Sjedili smo na klupici uz more i gledali zalazak sunca. Izgledalo je jako romantično, ali bilo je čudno. Nismo se ni zagrili. Primjetila sam da mu se ruke lagano tresu. Hm, možda skuplja hrabrost da me zagrli i privine k sebi. Ma najradije bih ja njega zagrlila i poljubila, ali neću. Pa što će pomisliti o meni… vjerojatno da sam neka napasna ženska. Pogledala sam ga i nasmijala mu se. Možda ga ohrabrim, pomislih u sebi, ali opet ništa.
''Idemo polako?'' – odjednom me upita.
Šok i nevjerica… A poljubac? Ne idem nikud dok me ne poljubiš, pomislih.
''Ne, još ćemo biti ovdje. Lijepo mi je.''
''Nije ti hladno?''
''Pa, malo je, ali svejedno još ne bih išla.''
'' Dobro, nećemo ići, ali dat ću ti svoju jaknu da se ne prehladiš.''
''Lijepo od tebe, ali ne hvala.''
'' Što sam sada krivo rekao? ''
'' Ništa nisi rekao, a još manje napravio, ali u tome je i problem.''
'' Tek sam sad zbunjen.''
'' Pa zar ti trebam baš izravno reći? ''
'' Ja bih te molio.''
'' Pa kad ćeš se zagrliti, a da ne kažem i napokon poljubiti.''
'' Iskreno, želim to cijelu večer, ali sam se bojao tvoje reakcije.''
''Kako to misliš? Kakve reakcije? ''
'' Pa, ono da ćeš početi vikati na mene, a možda dobijem i šamar.''
Nisam to više mogla slušati. Prišla sam mu bliže i nježno ga poljubila. Bilo je tako divno da nismo ni primijetili da je sunce ustupilo mjesto mjesecu.
'' Sad bismo mogli polako krenuti.'' – šapnula sam mu na uho.
'' E, sad mi se baš ne ide, ali ajde kad inzistiraš.''
Dala sam mu poljubac u obraz i polako smo se zagrljeni udaljili, dok nas je mjesec onako zaljubljene pratio cijelim putem.
