Horor blog

hELL

U Americi je bilo masovnih ubojstava. Policajci su ih otišli istražiti. Pokušavajući da ne gaze na tijela, policajac je uzeo slike svake od njih. Jedan od policajaca vidio je nešto na suprotnom zidu, ali to nije mogao pročitati. On je došetao do zida da vidi što piše na njemu. Na zidu su pisali brojevi "7734" u kalkulator formi, napisani u krvlju. Prilikom slikanja mrtvih tijela ljudi i mjesta ubojstava fotograf je pokazao sliku policajcu i policajac je slučajno okrenuo sliku naopako, no nakon par sekundi nešto je shvatio. Brojevi su sada postali slova. Na zidu je zapravo pisalo hELL (Pakao).

Komentari [ 10 ]

Čudan dječak...

Ovaj dogadjaj se desio u osnovnoj skoli.Postojalo je jedno jako nemirno odeljenje osmog razreda.Svi su se druzili i zezali se medjusobno ali i nastavnike.P00ostojao je samo jedan decak koji se nije ni sa kim druzio i sedeo je u poslednjoj klupi odvucen od ostalog sveta.On nije bio u ovom odeljenju ni u skoli od prvog razreda. Naime on je dosao iz ... @8:068 28H5jednog sela sa tetkom,posto su mu roditelji stradali u teskoj saobracajnoj nesreci.Njegova tetka je bila seda zena,izgledala je mnogo starije nego sto je bila.Izgledala je prilicno namuceno.Iz ociju joj je navirala samo tuga.Ali da se vratimo na decaka koji je centar ove price.Kao sto sam rekla on je bio odvojen od ostalog drustva.Bio je jako bled i nosio je samo crnu odecu.Mnoga deca su ga se plasila.Kada bi ga neki nastavnik prozvao i pitao nesto on bi poceo da drhti i muca a onda bi histericno rekao da ne zna nista i povukao se u svoju zadnju usamljenu klupu.zato su nastavnici izbegavali da ga ispituju.Nekoliko puta je i psiholog pokusavao da razgovara sa njim,ali on bi samo savio glavu i cutao.Nekoliko puta su ga ucenici videli da prica sam sa sobom a kada bi ih on nekako cudno pogledao,svi bi se razbezali.Jednog dana je psiholog pozvao njegovu tetku na razgovor.Kada je dosla pitali su je zasto se njen necak onako ponasa.Ona je rekla da se tako ponasa od kad su mu roditelji stradali.Rekla je da kada se vrati kuci iz skole,zakljuca se u svoju sobu i tamo ostane do sutrasnjeg odlaska u skolu i tako svakog dana.A kada bi posao u skolu,poneo bi i svoj kljuc tako da tetka nije mogla da udje.Kada bi ga pitala da li je gladan,on bi se razdrao na nju i rekao joj da ga ne uznemirava.Cuvsi ovo psiholog je rekao da je najbolje da socijalni radnici dodju po njega i odvedu ga kako bi ga prevaspitali.Ceo ovaj razgovor cuo je i decak o kome su pricali,ali se pravio kao da se nista nije desilo.I da tetka je pristala na predlog psihologa,ali decak je morao jos jedan dan da ide u skolu.Sutradan,desila se neobicna promena.Decak je poceo da komunicira sa svima.Cak je otisao i do direktoke kako bi joj se izvinuo za svoje ponasanje,ali to nije bio njegov pravi razlog.Iz kancelarije je uzeo kljuc skole.Nakon sto je izasao iz kancelarije,vec je bio poceo cas i nikoga nije bilo u hodniku.Decak je zakljucao skolu i progutao kljuc.Zatim je iz ranca uzeo kanticu punu benzina i prosuo ga svuda po skoli.Kada je zavrsio,uzeo je sibicu,zapalio je i bacio.Uskoro su svi ucenici i osoblje skole poceli da jure unaokolo ali nisu mogli da izadju,a decak se samo histericno smejao sve dok nije izgoreo zajedno sa celom skolom.Posle ovog dogadjaja u ovom gradu nista vise nije bilo isto.Kada su otvorili decakovu sobu,imali su i sta da vide.Svuda po zidovima bili su iscrtani djavolji znaci,a na sredini sobe bio je krvav noz, pored njega slika decakovih roditelja,slika skole i cedulja sa natpisom -GOSPODARU ISPUNIO SAM DUZNOST-.Posle ovog prizora,decakova tetka je dobila srcani udar i umrla a kuci u kojoj su decak i njegova tetka ziveli.

Ova je horror priča „Čudan dječak“ prenesena sa stranice
Vau mijau Ženskog Foruma.)

Komentari [ 11 ]

Slike duhova

Ne zna se mnogo o okolnostima vezanim za ovu čudnu sliku... No kako god, snimio ju je totalni stranac Nokiom 7250 u Eastwood City u Manilli, kada je čudna "duhovna" figura viđena kako drži ruku jedne od žena na slici. Nista nije viđeno niti se išta osjetilo dok se slika snimala, no čini se da je riječ o mirnom, prijateljskom duhiću.

Prije no sto je izradjena fotografija ispred fontane nije bilo apsolutno nicega... ili mozda jeste??

Nekada davno tu je pocinjeno surovo ubojstvo... Pocinitelj nikada nije pronađen. Duh žene koji se jasno vidi na slici mozda ne počiva u miru??

Sliku su snimili policajci 1993. u Indoneziji. U ovom hodniku dogodilo se ubojstvo. Slika je trebala predstavljati opis terena gdje se to ubojstvo dogodilo, za potrebe suda... Međutim, kada su razvili film, na slici se pojavila ova....

Ova slika napravljena je nakon rata u kojem je poginuo covjek koji se ipak pojavio na njoj,sedam dana nakon smrti! Vidite ga tu iza vojnika koji je izdvojen na slici...

Komentari [ 2 ]

Woman of Dark Desires: Elizabeth Bathory

Pričica je malo duža ali je zanimljiva, svakako pročitajte....

Elizabeth Bathory, rođena u Mađarskoj 1560. godine, bila je plemkinja, članica bogate i moćne obitelji. No, već u ranoj dobi razboljela se od jedne vrste epilepsije. Osjetljivo je dijete trebalo pažnju, no majka se nije bavila njome – sva je briga prepuštena dadilji, koja joj je u svemu povlađivala i ugađala. Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.

Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.

Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.

Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.

U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i "cijeđenje" krvi, a jedna je čak služila poput krvavog "tuša". Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.

Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.

Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.

Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.

Komentari [ 3 ]

Vodoravne crte

Još jedan istinit događaj jednog tipa sa foruma:

Bilo je to prije 10 god,imao sam 16 god tada, bio sam s roditeljima na moru u apartmanu, spavao kraj njih na pomoćnom krevetu( u biti dvije velike spužve jedna na drugoj, jako mekano). Ujutro sam se probudio, sjeo za stol za doručak i kaže mama šta mi je to na leđima, dobio sam 5 crti vodoravnih na leđima, kao da me je neko ogrebao , još dan danas ih imam i mogu se osjetiti udubine pod prstima., čak su mi dermatolozi ponudili da se slikam za medicinsku enciklopediju, a i rekli su da to nisu strije jer su vodoravne ,a ne okomite i nikad ih nitko nije imao na tom mjestu, a najbolje je to i da se nikad, ama nikad nisu pojavile preko noči u takvom intenzitetu i jačini. Ludo, a najbolje je to da su me moji čuli da nešto pričam po noći i da sam se zaderao, ali ja se toga ne mogu sjetiti. Od onda mi se dešavaju čudne stvari, gase se ulična svjetla kad prolazim ili se pale, ne svako ali tu i tamo, također nastanu smetnje na tv(snijeg) ili se izgubi signal na mobu. U zadnje 3 godine se to drastično smanjilo, a uglavnom se to dešavalo kad sam bio jako živčan.

