji izraelskog predsjednika ili ova Babuška iz novouređenog studija “Narodnog Radija” ? Kada je američki State Department 2010.g. koncerte pjevača “Jasenovca i Gradiške Stare” okarakterizirao kao ”akt antisemitizma” onda je to bila jasna poruka - koju je naša Babuška očito nije čula ili je možda zanemarila.
Naša predsjednica će se na kraju ipak morati jasno odrediti prema svemu ovome. Ne može ona istovremeno pričati o antifašizmu i zatvarati oči pred neofašističkim pojavama .Profašisti su ipak manjina kod nas. Ali odgovor sustava na njihovo djelovanje jednostavno ne postoji. Tu su naši sudovi posebna priča. Druga je stvar nadirući plimni val najradikalnijeg, zatucanog ultrakonzervatizma…koji preplavljuje Hrvatsku bez jasnih odgovora kompletnog društva . Čak u pitanje dolazi i sekularni karakter Hrvatske. Hrvatska Crkva kao da je stoljećima daleko od Vatikana Pape Franje. Tako nam biskup Hranić ( kojem se neprestano priviđa “liberalni Vrag” ) , umjesto da moli za oprost i da se ispriča silovanoj djeci , umjesto da osuđuje besramnu pedofiliju unutar crkvenih redova o čemuovih dana govori Papa i bruji cijela svjetska javnost… nekidan drži propovjedi o školskom sustavu u Hrvatskoj. Povodom početka nove školske godine on se grozi nad stanjem u našim školama gdje po njemu jedino vjeronauk ostaje mjesto “ susreta đaka i Boga “. Valjda bi svi školski predmeti to, po njemu, to trebali biti. Ne pada mu na pamet da možda vjeronauk smjesti u prostore crkve, gdje mu i je mjesto - a svjetovni odgoj prepusti svjetovnoj Državi, Društvu. Ne, izgleda da bi on kompletno obrazovanje najradije iz škola premjestio unutar crkvenih zidova.
Zar nam može biti svjedno kada španjolska “La Anaguardia” još 2016. ( 30.04.) donosi udarni naslov “Pronacistički revizionizam u Hrvatskoj alarmira manjine”. Taj ugledni španjolski dnevni list piše kako nakon dolaska HDZ na vlast ponovo dolazi do “povijesnog revizionizma i nostalgije za fašističkim ustaškim režimom”. Vani se ustaštvo uvijek sasvim jasno i neupitno izjednačava s nacizmom a ustaški pozdrav “Za dom spremni” se izjednačava s nacističkim pozdravima. Zato ih jako zbunjije kada hrvatska Babuška bubne kako se radi “o starom hrvatskom pozdravu”. Prošli mjesec ( 16.07. ) čitani baskijski online magazine “PICARA” se raspisao o konzervativnoj revoluciji u Hrvatskoj, o ugroženosti prava na abortus ( pozivanju lječnika na priziv savjesti, ultradesnim pokretima za ukidanje tog prava…), o pokušajima poništenja prihvaćanja Istambulske Konvencije, o ugroženosti prostora civlnog društva, NGO-a a posebno LGBT zajednice, dokidanja fnanciranja slobodnih portal. “PICARA” piše : “Suprotno od slike moderniteta koju je na mundijalu pokazivala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović stanovništvo Hrvatske se suočava s značajnim nazadovanjem u ostvarivanju građanskih, seksualnih, reproduktivnih prava : s kampanjom zabrane abortusa, pitanjima seksualnog života, “pilule za dan poslije”, kriminalizacije organizacija civilnog društva, rastom neofašizma, islamofobije i LGBT-fobije”.
U očima Svijeta očito smo na dobrom putu da postanemo određena vrsta negativnog simbola, rugla, “strašila europskog jugositoka” ( Balkana ), da se pretvorimo u nikom potrebnu, malu, egzotičnu robinzonsku enklavu za eksperimentiranje najprimitivnijih oblika ultrakonzervativnih modela. A to ne smijemo dozvoliti jer Hrvatska nikada to nije bila. Možda je zaista krajnji je čas da se napokon trgnemo i to spriječimo. Svi demokratski orijentirani građani zajedno !





