marini memoari

Ne volim vjenčanja i sprovode. Još od malih nogu imam averziju i prema jednome i drugome. Od sprovoda me hvata tiha jeza, a vjenčanja su mi prisjela već u četvrtoj godini kad se ženio od staraca rođak. Prvo su mi uvalili da nosim prstenje na jastučiću koje mi je, kad sam se spotakla o tepih, razletjelo po crkvi, a onda su mi raspotezali obraze baleći me i ljubeći kako sam smišna i slatka. Pa su me razvlačile tetke po plesnom podiju, a onda sam neprimjetno oko ponoći oblizala čašu šampanjca i zaspala na neudobnoj hotelskoj stolici. Kad sam se probudila, povraćala sam i vrtjelo mi se u glavi.
Prošle subote mi se udala frendica snobica i morala sam ići na taj spektakl. Najveći problem bio je što obući na snobovsko vjenčanje. Kad sam i to riješila, bilo mi je lakše, ali bio mi je bed što ću morati sama ići. Cijelo društvo je došlo s muževima, ženama, dječurlijom, a jedino ja sam trebala biti solo igrač. Na pozivnici fino piše: Mare&pratitelj. A kako kod Mare nema toga end, a pogotovu pratitelj, mislila sam pozvati frenda da ide sa mnom. Ali na kraju sam odustala od toga jer bi ionako svi znali da je taj pratitelj teški lažnjak, pa čemu onda komplicirati. Spicila sam se, duboko udahnula i krenula otpratiti i jednu od posljednih frendica sa statusom not merid pred oltar.
Nakon dosadnog obreda kojega je pop produžio do besvjesti, u kojemu ionako sve završava sa DA i na kojemu redovito nitko nema primjedbi, otišli smo na večeru u najbolji restoran u gradu. Sve je bilo tip-top, kao po špagu, točno kako na vjenčanjima iz Dinastije treba biti. Gradske ugledne face među kojima je bilo i onih iz svih područja javnog života, napirlitane šminkerice... Mladenku Vesnu svi su ishvalili na odabiru vjenčanice, vela, buketa, odabira prstenja od bijelog zlata i sličnih gluposti... I kad smo se svi izredali na čestitanju, pošteno se izgrlili i izljubili, potražili smo pomno odabrane pairiće na kojima su zlatnim slovima ispisana naša imena. Ispalo je nekako da su fino posložili ekipu kako će sjedati, no mog imena među Vesninom i mojom ekipom nije bilo. Vesnin, sada već zakoniti, poveo me da sjednem za stol među svoje društvo. Trebala sam sjediti između Tome i Mate. Nije mi se baš svidjela ideja, ali... što se može, želju mladenaca treba poštovati.
Tome i Mate su se dovikivali preko mog tanjura, tu i tamo bi nešto upitali, a ja bih kratko odgovorila.
- A nedilje ti, Mare, jel se tako zoveš, što si tako mutava? Pa izija te vrag, nit ideš, nit piješ nit govoriš, rekao mi je Mate i lagano me klepnuo po leđima.
Pokušala sam objasniti da sam pojela predjelo i koktel od škampi.
- Škampi? A ko se od toga može naist. Sir, pršut ajde, to je za početak, ali janjetinu ko će to dočekat!?, više za sebe negoli za mene je pitao Tome.
Došla je i ta janjetina na red, ali nekako sporo. Do tada sam se već skompala s njima dvojicom. U vrlo kratkom vremenu, između juhe, rižota i ostalih miješanih morsko-mesnih kombinacija, pa do janjetine, doznala sam sve o njima. Tome je razvedeni pomorac koji pola godine plovi, a ostalu polovicu sjedi ispred Gine i bari komade. Tu i tamo, kad mu sve dopizdi, ukrca se na brod i otplovi na Kornate. Tamo je našao svoj mir.
- Što misliš o nudizmu?, pitao me.
- To mi je ok, ali kad nema poznatih oko mene. Ne volim da mi komentiraju celulit i da mi zagledaju u cice, rekla sam.