Komentari [ 1 ]

Pokvareni radio ili nešto drugo?

Istinita priča moje najbolje prijateljice:

Bilo je to jedan dan kada je jedna frendica došla kod mene. U pitanju je bila lektira, pa smo odlučile zajedno pisati. Upalile smo radio i slušale Antenu Zagreb. U jednom trenutku moj tata nas je pozvao na griz u dnevni boravak. Ja sam ugasila radio i pričekala da vidim jesam li ga zaista ugasila. Kada smo se vratile u sobu dočekao nas je neobičan prizor. Radio u sobi je bio upaljen, ali da bude još čudnije nije svirala Antena Zagreb, nego Otvoreni radio. Pitala sam prijateljicu dali je ona upalila radio i ona je rekla da nije. Sve je postalo jako čudno. Pitala sam i brata i tatu dali znaju nešto o tome, ali oni nisu znali ništa o mome radiju. Rekli su da mi nisu ulazili u sobu taj dan. Još dandanas ne znam dali sam ga ja ostavila upaljenog, ili se pokvario i sam upalio ili nešto treće...?!?!?

Komentari [ 2 ]

Tko je bio u mom wc-u????

Istinita priča jednog djecaka s foruma:

imao sam nekih 7-8 godina i bio u svojoj sobi...igrao igrice na kompu. i odjednom sam čuo svoju mamu kako plače (u wc-u) i otišao sam tamo i vidio mamu kako sjedi na podu i plače ko kišna godina. i sada, na početku mi nije bilo jasno što radi na podu i zašto plače, a pola sata prije mi je rekla da ide u rijeku (inače sam iz crikvenice)...sve što je rekla je da ju pustim i da ju negledam u ovom stanju, što sam ju i poslušao i vratio se u sobi sav zbunjen...čim sam sjeo za kompjuter, u sobu mi je uletio tata i počeo me grliti i plakati. sad mi opet ništa nije bilo jasno...wtf? starci mi plaču? radi čega? da bi meni na kraju stari rekao da je stara prije 1 sat poginula u automobilskoj nesreći na putu prema rijeci...a ja sam zbunjen gledao u tatu i rekao mu da sam ju prije pola sata vidio kako plače u wc-u...i sljedećih 20 minuta sam mislio da se oni zajebavaju (neznam, zašto sam to uopće pomilislio) dok mi frendovi nisu počeli slati poruke gdje su mi pružali sućut)...bio sam u takvom šoku da sam neko vrijeme mislio da je sve to san, dok vrijeme nije sve više i više prolazilo i shvatio sam da je moja stara stvarno poginula.....i dan danas se pitam...tko je onda bio ono u mom wc-u...
zaliven

Komentari [ 2 ]

VJEŠTICE

Jednom davno je odlučeno da će se daleko u budućnosti pojaviti četiri odabrane..četiri koje će pokazati svijetu kakve su to moći vještica..nijedna nije to znala..sve su to predosjećale bile sigurne da se po nečemu razlikuju od svoje okoline..kucnuo je i taj čas..došao je trenutak kada će sve saznati tko su one zapravo i kako im je neizmjenjiva sudbina zauvijek promjenila život..

Herena Meviusa je najstarija među njima..ona je oduvijek znala da nije posve obična cura koja putuje kroz život..znala je da je vještica..jedina čistokrvna vještica na svijetu..kada je saznala tko je,znala je da joj nitko više neće moći stati na put..kako nikada nije imala baš previše sreće u ljubavi pomislila je da bi joj ovo otkriće moglo pomoći u tome,te pokušava svaki dan probati spraviti neki novi napitak za iscjeljenje slomljenoga srca i pronalazak nove ljubavi..

Laringa Amari je bila oduševljena kada je saznala tko je zato jer je napokon dobila odgovore na mnoga pitanja koja su je mučila tokom njezinog života..dobila je odgovore na svoje snove koje je tako puno puta sanjala a nije znala kako da ih protumači..shvatila je da je izgubljena duša koja uvijek odabere krivoga izabranika za svoje slomljeno srce..nije čistokrvna vještica nego je i drakula..voli izvlačiti one koji su to zaslužili iz vrtloga života u kojemu su se potpuno izgubili,ali kada joj netko stane na žulj vraća dvostruko gore..

Solea Varia je najmlađa među njima i često voli upadati u gluposti iz kojih se i ne može sama iskoprcati..kako je i vještica tako je i ptica tame i donositelj smrti..kako bi zavarala ljude glumi dobru dušu ali kada se ulove na njezin mamac uništi ih najgorom kaznom..pošto se uvijek veseli i uživa u tuđoj patnji često ljude okrene na krivi put..

Lagoena Lana je jedina među njima koja nije htjela taj dar..jedina koja nije htjela biti vještica nego je samo htjela imati normalan život uz ljude koji su bili sasvim obični..no tako joj nije odredila sudbina..odredila joj je da bude i vila i vještica..kako njezine sestre moraju biti pomalo zle ona je glas razuma među niima te ih pokušava odvesti na pravi put..ali kako prečesto misli na druge ljude zna se i sama izgubiti..

Dakle ovo su četiri sestre tame..za one koji ih neće poštovati i cijeniti ili još gore oni koji ne vjeruju u njih čeka ih grozna i veoma bolna smrt..jer zapamtite one su među nama..

Komentari [ 2 ]

Vampiri

Sve što možda niste znali:

Vampir je legendarna zvijer-mitološka osoba ili životinja koja predaji živi o čovječijoj ili životinjskoj krvi, i koja također posjeduje mnoge čarobne i nadnaravne moći. Skoro sve kulture i civilizacije posjeduju nekakav mit o krvopijnim stvorenjima ili vampirima. U prirodi postoje životinje i organizmi koji žive na tekućinama drugih životinja od kojih je jedna od njih i krv, te se termin vamprizam ili krvopijstvo u zoologiji koristi za naprimjer:pijavice, komarce. U popularnoj kulturi termin vampirizam ili krvopijstvo koristi se za pogrdan naziv za amoralno i bezgranično iskorištavanje pojedinaca ili društva. Isto tako vampristvo, vampirizam, povampirenje su termini koji se koristi kao termin za demoniziranje naroda, pojedinca ili organizacija jer vampiri su demoni i oličenje zla te su jednaki sotoni, koji je slika i prilika zla.

Iako većina svjetske populacije živi u uvjerenju da svi vampiri potjeću iz Transilvanije (poput starog jarca grofa Vlada Tepeša - Drakule), da svi nose crne Gucci kapute i naočale poput onih iz loših Hollywoodskih filmova, istina je ustvari sasvim drugačija. Legende o krilatim beštijama stare su koliko i ljudski rod i u raznim oblicima postoje u folkloru gotovo svakog naroda na kugli zemaljskoj. Pa uključujući i nas i naše susjede "hudiče peklenske" Slovence. Predstavljamo one najzanimljivije. Krenimo redom:

BRUXSA
Bruxa nam dolazi iz Portugala. Ova vampirica je za dana prekrasna djeva dok noću preuzima oblik ptice i napušta svoj dom kako bi se hranila. Zanimljivo je da su joj glavne mete iscrpljeni i izgubljeni putnici i turisti. Posebno ako znamo koliko je danas Portugal popularno turističko odredište..

KOZLAK
Kozlak je vampir iz Dalmacije (vampiri u Hrvatskoj?) ali izvor ne navodi kada počinju legende o njemu. Također, malo se zna o njegovom obliku, žrtvama i sl. Možda je razlog tomu njegova lijenost.