Oznake: plaža


- 08:24 - Komentari (10) - Isprintaj - #

19.07.2018., četvrtak

LJEVICA PONOVO JAŠE S MEKSIČKE STRANE RIO BRAVO


Svjetska ljevica, a posebno latinskoamerička lijeva politička scena, s uzbuđenjem i velikim očekivanjima dočekala je 1. srpanj 2018. godine - dan kada su u Meksiku, jednoj od ključnih zemalja američkog kontinenta održani do sada najveći izbori u njegovoj burovitoj povijesti. U uvjetima kada je ljevica gotovo svugdje u defanzivi i kada grozničavo traži nove puteve i nova rješenja, redefinirajući svoju dosadašnju poziciju u inače nikada bogatijem ali i nikada nepravednijem svijetu, meksički izbori došli su, sasvim očekivano, u fokus svjetske političke javnosti. Na ovim, upravo završenim izborima, birao se novi meksički predsjednik za period 2018 - 2014. g. ali se još biralo i 500 novih članova Kongresa, 123 senatora, zatim su se birali članovi parlamenata saveznih meksičkih država, 9 novih guvernera, oko 1 600 gradonačelnika odnosno, sve skupa, 18 311 najrazličitijih javnih funkcionera. Ti gigantski izbori bili su izbori ogromnih očekivanja a uoči njihovih održavanja u zraku se osjećao miris velikih promjena koje su najavljivale mnogobrojne ankete i prethodna sondiranja terena. Meksiko ima ogromno biračko tijelo od oko 89 milijuna glasača koje su svi pokušavali animirati i privući ne bi li dobili njihov glas.
Svim učesnicima izbora bilo je jasno kako su građani Meksika zasičeni starim političkim sustavima, izgledom tradicionalne političke scene i ustaljenim rasporedoom političkih snaga. Zbog toga su svi nudili snažan zaokret u provođenju svojih politika iznoseći pri tom najrazličitije programe. Meksiko je prekrasna zemlja koju je davno zahvatio val strašnog nasilja, od krminalnog nasilja “narco-cartela” ( sa čitavim komplesom i posebnim fenomenom “narko kulture” ) i sveprisutne mafije pa do neviđenog političkog nasilja. Ubojstva, otmice, nestali ( “desaparecidos” ) postali su svakodnevna praksa koja povremeno izaziva izlijevanje nezadovoljstva građana po ulicama velikih meksičkih gradova u vidu ogromnih javnih prosvjeda. Tako su 2014. g. u vrijeme još uvijek aktualne vlasti “nestala” 43 studenta “Escuela Normal Rural de Ayotzinapa”, 220 km južno od Ciudad de Méxica što je izazvalo strašan gnjev i zgražanje kompletne meksičke javnosti. Studenti su ubijeni u svojevrsnoj “koprodukciji” lokalnne vlasti, policije i mafije. Zato se manifestacije i prosvjedi građana za mir stalno se održavaju na ulicama i trgovima najvećih meksičkih gradova. Samo tjekom održavanja ove izborne kampanje ubijena su 145 meksička političara, od aktualnih gradonačelnika, načelnika, stranačkih aktivista pa do 48 kandidata za različite funkcije. Na sam dan održavanja izbora ubijena su tri političara. Osim toga, socijalne nejednakosti i razlike su ogromne. Ne treba zaboraviti kako je na predsjedničkim izborima 1994.g. čak bio ubijen tada najizgledniji predsjednički kandidat Luis Donaldo Colosio ( iz stranke PRI - Partdido Revolucionario Institucional ). Mnogi su uvjereni da je ubijen jer je htio iskorijeniti vezu mafije i vlasti. Više od 53 milijuna meksikanaca živi u siromaštvu a njih 6 miljuna u ekstremnj bijedi, trenutna inflacija iznosi 6,69%. Korupcija i uvlačenje kriminala u sve pore društva pa i u same strukture i institucije vlasti notorna je činjenica, posebno izražena na lokalnim nivoima. Može se kazati kako u Meksiku stalno traje pravi rat. Samo ove godine, do srpnja, ubijeno je 6 novinara a meksički gradovi postali su mjesta najopasnijeg življenja izvan prostora postojećih ratnih zona po svijetu. Zato je Meksiku hitno potreban mir. Taj mir zato su obečavali svi kandidati a traže ga svi građani. Istovremeno, usprkos ovakvom nesigurnom socijalnom ambijentu, turizam je jedan od najvećih izvora zarade Meksičke države.
I zaista, nakon ovih izbora, u Meksiku kao da su ostvarene sve pretpostavke za do sada neviđenu promjenu. Političke stranke koje su 100 godina vladale Meksikom sišle su konačno s vlasti, detronizirane su, voljom birača, i to dosta brutalno. Pobijedio je Andrés Manuel López, čelnik lijeve stranke-pokreta MORENA ( “Movimiento Regeneración Nacional “ - “Pokret Nacionalne Regeneracije “ ) koja je osnovana svega prije četiri godine 2014. g. a koja je na izbore izašla pod parolom “Juntos Haremos Historia” - “Zajedno stvaramo povijest” u savezu s dvije male stranke : “Radničkom Strankom” - ( PT ) i Strankom “Socijalni Susret” - ( PES ), spektakularnom pobjedom s čak 30% glasova prednosti pred prvim svojim slijedećim protukandidatom i sa ( do sada prvi put u povijesti Meksika dosegnutih ) 53% podrške biračkog tijela. Njega su, na neki način, građani očito doživili kao svojevrsnog “Mesiju” kojem su se tako dugo nadali i očekivali ga. Tako je Andrés Manuel López Obrador ( AMLO ), poznat još i po nadimku “El Peje” ( lukavi, mudri ), trijumfalno najavio početak obnašanja svog predsjedničkog mandata.
Tko je AMLO ? Andrés Manuel López Obrador nikako ne spade u “nove snage” na meksičkoj političkoj sceni. On je već dugo prisutan na njoj a intezivnije se počinje bavit politikom od sredine 70-tih godina XX stoljeća kada počinje obnašati prve važnije funkcije u Revolucionarnoj Institucionalnoj Stranci ( “Partido Institucional Revolucionario” ) u svom rodnom Tabascu. Taj “tabasqueńo” 1989. godine napušta PRI i pridružuje se “Stranci Demokratske Revolucije “ ( “Partido de la Revolución Democratica” - PRD Cuauhtémoca Cárdenasa ) čiji će predsjednik postati 1996. i biti do 1999.g. Kao kandidat PRD-a pobijedio je na izborima za vlast u Ciudad de Méxicu ( tada Federalnom Distriktu ) na čelu čije vlade se nalazio od 2000. do 2005.g. Nakon toga AMLO se kandidarao za predsjednika Meksika čak tri puta. Prvi put je to bilo 2006. godine. Tada ga je pobijedio desničarski kandidat Felipe Calderón iz “Stranke Nacionalne Akcije” PAN, ( “Partido de Acción Nacional” ) iako su do dan danas mnogi uvjereni kako je pravi pobjednik u stvari bio AMLO, ali u tom trenutku nacionalni ali i internacionalni “kontrolori” sistema jednostavno nisu mogli dozvoliti da Meksiko skrene previše ulijevo. Ipak je riječ o Latinskoj Americi ! Calderón je službeno inauguiran a narod je “inaugurirao” Lópeza Obradora i to javno na najvećem meksičkom trgu Zocalo u prisustvu više od milijun građana. Treba napomenuti da se i PRI, čiji je član AMLO nekad bio, oduvijek “legitimirao” kao lijeva politička stranka jer je istina kako je on povijesno proizišao iz redova pobjedničkih snaga Meksičke Revolucije ( 1910-1920 ) - ali se kasnije unutar te stranke svašta dešavalo. Iako su danas i PRI i PRD članice Socijalističke Internacuonale mnogi smatraju kako je zadnji zaista lijevo orijentirani predsjednik Meksika iz redova PRI bio Lázaro Cárdenas ( vladao Meksikom 1934-1940 ) koji je nacionalizirao naftu itd. Njegov sin Cuauhtémoc Cardenas, ljevičar i osnivač PRD, postao je guverner Michoacana i prvi demokratski izabrani gradonačelnik Ciudad de Méxica 1997. godine - tako da je Ciudad de México, na neki način, postao tradicionalna utvrda meksičke ljevice. Sada je upravo Calderón bio jedan od prvih koji je AMLO-u čestitao na trijumfalnom izboru za predsjednika države. Drugi put Lopez Obradór se bio kandidirao 2012. g. kada pobjeđuje aktualni predsjednik Enrique Peńa Nieto ( PRI ) tako da je on pobijedio tek u svom trećem pokušaju osvajanja predsjedničkog mandata.
Meksiko je zemlja koja je i danas puno više nego što bi se to možda očekivalo određena svojom prošlošću. Tu je, svakako, zanimljiv i fenomen “meksičke ljevice”. Kao što to kaže velika meksička književnica, intelktualka, ljevičarka, novinarka i analitičarka Elena Poniatowska ( 86.g. ), Meksiko je specifičan i po tome što su svi koji su u njemu osvajali vlast tvrdili da su ljevičari ili, kako ona to zaključuje : “Meksička je zastava uvijek bila zastava ljevice”. Taj fenomen je zanimljiv jer i ona sama navodi radikalne primjere obračuna s ljevicom, lijevim pokretima itd. poput pokolja studenata na Trgu Tri Kulture ( Tlatelolco ) 1968. godine kada za vrijeme predsjednika Gustava Diaz Ordaza ( PRI ). Tako je, usprkos radikalno ljevičarskoj retorici koju mnogi poistovjećuju s čistim populizmom i opasnosti “venezuelizacije” Meksika i AMLO izložen nekim sumnjama u njegovu istinski lijevu orjentaciju. Među njegovim kritičarima su i njegov bivši zamjenik i bliski suradnik akademik Macario Schettina kao i Marco Rascón, jedan od osnivača PRD. Oni tvrde kako AMLO uopće “nije predstavnik ljevice nego starog PRI-ja”, odnosmo “revolucionarnog nacionalizma”. Po njima je on kombinacija bivšeg meksičkog predsjenika Luisa Echeverríe (PRI ) koji je bio na čelu Meksika u period 1970-76.g., zbog njegovog populizma i Daniela Ortege, zbog Orteginog odnosa prema “duhovnosti”. AMLO je u ovoj kampanji, naime, kao manjeg partnera prihvatio evangeliste iz “Stranke Socijalni Susret” ( PES – “Partido Encuentro Social” ). Kada pitate samog Obradora on sam sebe definira i vidi kao kombinaciju ljevičara Lázara Cárdenasa i najžešćeg borca protiv konzervativizma, vođe meksičke liberalne revolucije, najpopularnijeg meksikanca svih vremena, Benita Juáreza. Tako AMLO sam sebe definira kao javnog službenika koji “mora biti poput Lázara Cárdenasa u sferi socijalnog i poput Benita Juáreza u sferi političkog”.
Drugi po broju osvojenih glasova na predsjedničkim izborima u Meksiku je Ricardo Anaya s osvojenih 22,5% glasova potpore birača. On je bio kandidat koalicije “Por Mexico al Frente” koju je predvodila lijeva Stranka Demokratske Revolucije ( PRD ) u savezu s “Movmiento Ciudadano “ - MC ( “Pokret Građana” ) i “Strankom Nacionalne Akcije” – PAN. Ova je koalicija izazvala dosta kontroverzi zbog saveza lijevičarske PRD i tradicionalne desne stranke PAN. U međuvremenu je i njen povijesni utemeljitelj Cuauhtémoc Cárdenas napustio PRD i upravo je Cárdenas bio onaj prvi čovjek s kojim se AMLO, već dan nakon svoje pobjede, našao “ da rasprave o četvrtoj transformaciji Meksika”, kako je to novinarima rekao sam AMLO. Sve se to desilo uoči prvog službenog susreta Obradora s aktualnim predsjednikom Peńa Nietom u Nacionalnoj Palači. Treći je bio José Antonio Meade s osvojenih 16,4% podrške birača koji je imao podršku koalicije “Todos por México” ( “Svi za Meksiko” ). Ovu koaliciju predvodila je do sada vladajuća stranka PRI i ovo je njen veliki povijesni poraz. Zanimljivo je da se sve tri prve stranke deklariraju kao lijevica: Morena, PRD i PRI ali očito postoji velika gradacija u percepciji njihove lijeve orjentacije kod birača. I Morena i PRD su, s druge strane zagrabili djelomično i u klasično desno biračko tijelo komponirajući svoje koalicije u širokoj svjetonazorskoj lepezi ali je svima u Meksiku sasvim jasno koja glavna politička snaga stoji iza svakog od ova tri najjača predsjednička kandidata. PRI je tako svoju koaliciju, koja je stala iza Meade komponirao još s “Nueva Alianca” - PANAL ( “Novi Savez” ) i s “zelenom” strankom “Verde Ecologsta de Mexico” - PVEM. Ovaj put su se po prvi put na predsjedničkim izborima, nakon 66 godina, mogli kandidirati i nezavisni kandidati. Naime, za vrijeme predsjednika Manuela Avile Camacha 1946.g. je bio donesen zakon koji je zabranio “nezavisne kandidature”. Po tom su se zakonu za predsjednika Meksika mogli kandidirai samo pojedinci koji su bili članovi neke od registriranih političkih stranaka. Zakonodavnom reformom iz 2012.g. ta je odredba ukinuta pa se ove godine pojavilo čak 48 nezavisnik predsjedničkih kandidata. Na kraju je samo troje njih uspjelo ispuniti zakonski uvjet da za svoju kandidaturu dobiju podršku najmanje 866 593 registrirana birača. To su aktualni guverner Nuevo Leónea, Jaime Rodríguez “El Bronco”, zatim bivši senator Armando Rios Pitter “El Jaguar” i Margarita Zavala, žena bivšeg predsjednika Felipea Calderóna, koja je i pored ostvarenih uvjeta naknadno odustala od svoje kandidature. Jedini od njih koji je ostvario značajan rezultat je Jaime Rodríguez osvojivši 5,1% podrške birača. Inače, nije ovo bila jedina značajna izmjena u meksičkom izbornom zakonodavstvu. Naime, 2014.g. je izvršena još jedna reforma zakonodavstva koje je omogučila tzv “reelección” ( ponovni izbor ) gradonačelnika, viječnika, senator, kongresnika, predstavnika zakonodavne vlasti. Gradonačelnici tako mogu biti reizabrani jedan put a senatori i zastupnici mogu najdulje obnašat svoju funkciju 12 godina. Predsjednik se bira na 6 godina ( sekstenij ). Meksički Ustav u članku 83. regulira kako pod nikakvim uvjetima i zbog nikakvih razloga “građanin koji vrši dužnost Predsjednika Republike…ne može ponovo obnavljati ovu dužnost”. Ali duh “relekcionizma” pušten je iz boce. A to je u Meksiku uvijek eksplozivno. Naime, Meksička Revolucija iz 1910.g. izbila je upravo postavljanjem pitanja reizbora Porfiria Díaza koji je do tada vlast obnašao više od 30 godina. Otac Meksičke Revolucije Francisco I Madero je revoluciju započeo parolom “Sufragio efectivo, no reelección” ( “Efektivno pravo glasa, ne reizbor” ). Zato Ustav iz 1917.g. uvodi zabranu ponovnog izbora predsjednika a Ustav iz 1933.g. zabranjuje se reizbor svih koji se biraju u zakonodavna tijela. Ali i sada, po ovoj reformi predsjednika Enriquea Peńe Nieta iz 2014.g, ponovo se kandidirati mogu samo oni koje ponovo kandidira ista stranka koja ih je kandidirala i prvi put, ista koalicija ili ukoliko se netko ponovo kandidira kao nezavisan kandidat.
