Hajdemo radije pričati o vremenu
Vrijeme je da se istresem. Ipak, tome i služi ovaj b(l)og.
Oni koji me znaju, svjesni su da imam prijateljicu koju znam cijelu vječnost.
Znam da sam joj jednom rekla za ovaj blog, no ne vjerujem da ga čita. Mislim da je još davno zaboravila na njega (ne ljutim se zbog tog, ni ja nisam pročitala sve njezino).
Cijeli život smo (nekad više, nekad manje) provodile družeći se no u posljednje vrijeme se to iz nekog razloga promijenilo.
Zadnji put smo se vidjele davno prije i svaki put kad se trebamo vidjeti, jedna od nas se u zadnji tren predomisli. Mislim da sam napokon shvatila svoj razlog, ali i dalje ne znam njezin.
Prije smo si mogle sve reći. Ja sam njoj sve svoje tajne povjeravala, pretpostavljam da je i ona meni svoje. Bilo mi je ugodno u njezinom društvu i nasmijavala me do suza.
I nedostaje mi kao što bi mi nedostajala noga da mi ju netko odreže, a opet se užasavam pomisli da se opet sretnemo. Svaki put kad se trebamo vidjeti, nadam se da će odgoditi. Želim se opet družiti s njom kao prije... a opet ne želim s njom van... jer me užasno strah.
Strah me da si nećemo imati što reći.
Strah me da smo se previše promijenile i da sam zaboravila što nas je jednom davno toliko veselilo.
Užasavam se pomisli da već sad znam kako će naš razgovor izgledati i da ga neću znati promijeniti.
Prvo ćemo se zagrliti i komentirati kako se nismo vidjele sto godina.
Razmijeniti ćemo one osnovne informacije. Pitati će me kako sam. Reći ću da sam dobro. Ona također. Kako je obitelj? Odgovor će biti popraćen sa "hm, zanimljivo", "ajoj, baš mi je žao", "kako super", "baš mi je drago", "ne mogu vjerovati" i sličnim komentarima, s jedne pa druge strane.
Kako studij? A ljubavni život? Ona će reći "Sve sam položila, planiram nešto nešto i usput radim nešto i nešto na nečem nešto dok nešto radim uz nešto." Ja ću reći "Ne znam što radim."
Ona je kreativno stvorenje, pa ću tražiti detalje o kreativnim stvarima koje kreativno radi. Ponoviti će ono što sam vidjela i lajkala na faceu, uz još neke sitnice i detalje te veće projekte. Vjerojatno će postaviti isto pitanje, na što ću odgovoriti da mislim da prvi put nešto možda dovršim ali da ne znam što ću dalje s tim. Vjerojatno ništa.
I to je to.
Nakon tog bi se osjećala loše jer imam onaj grozan osjećaj manje vrijednosti, ona bi se osjećala loše jer se ja osjećam loše, ja bi se osjećala još gore jer se ona osjeća loše i tako u krug, pa bi očajnički tražila izlaz i rekla da sam se upravo sjetila da mi je pećnica ostala upaljena ili nešto.
Mogla bi joj jednostavno poslati obrazac da popuni sve praznine, da ne moramo izlaziti uopće van, jer smo obje introvertne i preferiramo mir božji.
Nakon druženja, osjetila bi olakšanje i narednih bi godinu dana bila mirna. Onda bi sve opet počelo ispočetka.
No imam nadu. Imam san. Imam dobru volju. Nadam se da će se sve jednom promijeniti. Nadam se da će naše druženje jednom dobiti novu dimenziju i izgledati ovako nekako:
"Hej, šta ima?" pitala bi ona.
"Hej, sto godina se nismo vidjele." odgovorila bih.
"Pročitala sam sve knjige ikad napisane i znam sve što treba znati!" ponosno bi izjavila ona.
"Ajme i ja! Hajdemo riješiti problem gladi u svijetu dubokom debatom, no hajdemo prije toga snimiti film!" izjavila bi ja.
"Dogovoreno, bacamo se na posao. Vrijeme je da Hollywood odstupi. Popularizirati ćemo balkan!" rekla bi ona i ostalo bi bila povijest.
Riješile bi problem gladi u svijetu i naši bi kipovi krasili trg... svaki trg. I sve bi bilo super.
11.05.2015. u 18:28 | 14 Komentara | Print | # | ^