NOSFERATU
Slavni Nosferatu. Vanbračna djeca koja umru u djetinjstvu sigurno će se vratiti kao Nosferatu. Nakon što ustanu iz groba, počinje njihov put uništenja a usput se upuštaju i u orgijanje sa mrtvima, poluživima i živima. Nosfreatu navodno najviše prezire tek vjenčane parove i osvećuje im se tako što mladoženju nakon napada ostavlja impotentnog a mladu neplodnom.

PIJAVICA
Slovenski vampir!!! Stvoren je da bi osvećivao sve nepravde koje su mu se dogodile kao običnom smrtniku. Osobe čiji su roditelji počinili incest obavezno se nakon smrti vraćaju kao Pijavice i onda se hrane rodbinom i rođacima.

STREGONI BENEFICI
Stregoni je talijanski vampir koji je začudo na strani dobra i postoji da bi uništavao zle vampire. Kao i svi Talijani, ima zalizanu kosu i dobre cipele. Da, i ima debelu mamu koja kuha dobre špagete.

Komentari [ 3 ]

Hrvatske vještice, vampiri, vile, čudovišta, duhovi, mitovi i legende...

Narodne priče i bajke su prepune mističnih bića; vještice, vile, duhovi, zmajevi i sablasti. Neovisno odakle ste, sigurno su vas kao djecu plašili Babom rogom ako ne slušate roditelje.

Uz Ivanu Brlić Mažuranić, koja nas je upoznala sa Domaćima, Morskim Carem, snahom rašljasta jezika i šumskim vilama, te Zagorku i Gričku vješticu postoje li u Hrvatsko i druga bića? Gdje se nalaze naše vještice?

Malo sam tražila i prvo našla Klečke vještice:
Legenda govori kako za vrijeme olujnih noći oko ponoći iz cijelog svijeta na Kleku se sakupljaju vještice, vile, vilenjaci, a njihovo kolo i vrisak dopiru čak do Ogulina.
Zašto su izabrale baš Klek nisam našla.

Postoji i legenda o vilama u Puli i kako su izgradile Arenu
U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima, ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice.
Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, gradit su mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze. Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora, ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.

Povijesni progon vještica:

U Hrvatskoj progoni vještica počinju nešto kasnije te zbog toga nisu trajali toliko dugo kao u Europi.Tek polovinom 17.st. do početka 18.st progoni uzimaju maha.
Ozbiljni procesi protiv vještica oblikovani su po „Zakoniku o sudskom kaznenom postupku“ donesenog 1656.g. od hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda III. Zbog čega se popis nazivao „ferdinadejom“- tipični postupci mučenja vještica.
1890. Ivan Tkalčić objavio je zbirku spisa sa vještičjih procesa, iz tih spisa znamo kako su izgledali procesi u nas.
Spaljivanje se u Zagrebu odvijalo u Tuškancu.
Posljednji progon vještica dogodio se 9.lipnja 1758.godine. Vještica Magda Logomer biva dovedena u Beč i liječena.

Mučenja:
„Nakon što bi nesretnica bila svučena do gola, obrijana te nakon što je nađen đavolji pečat, kliještama iščupan i prilaže kao dokaz prelazilo se na mučenja.
Ruke i noge bile bi vezane strunama od konjskog repa koje su krvnici vukli tako da bi rezali meso gležnjeva i zaprešća sve do kostiju. Na rane se zatim stavljala sol, sumpor ili paprika. Prsti su bili drobljeni „palčenicama“ a noge „Španjolskim čizmama“ podstavljenim čavlima, po kojima je krvnik udarao čekićem sve dok meso i kosti ne bi pretvorili u pravu krvavu kašu. Optužena bi zatim bila obješena o kuku na zidu, rukama iza leđa i povučenim prema gore, tako bi joj iskakale iz zglobnih čašica u ramenima, a noge bi joj bile opterećene utezima.
Koristili su se i „greben“ koji je nalikovao ležaju podstavljenom čavlima, „vještičji stolac“, također podstavljen čavlima, „Španjolski magarac“ koji je služio za rezanje i raskidanje spolnih organa, te „željezna djevica“ koja je bila oklop s unutrašnje str.podstavljen čavlima iz koje ni jedna vještica ne bi izašla živa.
Popularan je bio kotač na koji su smještali vješticu ruku vezanih na leđima, a zatim povučenih preko kotača i nogu opterećenih utezima.

ZAKOPANO BLAGO I PRINCEZA ZAČARANA U ZMIJI

˝Ispod Slemena je selo Jakuvle, bliže Podsuseda, i tamo je jedan breg. Tu je pušina zmija, velika rupa, gdje su zmije. U toj pušini je kralj od zmija sa zlatnom jabukom. Ko bi tu jabuku zel, bi postal bogat. Ali bi moral kroz devet zatvorenih vrata bežati i za sobom zaklučavati da ga ne vlovi kral zmijski.

Išel je jedan vojnik v Zagreb kroz Sleme. U Jakovlu su njihove kasarne. I sel je na panj da se odmori. I došla mu je na krilo jedna zmija. Imala je krunu na glavi. I digla je glavu da ju vojnik poljubi. A on se je splašil i poljubol ju ni. Ona se zaplakala i spustila se je dole na zemlju i kaže: ˝Badava sam kraljeva kči, nisam spašena. Opet ću puzati sto godina dok dojde taj dan i taj sat koji je bil danas.˝

I ona je pošla u šumu, a vojniku je bilo žal da ju ni poljubil i da ju ni spasil kad je čul njen glas. Ljudi su je ukleli jer je kralj zlo s narodom delal. A gde je ona, tu je zakopano blago. I da ju je poljubil, š nje bi pala koža zmijska, bila bi postala princeza i blago bi bilo otkrito.˝

Komentari [ 2 ]

Zmaj

Zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu, s magičnim osobinama. Mitološka stvorenja koja posjeduju slične osobine vrlo se često pojavljuju u različitim svjetskim kulturama.

SIMBOLIKA

U srednjem su vijeku zmajevi često bili simboli napuštanja vjere i izdaje, ali i ljutnje i zavisti, a s vremenom su postali i simbol velikih katastrofa. Također, bili su i simbol neovisnosti, vodstva i snage. Mnogi su zmajevi predstavljali i mudrost; ubijanje zmaja nije samo samo davalo pristup njegovom blagu, nego je značilo i da je junak savladao i najlukavije od svih stvorenja. U nekim kulturama, a posebno u kineskoj, ili u okolici Himalaje, smatra se da zmajevi donose sreću.