MORENA je osvojila vlast i u Ciudad de Méxicu. Tako je tim megalpolisom pnovo zavladala ljevica, što je od izuzetne važnosti za kompletan Meksiko. Po prvi put na čelu vlade Ciudad de Méxica naći će se žena. To je Claudia Shcinbaum. MORENA je pobijedila i dobila svoje guvernere još i u Morelosu, Chiapasu, Tabascu ( rodnoj državi AMLO-a ) i u Vera Cruzu.
Prije izbora su se najjače meksičke korporacije kao i najveći dio poduzetničkog sektora otvoreno uključili u predizbornu kampanju i to protiv Lópeza Obradora i ljevice. Posebno otvoreno su se tu angažirali “Grupo México”, “Grupo Bal”, “Femsa”, “”Grupo Vasconia”, “Aeroméxico”, “Grupo Herdez” itd. Svima njima su odmah nakon pobjede AMLO-a na burzi pale dionice. Povjesna uspomena na Lazara Cárdenasa koji je nacionalizirao naftu i prirodna bogatsrva Méxica još je očito živa. Svi oni uplašeni su da nova meksička vlast ne krene žestoko na neoliberalne temelje današnje meksičke ekonomije. Mnogi analitičara smatraju kako bi takva politika nove vlasti veoma brzo dovela do žestokih konflikata u Meksiku i spremniji su prihvatiti tezu da se stvari trebaju pokušati mijenjati postupno.
AMLO je u predizbornoj kampanji izjavio kako su u stuštini njegovih stremljenja : “Moral temeljen na solidarsnosti , uzajamna pomoć, poštivanje vjerskih, etničkih, kulturnih, seksualnih razlika i respektiranje jednakih prava, razvijanje osjećaja zajedništva, ljubavi, za bližnjeg i prema održavanju i očuvanja prirodnog okoliša”. On će 1. prosinca i formalno preuzeti vlast u Meksiku. Izjavio je da će njegovi prvi koraci biti određeni borbom protiv korupcije ali i “mafije u vlasti” s tim da je posebno naglasio kako “neće tražiti osvetu nego pravdu”. Osnovna njegova teza je kako je u Meksiku privilegirana manjina narodu “otela njegovu državu”. On smatra kako je upravo to “glavni razlog postojeće meksičke tragedije” pa zato AMLO kaže : “Prvo što moramo napraviti je demokratski preuzeti Državu i pretvoriti je u promotora političkog, ekonomskog i socijalnog razvoja društva.” Ali je obećao i “republikanski strogost” čim bude preuzeo vlast. Tako je odmah najavio da će u predsjedničkoj rezdenciji Los Pinos već 2. prosinca izložiti svoj program iz kojeg će se vidjeti što pod tim podrazumijeva.
Najavio je kako će svoju, predsjedničku plaću srezati na polovinu sadašanje. Biti će ukinute sve postojeće privilegije i “osobne koristi” koje je uživao predsjednik. Više nigdje neće putovati predsjedničkim zrakoplovom ( “na kojem sadašnjem meksičkom predsjedniku zavidi i Trump” ) niti skupim helikopterom nego samo komercijalnim letovima i drugim prijevoznim sredstvima i redovnim linijama ili automobilom. Predsjednički zrakoplov će prodati. Naravno, najavio je kako će i svim javnim funkcionerima srezati njihove plaće i velike privilegije koje sada uživaju pa tu očekuje ogromne uštede u iznosu od čak 500 miljardi pesosa. Osim toga odmah ide cjelovita reforma obrazovanja s tim da “niti jedna mlada osoba neće biti odbijena prilikom upisa u srednje državne škole ili Sveučilišta. Upisat ćemo njih 100% koji se prijave”. Naravno da je socijalni program u žarištu politike ljevice koja je u Meksiku osvojila vlast. Još kao “prvi čovjek” Ciudad de Méxica AMLO je razvio neke socijalne programe u kojima se posebno isticala briga za osobe s posebnim potrebama, invalide kao i za studente. Tako da se očekuju novi programi stipendiranja nadarenih pripadnika socijalno ugroženih slojeva, zatim programi besplatne medicinske skrbi za najugroženije slojeve jer, po njemu, obrazovanje i zdravstvo moraju biti besplatni i moraju biti omogućeni svima. Naravno, riječ je uvijek o državnom sektoru. AMLO smatra kako “područje zdravstva” na najgori mogući način “manifestira nejednakost” a takav “nedostatak jednakosti” u području zdravstvenih usluga jedna je od najgorih stvari koje su se desile Meksiku. Kulturni sektor i znanost moraju dobiti na svom značaju i država ih treba posebno štititi i stimulirati njihov razvoj.
Osim toga AMLO želi pojačati “nacionalnu proizvodnju” pa stoga obećaje pomoć meksičkim “nacionalnim proizvođačima” subvencioniranim državnim kreditima. Cilj mu je smanjenje uvoza a posebno u poljoprivredi. U tom sektoru želi ostvariti “samodovoljnu proizvodnu” a veliki je protivnik korištenja genetski modificiranog sjemenja. O svim tim reformama “odlučit će narod”, uvjerava AMLO. Na koji način ? To će se tek vidjeti. On želi ojačati unutarnje tržište, fiksirati i garantirati neke cijene a posebno u poljoprivredi i osnovnih prehrambenih prozvoda. Protivnik je ulaska stranog kapitala u meksičku naftnu industriju. Žestoko se suprostavlja navodnom planu privatizacije nacionalnog naftnog giganta “Pemexa” ( “Petróleos Mexicanos” ) kao i velikog područja energetike. U ovom trenutku Meksiko 70% svoje nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države. “Pemex” je državna firma s čudnom srukturom vlasništva. Tako “Pemex” ima u svom vlasništvu 59 privatnih firmi nastalih između 1992-2012.g. koje se većim dijelom nalaze u inozemstvu. Te se firme alimentiraju javnim sredstvima a radi se često o “offshore” firmama, “firmama duhovima” itd. On tvrdi kako se u stvari radi o običnoj pljački, korupciji i privatzacji “na mala vrata” državnog naftnog bogatstva. Obećava gradnju novih rafinerija a cilj mu je potpuuna neovisnost od kupovne plina ili bilo kakvih energenata iz inozemstva. Isto tako želi pokrenuti obnovu ali i razvoj kompletne infrastrukture Meksika. Meksiku predstoje veliki radovi na obnovi postojećih cesta i izgradnji novih. Želi puno bolje povezati i “ujediniti” pacifičku i atlantsku obalu Meksika, jer po njemu sada Meksiko još nije infrastrkturno “sjedinjen”. U planu mu je obnova kompletne željezničke infrastrukture i uvođenje vlakova velike brzine koji će povezivati Ciudad de México s američkom granicom. Isto tako AMLO obećava razvoj turističkih željezničkih linija na pravcu Cancún-Tulum-Calakmul-Palenque. Taj kompletni program promjena i svojih namjera MORENA i López Obrador nazvali su “Proyecto Alternativo de Nación” ( “Alternativni Nacionalni Pojekt” ). Za njega nema nikakve sumnje kako neoliberalizam proizvodi ogromne razlike među ljudima ali nije siguran da se stvari u sferi ekonomije (sferi “proizvodnje života” društva ) mogu mijenjati preko noći.
Što se aparata represije tiče AMLO kaže da će on “vratiti vojsku u vojarne” i povećati sada nepostojeću koordinaciju vojske i policije. Misli da se vojnicima moraju povećati plaće ali vojska i policija moraju biti garanti ljudskih, intelektualnih i građanskih sloboda a ne služiti za njihovo gušenje ili ograničavanje. Treba se povećati i stupanj njihovog zadovoljstva i njihovih uvjeta rada kao i efikasnosti - ali snage represije moraju biti u službi obrane demokracije i demokratskih sloboda i pod kontrolom demokratskih institucija i pod civilnim nadzorom. Mora se staviti točka na nekažnjavanje kriminala i kriminalaca a po njemu kriminal je prodro duboko u tkivo državnih insttucija ali i same vlasti pa tu očekuje najžešću borbu, protivljenja i sukobe. Ali on je svjestan toga kako je obračun s kriminalom i uvođenje MIRA u meksičko društvo je osnovni preduvjet za bilo kakve pozitivne promjene. To je postalo pitanje ostvarenja nacionalnog suvereniteta kojeg narasli kriminal ugrožava. Po njemu najveće žrtve takvog stanja su slobodnomisleći ljudi iz svih slojeva društva i meksička sirotinja. Solidarizirajući se baš s ugroženima Andrés Manuel López Obrador na izborima nije glasao za samog sebe. On je na glasačkom listiću nadopisao ime Rosario Ibarra. Radi se o 91. godišnjoj meksikanki, majci sina koji je nestao još 1974.g kao žrtva tzv “guerra sucio” ( prljavog rata ) a koja je postala simbol patnje i borbe meksičkih majki koje tragaju za svojom nestalom djecom.
Meksička ali i kompletna latinskoamerička desnica se, naravno, jako uznemirila nakon ove spektakularne pobjede ljevice u Meksiku, ako ništa drugo a ono zbog gole činjenice ogromnog utjecaja Meksika na zbivanja na cijelu Latinsku Ameriku. Zato su odmah počeli i žestoki napadi na Lópeza Obradora. S jedne ga strane napadaju da iza njega stoje radikalne neformalne političke grupacije, neformalne “ekonomske grupe”, udruge seljaka, zatim tzv “udruge samoobrane” koje su organizirane u militantne čelije - a svi oni navodno traže “ socijalnu i klasnu osvetu”. Posebno ističu kako glavnu podršku AMLO crpi iz “Nacionalne Koordinacije Radnika u Obrazovanju” ( “Coordinadora Nacional de Trabajadores de la Educacción” ). Radi se, naime o sindikatu učitelja i drugih djelatnika u obrazovnom sustavu koji su alternativa državnom “Nacionalnom Sindikatu Radnika u Obrazovanju “ ( “Sindicato Nacional fe Trabajadores de Educacción “ ). Ova Koordinacija, kja je bliska ljevici, vrlo je aktivna i često blokira svojim akcijama trgove i ulice najvećih meksičkih gradova izražavajući svoje nezadovoljstvo položajem djelatnika u obrazovanju i samim obrazovnim sustavom. Njihove su akcije posebno česte u Ciudad de Méxicu ali i u drugim djelovima države. Organizirani su u svim meksičkim državama. Tako je prošle godine “Coordinatora Estatal de Trabajadores de Guerrero” u Guerreru zauzela, okupirala niz državnih zgrada i institucija. AMLO-a napadaju da je tako izazivao organizirani kaos a posebno ga optužuju da je u vezi i s 14 naoružanih “udruga samoobrane” koje djeluju u 5 meksičkih država. S druge su strane očekivanja najugroženijih sada ogromna. Njegova obećanja o rezanju svih plaća javnim funkcionerima za 50%, o spasu sela, o štedljivoj vladi, reviziji postojećih ugovora u području energentike teških miljarde pesosa a koji su štetni po meksičke interese, reduciranje siromaštva i rast socijalnog progresa pale su na plodno tlo meksičkih glasača ali su ga doveli i u nezavidnu situaciju njegovog poistovjećivanja s dugo očekivanim Mesijom koji bi sad trebao napraviti čudo. A prekonoćnih čuda ima samo u bajkama a ne u realnom životu i on je toga, kao vrlo iskusan politički igrač, itekako svjestan.
Američki predsjednik Trump je nenamjerno jako doprinio trijumfu ljevice i Lópeza Obradóra u Meksiku. Naime on je toliko iziritirao meksičku javnost svojim odnosom prema Meksiku, prijetnjama o izgradnji zida na granici između Amerike i Meksika kojeg će ( po njemu ) morati platitii sami meksikanci, odnosom prema “iindocumentadosima”, odnosno meksikancima bez urednih dokumenata na tlu Amerike, razdvajanjem djece od roditelja ( ilegalnih useljenika u Ameriku ), negativnim odnosom prema obnovi Sporazuma o Slogodnoj Trgovini Sjeverne Amerike koji je još 1992.g. bio potpisan između Kanade, USA i Meksika - da su meksički glasači, na kraju, doživjeli Obradora kao jedinog istinski spremnog kandidata da se odlučno suprostavi Trumpu. U Meksiku se razvila čitava “antitrumpovska subkultura” i “antitrumpovski pokret” zbog, po njima, uvredljivog i nipodaštavajućeg Trumpovog odnosa prema meksičkom narodu, njegovim vrijednostima i meksičkoj državi. Mariachi pjesme s antitrumpovskim tekstovima postale su svakodnevnica, popularne “narodne pjesme” - “los corridos” s anti-trumpovskim porukama čuju se na meksičkim ulicama i trgovima, pjevaju ih ulični pjevači i grupe itd. Internet je prepun takvih sadržaja. Nikada ne treba zaboraviti kako su mekiskanci ekstremno ponosan narod koji obožava svoju zemlju, svoju hmnu, svoju zastavu, svoju kulturu, prošlost, sve nacionalne simbole itd. AMLO je, na neki način, postao inkarnacija takvog općeproširenog stave prema politici Trumpove administracije prema Meksiku ali i kompletnoj Latinskoj Americi. S druge strane, AMLO je jasno kazao da meksikanci nikada neće platiti zid na granici s Amerikom, vrlo je jasno pokazao što misli o američkom odnosu prema imigrantima ali on, istovremeno, ne želi do kraja zaoštriti odnose sa svojim moćnim susjedom - svjestan američkog značaja ali i jakog utjecaja meksičke kulture u samoj Americ u kojoj su hispano-amerikanci postali druga skupina po veličini u ukupnoj američkoj populaciji. U državama koje su nekada bile dio meksičkog teritorija meksikanci su postali itekako važni. Meksikanci u Americi sebe nazivaju “chicanosi” i vrlo se ponose svojim podrijetlom i vrijednostima svog naroda pa je i Trump sve više svjestan njhovog značaja. Lópezu Obradoru su na pobjedi odmah čestitali svi najvažniji svjetski čelnici, počev od Putina, pa do Angele Merkel i Macrona ali i Trumpa, koji je i ne htijući pomogao AMLO-u da pobijedi u Meksiku.
U svakom slučaju ovo su bili povijesni izbori jer s južne strane Rio Bravo ( kako tu rijeku zovu meksikanci) odnosno Rio Grandea ( kako je zovu amerikanci ), u Meksiku - ponovo jaše ljevica. I to, kako trenutno stvari stoje, nezadrživim galopom !











