Piše: A. Budaj



“U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI” koči se zlatnim slovima natpis na spomeniku na Bleiburškom polju uz metalni križ bez corpusa uz polumjesec i zvijezdu, i daje nam za sugerirati da je na ovom mjestu u svibnju 1945. godine pogibala hrvatska vojska kršćanske i islamske vjeroispovijesti uz 25 polja anakrone NDH šahovnice. Sve skupa djeluje nekako mitološki, viteški, kao da je ovdje održana nekakva velika i važna bitka, no desio se strahoviti poraz odbjegle ustaške vojnice. Znamo da je ustaški Poglavnik bosanske muslimane držao “cvijetom hrvatstva”. Znamo i tko je bila divizija SS Handžar. Znamo tko su bili ustaše i NDH domobrani i kako su kao “hrvatska” vojska završili na Bleiburgu, koji nakon svršetka tog “rata poslije rata” postaje simbolom propasti ustaške NDH, i kako to samo oni vole nazivati - velikog stradanja hrvatskog naroda i križnih puteva. Jer sve mora biti veliko, obavijeno božanskim, nadnaravnim pa čak i patnja mora biti poređena s patnjom Kristovom na križu. Taj bogo-čovjek Krist po kršćanskoj teologiji kao Židov umro je na križu za sve ljude da bi spasio svijet od grijeha, a ustaše su umirale u grijehu počinjenog zločina nad Židovima - koji apsurd. No vratimo se mi antifažizmu, onom pravom hrvatskom izvornom antifašizmu. Znamo da se u hrvatski Ustav (istina nevoljko) ukorijenio antifašizam, te se jasno i nedvosmisleno ograđujemo kao nacija od Nezavisne Države Hrvatske, gdje se u ustavnoj preambuli kaže, da se hrvatska povijesna suverenost temelji i na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”. Drugim riječima, partizanska i antifašistička Hrvatska bila je kroz ZAVNOH jedini i ispravan izvor državne suverenosti hrvatskog naroda u vremenu Drugog svjetskog rata, nasuprot NDH. Ta zavnohovska Hrvatska bila je ta koja se sa svojim Narodnooslobodilačkim pokretom Titovih partizana borila protiv njemačkog i talijanskog okupatora i domaćih izdajnika, pa tako i protiv vojske NDH, kvislinške fašističke tvorevine nastale voljom Hitlera i Musolinija, ali ne i državotvornim radom hrvatskog naroda. Pa kome se onda i kojoj to poginuloj “hrvatskoj” vojsci poklonila prošle godine predsjednica Republike Hrvatske na tom istom Bleiburškom polju? Kojoj to onda poginuloj “hrvatskoj vojsci” Sabor Republike Hrvatske postaje pokrovitelj komemoracije? Dok se pobornici obilježavanja Bleiburške komemoracije natječu pred kamerama u nabrajanju kako se tu radi o nevinim žrtvama, ubijenima bez suda, no nitko od njih ne spominje kako nema nikakovog službenog (ili neslužbenog) poimeničnog popisa “nevinih” žrtava s Bleiburga, već se samo kao blatom nabacuju različitim brojkama. Nitko ne govori tko je činio tu “hrvatsku vojsku”. Znamo da to nije bila nikakva “hrvatska vojska” već kvislinške postrojbe NDH, dok su pripadnici Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske bili jedina legalna i povijesna hrvatska vojska na strani antifašističke koalicije u Europi. Pa ipak mi javno danas žalimo za tim žrtvama, jašimo na krivnji crvenih komunista, iako žrtvama ne znamo imena, ali znamo da su bili vojnici, naoružani do zuba u zbjegu, proboju prema Austriji, neki od njih skrivili mnoge zločine u domovini kao notorni fašisti, pa ipak javno žalimo za njima, ali ne SVI.

Moj pokojni prijatelj i predsjednik Židovske općine Virovitica Ljubo Ruben Weiss objasnio je u Jutarnjem listu, zašto u Hrvatskoj u kojoj još uvijek nema središnjeg spomenika stradalim Židovima i nema židovskog muzeja, Židovi ne mogu žaliti zbog ubijenih Hrvata na Bleiburgu. On je govorio: “Očekuje se pomirenje između žrtava i krvnika, između potomaka krvnika i potomaka žrtava, bez uzimanja u obzir činjenica da je vjersko-etnička židovska zajednica pretrpjela genocidne gubitke (najmanje 30.000 Židova je pobijeno ili stradalo od gladi i iscrpljenosti u razdoblju od 1941. do 1945. na teritoriju tzv. NDH, što je oko 80 posto židovske populacije)”. Što kada se do tada krvnik spletom okolnosti kao na Bleiburgu prometne u žrtvu, jer je njegova ideologija poražena, a on do tada progonitelj postaje progonjenim i predmetom osvete pobjednika? Da li je ta žrtva jednaka onoj žrtve civila koji skonča u logoru samo zato što je bio Židov ili zato što je kao Hrvat bio komunista? Za ilustraciju poslužit ću se slučajem visoko pozicioniranog ustaškog dužnosnika Vlade Singera. Bio je šef Ustaške nadzorne službe, pod lažnim ili utemeljenim optužbama (danas posve nebitno) otpremljen je u koncentracijski logor Jasenovac - Stara Gradiška i tamo ubijen 1943. Neki kažu zbog svojeg židovskog porijekla i animoziteta nekih ustaša prema njemu - što je opet nebitno - ali je bitno da je ista osoba organizirajući progone Židova, Srba, Roma i komunista utvrđena zločincem, ali je kao žrtva političkog progona ustaških elemenata eliminiran - i tada krvnik postaje žrtvom. No Vlade Singera žrtve nema na popisu poimeničnog popisa JUSP Jasenovca, no da ne bude zabune tu se nalazi njegov imenjak iz Požege. To nije jedini slučaj da je netko iz ustaškog aparata postao žrtvom ustaških krvnika, kao što je to bilo s NDH gradonačelnikom u Požegi Stürmerom, kojeg su ustaše iz osvete ubile na dvorištu jer je grad predao u ruke partizana. Hoću reći, da žrtva sama po sebi ne mora biti nevina ako je na nasilan način lišena života, nekome je ubijeni ustaša ubio roditelje, i teško je biti u koži osvetnika partizana jednako kao u koži ustaške ubojice. Ali upravo zato ne možemo nikako činiti usporedbu između Bleiburga, mjesta gdje su završavale različite kvislinške fašističke postrojbe (pa i četnici), i Jasenovca i njegovih žrtava - kako to čini Robert Podolnjak, Željko Reiner i Ivan Tepeš. Nitko iz Jasenovca nije ubijao po Bleiburgu, ali ovi s Bleiburga itekako jesu klali po Jasenovcu. Jasenovac je najveće židovsko, srpsko i romsko groblje. Tu su žrtve ubijane iz genocidnih pobuda temeljem rasnog zakonodavstva, tu su ubijana mala tek rođena djeca i djeca u utrobama majki, a ubijanje je vršeno planski. Konačno, nakon svih napisanih pamfleta, revizionističkih knjiga, štampe, tv emisija i silnog ustašovanja, Bleiburg ostaje pusta ledina bez zemnih ostataka, i to je istina, a Jasenovac ostaje groblje, pa sad pametnome je dosta da zaključi što se to komemorira na Bleiburgu. A arijevski ustaški duh leluja hrvatskim prostorima kao avet i dalje.