LEGENDE O ZMAJEVIMA

Zmajevi su bića iz legendi koja možemo naći u mnogim europskim i azijskim kulturama. U legendama su opisani kao velika gušterolika bića koja rigaju vatru i imaju dugačak rep prekriven ljuskama. Naši preci su smatrali da su zmajevi stvarno postojali i da su tu od početka svijeta. Ali kasnije su znanstvenici utvrdili da su zmajevi zapravo bića iz legende stvorena da bi plašila neuke ljude. Za zmajeve se u Europi vjerovalo da su strašne zvijeri, koje su predstavljale zlo protiv kojeg su se ljudi borili. Nasuprot tome, u Aziji posebno u Kini i Japanu ljudi su smatrali da su zmajevi prijateljska bića koja donose sreću i bogatstvo. Prema nekim srednjovjekovnim legendama, zmajevi su živjeli u divljim udaljenim krajevima svijeta. U svojim pećinama su čuvali blago i legende kažu da onaj tko bi ubio zmaja, postao bi vlasnik njegovog blaga. Mnoge legende pričaju o zmajevima i o borbama heroja sa zmajevima. Mogu se naći u svakoj religiji svijeta a ja ću vam ovdje spomenuti samo neke za koje sam ja čuo.
Na primjer, spominje se sveti George, svetac zaštitnik Engleske, koji je spasio princezu od zmaja ubivši ga kopljem. Jedna druga engleska legenda govori o kralju koji je živio sa svoje dvoje djece, kćerkom Margaret i sinom Childeom. Kad sin otputuje na more, otac upozna jednu čarobnicu i oženi se njom. Zloj maćehi je jako smetala ljepota kraljeve kćeri pa ju je pretvorio u užasnog zmaja koji je uništavao sve što mu se nađe na putu. Jedini način da se čarolija prekine bio je da Childe poljubi zmaja tri puta, i kad je to učinio zmaj se ponovo pretvorio u Margaret a ta čarolija je u isto vrijeme zlu čarobnicu pretvorila u žabu. Postoji još jedna jako poznata germanska legenda o junaku Beowulfu, ona se doduše ne odnosi baš točno na Englesku ali ja sam je čitala u sklopu predmeta Engleskoj književnost pa sam je se sjetila. O njoj su čak snimljeni i filmovi. Legenda kaže (dobro, ispočetka nema puno veze sa zmajevima ali mislim da je u redu da je ispričam cijelu) da je Beowulf na poziv danskog kralja Hrothgara došao u njegovo kraljevstvo da bi ubio čudovište Grendela koje je ubijalo Hrothgarove podanike. Beowulf je naravno ubio Grendela, a poslije i njegovu majku i tako spasio Dance. Beowulfu je zahvalni kralj dao svoje prijestolje i Beowulf je u miru vladao 50 godina. I sad se tu pojavljuje zmaj koji počinje uznemiravati kraljevstvo jer mu je netko ukrao blago koje je čuvao. Beowulf u pratnji dvanaest prijatelja kreće ubiti zmaja, ali ga zmaj rani i svi prijatelji osim jednog ga napuste. Na kraju Beowulf uspije ubiti zmaja ali i on pogiba. Eto, nemaju sve legende happy end. U hebrejskoj mitologiji postoji priča o hebrejskom proroku Danielu i njegovoj borbi sa zmajem. Priča kaže da je Daniel bio vjeran pomoćnik babilonskog kralja. U to vrijeme su Babilonci smatrali da je zmaj bog i molili su mu se. Da bi im Daniel dokazao da zmaj nije bog i pokazao im u kojeg boga oni zapravo trebaju vjerovati, pobijedio je zmaja u borbi i ubio ga. Time im je dokazao da je zmaj samo jedno smrtno biće i da mu se ne trebaju moliti. Također postoji i priča o grčkom junaku Perzeju. Perzej je letio nad Etiopijom uz pomoć svojih krilatih čizmica. Daleko dolje na obali Crvenog mora spazio je prelijepu djevu vezanu za stijenu. Spustio se do nje i ona mu je ispričala da se zove Andromeda, i da je kći vladara Etiopije. Strašni vodeni zmaj je uništavao njihovu zemlju pa je proročica preporučila kralju da žrtvuje Andromedu zmaju. Perzej koji se zaljubio u Andromedu, odmah je odletio do njezinog oca i predložio mu da će otići ubiti zmaja i spasiti njihovu zemlju ako mu kralj obeća dati Andromedu za ženu. Kralj je pristao na Perzejev zahtjev. Taman kad se Perzej vratio do Andromede da joj priopći sretnu vijest, zmaj je strašno ričući izletio iz vode. Prema legendi, Perzej je iz borbe sa zmajem izašao kao pobjednik i od tada je Andromeda postala njegova žena. U jednoj drugoj legendi spominje se grčki bog Apolon koji je ubio zmaja Pythona. U skandinavskoj mitologiji postoji priča o čovjeku koji se pretvorio u zmaja. Zvao se Fafnir i bio je moćan, pohlepan i nasilan čovjek. Imao je čarobne moći. On je ubio svog oca i ukrao obiteljsko blago. Onda se pretvorio u zmaja i proveo je cijeli život čuvajući to blago. Njegov brat Regin zamolio je junaka Sigurda da ubije Fafnira i vrati obiteljsko blago. Međutim, sam Regin je planirao ubiti Sigurda nakon što ovaj vrati blago. Sigurd je saznao da Fafnir svoj brlog i blago napušta samo kad ide na obližnju rijeku popiti vode. Iskopao je rupu na putu koji je vodio do rijeke i sakrio se u nju. Kada je Fafnir prelazio preko te rupe Sigurd mu je odozdo zabio mač u srce i ubio ga. Onda je ispekao Fafnirovo srce i pojeo ga. Na taj način je stekao mogućnost da razumije govor ptica koje su ga upozorile da ga Regin želi ubiti. Tako je Sigurd na kraju ubio Regina i zadržao blago. U Srbiji postoji legenda koja kaže da je tamo postojala jedna jako moćna čarobnica koja je jednom uhvatila zmaja i zarobila ga. Međutim, njen muž, koji je bio smrtnik, slučajno ga je pustio na slobodu. Zmaj je tada uhvatio čarobnicu i odnio je u svoj brlog. Tamo ju je držao zarobljenu dok nakon mnogo mjeseci njen muž nije došao, ubio zmaja i nju oslobodio. Ali nisu svi zmajevi uvijek bili zli, niti su sve legende o zmajevima pričale i o junacima koji su ih ubili. U azijskoj državi Burmi (sada Myanmaru) postoji legenda o tome kako je nastao prvi rubin. Legenda kaže da je prije 2000 godina u Burmi živio zmaj koji je izlegao tri jaja. Od jednoga jajeta je postao kineski car, od drugoga vladar neke druge vjere, a od trećega je nastao rubin iz Burme. Također postoje i priče u kojima zmajevi nisu glavni "likovi". Čuo sam za jednu priču koja potječe iz Francuske o zlom duhu (ja bih pretpostavila ženskom) koji se zvao Le Succube. Ona je putovala zemljom na svom zmaju i zavodila je mlade pustolove da bi ih na kraju ubila poljupcem. Također jedna legenda govori čarobnici Marini koja je živjela u čarobnoj palači u Kijevu. Njen je ljubimac isto bio jedan zmaj. Ona je zavodila mlade junake koji su bili ubojice zmajeva i pretvarala ih je u volove i svinje. Ali jednom kad nije bilo njenih stražara nju je zaveo jedan junak i odsjekao joj glavu.
sretan

Komentari [ 1 ]