Oznake: more, sunčanje


- 14:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2018., petak

POEZIJA I POLITIKA


Još je Rimbaud pisao o “vatrenom strpljenju” koje nam je potrebno kako bi smo osvojili “jedan sjajan grad koji će nas obasjati svjetlošću pravde i dostojanstva za sve ljude.” Principi Nade i Utopije pokretali su u oduvijek kroz povijest velika gibanja među ljudima u njihovoj borbi protiv nepravde i neslobode a u potrazi i zahtjevu za dostojanstvom i jednakošću kao temeljnim preuvjetima smislenog življenja. To je ujedno temelj svih ijevih pokreta i lijevih ideja u svim sferama i segmentima života. A područje kulture zasigurno je jedno od rodnih mjesta ljevice jer je bilo kakva vrsta stvaralaštva nezamisliva bez ljudske slobode - štoviše Kultura je možda njen najsublimiraniji izraz. Sloboda ljudskog duha kao i dostojanstvo u području sfere rada ( u kojoj se pribavljaju preduvjeti za reprodukciju gole egzistencije ) trebali bi biti u temelju svake ljudske zajednice kao zajednice slobodnih bića. Često su zato politički zahtjevi ili kritike nepodnošljivog stanja kojeg određuju postojanje neslobode i nepravde, svoj najkoncentriraniji izraz nalazili upravo u području kulturnog stvaralaštva pa tako i poezije.
Pablo Neruda jedan je od najpoznatijih simbola i potvrde te teze o simbiozi poezije i politike. Prošlo je točno 114 godina od njegovog rođenja ( 12.07. 1904. ) On je bio veliki a neki smatraju možda i najveći latinskoamerički pjesnik ali isto tako je bio i strastveni ljevičar, strasan političar, aktivista - čovjek koji se prije svega borio snagom svoje riječi koja je zaista bila moćna. Kao mlad bio je pod jakim utjecajem rebelističih, anarhističkih ideja i još se dvadesetih godina XX stoljeća angažira kao studentski agitator u “Federación de Estudiantes de la Universidad de Chile“. Kao mladi dopisnik revije “Claridad” taj pjesnik se sve više profilira i kao javna politička osoba. On ne može a da u svojoj poeziji i kroz nju ujedno ne “govori i o svijetu koji ga okružuje”. On je sam sebe smatrao prvenstveno pjesnikom. Čak s čuđenjem piše : “Puno je ljudi vjerovalo kako sam ja značajan političar. Ne znam odakle takva legenda ?” Naravno da se Neruda i ovdje malo poigrava s riječima jer je istovremeno priznavao kako vjeruje kako se njegove “doživotne pjesničke potrebe pjesnika ne odnose samo na bratstvo s ružom i simetrijom, sa uzvišenom ljubavi i sa beskrajnim nostalgijama, nego također i s grubim ( teškim ) ljudskim zadaćama koje sam uključio u svoju poeziju.”
Kada izbija španjolski građanski rat on se u svojstvu čileanskog konzula nalazio u Barceloni. Potpuno se stavlja na stranu antifašista republikanaca. Piše “Espańa en el corazón” .( “Španjolska u srcu” ). Tu je i pjesma “Explico algunas cosas “ ( “Da objasnim neke stvari” ). Slomljen je kada opskurna grupa fašista ubija njegovog najboljeg prijatelja i “najdraže dijete španjolske poezije” Federica Garciu Lorcu u njegovoj rodnoj Granadi. “El crimen fue en Granada” ( “Zločin se desio u Granadi” ) piše veliki Antonio Machado a Neruda svoj budući pjesnički angažman povezuje s politički aktivizmom suprostavljanja zločinu. Pravo Nerudino ime bilo je Ricardo Eliécer Naftalí Reyes Basalto i za vrijeme drugog svjetskog rata angažiran je kao već priznati, poznati čileanski pjesnik u antifašističkoj kampanji. U ožujku 1945. g. izabran je u Senat Rebublike Čile kao predstavnik sjevernih čileanskih provincija Tarapacá i Atfofagasta. Svoj prvi govor kao “Senator Reyes“ ( kako su ga obićno službeno oslovjavali ) održao je 30. svibnja 1945.g. Odmah je postalo jasno da je rođen jedan od najvećih govornika čileanskog Senata. Već tada se sasvim priklonio komunističkoj političkoj orjentaciji a posebno za vrijeme svog obnašanja konzulskog posla u Ciudad de Méxicu. Postaje veliki prijatelj kompletne meksičke umjetničke lijeve scene kojom dominiraju Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros, Frida Kahlo, José Clemente Orozco i drugi veliki slikari a posebno muralisti. U to vrijeme u Meksiku je i Trocki kojeg Neruda upoznaje. Neruda je ogorčen stanjem u čileanskom Senatu. Pisao je o tome kako “ do Senata teško dopire ogorčenost naroda koju smo im ja i moji drugovi pokušavali prenijeti”. On Senat doživljava kao “komodnu, dobro opšivenu dvoranu kako do nje ne bi dopro, kako u nju ne bi ušao glas nezadovoljne mase koji bi mogao uznemiriti senatore”. O svojim kolegama koji se predstavljali vlast nije imao lijepo mišljenje. O njima on piše : “Moje kolege sa suprotne strane bli su akademici, umjetnici u držanju svećanih patriotskih ovora - a pod njihovim nogama bio je tepih od lažne svile na kojem se sve to odvijalo.” Zbog sve te ogromne količine licemjerja, laži i odvojenosti od istinskog života i problema običnih ljudi te čileanske političke kvazielite očajni Neruda viče: “Gušili su me !”
Naravno da je takav Neruda postao meta desnice. Kada je 1946.g. za predsjednila Čilea izabran desničar Gabriel González Videla stvari se pogoršavaju. On 1948.g. donosi “Ley de Defensa Permanente de la Democracia” ( “Zakon o stalnoj obrani demokracije” ) kojim se progoni radnički pokreta a Komunistička Partija Čilea zabranjuje se i proglašava ilegalnom. Neruda piše poemu “El Traidor” (“Izdajnik “) u kojoj govori o predsjedniku koji stotine čileanaca šalje u koncentracione kampove. To je onaj isti izdajnik Videla koji će 1973.g. kada general Pinochet izvrši fašistički vojni udar u Čileu i sruši Salvadora Allendea i legalnu lijevu vladu Narodnog Jednstva (“Unidad Popular” ) s TV ekrana u ekstazi vikati : “ Spašeni smo ! ”. A kada u Čileu počmu štrajkovi i prosvjedi i kada dolazi do cenzure tiska Pablo Neruda piše svoje poznato “Intimno pismo miljunima ljudi” ( “Carta íntima para milliones de hombres” ) kojeg objavljuje u dnevniku “El Nacional” ( Caracas ). Naravno da je to bio onaj dugo čekani povod da se pokrene process protiv “Senatora Reyesa”. Zadnji put Neruda govori u Senatu 6. rujna 1948.g. u kojem izgovara svoje : “Yo acuso !” (“Optužujem !”). U tom je govoru razobličio Videlinu dikataturu u Čileu i pročitao je 650 imena ( i zanimanja ) zatvorenika u zatvoru Pisagua. U roku od 30 dana optužen je za uvredu. Vrhovni Sud mu oduzima imunitet, zabranjuje mu se ulazak u Senat i napuštanje Čilea. Neruda se povlači u ilegalu i kasnije mu stranački drugovi i prijatelji organiziraju spektakularan bijeg iz Čilea preko Anda ( što kasnije opisuje u “Canto General” ). Puno godina kasnije pratiti će i podržavati svog prijatelja Salvadora Allendea u dolasku na vlast u Čileu i umrjeti neposredno nakon Pinochetovog puča pod još nerazjašnjenim, sumnjivim uvjetima. U kampanji Salvadora Allendea 1970. godine bila je uključena sva elita čileanske kulture. To je bio ujedno i trijumf Kulture nad politikom gao golom tehnologijom vladanja ljudima. Zato je 1973.g. udar pučističkih fašista bio jednako strašan prema sferi kulture koliko i prema sferi politike jer su oni jedno vrijeme u Čileu živjele u istinskom jedinstvu. Tako se u Allendeovom Čileu jedan poltički pokret u velikoj mjeri pretvorio u kulturološki pokret.
Upravo je Neruda pokazao kako je svijet poezije, intime, mistike ljubavi ili ljepote pejzaža neodvojiv od potrebe angažmana i nužnosti osjećaja odgovornosti za procese u društvu u kojem živimo kao i potrebe za promjenom tog društva prema onom utopijskom snu u kojeg je utkan i princip Nade kao pokretač svega. Neruda - taj veliki pjesnik ljubavi, govoreći sam o sebi to je izrazio na ovaj način : “Poslužio sam se najstarjim oružjem poezije, pjesme, pamfleta….kojim su još služili klasici i romantici - a koji su namjenjeni uništeanju neprijatelja”.
I poezija može biti oružje, i to najjače. Možda nam takve poezije i takvih pjesnika kakav je bio Neruda danas strašno nedostaje. A možda su takvi ljudi tu oko nas ali još nisu angažirani na način kojeg je Neruda svjedočio cijelinom svog života i cijelinom svog bića. Ono što je sigurno to je da je i kod nas područje Kulture žestoko izloženo udaru domačih konzervativaca, nacionalista, ksenofoba, mrzitelja i desničara svih vrsta jer su barem oni, ako to već nismo mi, svjesni toga kako je područje Kulture možda zadnje utočište Slobode kod nas kojeg oni još nisu osvojili. Zato je možda bit političkih sučeljavanja i na ovim našim prostorima u stvari u sukobu dva različita kulturloška koncepta poimanja totaliteta Života a ne samo puki sukob suprostavljenih bezličnih poltičkih mašinerija.