- A što vam je to nudizam, pitao nas je Mate, inače pitur. Kad mu je Tome objasnio, ovaj je dubokoumno komentirao:
- A sriću ti vrag odnija Mate. Zato ti ideš na Kornate. Pa tamo gledaš gole ženske. A mene ne vodiš jer bi dovatija koju odma. Ma nek se one kupaju gole, ali ne bi ja takvu ženija, da me platiš. Lipo se izluftat na takima, ali ko bi takvu u selo doveja?
Tome je sam slegnuo ramenima. A pitur Mate nas je nastavio i dalje nasmijavati svojim pričama o ženama za selo i ženama za grad. U trenutku sam se uhvatila kako se sama sebi smijem. Zapitala sam se kako je Mate uopće zalutao na tako jedan nobl gradski pir na kojemu je sve uglađeno: pomno izabrana glazba, svaki detalj... A onda sam shvatila da se ponoć već bliži i da se gotovo svi svatovi dosađuju uz evergreene, rock i dance glazbu. Svi nešto densaju u mjestu popraćeni mlakom atmosferom benda. I svima je kao super, svi se dobro zabavljaju.
Onda je Mate otišao do mladenaca i pričao s mladoženjom. U međuvremenu je došla janjetina na red i sva fina gospoda su na sirotu janjad navalili ko vukovi. U tom trenutku bend je, kad je jelo bilo pri kraju raspičio: Koga čega janjetine, komu čemu meni.
NA podiju je nastao delirij! Od komorne atmosfere, sve se pretvorilo u raspašoj. Nakon toga je bend okrenuo ploču i zapjevao Milo moje. Plesalo je i staro i mlado. I na "Moj Ivane" i na "Vjetre s Dinare" i na "Grdovići ribari" i na "Zovem te ja" i na "Otvor žen kapiju" i "Ravnicu"... Tako je sve pošlo u pičku materinu i nobl pir se pretvorio u pravi dernek. I svi su bili sretni i zadovoljni. Shvatila sam da smo mi takav narod, da nas uoće nije briga ni tko je na vlasti ni di sve ovo vodi. Glavno je da ima đanđe i domaće glazbe. Jebeš kruh, nama triba janjetine i igara.
- A je li, Mare, zašto se ti nisi udala?, pitao me već pijani Mate. – Pa imaš ti lipih godinica, u mom selu si već stara cura. Eto, ja te, recimo, ne bi ženija.
- A ne bi se ni ja udala za tebe moj Mate, rekla sam mu na što se ovaj iščuđavao. Da ga sad ne uvrijedim, objasnila sam mu da sam s godinama postala previše izbirljiva, ali da se ne osjećam staro. Jest da mi je dosadno otkad sam među rijetkima iz ekipe koje nisu našle muža. A jebiga kad sponzoruša nisam, ono što bi ja neće mene. A i imam neku averziju prema tom papiru na kojemu se moraš potpisati za cijeli život. Osim toga, nisam baš umiljata zvjerkica koju je lako trpjeti.
- Ako se ne udaš do tridesetpete, eto ja ću te oženit, da ne propadneš, ubacio se Tome u spiku.
Nasmijala sam se i dogovor je pao. A onda, kad sam bolje promislila, shvatila sam koliko je to sve jadno. Tipovi su me stvarno počeli svrstavati u "gornji dom", među one stare, beznadežne slučajeve. Strava. Dobro što me nisu još počeli i sažalijevati, a kako su počeli, moglo je i završiti tako. Zato sam se fino odlučila naplesati i popiti.
Kad je došao red na hvatanje buketa, među onim curicama od rodbine je nastao metež, jer, je li, stvar je prestiža uhvatiti tih par cvjetova – znak da je na koja ga je uhvatila sljedeća na redu. Nije mi padalo na pamet, kao nikad do tada, hvatati buket. I ovog puta je bilo natezanja, ali da se Vesna ne naljuti, stala sam u zadnji red i prekrižila ruke na leđima. Buket mi je pao ravno na glavu, a neka me klinka laktareći se s drugima pogodila ravno ispod oka i ponosno bez isprike uhvatila vrištati. Prebrojala sam sve zvjezdice, da ne kažem kako mi je sve pomodrilo kao da sam bila u boksačkom ringu. Prestara sam ja za ta sranja, još bih razumjela da sam dobila lakat u oko da sam htjela taj jebeni buket.
