Manchi19

Nikad mi nije bila dovoljno jasna potreba ljudi da se ''bave'' tuđim životima. Da li zaista vode tako isprazne i dosadne živote, pa guštaju u tuđim ili je to jednostavno problem nedostatka tema za razgovor? Kad čujem takva i slična ogovaranja sjetim se jedne zanimljive izreke sa kojom se slažem: ''Veliki ljudi raspravljaju u idejama, prosječni o stvarima, a mali o drugim ljudima.'' Dakle, ako raspravljam o nekim ''dubokoumnim'' temama poput pročitane knjige, filma, stanja u našoj ili drugim državama, nekim povjesnim činjenicama, odmah me prozivaju da ''pametujem''. Tko mi je kriv što uvijek sve zadnja saznam iz jednostavnog razloga - ne zanimaju me tuđi životi u tolikoj mjeri da bih raspravljala o istima na kavama i sl. Da ne bude zabune, jako me zanimaju životi meni dragih osoba, a ne onih koje ne poznajem ili poznajem površno. Ovo se naravno odnosi na ''naslađivanje'' tuđim problemima i nevoljama. Neki ljudi kao da uživaju kad je netko u lošem razdoblju svog života, pa imaju snažnu potrebu to komentirati sa njima sličnim ljudima sa naglaskom na žaljenje protagonista priče i pametovanje poput ''da sam na njegovom/njezinom mjestu ja bih to drugačije.''
Ovo ''bavljenje'' tuđim životima je zapravo otužno. Žalim takve ljude, jer su, kako kaže gore navedena izreka, mali. Moji prijatelji i ja imamo dijalog, dakle, nema ogovaranja iza leđa.Unatoč svojoj etiketi kao ''ona koja pametuje'', svejedno ću nastaviti pričati o drugim temama, a ne o nekim ljudima koje ne poznajem ili poznajem površno.