Oznake: Sunce, more


- 09:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.05.2018., srijeda

CRVENO I CRNO


Nažalost, na ovom komadiću europskog kontinenta na kojem mi živimo, ponovo se, po tko zna koji put, u dijelu javnosti, na najgori mogući način otvorila rasprava o pitanju koje je suvremena historiogrfija već odavno, jednom zauvijek riješila. A pitanje glasi : “Koja je strana bila ona prava strana, tko su bili pozitivci a tko negativci u Drugom svjetskom ratu” ? Naravno, riječ je o tzv “našim prostorima”. Upravo taj prostor dio kvaziznanstvenih “istraživača”, političara i njihovih primitivnih sljedbenika stalno, na jedan totalno iracionalan način, pokušava izdvojiti iz cjeline europskog i svjetskog prostora. Kao da se na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno današnjih samostalnih država koje su proistekle iz nje, odvijala nekakva zasebna povijest koja nema ama baš nikakve veze s ostatkom svjeta pa za nju vrijede i neki sasvim drugi kriteriji za valorizaciju onoga što je ostatak svijeta već odavno riješio stavljajući točku na ocjenu i odgovor na pitanje : Tko je bio tko u Drugom svjetskom ratu ? Ali naši neumorni revizionisti uporno pokušavaju izmijeniti neupitne činjenice proglašavajući izdajnike domoljubima a antifašističke borce izdajnicima. Sasvim je svejedno radi li se pri tom o četnicima, ustašama ili nekim trećima - jer, na našu žalost, nije nedostajalo niti jednih niti drugih ili trećih. Tako se nerjetko na ovim prostorima poražene ( “crne” ) snage proglašavaju “pozitivcima” i nikad prežaljenim gubitnicima a borci protiv “crnima” nazivaju se “crvenima”, što u njihovim glavama i u njihovim ideologiziranim, simplificiranim teorijama podrazumijeva negativan predznak. Na takvu vrstu ludila teško je naći pravi odgovor a još manje objašnjenje. Možda se odgovoru najaviše približila ona rečenica iz filma Srđana Dragojevića “Sveti Georgije ubija aždahu” ( iako se film odnosi na period 1912-1914. g. za vrijeme Balkanskih ratova ) kada u jednom trenutku, pri kraju filma, jedan nesretnik rezignirano komentira da : Onaj tko nas je proklinjao “nije dangubio” - iako je, naravno, sasvim pogrešno nešto što se danas nama dešava pokušavati objasniti bilo kakvom vrstom “prokletstva”.
Zanimljivo je da se i ove dvije, manihejski iskonstruirane, strane ( “crvena” i “crna”) unutar samih sebe redovito glođu pokušavajući inače sebi bliskima prigovoriti nedostatak vjerodostojnosti, odnosno dokazati svoju ideološke pravovjernoosti - što uvijek nepogrešivo vodi ka skretanju na put lažne ekskluzivnosti, sektaštva i mrvljenja fronta progresivnih snaga. Tako smo npr. 11. svibnja ove godine, u emisiji “Crvena linija” ( TV N1 ), mogli čuti kako gdja Aneta Lalić ( Srpsko Narodno Vijeće - SNS ), govoreći o problem prisustva ustaške parole “Za dom spremni” u hrvatskom javnom prostoru, tvrdi da je Socijaldemokratska Partija Hrvatske ( SDP ), kako ona kaže : “ideološki ispražnjena”, dodajući kako se SDP “nije spreman baviti suočavanjem s prošlošću” jer ne “inzistira na antifašizmu kao aktualitetu a ne kao tradiciji” optužujući valjda SDP za tu neprihvatljivu praksu iako Hrvatskom ne vlada SDP nego HDZ sa svojim partnerima. Zanimljivo je da, ne trepnuvši okom, to izgovara usprkos činjenici da je upravo SDSS ( Samostalna Demokratska Srpska Stranka ), čiji je najupečatljivi član dr Milorad Pupovac - ujedno predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća, koalicioni partner te aktualne vlasti ( HDZ-a ). Pa ipak nikome razumnom tko poznaje dr Pupovca ne pada ni na kraj pameti da dovodi u pitanje njegov antifašizam, demokratsku orijentaciju pa i nesumnjivi lijevi politički habitus. Politička ( pa i stranačka ) pragma zna biti komplicirana ili naizgled čudnovata jer je ona uvijek rezultanta mnogobrojnih faktora. Zato se trebamo čuvati teških riječi ili olakog bacanja kamenja na drugoga ( pokušavajući tako oprati samog sebe i dokazati svoje navodno čistunstvo ) - a posebno ukoliko se nabacujete na one s kojima inače dijelite slične ljudske i političke svjetonazore. To je svojevrsno “prokletstvo ljevice” iako takvo ponašanje nikada nije bilo ekskluzivno rezervirano samo za nju.
Naravno, istovremeno smo svakodnevno suočeni s agresijom desnice u Hrvatskoj i to “na svim frontovima”. Za takve glave je problematičan i sam Dan pobjede i Dan Europe kada čitav demokratski svijet obilježava pobjedu nad zlom fašizma. Nino Raspudić tako u HRT-ovoj emisiji “Peti dan” ( 11. O5. ) kaže kako “Hrvatska 45-tu nije dočekala slobodu nego promjena totalitarizma.” On po tko zna koji put, fašizam izjednačava s onim sustavom koji se nakon oslobođenja uspostavlja na području tadašnje Jugoslavije. Naime za dio domaće desnice riječ je o sasvim istoj stvari ali s različitim idejnim predznakom. I tu prestaje svaka razlika među njima. Sukob Tita i Staljina on svodi samo na “osobni nesporazum” među njima itd. Naravno da desnica ignorira činjenicu kako je ogromna većina Hrvata ( da ne spominjem moju Dalmaciju i Split u kojem se nikada nije mogla uspostavit ustaška organizacija ) bila na strani antifašističke borbe, na partizanskoj a ne na ustaškoj strani. To bi oni najradije pokušali zaboraviti ili naknadno nekako izmijeniti, izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Za njih je partizanska pobjeda “nezgodna činjenica” nad kojom Hasanbegović otvoreno žali. U istoj HRT-ovoj emisiji “Peti dan” Petar Tomev Mitrikeski smatra kako simboličnu šetnju Zagrebom na Dan Pobjede 8. svibnja, pod nazivom “Besmrtni partizanski odred”, mnogi “doživljavaju kao prvokoaciju”. Čovjek je doselio 1989. g. iz Makedonije u Hrvatsku pa zna to najbolje. Kada se spominje Tuđmanova partizanska prošlost Nino Raspudić zaklučuje kako “Tuđman nama nije drag jer je bio partizan, nego unatoč tome”. U najboljem slučaju, u interpretaciji naših najumjerenijih desničara, stavlja se znak jednakosti između ustaša i partizana. Ali ustaše uvijek kod njih imaju “nacionalni predznak” što ih ipak stavlja u neupitnu prednost pred “anacionalnim” partizanima.
Ali desnica je za nas već odavno pročitana knjiga. U Srbiji dižu spomenik Draži Mihailoviću pa čak nedavno “Draži i streljanim Ravnogorcima” pripadnici Srpske vojske u službenim uniformama salutiraju, odaju počast i polažu vijence “Čiči” dok notorni ministar Vulin redovito zaboravlja povijest srpskih fašista. U Hrvatskoj, s druge strane, još uvijek postoje ulice s Budakovim imenom. “Za dom spremni” još predstavlja vruć krumpir kojeg vlada nikako da riješi itd. Evo čak ni maturanti ne mogu proslavit svoj dan bez crnih majica, ustaških parola, dizanja desnice i šaranja spomenika partizanskim osloboditeljima ( i to usred Rijeke ). Donekle ih se može i razumjeti jer je obrazovni sustav takav da o antifašističkoj borbi i istini o njoj stjeću samo oskudna ili potpuno kriva znanja. Partizanskog heroja Stjepana Filipovića, čija slika prkosnog odlaska u smrt stoji u Ujedinjenim narodima, službena Hrvatska kao da se srami itd. Ali žalosno je što niti među neupitno antifašistički orijentiranim ljudima očito ne postoji suglasnost. Jer inače teško mogu drugačije razumjeti navedene riječi gospođe Lalić .
Pa zar ne bi bilo logično da se vladajućoj koaliciji ( ne samo od strane opozicije nego i iznutra ) postavi pitanje ili im se da ultimatum da se neke stvari vezane uz “ustašku nostalgiju” napokon jednom zauvijek riješe….i da je to uvjet za daljnju suradnju i podršku aktualnoj vlasti? Gola priča, argumentacija o podršci sadašnjem HDZ-u kao “manjem zlu” za neke je možda i prihvatljiva ali za mnoge je nedovoljna i previše tanka. Jasna je razlika u snazi svakog partnera u vladajućoj koaliciji u Hrvatskoj ali aktualna vlast danas ovisi o jednoj ili dvije parlamentarne ruke pa je snaga svakog partnera pa čak i pojedinca multiplicirana i realno nemjerljiva ( presudna ). Zato se mora postaviti pitanje vladajućoj koaliciji zašto ministar Goran Marić u Macelju izjavljuje ( u prisustvu predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović ) da “ove žrtve nisu i neće biti uzaludne” ? Naime, usprkos svim nevinim žrtvama kojih je bilo i kojima se uvijek treba pokloniti - ipak je neupitna činjenica kako se tamo najvećim dijelom nalaze posmrtni ostaci pripadnika ustaške vojske. Zašto Hrvatska uopće nije obilježila Dan Pobjede iako je Hrvatska pripadala silama pobjednicama velike svjetske antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu ? I to pitanje također traži odgovor !
Radikalni konzervativni aktivizam posebno je došao do izražaja u vrijeme ratifikacije Istambulske konvencije a sada se organizira oko pokušaja “deratifikacije” te iste konvencije i izmjene izbornog sustava koji bi dokinuo stečena prava nacionalnih manjina ( prije svega Seba ). Tu je još vezan čitav kompleks pitanja vezano za obitelj, ulogu žene, nasilje, obrazovni sustav, prava na pobačaj, Vatikanske ugovore, vjeronauk, LGBT zajednice itd. Ta svjetonazorska pitanja postala su glavna fronta, prva crta “ideološke bojišnice” domaće desnice ali i onih koji im stoje nasuprot. U tom su poslu “antiistambulisti” dobili apsolutnu podršku Crkve koja nažalost sve više uplovljava u vode svojevrsne varijante radikalnog fundamentalizma. Ta su pitanja postala “lakmusov papir” za detekciju političke pozadine svega toga. Istovremeno u Hrvatskoj jača čudnovata vrsta populizma kojeg predvodi Živi Zid. Najsimptomatičnije je što ta politička grupacija upozoravajući šuti o svim ovim pitanjima. Iako su inače veoma pričljivi, gotovo brbljivi i govore o svemu i svačemu, u ovom slučaju kao da su se “zakleli na vječnu šutnju”. Za njih problem nasilja nad ženama, prava na pobačaj, položaja LGBT zajednica, vjeronauka, položaja nacionalnih manjina itd jednostavno NE POSTOJE kao bitan problem. O tome jednostavno ne govore NIŠTA i to u vrijeme postojanja najrazličitijih referemduskih inicijativa radikalne desnice. Nije teško shvatiti kako bi ih odgovori na ta pitanja politički demaskirali kao konzervativnu populističku grupaciju koja nema ama baš nikakve veze s ljevicom a još manje s anarhizmom s kojim ih se brzopleto često brka. Anarhizam ima svoju ozbiljnu tradiciju, svoj ideologijski koncept i jasne odgovore na sva ova pitanja o kojima Živi zid tako nepokolebljivo šuti. Ali, u sveopćoj gužvi, mutežu i činjenici nedovoljne artikuliranosti ljevice oni nesumnjivo grabe naprijed noseći u svom političkom ruksaku sve i svašta, gomilu kontradiktornih nebuloza, olakih obećanja, privlačne “otkačenosti”, ulične atraktivnosti, nonkonformizma i nekovencionalne vrste komunikacije koja se sa rubova politike kreća prema unutra, prema centru - prema najširem bazenu biračkog tijela u kojem namjeravaju loviti svoje glasove podrške. Njih nećete sresti na “Marševima za znanost” niti na paradama, manifestacijama za jednakost ljudi po svim kriterijima. Nema ih nigdje gdje se razgovara o kulturološkim problemima, pitanjima borbe za po njima nebitne “ideološke” stvari itd. Oni su se specijalizirali za deložacije ali i to samo u slučaju da deložirani nije član neke od stranaka sa njihovog indeksa nepoćudnih stranaka ( na kojem se, naravno, nalazi i SDP ). Njih ofanziva najkonzervativnijeg dijela katoličke crkve koja je na djelu kod nas - ne zanima. To je za njih nebitno. A upravo ta “nebitnost” zabrinjava poput onih svakotjednih komentara Slobodan Prosperova Novaka u HRT-ovim “Pola ure kulture” u kojima napada sve što ne miriše desno : “od Borisa Dežulovića pa do Borisa Jokića” obrušavajući se, recimo, na Marševe za znanost a ne na organizirane primitivne derneke protiv prihvaćanja Istambulske konvencije u organizaciji najdesnijih udruga uz nesebićnu pomoć s oltara. Ali nažalost, ovaj dio Europe postaje sve više u civilizacijskom smislu njen najupitniji dio. O tome se jednostavno ne smije šutiti. Naravno da bi se sve normalne snage trebale solidarizirati. Razbijanje tog “fronta”, radi sebičnih interesa lova glasova u “istom bazenu” nedopustivi je luksuz u ovom trenutku i pogubno je po interese sprječavanja nadirućeg radikalnog konzervatizma. Tako Ivica Puljak, koji je u biti glavni čovjek stranke “Pametno”, 21.05. u TV emisiji “Pressing” ( N1 ) bez ikakvih problema SDP proglašava “strankom bez budućnosti”, “bratom blizancem” HDZ-a itd - istovremeno tvrdeći kako se ljevica u suvremenoj Europi izjednačava s “normalnim ponašanjem”, naravno definirajući “Pametno” kao “normalnu stranku” ( za koju inače sam kaže da nije ljevica ) koja je realno radikalno liberalnih ekonomskih opredjeljenja ( iako se on sam istovremeno naziva “mekim liberalom” ). Tako, po njemu, “nevidljiva ruka tržišta” regulira najbolje sve jer se u suprotnom, eo ipso, završava u “Venezuelanskom modelu”. Tako, u stvari, možda i ne sluteći, uplovljava “con tutta la forza” skupa sa svojom kompletnom “normalnom strankom”, u Friedmanove i Hayekove vode čiji je ultraliberalni ekonomski model društva ekspermentalno, s poznatim posljedicama po demokraciju, u potpunosti primjenjen, nakon vojnog puča, u Pinochetovom Čileu.
Crkva kod nas je posebna priča. Ona je već davno oltar shvatila kao političku a ne nekakvu drugu govornicu. U cijeloj Europi procesi su zabrinjavajući. Istini za volju, dijelu Crkve u Hrvatskoj je i HDZ kojeg vodi Plenković “previše lijevo” a posebno nakon ratifikacije istambulske konvencije. Biskupska konferencija šalje poruke vjerničkokm narodu da se ujedini oko odbacivanja poruka Istambulske konvencije. Ali to nekim popovima, koji su izgleda prisegli na zavjet vječne šutnje o ispremreženosti Crkve pedofilskim aferama, nije dovoljno. Tako 22.05. poznati isusovac koji je podržavao “šatoraški ustanak”, pater Ike Mandurić piše: “Mene SDP podsjeća na pobunjenike i bandu koja je postavljala balvane, a HDZ na JNA koja glumi da je objektivna, a cilj je posve pokoriti narod. A kler u najboljem slučaju podsjeća na plave kacige, koje su samo tupo gledale i pazile na pravila ratovanja kojih nije bilo ni i u primisli.” Po njemu je ovakav kler nedovoljno radikalan i pasivan. On bijesno trubi na juriš desnice.
Zato nas ne treba čuditi što jedan od najzanimljivijih živućih filozofa, Slovenac Slavoj Žižek smatra ( u “Godini opasnog sanjanja” ) kako je “kršćanski fundamentalizam” prava i najveća prijetnja europskom nasljeđu. Izlijevi ksenofobije u postkomunističkim zemljama Istoćne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. u istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja i nemira. Iste gdine su takve povorke organizirane u Splitu i Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike u Beogradu i Splitu. Usred grada bili su žestoko napadani od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalist pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalist a ne oni u Turskoj simboliziraju istinsku prijetnju europskom nasljeđu” - zaključuje Žižek.
Ako tome dodamo one kod nas koji misle da je pravi rat započeo u svibnju 1945. nakon pobjede antifašista, onda smo u velikom problem. Naravno da nikakvih izjednačavanja tptalitarizama nema kao što to uporno ponavljaju “intelektualci” Raspudićevog profila. O tome i o suludom pokušaju izjednačavanja Bleiberga s Jasenovcem je govorio Ivo Goldstein ( 13. 05. u TV emisiji TNT na N1 ). Naravno da ova priča nije mogla proći bez Karamarka koji se javio, povodom obilježavanja događaja na Bleiburgu, s porukom kako su “Hrvati i Hrvatska morali umrijeti da bi živjela Titova Jugoslavija”. Koja Hrvatska ? Tada je “umrla” NDH a većina Hrvata bila je u partizanskim redovima boreći se protiv takve Hrvatske ! Karamarko i daje sanja nešto drugo.
Zato se ne treba čuditi što najnovije Izvješće ”Europske komisije protiv rasizma i netolerancije” Vijeća Europe ( ECRI ) od 14.05. ove godine konstatira kako u Hrvatskoj eskalira rasistički govor mržnje protiv Srba, LGBT osoba, Roma….kako jača nacionalizam kod mladih kao i veličanje bivšeg fašističkog ustaškog režima. Sve to je dovoljan razlog da na ljevici ili “među normalnima”, pa ma tko oni bili i ma kako sami sebe nazivali, ne napadamo jedni druge nego da se zajedno uhvatimo za isti štap aktivnog suprostavljanja jačanju ovakvih neprihvatljivih politika i alarmantnih pojava i to prije svega u vlastitom dvorištvu.








- 13:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.05.2018., ponedjeljak

HRVATSKA CRISTERA


“Cristera” ( “La Guerra Cristera” ili “Cristiada” ) je bila oružani sukob između meksičke države ( vlade ) i “branitelja vjere”, katoličke crkve i klera u Meksiku koji se vodio između 1926. i 1929. godine. To je ujedno bio rat za sekularnu državu a bio je posljedica dviju meksičkih revolucija. Prva je bila meksička liberalna revolucija, odnosno “ Rat za reformu” ( “La Guerra de Reforma” još poznat i kao “Trogodišnji rat” ) koja se odvijala između 1857. i 1861. godine. U ovom sukobu konzervativci su poraženi a pobijedili su liberali na čelu s Benitom Juarezom slamajući tako posljednji pokušaj vojske i Crkve da održe monarhijsku vlast i stari sustav privilegija do tada vladajućih slojeva. Druga je bila Meksička Revolucija koja se odvijala između 1910. i 1920. godine a koja je bitno određena Ustavom iz 1917. godine i donošenjem zakona kojim se ograničavala ( zabranjivala) bilo kakva uloga Crkve u javnoj sferi. Zabranjeno je sudjelovanje klera u politici, zabranjeno je djelovanje klera izvan vjerskih objekata. Kada 1924. godine predsjednik Meksika postaje revolucinarni general Plutarco Elias Calles ( sljedbenik Francisca Ignacia Madera a posebno Alvara Obregona ) koji je ranije kao guverner Sonore uveo mnoge antiklerikalne zakone, zakonski izjednačio prava izvanbračne djece i one rođene u “regularnim brakovima” – tada se razgraničenje između Države, javne sfere i sfere djelovanja Crkve dramatično produbilo. U srpnju 1926. godine vlada predsjednika Callesa donosi zakon ( tzv “Ley Calles” ) kojim se ograničava broj svećenika na određenom području ( obzirom na broj stanovnika ) , svećenici moraju imati posebne dozvole za obavljanje svoje dužnosti, zatvara se stotinjak crkava itd. Već se ranije ( člankom 130. meksičkog Ustava ) ograničilo javno djelovanje crkve, crkvi su oduzeti posjedi itd. Tako se, između ostalog, kleru zabranjuje nošenje habita izvan crkvenih prstora ( to će im se pravo vratiti tek 1991. godine ) a crkveno se djelovanje smješta u strogu privatnost. Javni dužnosnici u crkvu mogu odlaziti i zadovoljavati svoje duhovne potrebe jedino kao “private osobe”, kao vjernici - ali ne i kao službeni predstavnii Države. Tako se odnosi između Crkve i Države se u Meksiku dramatično pogoršavaju. Crkva reagira pa uskoro dolazi do oružanog sukoba između vladinih snaga i “crkvenih snaga”, dolazi do “cristere” u kojoj će poginuti oko 250 000 građana. Meksiko je prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom još nakon liberalne revolucije Benita Juareza 1861. godine a to je “zacementirano” nakon socijalne revolucije iz 1910. godine i nakon Ustava iz 1917. godine. Tek će 1992. za vrijeme vlade predsjednika Carlosa Salinasa de Gortarija i nakon posjete pape Ivana Pavla II , nakon 131 godine “pauze”, Meksiko ponovo uspostaviti diplomatske odnose s Vatikanom.
Glavna parola i zaštitni znak meksičkih “cristerosa” bio je uzvik : “VIVA CRISTO REY” ( “Živio Kralj Krist” ) ! Cristerose predvodi “Liga Nacional para la Defension de la Libertad Religiosa” – “Nacionalna Liga za Obranu Vjerske Slobode” koja uskoro shvaća da moraju imati nekoga tko će ih vojno organizirati pa za naknadu od 3000 zlatnih pesosa mjesečno “kupuju” generala ( inače ateistu ! ) Enrique Gorostieta Velardea da od uglavnom seljačkih sljedbenika cristere “napravi vojsku”. Zanimljivo je da je to bio međusobni sukob između meksičkih vjernika jer su se oni nalazili na obje sukobljene strane ( uz iznimku nekih političkih i vojnih vođa ) jer tada katolički vjernici čine 96% meksičkog naroda. Suština ovog sukoba bila je ipak u nečemu sasvim drugom a ne u vjeri. Druga je stvar koliko su toga svi učesnici bili svjesni.

