27

srijeda

prosinac

2017

Prošlost u sadašnjosti



Užurbano kao uvijek ovih je dana u Glavnom gradu. Advent ruši sve dosadašnje rekorde. Gužva je postala gužvetina i ne može se disati. Prepuni tramvaji na kojima se jedva vrata zatvaraju, turista na svakom koraku. Ušminkana lica prolaznika i dotjerana tijela dodiruju se kao kao srdele u konzervi. Sve je bombastično, sve pomno ulickano, svi sretni i zadovoljni. No jesu li to doista?

Ovih dana doživjela sam i drugu sliku svakodnevnog života. Onog koji je iščezao sa ulica i domova Glavnog grada, a usudim se reći i naše Države. U posjetu Bosni vidjela sam jedan puno jednostavniji način života, bez puno ukrasa i pudera u životima ljudi, a opet s druge strane svjedočila toplini tamošnjih ljudi, koji unatoč skomnim primanjima i domovima, ne skidaju osmijeh sa lica. Uvijek te lijepo dočekuju u svom domu, vade na stol sve što imaju, šale se i na brige zaboravljaju. Valjda su naučeni da u toj stoljetnoj tuzi, kaosu, depresiji ili kako to već nazvati valja živjeti sa osmjehom i njegovati susjedske odnose. Jer tko ti više vrijedi od obitelji, prijatelja, dobrih susjeda?

Ceste su pune rupa, vape za novim asfaltom…pitanje je kad će ih pokrpati..

U zraku smrad crnog dima što ga za sobom ostavljaju stari automobili koje godinama nisam vidjela na našim cestama…i tako red smoga, red ćumura kako ga stanovnici zovu…pitala sam se zašto je tako sve smrdljivo u zraku, a zelenilom okružen grad, pogled puca na planinske vrhove, rijeka modrozelena huči dok prolazi pod starim mostovima…
Narod se grije na sve i svašta…od drva do ugljena..dok istovovremeno u zgradama stoje hladne cijevi radijatora..Raja nema para da se tako grije..a auti voze na lož ulje..

Trgovine prepune turske robe..lažnjaci caruju na svakom koraku… ali zato u svakoj „kabini“ čeka vas par kućnih papuča. Na prvu sam pomislila da je to prodavačica slučajno tu stavila, međutim taj prizor se ponavljao i u drugim trgovinama. Valjda se mislilo na kupca da ne nazebe kad se izuje da nešto proba. Vidiš ti što ti je Bosna??!
A kabine su me nasmijale do suza. Od starih, neožbukanih prostorija koje su nadograđene na trgovinu i gdje teta upali svjetlo da se možeš presvući, pa do wc-a u kojima nastojis da ti oblekica ne upadne u wc školjku ili lavandin. Uostalom, praktično je izvedeno. Lijepo imas ogledalo i to je jedino što je i potrebno.

Promatrala sam žene, raznih dobi, djevojke-majke-poslovne žene. Kako one djeluju jednostavno u mojim očima. Nema snobizma u njihovim kombinacijama, koracima, sve je tako ljudski jednostavno. Nisu opterećene da budu zapažene, nose se trenerke i čizme zajedno, kosa sa pramenovima na izdisaju, bijele čarape i crne cipele..

Puno se puši. I to na svakom koraku. Nema toga se uđete u kafić i tražite nepušački dio. Ima i slučajeva gdje je dječja igraonica od pušačkog „paviljona“ udaljena par metara. I nema vrata koja djecu odjeljuju od udisanja dima. Valjda je misao vodilja bila da roditelji sjede i puše, opuste se malo dok su djeca okupirana spravama, a to što djeca udišu taj dim od kojeg smrdi cijela soba - nije bitno.

Stalo je vrijeme tamo...živi se od dana do dana..nema baš neke perspektive ili plana..dobrim djelom prošlost je i sadašnjost…izgledno da bude i dio budućnosti…

Ako već mogu nešto zaželjeti onda neka to bude sljedeće. Da toplina i dobrota koja se vidi u očima naroda opjevanog u vicevima i dalje živi u njihovim srcima i obiteljima. Sve ostalo skrojit će im politika.


<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.