Rudnik

Čovjek, kojeg ćemo u ovom tekstu nazvati Matt, svaki dan je radio u rudniku.Ljudi koji su tu radili su dobro znali da se ne smije spuštati na nižu razinu od one na kojoj su radili..Svatko od njih se sjećao kako se par rudara spustilo niže i nestalo.Priča rudnika počinje davne 1960. kada je bio u punoj moći. Rudari tamo su imali nepovoljne uvjete ali sve u svemu posao je išao i ljudi su zarađivali.Dvojica rudara su se posebno isticala.Jedan od njih je bio šefov miljenik i rudar sa najvećom željom za radom. On je volio svoj posao. Govorili su da će on i umrijeti u rudniku..nažalost se to i dogodilo.Četvero rudara se spustilo na najnižu razinu..Onaj sa najviše želje za radom je otišao prvi..Lupio je alatom i odjednom se sve počelo tresti..Sjekira koja je bila zavezana za zid je pala a on je bio sagnut..Odsjekla mu je glavu u jednom potezu.Ostatak rudara je pobjegao glavom bez obzira..Njegov duh je ostao na najdoljnjoj razini..No vratimo se na Matta..Neznajući da je razina ukleta Matt je radio na njoj..Kopao, vadio,nosio gore..Dok je radio gore
shvatio je da mu je jelo ostalo dolje..Spustio se dolje i baterija sa šljema mu
je ispala na pod..odjednom je osjetio nečiju prisutnost i čuo zvuk udarca
sjekire..uzeo je žarulju i osvjetlio čovjeka koji je bio u mraku..Primjetio je da
je čovjek proziran..to ga je ustrašilo ali je pomislio da mu se u mraku priviđa
pa je osvjetlio lice..lica nije bilo..Ali iz sažaljenja prema duhu je ostao..
čuo je plač i vidio da duh nešto objašnjava..odjednom je vidio sliku čovjeka
u otmjenom odijelu i odmah nakon njega sliku obitelji..Nakon toga je vidio grobove.Sjetio se gdje su ti grobovi i da već dugo nitko nije palio svijeću na
tim grobovima..Rekao je da će otići zapaliti svjeću i duh ga je pokušao zagrliti ali nije uspio..nakon toga je nestao.Matt se raspitao za povijest rudnika i sve saznao..zapalio je svjeće..nakon toga je rudniku naglo krenilo, Matt je dobio bolji posao izvan rudnika, a duh se više nikad nije pojavio..

Sada birajte..želite li vjerovati ili ne..na vama je izbor..do sljedećeg čitanja uživajte..

Komentari [ 0 ]

Isusovo lice

Masa uvjerena da vidi Isusovo lice

Odmaknite se koji korak od monitora ukoliko iz blizine ne vidite to lice
Lice Sina Božjeg je prvi prije tjedan dana uočio jedan bračni par, te od tada stotine vjernika dolazi vidjeti taj obris. Stvara ga svjetlo koje prodire kroz krošnje drveća.

Restoran se nalazi u meksičkom gradiću Muńoz de Domingo, a suvlasnica lokala Maria Eva Lozada je odustala od njegove prodaje nakon što se, kako kaže, dogodilo čudo:

"Ostajem ovdje uz Isusa", izjavila je za dnevni list Reformu, čiji novinar nije odolio a da ne primjeti da je restoran naglo počeo bolje poslovati.

Olako se nije oduševio ni Cristobal Gaspariano, glasnogovornik katoličke biskupije u državi Tlaxcali.

Vjernicima je poručio da se ne zanose, te da najprije Konkregacija za nauk vjere treba istražiti taj slučaj te potom donijeti mišljenje je li riječ o pravom ukazanju ili pukoj slučajnosti.

Komentari [ 0 ]

Kuća u Luki

U kući na kraju luke dugo nije nitko živio. Svi su znali što se tamo dogodilo ali nitko o tom nije volio pričati... Kuća je dugo bila bez ijednog stanovnika a svi što su tamo dolazili su se brzo i odselili. Čak ni za noć vještica te godine nijedan od mladih se nije usudio ulaziti u nju. Ljudi su se kleli da su te noći iz kuće čuli vrištanje i zamah mačete.. Luka je svaki dan bila sve praznija jer se ljudi nisu usudili prolaziti pored nje. Na prvi pogled je to bila obična kuća. Bila je napravljena od dasaka, sa drvenim žaluzinama na prozorima. Ali dvorište je pričalo drugu priču.Zaraslo u drač, nikom nije htjelo otkriti svoju mračnu tajnu..Sve do tog dana.Žena sa dvoje djece, odraslom kćerkom i malom bebom je došla u luku trbuhom za kruhom.Kako nisu imali novaca za ništa drugo, ljudi su im predložili kuću na kraju luke sa napomenom da ulaze na vlastitu odgovornost. Žena nije vjerovala u gluposti i duhove i pristala je na useljavanje. Uselila se i počela sa uređivanjem. Unutrašnjost kuće je bila derutna, posvuda su bili papiri, razbacane boce, ostatci hrane,kosti životinja, i jedan kostur za koji nije znala čiji je.Najveća greška je bila što je i taj kostur bacila u rupu sa ostalim kostima i zakopala..Odonda su počeli njeni problemi. Zidovi su se tresli, padali su tanjuri i gitara je ponekad po noći sama zasvirala. Vrhunac problema je bio kada je jednu noć stavljala sina u koljevku. Odjednom je čula škripanje iza sebe, kao da netko vuče noge za sobom dok hoda. Okrenila se i vidila prikazu redovnika u smeđoj halji. Najjezivije je bilo to što nije imao lica. Dok je bježala niz hodnik noge su joj postale teške i srušila se..Prikaza se nadvila nad nju i stavila joj ruku na čelo. Odjednom se našla u drugoj dimenziji. Vidila je mladog redovnika koji je tražio mjesto za prebivanje dok je bio u drugom mjestu..Našao se u istoj ovoj kući dok je još bila nova. Ali to se događalo za vrijeme rata a Njemci nisu volili ni redovnike ni svećenike..Ulazili su kuću po kuću dok nisu došli i u ovu kuću..Uzalud je jadni redovnik bježao..Uhvatili su ga, svezali mu ruke, udarili ga kundakom u glavu da klekne i prerezali mu vrat mačetom..Pao je na pod i tu je ostao i dosad.. Žena je u glavu dobila misao da ga mora iskopati iz rupe i pokopati uz obred da njegova duša više ne luta po zemlji..Idući dan je došla do rupe gdje je našla kostur i u njegovoj ruci poruku na kojoj je pisalo:"Hvala." Platila je troškove pogreba i osigurala da duša redovnika zauvijek počiva u miru.Nakon što je to napravila dobila je bolji posao, obogatila se, i sada živi sretnim životom u novoj kući, a na mjestu stare je napravljena crkva.

Komentari [ 0 ]

Greškom mrtav

Ovu pricu sam procitala na jednom forumu. Decko je pricu cuo od svog dede koji mu je rekao da se to sigurno desilo i da celo selo zna za taj dogadjaj. Pricu mu je potvrdilo jos nekoliko ljudi iz sela.
Jedan mestanin je umro. Samo sto je proslo bdenje, covek je pred svima ustao iz kovcega. Ljudi su se naravno zestoko uznemirili, a kada su se smirili covek je ispricao sta mu se desilo. Posle smrti je isao kroz neki tunel, a na kraju tunela ga je sacekao covek koji ga je poveo dalje. Dok su isli video je coveka kome je ruka bila u plamenu. Pitao je svog vodica zasto coveku gori ruka a on mu je objasnio da je to covek koji je tokom zivota tukao svoju majku pa je sada osudjen da pati. Zatim su sreli devojku kojoj je neprestano iz ociju tekla voda. Vodic mu je rekao da je to bila konobarica koja je gostima sipala vodu u pice. Sreli su dva psa koja su se klala, a vodic je rekao da su to braca koja su se u zivotu svadjala oko hrane i medja... Na kraju je covek dosao pred coveka sa ogromnom belom bradom koji je u rukama drzao debelu knjigu. On je zatim pogledao u knjigu i vodicu rekao nesto kao "Zasto ste njega doveli, njemu jos nije vreme, vratite ga brzo". On se tada probudio.
Ipak, najzanimljivije je da su coveku rekli kada ce umreti - tacan mesec i godinu. On je to zapamtio i svima rekao.
Umro je tacno kada su mu rekli, naravno prirodnom smrcu.