Kakve to ikakve veze ima s Hrvatskom danas ? Pa naizgled nikakve jer kod nas nema niti će biti ikakvog oružanog sukoba “po toj liniji”. To je jasno ! Ali onaj drugi dio, ona “unutarnja veza” možda ipak postoji pa makar to kod nas bilo na relaciji odnosa ( sukoba ) između nositelja nesumnjivog cunamija radikalno-konzervativnih pa i primitivnih ideja i onih koji mu se suprostavljaju braneći prostor sloboda za koje smo sasvim naivno mislili da ih je osigurala Francuska Revolucija još u dalekom 18. stoljeću. Ali Hrvatska ne bi bila Hrvatska kada ne bi dala svoj nesebićan doprinos suvremenoj uskrsloj “konzervativnoj revoluciji” koja u svojoj revnosti čak i današnje vodstvo HDZ-a naziva, ništa manje nego “sotoninim sljedbenicima”.
Crkva kod kao da pri tom piruje iako nikakvih pravih razloga za to nema. Notorna je stvar da se dio crkvene hjerarhije, svećenika, vjeroučitelja itd. kod nas gotovo svakodnevno miješa u politiku a po potrebi i aktivno politički agitira ako zatreba i direktno s oltara. Dovoljno se samo prisjetiti notornog biskupa Košića. Ali to ne smeta dijelu konzervativnih intelektualnih snaga da se javno išćuđava nad takvim “lažnim tvrdnjama” poput prvakinje tog desnog teatra gdje Marije Selak koja u HRT-ovom “Petom danu” od 6. travnja “pada u nesvjest” kada Boris Jokić usput spomene kako popovi direktno pastvi po crkvama daju upute kako i za koga treba glasati. Ona traži “bar jedan primjer”. Ona ne zna da je biskup Košić svojevremeno napao prvake “Mosta” da su izdajnici koji bi mogli, ne daj Bože, koalirati “s komunjarama” a ne s Karamarkom ! Ona nekako nikad nije čula za to. A o lokalnim župnicima da i ne pričamo ! Mnogi od njih su zaprepašteni “Istambulskom Konvencijom”. Brane pred njom “svoju didovinu” i naše “stare obićaje”, hrvatsku obitelj. Značajna vijest je postala da je i sam Ivan Budalić, šef imotskog HDZ-a otkazao poslušnost vodstvu svoje stranke a sve u ime onoga “šta je naše”, “od didova naših”, valjda “od stoljeća sedmog”. Zgužvani crnoborac Keleminec s čudnovatom alanfordovskom svitom u crnim balonerima, majicama, košuljama, jaknama i svim i svačim viče kako “Hrvatska nije sekularna, nego katolička država” a sve uz dosjetljivo “Za domovinu spremni” ! Biskup Košić s oltara svima, “urbi et orbi” poručuje : “Odričeš li se Maršala ? Da, i Hitlera, Ducea, ali ponajviše Maršala” ! Odnija đava i Hitlera. Taj je nedonošće prema Maršalu ! Kad u Kninu privode one koji urliču : “Za dom spremni” naš Sisački preuzvišenik na svom faceu jauče : “Ovo je protuhrvatska vlast. Tražim ostavku Božinovića !” Bože sačuvaj da bi se on miješao u politiku ! Dobro zbori ona Selakuša ! I dobro je biskup Vlado rekao onima što trbuhom za kruhom bježe iz Hrvatske. Sve je to sam “dezerter”. A dašta ! A mediji…Uf, oni su “protucrkveni”, podučava nas sisački biskup, jer se “sa slašću obrušavaju na crkvene ljude”. Je, je…dosta je vidit što samo pišu o onome splitskom fratru iz crkve Sv Frane ispred koje su svoj skup organizirali “antiistambulisti”. Čovjek je izgleda malo više volio dječicu ali biskup Vlado o tome ni da zucne. A tko će za sve imat vremena ! Ali Košić je milostiv. “Bog neka im se smiluje”, vapi on shrvan nad onima koji podržavaju sotonsku Istambulsku Konvenciju - ali zato moli vjernike : “Molite se da ne prihvate Istambulsku” ! Ali uzalud je bilo. Odnarođeni zastupnici dvotrećinskom većinom su je izglasali i to usred Hrvatskog Sabora.
A onda nam stiže vijest kako prijedlog novog Obiteljskog zakona ukida jednakost bračnih i vanbračnih parova. Još nevjerojatnije, gotovo ludo zvući tekst iz prijedloga da “roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima”. A u odgoj kod Hrvata umiješali su se splitski taksisti iz Radio-Taxija koji su na prosvjede kontra Istambulske Konvencije besplatno vozili “prosvjetitelje” do splitske rive . Isto je napravila i autoprijevoznička kuća Clissa s obližnjeg Klisa. Ona je autobusima vozila ove nove hodočasnike iz udaljenih krajeva Lijepe Naše. Sve “za viru didovu” i “familiju našu”. A radi se o Konvenciji koja je protiv nasilja nad ženama. A najžešća protiv nje je gospođa Markić i splitska rasplesana, rashodovana hadezeovka - šjora Sanja Bilač koja je poručila kako ovo nije samo prosvjed nego “jedan jasan i glasan stav građana protiv politike aktualne vlade”. Plesala je pokraj raznjihanih fratra i švora tamo ispred bine a sve “u ritmu muzike za ples” u majici s natpisom “Budi svoj” - prosvjedujući protiv onih kojima ona brani da budu svoji. Pa ti sad shvati ako možeš !
Odmetnuti hadezeov lovrečki zastupnik Babić kaže da će on bit protiv Konvencije jer je tako rekla Biskupska konferencija. Je da se oni ne mješaju u politiku ali “čovik će njih poslušat”. Hrast-ov zastupnik Zekanović također svoj svjetionik prema kojem se orijentira u svojoj političkoj plovidbi vidi u Biskupskoj konferenciji. Šef splitskog HDZ-a i saborski zastupnik Škorić kratko kaže : “Čuli smo upute Hrvatske Biskupske Konferencije”. Dođavola i upute Stranke njegovog rukovodstva ! Na stranačkim internetskim stranicama razbješnjenji antiistambulac piše da je HDZ “sotonin okot”. Konvencija je prihvaćena u petak, trinaestog u mjesecu. “Tko još može tvrditi da Sotona nije umiješao prste” piše izvjestan Niko Kešina. I baš taj petak navečer, nakon svega u TV emisiji “Peti dan” naša Marija Selak tvrdi : “Consensus je totalitarizam”. Pomalo je tužna jer mediji, kako ona kaže, govore loše o ulozi Crkve. Tvrdi da HDZ nije demokršćanska stranka jer ne sluša Crkvu. Usput postaje vidljivo kako naša filozofkinja nema pojma koliko puta je ljevica u Hrvatskoj ( zemlji za koju ona tvrdi kako je sama po sebi konzervativna ) osvojila vlast. Najjači argument joj je : “To svi znaju”. Pa sad ti “pivaj” ! Po njoj je večina naroda protiv Istambulske Konvencije. I basta ! Poslije se izvlači da je mislila na “hadezeov narod”, na njihove glasače. “Ubi je prejaka reč” rekao bi Branko Miljković.
Uzbuđeni splitski fratar lamentira u kameru kako će “nas vodit žene koje će bit iznad Sabora”. Zaprepašteno tvrdi kako će “one zapovjedat šta će se raditi. One će bit iznad sudstva, ispred države, iznad svega” a mi “ćemo postat robovi”. Sve je to halucinogeni splitski fratar uspio ugledati u prokletoj Istambulskoj Konvenciji. Ali svi su oni još “med i mliko” prema hercegovačkomk fratru fra Boži Radošu koji tvrdi kako je Istambulska Konvencija “žig zvjeri” . On priča o sotonskim “šesticama” iz “Knjige Otkrovenja” nazivajući sve one koji se bore protiv Istambulske Konvencije i koji će zarad tog ljutog boja doći na slitsku rivu : “Kristovim Vojnicima” ! I eto ti ga nama napokon prave vojske. A fratar Bože i ne sumnja tko je njihov Kralj. Da je kojim čudom meksikanac iz 1926. godine a ne običan hercegovački fratar na političkoj turneji u Splitu možda bi to bio onaj trenutak kada bi i on euforično uzviknuo : “Viva Cristo Rey” !
Tako se na svetom zadatku ujedinila domaća konzervativna fronta, od intelektualnih meštara pa do HEP-ovaca poput onog koji je zaprijetio da će “cijeli grad ostati bez struje ako izglasaju istambulsku Konvenciju”. Opet se negdje uključio zastupnik Ante Babić koji je napokon zaključio kako su zlostavljane žene čisti trošak za napaćenu Hrvatsku. Čovjek to argumentira objašnjavajući kako smo mi “turistička zemlja a prema Konvenciji moramo bilo koju zlostavljanu ženu zbrinuti……imati ujednačenu sudsku praksu, osigurati predvoditelja….a to je dodatni trošak i neni osobno”, zaključuje naš štedljivi zastupnik Ante : “ta konvencija nije prihvatljiva”. Tobože anarhistički Živi Zid je izabrao raskrinkavajuću šutnju : Oni nisu ni Za ni Protiv. Oni jednostavno Nisu. Oni su odabrali Ništa. Jasna poruka zaluđenim glasačima ljevice koji su nekako uspjeli u njima ugledali “Nešto” !
I tako je hrvatska konzervativna fronta ovaj put poražena. Don damir Stojić rezignirano je zaključio kako je sada sasvim jasno da je HDZ “Herod” a SDP “Pilat”. Splitski svećenik don Josip Mužić ljutito piše kako su svećenici onim vjernicima koji su bili za Istambulsku Konvenciju “dužni po savjesti uskratiti pričest”. U emisiji “Pola ure kulture” pretplačeni komentator Slobodan Prosperov Novak, uvjereni ljubitelj svega nelijevoga, poučava nas kako su ovih dana bila dva skupa u Zagrebu i Splitu koje je on s visoka, ko i uvijek, “popljuvao” kao skupove ljudi “sumnjive kvalitete”. Naravno, okomio se na Marševe za znanost i na njihove učesnike - o nena one organizirane derneke protiv Istambulske Konvencije. I naravno, nije zaboravio spomenuti svoju omiljenu metu : dr Jokića koji ima onaj “sramotni Sorošev doktorat”. Reklo bi se : Kakva desnica takvi joj i umovi !
Slavoj Žižek ( “Godina opasnog sanjanja” ) smatra kako je “kršćanski fundamentalizma” prava i najveća prijetnja europskom naslijeđu. Izlijevi homofobije u postkomunističkim zemljama Istočne Europe zabrinjavaju. Početkom 2011. godine u Istambulu su tisuće ljudi učestvovale u mirnoj povorci homoseksualaca. Nije bilo nikakvog nasilja ili nemira. Iste godine takve su povorke održane u Splitu i u Beogradu. Policija nije uspjela zaštititi učesnike te povorke niti u Beogradu niti u Splitu. U oba grada bili su žestoko napadnuti od strane ogromnog broja nasilnih kršćanskih fundamentalista pa je bilo i ranjenih. “Takvi fundamentalisti a ne oni u Turskoj simboliziraju istinsku prijetnju europskom naslijeđu” zaključuje Žižek. Čini mi se kako su i ova zadnja zbivanja vezana za ratifikaciju Istambulske Konvencije u Hrvatskom Saboru samo potvrdile istinitost te teze.