Oteklina ispod oka mi je bila dobar izgovor da se s tog vjenčanja izvučem prije nego što treba i otiđem u krpe.
S tog sam vjenčanja došla s nekoliko zaključaka. Prvi je da mi, ma koliko se trudili i tvrdili da nismo, jesmo janjetina-narod. Drugi je da nismo ono što mi mislimo da jesmo, nego ono kako nas drugi doživljavaju, a treći je da uvijek najebem, ni kriva ni dužna, protiv svoje volje. Zato, poučena iskustvima od tog vjenčanja, večeras idem s Tomom i Matom, ja – stara cura, na janjetinu i domaće crno vino. Jedino se nadam da neću najebat i da mi neće srušiti mit o tome kako sam ja već godinama u najboljim godinama.

mare-zd@net.hr

Evo me nakon sto godina... Mislila sam više ne pisati, ali... Obećajem da ću biti redovitija, za početak evo nekih starih stvari. Ekipa, čitamo se!

Evo mene nakon dugo vremena. Uzela sam malo odmora, prije svega zato što sam slomila prst srednjak i to desne ruke, a bez najvažnijeg prsta na ruci ni tipkat nisam mogla. Da, ali to je normalna stvar koja mi se i mogla dogoditi kad prste guram tamo gdje im nije mjesto – između vrata i okvira. I samo smotano stvorenje poput mene može još slučajno u isto vrijeme nogom opalit u ista ta vrata i sama sebi slomiti prst. Onaj strateški. O neugodi koju sam osjećala kad sam došla u bolnicu ne trebam ni pričati. Kad sam cijelom zdravstvu pokazala prst srednjak, kad su mi to previli i umotali, uz podsmijeh su se još dobro i našalili na moj račun uz riječi:
- Sljedeći put opreznije gurajte prstiće tamo gdje im (ni)je mjesto…
Moj kurčevi prst, da oprostite na izrazu, još je uvijek zamotan i još je uvijek predmet sprdnje među prijateljima, poznanicima, mušterijama i ostalima… Ali barem nevino mogu ranjeni prst koji poprilično ravno strši pokazat onima koji mi nisu simpatični, a da ne skuže da im šaljem neki signal. A da boli za popizdit, o tome ne trebam ni govoriti. Svejedno, hvala onima koji su se raspitivali gdje sam i zašto ne pišem, upravo sam vam mailom odgovorila da se ne brinete, da sam živa, relativno zdrava i još uvijek tu.
A u međuvremenu je u cijenjenu novinu koju čitate stiglo i pismo koje je do mene, naravno, stiglo otvoreno. Dalek put od poštanskog sandučića do mojih ruku prevalilo je tako da je netko smatrao zgodnim da zabada nos tamo gdje mu nije mjesto. Otvoriti tuđe pismo, očigledno je, u ludoj državi kakvoj živimo pored svih ostalih gluposti koje doživljavamo svakodnevno, najnormalnija stvar. Tako da zahvaljujem revnim djelatnicima pošte, a i svima ostalima kroz čije je ruke pismo prošlo, kao i svim očima koje su ga prije mene pročitale, što je to pismo uopće došlo u moje ruke. Uz dužno štovanje slomljenog srednjaka. Pa kad je onda to postalo javna prčija, evo onda svima na uvid što je u njemu pisalo. Jer stvarno treba imati volje istipkati na tuđem kompjuteru pismo, isprintati ga i poslati nekome koga uopće ne poznaješ.