Komentari [ 0 ]

Sandman

Sandman je izmisljeni lik zapadnog folklora.
On posipa oci deci magicnim peskom kako bi ih uspavao. Donosi san i dobre snove. Kada se covek probudi u ocima ima krmelje koji su posledica peska u ocima.
U nekim delima Sandman je opisan kao zlo bice koje donosi kosmar i lose snove. Sandman prosipa pesak u oci dece koja ne zele da spavaju. Deci tada ispadaju oci, Sandman ih sakuplja a zatim nosi u svoju kucu na Mesecu. Njima hrani svoju decu.
Sandman je popularan lik koji se pojavljuje u vise romana, prica, pesama i filmova
Neke od pesama u kojime se spominje:
Metallica - Enter Sandman
Lordi - Blood Red Sandman
Blind Guardian - Mr.Sandman
Rammstein - Mein Herz Brennt
America - Sandman
Method Man - Mr.Sandman

Komentari [ 0 ]

Strašan Michael Jackson

Svi znamo da je Michael Jackson išao na puno operacija. Pa evo jedne slike lutke Michaela Jacksona...koja izgleda pomalo strašljivo i jezivo,...belj...hehe brr!.... mad

Komentari [ 0 ]

Bloody Mary

Krvava Meri je duh koji se pojavljuje u ogledalu nakon sto se njeno ime izgovori 3 puta. Cesto se ova igra igra na zurkama. Vecina ljudi koji su upoznati sa ovom legendom se zaustave pre nego sto izgovore ime poslednji put.

U nekim verzijama, ime duha je drugacije kao i broj koliko puta ime mora biti izgovoreno. Kao ime duha spominju se Black Agnes ili Hell Mary.

Igra ide ovako: Stane se ispred ogledala u zamracenoj sobi. Ime Krvave Meri se izgovori 3 puta nakon cega se njen lik pojavljuje u ogledalu. U nekim verzijama dozivanje Meri moze uspeti: samo u ponoc, za vreme punog meseca, onaj ko je doziva mora se vrteti u krug, njeno ime se mora izgovoriti 13 puta i pritom se mora drzati upaljena sveca.

U nekim verzijama, Meri je duh majke, cesto udovice, koja je ubila svoju decu. Takodje u nekim verzijama, Meri je duh mlade majke cija je beba ukradena. Ona je zatim poludela od bola i na kraju se ubila. Tada osoba koja priziva Meri mora reci: "Krvava Meri, ubio sam tvog sina." ili "Krvava Meri, ubio sam tvoju bebu."

Postoji i verzija price u kojoj se duh naziva Mary Worth. U ovoj verziji Meri je greskom optuzena da je ubila svoju decu. Prizivac mora izgovoriti reci: "Verujem u Meri Worth."

Ove igre su cesto test hrabrosti za onog ko je odredjen da priziva duha. Po legendi, Krvava Meri ce posle prizivanja ubiti onoga ko ju je prizvao. ubistvo je uvek opisano kao prilicno nasilno: Meri ce prizivacu iskopati oci, dovesti je do ludila ili je cak uvuci u ogledalo.
U nekim legendam, osoba koja je priziva, ne sme gledati direktno u Meri. Meri se pojavljuje iza prizivaca, pa je ta osoba moze gledati samo preko ogledala. Tada ce Meri toj osobi otkriti buducnost, posebno detalje vezane za brak i decu.

Mnogi veruju da je Krvava Meri povezana sa engleskom kraljicom Meri I. Ona je u istoriji poznata kao Krvava Meri. Kraljica je imala mnogo dece (17-oro), ali su sva umrla jos u detinjstvu. Po verovanjima, Meri je izludela zbog gubitka dece.

Krvava Meri se spominje u filmovima, crtanim filmovima i serijama. Sam ritual prizivanja je uzet za slicna prizivanja likova. Npr: Kendimen (Candyman) ili Bitldjus (Beetlejuice).

Komentari [ 0 ]

Urbane legende : "Je li ti drago sto nisi upalila svijetlo?"

Ova legenda ima vise verzija ali evo jedna :

Dvije cimerice su se dogovorile da ce prizivati duhove jer im je bilo dosadno .
Kada su to uradile jednu je pocela boliti glava a ova druga je otisla na neki party.
Kada je izasla iz sobe , na ulicu primjetila je da je zaboravila novcanik te se vratila kuci da ga uzme...Kada je usla u sobu mislila je da njena cimerica spava te nije upalila svijetlo da je ne bi probudila...
Kada se vratila sa party-a docekala ju je policija oko kuce....
Usla je u sobu da vidi sta se desilo....Na zidu je krvlju bilo napisano "Je li ti drago sto nisi upalila svijetlo?"
Jedina osoba koja je bila sumljivac policiji je bila Ona!
Pocinitelj nikada nije pronadjen !!!

Komentari [ 0 ]

Sama u mraku

Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela da ne mora tako kasno hodati kući sama, ali zbog posla u jednom kafiću, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala proći na putu do kuće. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu.

Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.

''Što je to bilo?'', pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka.

Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje.

Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.

''Ima li koga?'', počela je dozivati nekoga.

Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.

''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'', Tatjana je to ponavljala u sebi.

Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.

Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ''Dobra večer''

Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.

Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.

Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Jurila je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.

Tatjana je naglo stala.

''Bezobrazno je otići bez pozdrava.'', rekao je čovjek.

On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.

''Šta hoćeš?'', počela je vikati Tatjana.

''Mi…….samo hoćemo razgovarati'', rekao je čovjek.

''Mi…….?'', pitala je Tatjana.

Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoćno.

Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu….

Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.

Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora, prekinule njen san.

Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?

Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.

Ali nešto nije bilo u redu.

Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.

''Krv'', viknula je Tatjana.

Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena.

Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak…..

Komentari [ 0 ]

Grad bez smrti

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.

Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.

Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.

Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.

Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.

Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''

Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''

Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.

Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!

Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.

Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.

Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.

Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.

Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.

Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.

Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.

To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.

Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''

''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.

Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''

Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!

Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.

Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.

Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.

Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.

Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.

Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.

Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.

Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

Komentari [ 0 ]

Crkva

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.

Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.

Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.

Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.

Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.

Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.

Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao vidjeti da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.

''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.

Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.

Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.

Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……

Komentari [ 0 ]

Ubojica

Bila je noć u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričić se selila u jednu staru, napuštenu kuću gdje je živio starac Petrović dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pećnici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir.

To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrović je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj.

Vratimo se sada obitelji Maričić koja se uselila u njihovu kuću. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.

U vijestima su čuli sljedeće: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrović pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrović je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pećnici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve moguće napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”

„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.

„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.

Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.

„Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kuću.

„Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana.

„Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante.

„Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem.

„Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao doći ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante.

Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi ćete umrijeti.”

„Tko si ti? Tko je u kući? Tko će doći kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza.

Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i reći im da ih je duh upozorio da će ih netko ubiti.

Točno kad je sat označio ponoć, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu.

Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati.

„Tko si ti”, upitaše ga Ante.

„Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričić.

„Gdje je naša kćer? Dati ćemo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kćer.“, jecala je Ana.

„Vi hoćete vidjeti svoju kćer ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova.

„Svi mi moramo jednom otići“, rekao je Tihomir i nestao.

„Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on će se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“

Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije.

„Sada je vrijeme da umru ostali u kući, kada neće otići iz moje kuće.“, govorio je Tihomir dok se vraćao u kuću. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomoć zbog toga što su se tek doselili u kuću, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta noćna mora.

„Ti si sljedeći“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.

„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom.

Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju noćnu moru....“

„Ne više“, rekao je onaj glas.

„Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nećeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali neću ovoga dječaka.“

„Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao: „Tata, pomozi mi.“

„Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“

Komentari [ 0 ]

Lutka

Djevojčica po imenu Kristina, jako je voljela lutke i imala je kolekciju lutaka. Jednoga dana u njezinom gradu se otvorila prodavaonica lutaka. Osobito joj se svidjela jedna lutka koja je dizala ruku i imala ispružena dva prsta. Roditelji su udovoljili njenoj želji, ali pri kupnji, prodavačica im je rekla da ne smiju Kristinu ostaviti samu s lutkom! Roditelji to nisu shvaćali ozbiljno. Nakon nekoliko dana, roditelji su morali na poslovnu večeru. Kada su se vratili, čekao ih je zapanjujući prizor - mrtva djevojčica, njihova Kristina. Pokraj nje je bila polegnuta krvava lutka, koja je sada pokazivala tri ispružena prsta - treća žrtva!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Komentari [ 2 ]

Djevojčica

Helena je išla u restoran u studentskom domu u Ličkoj Rječini. Ona je bila prva godina fakulteta.

U restoranu je ugledala jednog zgodnog mladića. Pogledala ga je i nasmijala se. To je bilo Ivan. On je išao s njom na kemiju. On je smatrala da on izgleda neodoljivo u odijelu za kemiju.

On je nju opazio, nasmiješio se i pozvao je da dođe kod njega za stol. Ona je uzela svoj tanjur i polako koračala na drugi dio restorana da joj slučajno ne bi ispao tanjur ili prolila sok.

Kada je sjela, on ju je pitao kako je provela dan, odakle je, što ju zanima...

Navečer kada je u svojoj sobi sjela za svoj stol s bilješkama iz kemije, knjigama iz hrvatskoga i povijesti, htjela se koncentrirati na učenje, ali nije mogla jer je stalno mislila na Ivana. ''Moram priznati'', rekla je sebi, ''Mi imamo mnogo toga zajedničkoga.'' Nije mogla prestati misliti kako je on dobar i lijep. Nakon sati povijesti on ju čak otpratio do njezine sobe.

Nije mogla prestati misliti na njega da je jedva čula neko kretanje u svojoj sobi. Kad je okrenula glavu, vidjela je kako neka djevojčicu ulazi u kupaonicu iz njezine sobe.

Pomislila je da je neko dijete ostalo ovdje nakon što su njegovi roditelji otišli. Helena je polako otišla do kupaonice. Kada je ušla unutra nije nikoga vidjela. To ju je veoma zbunilo. Ona je bila sigurna da je vidjela kako netko ulazi.

Pomislila je da se sigurno skriva ispod tuša. Pomaknula je zavjesu ispred tuša, ali nije je bilo ni tamo. Pretražila je cijelu kupaonicu, ali tamo nije bilo nikoga.

Helena je vrisnula. ''Ubijte ga! Ubijte ga! Ubijte ga!'' Miš je iskočio od nekuda i otrčao u sobu. Odmah je zgrabila metlu i potrčala u sobu da ubije to malo stvorenje.

Kada je ušla u sobu brzo je stala. U sobi je stajala djevojčica koja je izgledala poput anđela. Izgledala je kao da ima 4 ili 5 godina. Djevojčica je imala bijelo plavu haljinu na sebi.

Kleknula je pred djevojčicu. ''Odakle si došla?'', Helena je pitala djevojčicu smiješeći se.

Djevojčica je samo tamo stajala gledajući u Helenu, ali kao da ju zapravo ne vidi.

Vrata njezine sobe su se otvorila. To je bila Josipa iz susjedne sobe. ''Hi, Helena'', rekla je Josipa zabrinuto. ''Ja i Ivana smo čule tvoj vrisak. Došla sam vidjeti da li je sve u redu.''

''Sve je u redu'', odgovorila je. ''Ma samo me iznenadio jedan miš u kupaonici, osim toga, dobro sam.''

''To je dobro'', odgovorila je Josipa. ''Vidimo se sutra ujutro na doručku.''

''Ej samo još nešto, da li si ti ikada vidjela ovu djevojčicu? Nisam ju nikada vidjela oko doma, pa pretpostavljam da ju netko od roditelja izgubio ovdje.'', rekla je Helena.

Josipa ju je pogledala zbunjeno. ''Koju djevojčicu?''

''Pa ovu……ovdje.'' Kada je Helena pogledala, više nije bilo djevojčice.

''Mislim da samo trebaš odspavati.'', rekla je Josipa. ''Još si u šoku od onog miša. Vidimo se ujutro. Laku noć.''

''Da, laku noć.'' Heleni je to bilo čudno kako je nestala, a bila je tamo prije sekundu.

Dva i pol sata kasnije, nakon što se otuširala, obukla omiljenu pidžamu i oprala zube, legla je u krevet da spava.

Zatvorila je oči i razmišljala o domu. Tada je osjetila da ju netko gleda.

Kada je otvorila oči, vidjela je da na krevetu stoji djevojčica. ''Ti se baš voliš pojavljivati u kasnim satima.'', rekla je Helena.

''Da li bi mi željela reći svoje ime?'', pitala je Helena. Djevojčica je samo gledala u Helenu, kao da ju proučava.

Helena je dotaknula njezino lice. Njezini obrazi su bili ledeni. A njezine oči, imala je duboke, plave oči, a njezin pogled je bio tako tužan.

Djevojčica je pogledala u Helenu i ispustila je tihi vrisak. Crvena crta je počela nastajati na njezinom vratu i krv je počela sukljati iz vrata.

Dok je Helena gledala u strahu i čuđenju, djevojčica je odjednom nestala.

Sljedeći dan Helena je zaključila da je to sve samo bila noćna mora, ali da bude sigurna u to, otišla je u knjižnicu da provjeri da li je neka djevojčica ovdje ubijena. Bila je veoma potresena time i nadala se da neće pronaći ništa o djevojčici i da je to sve samo bila samo noćna mora.

Helena je već skoro odustala od potjere kada je ugledala novinski članak:

''Nerazjašnjeno ubojstvo u fakultetu u Ličkoj Rječini još muči policiju.''

''Četverogodišnja djevojčica Marija Duvnjak je pronađena mrtva u sobi svoje starije sestre. Marija i njena majka Ivona su ostali preko vikenda s Marijinom sestrom Nikolinom, studenticom na fakultetu.''

''Ivona i Nikolina su obilazili fakultet kada je, sudeći prema izjavama svjedoka, netko ušao u sobu gdje je bila Marija. Nakon kraćeg vremena, iz sobe se čuo jedan vrisak. Kada su ušli u sobu, našli su Mariju kako leži na podu, razrezanog vrata u lokvi krvi. Policija nije uspjela naći niti jedan otisak prsta, DNK uzorak i niti jedan korisni dokaz.''

Helena je okrenula sljedeću stranu i ugledala sliku djevojčice. Kada je vidjela sliku, vidjela je da je to ta djevojčica. Bio je onaj isti pogled u djevojčičinim očima, koji je izgledao kao je djevojčica izgledala veoma tužno. ''Kad bi mi bar mogla reći tko ti je to učinio.'', rekla je Helena tiho.

''Hi, Helena!'', rekao je netko iza nje. Okrenula se i nasmijala. ''Hi, Ivan! Kako si?''

''Dobro'', odgovorio je. ''Što čitaš?''

''Ništa. Baš sam se spremala da idem.'', odgovorila je Helena.

''Super. Što kažeš da te otpratim do tvoje sobe'', rekao je Ivan.

Ona je pristala, pa su oni krenuli. Blizu njezine sobe, pojavila se djevojčica od nikuda. Helena se iznenadila kada je vidjela da je Ivan pogledao u djevojčicu i rekao: ''Vratila se iz drugog svijeta, djevojčice?''

Djevojčica je pogledala u Helenu s nekim smiješkom na licu.

''Uskoro je vrijeme.'', rekla je djevojčica Heleni s nježnim, dječjim glasom.