- 13:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.05.2018., petak

DVA NIJEMA I JEDAN ZVUČNI FILM U JASENOVCU

Nedavno u Jasenovcu opet nije bilo jedinstvene komemoracije žrtvama ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Bilo ih je čak tri, što na jasan način ukazuje na postojeću duboku podjeljenost u Hrvatskoj pa čak i onda kada se komemoriraju žrtve ovog strašnog logora. Naravno da je to posljedica postojećih kilavih, kolebljivih polurješenja problema odnosa aktualne vlasti prema simbolima tzv NDH - a posebno u odnosu na njen zaštitni znak parolu “Za dom spremni” koja se opet pojavila i na sam dan državnog komemoriranja žrtava NDH u Jasenovcu. Pojavilo se na zastavi HOS-a na istom onom mjestu s kojeg je ranije izmještena ( samo petnaestak kilometara dalje ) ploča s tom istom parolom.
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i dalje se držala svog običaja da solo, gotovo u intimi svoje privatnosti posjeti Jasenovac i pokloni se žrtvama ovog logora. Ovog puta je sa sobom povela i Ivana Zvonimira Čička. Taj usmljeni dvojac se u sunčano jasenovačko jutro dvadesetog travnja ove godine poklonio žrtvama ustaških koljača u podnožju jasenovačkog “Kamenog cvijeta”. Kolinda je i ovaj put odšutjela svoj komemorativni izlet Jasenovcu ne spominjući ni svog nona ni nonu koje tako rado priziva u pomoć kada se, u rijetkim prigodama, želi pohvaliti antifašističkom prošlošću svoje familije - naravno, ukoliko nije u Argentini. Ali zato se ona upisala u Knjigu dojmova Memorijalnog muzeja. U svom pisanom prilogu napisala je kako izražava “duboko žaljenje zbog zločina koji su se ovdje dogodili i pijetet prema svim nevinim žrtvama”. Ko i u ranijim prigodama, nije zucnula niti jedne jedine riječi držeći se toga kako njena tišina najbolje izražava svu njenu tugu koju je u tom trenutku osjećala.
Reklo bi se da smo ponovo odgledali smo još jedan jasenovački nijemi film naše inače itekako govorljive predsjednice.
Sutradan, dvadesetiprvog travnja komemoeartivni skup održali su zajedno Savez antifašističkih boraca i antifašista, Srpsko narodno vijeće uz čelne ljude Socijaldemokratske partije ( SDP ). Dan ranije bilo je dvoje ljudi na komemorativoj posjeti Jasenovcu. Kolinda i Ivan. Na ovom skupu, uz organizatore, svoj pijetet prema jasenovačkim žrtvama došli su izrazit i više od 1 500 građana. Za zazliku od onog Kolindine posjete ovom prilikom se govorilo. Jasno, javno i glasno. Ovo nije bio nijemi skup jer se pred ovakvim zločinima ne smije nikada zašutjeti a posebno ne u zemlji koja je imala jedan od najačih, najsnažnijih antifašističkih pokreta na svijetu. Šutjeti, ponekad, kao što je to rekao veliki Miguel de Unamuno “znači sudjelovati u zločinu”. Zato se ne može šutjeti niti pred onim “Za dom spremni” niti pred “rješavanjem problema” izmještanjem “problematične ploče” petnaestak kilometara “dalje” od bilo čega, a posebno od Jasenovca. Ničiji nono ili nona ne mogu oprati službenu šutnju nad tim.
Dale, mogli bi smo kazati kako smo ovaj put, pak, odgledali glasni, “govorni film” u Jasenovcu.
Dvadesetidrugog travnja bila je, napokon, “službena komemoracija”, javna komemoracija hrvatskog državnog vrha u Jasenovcu. Došli su i premijer Plenković, predsjednik Sabora Jandroković, dosta ministara itd uz nazočnost predstavnika samo jedne nacionalne manjine, Roma i Kolindinig izaslanika Ivana Zvonimira Čička. Nije bilo predstavnika onih koji su bili najbrojnije žrtve Jasenovca, Srba, Židova i Hrvata antifašista. Naravno da je svatko shvatio da se radi o izvjesnoj vrsti prosvjeda radi službene šutnje pred profašističkim provokacijama ustašofila kojima s vremena na vrijeme svjedočimo u Hrvatskoj. Ovoj službenoj komemoraciji nazočilo je i oko dvjestotinjak građana. Reklo bi se, premalo. Komemoracija je bila dostojanstvena, decentna zaista vrijedna svakog respekta. Njen umjetnički dio bio je savršen. Čitanja zapisa svjedoka jasenovačkih zločina bila su upečatljiva, emotivna i zaista se na sadržaj tog dijela službene komemoracije ne može izreči nit jedna primjedba. Ali državni vrh oličen u predsjedniku vlade i predsjedniku Sabora odlučio se, tko zna iz kojih razloga, za šutnju. Tako smo, nažalost, odgledali još jedan “nijemi film” u Jasenovcu a najviši predstavnici hrvatske vlasti i države su se pretvorili samo u obične statiste ili gledatelje a ne aktivne učesnike te službene komemoracije. Bili su samo “ljudi iz prvog reda” i ništa više, a to je zaista nedovoljno, pa i otužno..
Pa Hrvatska je u drugom svjetskom ratu bila “svjetski prvak”. Zahvaljujući baš antifašistima. Bila je u timu sila pobjednica. Sila velike pobjedničke svjetske antifašističke koalicije nad zlom fašizma. Zar se ne treba javno suprostaviti onima koji bi nas, poput bilo koje vrste ili podvrste neoustaša, neočetnika i sličnih njima - htjeli nakon svega uvaliti u gubitničko, poraženo društvo Sila Osovine i njenih sluganskih sljedbenika i nacionalnih izdajnika. Pa, za boga miloga, takvi su se u Hrvatskoj odrekli Dalmacije i mog Splita. Odrekli su ga se i poklonili ga Kraljevini Italiji. Čak je Hrvatska dobila talijana za svog kralja ( Kralj NDH Tomislav II postao je Vojvoda od Spoleta i od Aoste, rođenog imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino de Savoia ). Da su Pavelićevi gospodari pobijedili pa ja bih danas živio u Italiji a ne u Hrvatskoj ! Pa zar taj isti Pavelić tamo u Argentini u koju je pobjegao spašavajući se, nije sa svojim kućnim prijateljem Milanom Stojadinovićem, bivšim srpskim prdsjednikom vlade Kraljevine Jugoslavije, sklopio pedesetih godina Ugovor o novoj podjeli tadašnje FNRJ ( “kad zajedno sruše komunizam” ) u kojem se Pavelić ponovo odrekao gotovo cijele južne Dalmacije ( koja bi pripala Srbiji ) s tim da su se još cjenkali oko toga kome će pripasti Dubrovnik ( za kojeg je Pavelić predlagao da se riješi referendumom a Stojadinović ga je htio “odmah”). Pa koliko je izdaja bilo potrebno pa da se današnji ljubitelji Pavelića, a posebno u Dalmaciji, napokon prihvate knjige i nešto nauče o “dmoljublju” svog ljubimca radi kojeg je Dalmacija uvijek završavala izvan Hrvatske, poklonjena nekoj susjednoj državi ?!
Naravno, ne treba niti spominjati da je Bosna i Hercegovina u svim tim “ugovorima”, “pregovorima” i “podjelama” uvijek jednostavno nestajala, prestajala postojati. Banja Luka bila bi Hrvatska a Sarajevo srpski. To su bez problema prihvatili i Milan Stojadinović i Ante Pavelić. Oba emigranta. Zar je potrebno i spominjati kako se Makedonija nije niti spominjala a Srbi u Hrvatskoj jednostavno bi postali pravoslavni Hrvati. Crnogorci su po ovom dvojcu ionako bili Srbi a Slovencima se jedino priznavala opstojnost. I koliko će još vremena trebati da se takvo “domoljublje” raskrinka kao najobičnija izdaja koja je, nažalost, uvijek bila začinjena i popračena strašnim zločinima - jer bez zločina takve podjele i takve podvale nisu nikada moguće. Pa zar nam to svima do sada nije postalo jasno. I baš zbog toga ne smijemo, ne možemo i ne trebamo nikada ostati nijemi nad takvom prošlošću niti gledati nijeme filmove u Jasenovcu niti bilo gdje drugdje. Ako zbog ničega drugog a onda radi naše djece i radi naših unuka.




- 12:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

29.04.2018., nedjelja

RAČAN I SPLIT


U nedjelhu 29. Travnja, prije 11 godina umro je Ivica Račan, prvi predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske ( SDP ) i premijer hrvatske vlade iz 2000. godine. Te godine je prekinuta desetogodišnja dominacija HDZ-a u Hrvatskoj.
Ivica Račan je neupitno jedna od najznačajnijih osoba suvremene hrvatske povijesti i političke scene općenito. Odigrao je ključnu ulogu u očuvanje lijevog političkog prostora u Hrvatskoj u gotovo nemogućim uvjetima rata i stalnih napada od strane radikalne desnice i radikalne ljevice istovremeno. Trebalo je puno političke vještine i ljudske pameti da se preživi u toj poziciji “između čekića I nakovnja” u kojoj se SDP nalazio.
Račana su s jedne strane, na okrajcima ljevice stalno napadali da je “oklijevalo”, da je “neodlučan”, “mlak” itd a s radikalne desnice da je “janje presvučeno u vučju kožu”, “prikriveni komunista” s lažnom etiketom socijaldemokrate i slično. Naravno da je desnici odgovaralo da se SDP satjera u beznačajan prostor radikalnog lijevog “tora” u kojem bi preživljavao služeći samo za prigodičarsko zastrašivanje ratom istraumatiziranog i iracionilazirang naroda i javnosti prijetečom “komunističkom neojugoslavenskom opasnošću”.
Za HDZ nije bilo nikakve sumnje kako je baš takav, socjaldemokratski SDP, njihova najveća politička opasnost pa su oni uvijek dobro i precizno detektirali svog glavnog političkog konkurenta, čak i onda kada je SDP imao vrlo malu poršku javnosti. To mnogi na radikalnoj ljevici nikada nisu razumijevali pa ne treba čuditi što to, ponekad, ne razumiju ni danas. Najbitniji trenutak desio se 1994. godine kada se SDP, kao reformirani dio SKH ujedinio s izvornom socijaldemokratskom strankom dr. Anuna Vujića. Taj je process bio jedinstven u Europi i ostao je to sve do danas.
Split je Račanu bio izuzetno važan. Iako je splitska sredina slovila za tradicionalno “tvrđi” dio lijevog političkog spektra u Hrvatskoj. Upravo su splitski socijaldemokrati od samog početka, od njegovih prvih reformatorskih koraka unutar SKH pa do kraja - davali punu podršku Račanu i njegvom političkom konceptu. Račan nije nikada zaboravio ( što je, inače, malo poznato u hrvatskoj javnosti ) da su upravo splitske organizacije SDP-a i tadašnjeg splitskog HSLS-a ( na čelu s Ivicom Škarićem ) dale inicijativu i potakle plodonosnu koaliciju SDP - HSLS na državnoj razini ( koja se baš zato potpisuje u Splitu ) i koja je u siječnju 2000. godine zauvijek suštinski prmijenila Hrvatsku. Prekinuto je dotadašnje prikriveno jednostranačje koje je postojalo pod firmom višestranačja u Hrvatskoj. To se desilo onda kada ta koalicija trijumfira na izborima za Hrvatski Sabor i formira svoju koalicionu vladu na čelu s Ivicom Raćanom. Nakon toga više nikada ništa neče biti isto u Hrvatskoj i otpočeti će era istinskog parlamentarizma i višestranačja. Ideju o toj inicijativi za koalicijom prihvatili su Račan i Budiša upravo na inicijativu splitskog SDP-a i HSLS-a koji u to vrijeme vrlo uspješno surađuju u Splitu u kojem u to vrijeme zajedno obnašaju vlast.
Račan je bio čovjek koji je samo naizgled bio neodlučan. Mnogi su njegov stil miješali s njegovom suštnom. On je bio je čovjek koji je “orao duboko” i zato je iza sebe ostavljao trag iz kojeg je posađeno sjeme uspješno klijalo. Nije “orao po površini” jer nije bio površan niti brzoplet čovjek. Naravno da su i njegova tiha dostojanstvena smrt i njegov skroman pogreb odavali njegovu suštinu, suštinu čovjeka koji nije volio nikakvu pompu ni blještavi dekor kao i teške, kičene, patetične riječi koje najčešće odaju političke i ljudske skorojeviće, blefare i prevarante. Nije zavodio nego uvjeravao ljude. Nije bio ni pozer ni kozer, nego normalan, običan čovjek s dubokim lijevim uvjerenjima koji je u trenucina intime slikao portrete. Ivica Račan je načinom svog života pa na kraju i načinom svoje smrti , na najbolji način posvjedočio suštinu svoje svoje politike kao svoje bitno, ljudsko određenje.
U njegovom privatnom i političkom životu Split je uvijek imao značajno mjesto a uvjeren sam da ga i on ima i da će ga uvijek imati u životima onih koji su svojedobno imali priliku zajedno sa njim hodati putem izgradnje suvremene hrvatske ljevice i “boljeg života svima a ne samo njima” .