«Mare, Mare, piši malo o ovoj temi. Pitaš gdje su muškarci iznad trideset godina kakve ti tražiš. Sad ću ti reći. Oni su u Šibeniku, Splitu i što dalje od Zadra. Razlog je jednostavan. Nađi mi u Zadru i okolici djevojku ili ženu do 45 godina koja nosi suknju. Ako je vidimo nas deset trčati ćemo goli po Zadru. Najgore je što nose jedne hlače dvadeset dana, stave dnevni uložak, zatim hulahopke, pa onda gaćice. I tako mjesec dana. Voda i sapun ne postoje za njih, ali postoje parfemi, pa kad se spoji ubi bože. I sad se ti seksaj sa takvom. I ti se pitaš gdje su ti muškarci. Nas desetak što se znamo, volimo vidjeti dobre noge. Patimo za tim. Što sve vi žene u Zadru imate krive ili kvrgave noge kad ste stalno u hlačama. Početi ćemo mi nositi suknje. Pa gdje vam je ženstvenost. I još da platim večeru i piće ili nedaj bože hotel, pa kad se skine da povratim od kombinacije nepranja i parfema. Ne znam kako izgledaš i kakve tražiš, ali imam 45 godina, ako ti pašem možemo se naći. Ima nas dosta takvih.
P.S. I meni se dogodilo da ona gleda omiljenu seriju a ja sjedim kraj nje gol. Nije ni trepnula. Oprosti na šaranju»
Broj mobitela ću ipak zadržati za sebe, a ako je cijenjenog pošiljatelja netko i zvao, nemoj misliti da sam ja, vjerojatno netko tko je pismo čitao prije mene i kome je do sprdanja.
Moram priznati da mi je ovo pismo dalo za misliti. Doduše, moram ispraviti pošiljatelja da se malo zeznuo u redosljedu na relaciji hlače – dnevni uložak – hulahopke – gaćice, ali sve ženske ovog grada bi se trebale zamisliti što gospodin kaže i o parfemima i higijenskim navikama, a bome i o kvrgavim nogama, večerama i hotelima. To neka komentira svatko za sebe. Isto tako, svidjela mi se ideja o tome i da muški počnu nositi suknje, tako a i mi budemo načisto kakve se to muške noge šeću ispred naših očiju pa da i žene daju ocjenu čije su manje dlakave, mišićavije, zgodnije, manje krvgave i krive. Proljeće je stiglo, na špici subotom barem ima izbora za svačiji ukus – i muški i ženski. Pa kome je do lova na reprezentativne primjerke, sad znate što vam je činiti. Cure drage, nabacite minicu, dekolteić, namjestite osmjeh i u subotu na jutarnju kavicu. Ulov zagarantiran. Kao i vama dečki.
Moju prijateljicu je obradovao ovaj P.S. jer je ispalo da su oba spola otprilike u jednakom omjeru popušila seks zbog televizije, neki zbog nogometa, neki zbog serije, jer kad pogledate meksičke sapunice i hrvatsku nogometnu ligu - svede se na isto. Puno šporkarija, jedino što u sapunicama uvijek pobjedi dobro, a u nogometu ne nužno oni koji su bolji.
Malo sam ostala zbunjena onim «ako ti pašem možemo se naći. Ima nas dosta takvih.» Kakvih? Koji mi pašu, ili s kojima bih se trebala naći? Iako nisam baš skužila najbolje, zaintrigirala me ideja.
Ako me pritisnu godine i ako mi ova samoća postanu toliko iritantne, mogla bih lijepo pozvati sve one koji su mi predložili da se nađem s njima. Koliko je mailova stiglo, taman bih mogla održati jednu solidnu audiciju. Te audicije a ovo ili ono postale su toliko popularne da mi se povraća kad upalim teve. Traže idole, glumce, pjevače, imitatore, plesače, manekenke i manekene. A bogati, kad je tako krenulo, onda mogu i ja održati audiciju za svog tipa. Pošaljem fino svima koji su mi se javili pozivnicu da se odazovu i dođu u tu i tu uru na audiciju. Još bi njima bilo bolje nego onima koji se jadni muče pred kamerama i tročlanim žirijem. U žiriju ću biti samo ja i za prvi, drugi, treći pa sve tako do izlučnog kruga bit će jednoglasna odluka tko prolazi a tko ne. Bez prepucavanja tko je čiji favorit i bez namještenih glasova publike. Još ja plaćam cugu svim natjecateljima. Sama svoj žiri, sponzor i na kraju jedan sretni kandidat koji će postati samo moja zvijezda. Zašto ne, razmotrit ću i tu mogućnost, ali prvo treba odraditi audiciju na subotnjoj špici…