Ivan je pokušao udariti djevojčicu, ali kao da je udario u vjetar. Njegova ruka je prošla kroz njezino tijelo, kao da ona tamo ne stoji.

Ona je pogledala ponovno u Helenu i nasmiješila se i rekla: ''Uskoro je vrijeme''

Ivan je pogledao u Helenu s mržnjom u njegovom pogledu, izgledao je kao da je neka potpuno druga osoba. Uhvatio ju je za ruku i počeo ju vući iza zgrade.

''Ivane, što radiš!!'', vikala je plačući histerično.

''Ono što planiram učiniti od dana kad sam te prvi puta vidio.'', rekao je mirno, premirno.

Kada ju je odvukao iza zgrade, strgao je odjeću s nje, izvadio svoj lovački nož i prerezao je Heleni vrat.

''Studentica pronađena iza ženske spavaonice u fakultetu u Ličkoj Rječini.'', pisalo je u sutrašnjim novinama.

''Devetnaestogodišnja djevojka Helena Ivaković je pronađena mrtva jučer u 15:30 sati iza ženske spavaonice. Nisu pronađeni otisci prstiju ili DNK uzorci. Ubijena je lovačkim nožem. Sumnja se na samoubojstvo.''

Komentari [ 0 ]

Brrrrrrr!

MRTVAC - STRAŠNA HOROR PRIČA
U jednom stanu je živjela sama jedna starica. Jednoga dana njezini prijatelji su je pokušali nazvati ali je bilo zauzeto. Nakon što je nekoliko dana, kada je uvijek bilo zauzeto, prijatelji su se zabrinuli i nazvali policiju da odu kod nje u stan da provjere da li je sve u redu s njom.

Kada je policija ušla u stan, znali su da nešto nije u redu. Osjećao se snažan smrad. Odmah su pomislili da je starica umrla. Kada su ušli u njezinu sobu, našli su njezino beživotno tijelo s telefonom u ruci. Nije bilo nikakvih naznaka da je napadnuta, ali njezino lice je bilo ''smrznuto'' od straha.

Saznalo se da se njezin muž jako bojao da će biti sahranjen živ i žena mu je dala da instaliraju telefon u lijes. Policija je tražila od operatera da kažu odakle je došao zadnji poziv starici i oni su ustanovili da je došao iz lijesa njezina muža. Policija je odmah rekla grobaru da iskopa njegov lijes.

Kada je iskopao, grobar je glasno vrisnuo i istrčao iz groblja. Njegova kosa je potpuno pobijelila. Kada su policajci pogledali u grob vidjeli su mrtvaca s veoma bolnim izrazom lica i telefonom u ruci. Čovjek je pokušao nazvati ženu i prestrašio ju do smrti.

Komentari [ 0 ]

Horror priča! Brr!

U jedno mračno predvečerje, muž i žena se vraćaju kući od svoje rodbine. Tamo su slavili rođendan svoje nećakinje. Uključe radio, i istog trena počinju gradske vijesti: „U našem gradu je ubojica. Jučer je ubio jednu ženu. Budite na oprezu, ne izlazite sami iz kuće i ne lutajte po mraku! Vrlo je opasan! Policija traga za njim i nadamo se da će ga vrlo brzo naći.“. Muž reče ženi da im ponestaje benzina, a udaljeni su autom od prve kuće tek 9 kilometara. Automobili nisu prolazili ovom cestom. Bili su sami usred ničega. Stali su ispod nekog hrasta. Muž je rekao ženi da ide potražiti pomoć, a da ona ostane u autu, sakrije se ispod sjedala i zaključa auto. Dogovorili su se da kad on dovede pomoć, da će pokucati polagano dva puta na vrata: TAP, TAP. I muž otiđe po pomoć. Žena je dugo, dugo čekala, a onda je nešto začula. Čula je kako nešto snažno lupa po krovu automobila, poput koraka, a onda: TAP, TAP, TAP. Ali to je bilo vrlo brzo, udarilo je tri puta i po krovu automobila. A ne kako su se ona i muž dogovorili. Bilo joj je vrlo čudno, pa nije otvarala. Odmah zatim čuje opet isto, ali malo sporije. I tako sve sporije i sporije. Lupalo je i lupalo sve na isti način. U ranu zoru žena iz daljine začuje policijske sirene. Došla je policija. Mislila je da ih je muž pozvao. Policajac joj je otvorio vrata automobila, rekao da se ne okreće, da hoda uz njega i da uđe u policijski auto. Ona ga je u početku slušala, no više nije mogla izdržati. Nakon dvadeset koraka ona se okrene i ugleda.....................................................................................svoga mrtvoga muža kako je obješeni na užetu za jednu granu hrasta i lupa po krovu automobila: TAP, TAP, TAP.

nono nono

Komentari [ 0 ]

Obećanje

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''

Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.

''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana

''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Marko.

Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.

Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

rolleyes eek

Komentari [ 0 ]

Jeziva priča iz susjedstva

Filmovi poput nedavno odgledanog Silent Hill-a mogu biti jezivi do granice da se neki ljudi poslije filma boje zaspati bez upaljenog svijetla u sobi ili druge osobe pored sebe, no što kada sigurnu situaciju realnosti pomuti jedan neobjašnjiv događaj?

Veli Varoš – stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Kućice koje su dugi niz godina ispraćale stare i dočekivale nove stanare, odolijevale su vremenu i time sačuvali jedan dio povijesti tog grada. I danas još uvijek stoje, stare, oronule no ipak pune života. Jedna od njih dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.

Naime jednoj od kćeri obitelji koja je stanovala u toj kućici jedna noć ostavila je mnogo pitanja i otkrila jedan novi strah. Usred noći se bila probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili drugi član obitelji kad bi ušao u sobu, taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla. Noć je doba kada svi strahovi uzavru na najmanji poticaj, a prvi nagon joj je, kao što bi vjerojatno bio svakom u tom trenutku – sakriti se ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to samo produkt njene mašte, te se nekako ponovo uspavat. I događaj bi ujutro vjerojatno zaboravila, da nije našla na neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa bila je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu te stavljene ispod jastuka.

Kćer nije mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je postavila otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi – naime u kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije ni mentalni bolesnik, ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli logično rješenje. Rješenje su potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je stanarka prije njih umrla. Nisam upoznata da li se radi o prirodnoj smrti, niti o samoj stanarki, no kćer koja je doživjela to neugodno iskustvo posve je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći bio obris te prethodne stanarke.

Nasreću nikakvih dodatnih aktivnosti nije bilo poslije tog incidenta. Ukoliko je prethodni vlasnik život zapečatio u svom domu – promislite dvaput prije nego kupite takvu nekretninu – ne želite se valjda buditi uz neugodna iznenađenja poput ovog ili ne-daj-bože nečeg mnogo intenzivnijeg i sadistički nastrojenog?

Komentari [ 0 ]

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

DOBRODOŠLI NA MOJ BLOG

NEŠTO O MENI!

hELL

Čudan dječak...

Slike duhova

Woman of Dark Desires: Elizabeth Bathory

Vodoravne crte

Pokvareni radio ili nešto drugo?

Tko je bio u mom wc-u????

VJEŠTICE

Vampiri

Hrvatske vještice, vampiri, vile, čudovišta, duhovi, mitovi i legende...

Zmaj

Rudnik

Isusovo lice

Kuća u Luki

Greškom mrtav

Sandman

Strašan Michael Jackson

Bloody Mary

Urbane legende : "Je li ti drago sto nisi upalila svijetlo?"

Sama u mraku

Grad bez smrti

Crkva

Ubojica

Lutka

Djevojčica

Brrrrrrr!

Horror priča! Brr!

Obećanje

Jeziva priča iz susjedstva