Oznake: Sunce, more


- 14:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.04.2018., srijeda

ŠJORA FILE BI OŽENILA SVE POPE


“Fali ti Bože, izgleda da će napokon proliće. Evo je jutros u Splitu napokon svanija lipi sunčani dan. Da ti pravo kažen, već mi je pun mi kufer i sniga i kiše i ove buretine…Sve se izmišalo moj Marinko, sve je išlo kvragu. Usrid zime smo se kuvali od vrućine a sad smo proliće dočekali sa snigom ! I dragi Bog je diga ruke od nas ”, kuka mi moja dobra šjora File koja mi je jutros najranije donila domaću šoltansku sirnicu “da dica malo okuse pravo slako za Uskrs”.
“A lipa moja šjora File pa Vi dobro znate da mi nismo baš niki virnici….pa niste tribali..”, kažem joj ja nudeći joj odma katrigu da malo otpočine.
“Ma ajde cukunu jedan, koje veze to ima sa viron ? Neće ti ruka otpast ako okusiš bokun sirnice..”, nasmije se ona.
“Ma naravski, pa znadete Vi da ja nikad nisam bija protiv dobrega bokuna…i baš me briga u ime čega jin ako je spiza dobra”, brzo joj odgovorin ja vadeći bocun prošeka i nalivajući joj bićerin zlatnosmeđom tekućom likarijom. Znam ja šta je mojoj susidi najdraže.
“Ma oli si poludija ? Pa di ću poć pit ovako rano ! Još ću na kraju ispast pijandora !”, ka malko se iznenadi moja susida i na brzinu se prikriži.
“Ma ča se tote znamenujete, za Gospu blaženu….Pa neće Vas valjda ubit jedan bićerin prošeka. Ovo je oni hvarski kojega Vi najvolite. To Van je prava pravcata likarja. To će Van reč svaki dotur a najboje ga je popit baš ujutro, omar kad se ustanete…natašte, da Van život malo proradi !”, poučavan ja moju šjoru Filu koja je inače pametnija od sto doturi i sto profešuri skupa, ma se malko mora činit finćiukasta jerbo je to ka niki red dat se malo nagovarat za popit prvi jutarnji bičerin jerbo je ipak ona jedna fina, starija gospoja a ne bilo ko.
“Aj, dobro kad je tako”, reče mi ona gledajući oni bićerin i doda : “Ali samo da znaš vazet ću ga ka ča vazimjen dekote za tlak i ka ništa drugo . Ako je dobro za zdravje onda more, ali ka alkohol nikako ne more !”
“Ma govorite ka da čitate Sveto pismo šjora File. Ovi bi se prošek triba davat na ricetu u apoteku, ka i svaki drugi dekot, ka i svaku drugu likariju…eto baš tako…Pa ne bi Van ja dava svašta. Ovi bi prošek mrtve diga iz grebe ! Ajde, samo se Vi komodajte.”
“A dobro onda..kad ti tako kažeš”, ponovi moja draga šjora File pa ispije oni bićerin prošeka, malo trzne i zatrese svojon glavon i zaključi : “ A bogami si ovi put jema prav Marinko moj. Omar mi je život malo skočija, malo mi se, ajmo reč, ka diga. Sad se puno boje čutin !”
“Je, ma triba popit dva bićerina šjora File. E, a taka je doza”, dodam ja i odma joj nalijen još jedan bićerin a ona muči, ništa ne kaže nego me samo fišo pogleda svojim bistrim očima s onin njenim prodornim dubokim pogledom kojemu i sve da očeš ne moš nikako uteć.
“A spominješ mi Sveto pismo, an “…odjednom se ona upali. “A znaš li ti ča u njemu piše? Piše li tamo recimo da se popi ne smidu ženit…je li Marinko ? Piše li to tamo ?”
“A ne piše koliko ja znan”, nađem se u čudu šta joj je to sad palo na pamet.
“Ma naravski da ne piše”, nekako značajno naglasi ona. “Pa onda ti meni kaži a zašto se popi lipo ne ženidu, je li ?”
“Ma ča ste Vi navalili ovod na mene s tin pitanjima. Nisan Van ja Bozanić. Eno pitajte njega a ne mene !” ka ljutin se ja malo na nju.
“Ma koji Bozanić ! Ča pizdiš. Ja jedino mogu vidit onega moga župnika kad oden na misu ali mi se višje ne gre ni nju pa te zato i pitan.”
“A ča, oli Vi više ne grete na misu ?”, istinski se začudim. “Pa svi znaju da ste Vi oduvik bili jedna prava virnica i bogobojazna žena. Ča oče reć da se ne denjate više ni u crikvu poč ?”
“E zato ča su počeli tamo višje govorit o politici vengo o viri, eto zato mi se ne gre tamo. Pa nikad ja nisan išla u crikvu na politički tečaj vengo zaraj Boga i svoje potribe da ga tamo najden u ričima koje čujen s oltara. Ma tega više nima. A ne ne…Ne želin ja u crikvu ić na političke sastanke vengo na božju službu, a tega je sve manje i manje tamo a sve višje je politike. Ka da je crikva postala politička stranka. Eto zato mi se sve manje gre u crikvu…Jedno je, sunce moje, živit za viru a skroz je druga pisma živit od vire !”
“Pa kakve veze to jeme s timen ženidu li se popi ili ne ženidu ?”
“Jema, jema…itekako jema jerbo mi stalno tamo govoridu o braku, o politici, o obitelji, o rađanju i nerađanju, o abortusu, o nikoj rodnoj idejologiji, o seksu….o temu da nan nevirnici očedu uzet našu rvacku praviru, da bi mi tribali ovo joli ono u državu napravit, da čedu opet protiravat one virnike iz crikve koji ji ne budu slidili. Onda, neš mi virovat, u crikvi organiziradu i krcadu jude u autobuse i šajedu jih na poltičke skupove po drugin gradoviman po ciloj Rvackoj….Bože oslobodi Marinko moj, to nije ona moja crikva u kojoj san ja Boga molila i tražila ga ! A ne, ne..to višje nija ona moja crikva. Umisto da se u crikvu govori o viri oni govoridu o politici ali zato nan minister o zdravja umisto o politici priča da će Crikva pisat državne zakone. Pa di tega jema na svitu sinko moj ?!” završi ona i ljutito ispije oni bićerin prošeka a ja ne znajući šta ću brže bolje joj nalijen još jedan.
“Je, Vi ste navikli tamo na Šoltu mirno živit a i svoju viru slidit u jednemu drugemu, puno mirnijemu ambijentu. Sad ste u veliki grad, ovod Van je sve pinku drugovačije. Ovod niko nema mira. Veliki je ovod kupus i gungula. Ni se lako ovod poštenu čoviku snać.
“Ajde ne zajebaji ti mene”, oštro me ona ošine svojim ričima. “Istina, blaženi je bija moj don Pjero. Bog mu da pokoj vični i nauživa se on sto raji. Ali on je govorija samo o viri a ovo sad je ništo drugo. Druga su vrimena došla. Sad su i niki novi popi došli. Čuješ li ti samo onega Stojića ? O čemu sve taj ne bunca zanamisto da se bavi duovnim stvarima i viron. Ma gledan nikidan one demonštracjune a i one cukune ča ne znadu ni zašto su došli ni ča očedu ni o čemu se tu uopće radi. Ali arlauču i vičedu ka da ji niko dere na živo, ka da jih kolju. Oni mazgun o dva metra navalija na ženu koja brani svoja prava pa joj se izbečija u oči i urliće ka šimija i tira je ča. Oče mi on poć govorit o nasilju nad ženama ! Je li on predstavnik te nike njiove prave vire u ime koje su digli kuku i motiku protiv te konvencije ča govori protiv nasilja nad ženaman. Ma koji rodovi i spolovi ! Tu radi šaka u divjaka ! Jesu li oni ikad vidili naprobivanu ženu. Ča mi oni Košić dili lekcije. Ka da san ja luda. Ča prvo ne sredidu crikvu i ono strašno nasilje u crikvi nad dičicon. Ma tlak mi omar skače na miljun kad o ovemu počnem govorit. Pa ko če jin virovat kad jedino oni od pet joli osam ijada judi vididu na svon skupu sedandeset ijad judi ? Pa kako mi taki išta mogu reč ? Uf, da znaš samo ča su me razbisnili. Ma objasni mi, zašto se popi ne ženidu kad jin to Sveto pismo ne brani ? Lipo te opet pitan !”
Ma šjora File. U Katolišku crikvu su se mogli ženit sve do jedanajestoga stolića. Onda je to postalo ka zabranjeno jerbo je tako, koliko znan, zabranija jedan njiov koncil. To je bila ka ta nika gregorijanska reforma. Pravoslavni popi se ženidu. I protestanti. I u islamu se ženidu. A, evo, u katolišku crikvu se to zabranilo. Ali nije tako bilo oduvik ! Eto, to Van je ono ča ja znan.
“Znači to ka da je odlučija niki crkovni Centralni Komitet joli crkovni partijski Kongres, je li ?
“ To ste Vi rekli a ne ja. Ali more se i tako reč. Kako Vas god voja. Odavno su niki u nas viru izmišali sa svačin drugim. Eto, sičan se kako se na službu u Sabor bija javija jedan ča je u svoju molbu napisa da kako je on puno patija kad je bija dite i to baš zaraj vire.”
“A je li ? A o čemu se radilo ?” , zainteresira se šjora File.
“Ma on Van je u tu molbu napisa da kako mu je otac bija remeta u crikvu na selu…Tija je reč da mu je otac potiza oni konop o zvona na kampanelu o crikve. E, pa da su mu zaraj tega čaću i cilu familju proganjale one komunistiške tajne službe, udbe, kosovi i sve tako redom koliko ji je god bilo.”
“Samo zato ča je potiza konop o zvona u crikvu ? A kako mene nikor ni proganja a stalno san bila u crikvu. Višje vengo doma ?”, začudi se iskreno moja šjora File.
“Ma strpite se bokun. Sad će te čut cilu štoriju. Nije tu bija kraj njegovi ditinji muka i strašnih patnji. On je još napisa da mu je najgore bilo to ča su ga sva seoska dica stalno zajebavala da mu čaća gre ulicon ka malo išenpjan, treso, onako ukoso, da se tetura i gre stalno vamo-tamo a nikako drito jerbo da mu se to manta od onega konopa o zvona koji ga je stalno vuka sad gori, sad doli. Zajebavali su ga da mu čaća stalno leti u arju pa se opet vraća natrag i da mu se zato od tega stalno vrti i manta u glavu. A njega je bilo ka sram to priznat pa je pravda svoga čaću da ta njegova mantavica nije od potizanja konopa u crikvi i stalnog letenja u zrak i natrag vengo da mu čaća voli bumbit i da zna popit koju čašu više pa mu se onda od tega vina manta a ne od letačine. Tako je u ta vrimena bilo boje bit i pijančina nego remeta u crikvu. E pa zaraj tega je on napisa u tu svoju molbu da je on puno patija u komunizmu a sve za Lipu Našu pa bi sad bija red da on jema i niku pridnost prid drugima kod zapošljavanja a sve radi tih svojih pritrpljenih muka za našu viru i našu Rvacku.”
“I jesu li ga primili ?”, razrogači oči šjora File.
“Ma bidnega čovika nisu primili jerbo su svi krepali od smija i još su se zajebavali na njegov račun umisto da uvaže njegove opravdane argumente za teške patnje koje je on još ka dite pripatija radi čaćinog služenja našoj viri”
“A svašta ću još ja čut pod ove moje stare dane, Marinko moj. Tako, eto, kod nas mudruju da jema li osandeset joli sto posto virnika u Rvackoj a u isto vrime ne moš živit od pustih lupeži, privaranata, manjamuktaša, arambaša i apaša svih vrsta, ajduka koji bi ti iz oka odnili a sve tukući se šakon u domoljubna virnička nacionalna prsa.. Pa ti sad budi pametan ako ikako moš !”
“Je, svaka Vam piva šjora File…Ma ne razumin kakve to veze ima s otin ženidu li se popi joli ne ženidu!”
“Kako nema ! Vraga izili svoga…ča se ne ženidu. Spasili bi i sebe i nas. Onda bi lipo i oni imali svoje familje, svoje žene i svoju vlastitu dicu a ne ovako. Bidni, dođe mi ji na kraju nikako i žaj. Pa sve su to muškići i kad sazriju priroda radi svoje, bogati i njima se oče…jel tako. Meni se ovo kako je sad pari nenormalno. Ma ne more dalje ovako ! Puknit če joli oni joli cilo naše društvo. Ovako bidni popi patidu pa onda svašta i radidu. Triba ji lipo pustit da se ženidu. Slušaj ti mene ! To bi bilo pravo kršćansko milosrđe. Naredit jin ako triba. I to bi bilo boje nego ovako. Eto to bi onda bilo prirodno a bilo bi, triba i to reč, rodno jer je ovako sve za njih bezrodno. Bogati, ne moredu judi rađat, pravit svoju dicu. Ka da je to lako izdurat ?! Tako ti ja mislin o temu. Ča ćedu mi oni bidni, tako sapeti, sad poć pričat o seksu, rodu i porodu, demografskim obnovama, bračnim manama i ženaman kad o temu znadu samo u teoriji i u svojim noćnin morama kojih mora bit da je puno. Pa to je ka da ja gren u zubara ličit upalu mijura ! Ča oni znadu o familiji, dici i braku ? A ništa, eto ča ! A da ti pravo kažen i naša bi dičica onda u crikvi bila mirnija, Viruj mi….Ne bi ja na temu stala. Ma ja bi i švore ženila. I njih mi je puno žaj. Možda još i višje o popi. Znan ja ča je žensko. Pa i ja san nika žena, jel tako Marinko moj !”
“Ma ča žena, ma Vi ste jedan pravi zmaj od žene !” odgovorin joj ja i nasičen onu sirnicu ča mi je bila donila jer ako niste znali sirnica van najboje gre baš uz bićerin dobrega prošeka.

Oznake: more, Sunce


- 13:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.