15

četvrtak

veljača

2018

Moja mala ljubav



Već duže vremena osjećam potrebu da ti posvetim blog, moja mala ljubavi, a u srcu najveća.
Često u ovom užurbanom životu tvoju ljubav uzimam pod normalno.
A ti me čekaš kao suho zlato da te pokupim iz vrtića, i čim me ugledaš vičeš: "Mama, došla si!"..bacaš mi se oko vrata i stišćeš me tako jako da bih se najrađe zamrzla u tvojim malim rukama...mirisu raspuštene kose i dimenziji svemira u kojem vrijeme ništa ne znači...u kojoj šetamo s noge na nogu do kuće i pričamo o detaljima koje jedino djeca vide.

Jer njihov pogled je usmjeren prema gore, prema krošnjama i visini leta ptica...za razliku od nas odraslih koji smo pogled spustili na prljavi asfalt i kolone mrava..


Kad bi barem postojala čarobna formula kojom bi mogla zadržati osjećaj koji me obuzme pri iskrenom dječjem zagrljaju, neiskvarenom osmjehu, želji da ti se povjeri i u tvojim očima dobije potvrdu da je nešto napravljeno s uspjehom.

Ali ne postoji.....

Na nama se da je sačuvamo što dulje za život tako da se prepustimo u tim trenucima, da misli otplove i da budemo dijete...

Posebna si i drugačija...u tvojim pametnim očima gledam dug put posut dobrotom, nježnošću, ljubavlju i iznad svega hrabrošću.

A kad spavaš, duge crne trepavice čuvaju tvoju tajnu...

Zaustavi me u centrifugi života, vikni mi da dodjem i da se mazimo....pomozi mi da pobjegnem u dječje obveze...i nastoj da te čujem dok pričaš..

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.