03

petak

studeni

2017

Bespućima natječaja



Dok si na fakultetu jedva čekaš da ga završiš. Dan kad ti uručuju diplomu svi u atriumu plješću, a ti se osjećaš kao zvijezda. Dan iz snova koji jako kratko traje jer već sutra budiš se u svakodnevnici hrvatskog sna. Onog iz kojeg toliko silno želiš pobjeći i vratiti se na fakultet. Tek tog jutra, ali i u danima koji predstoje, shvatiš kako je bilo lagodno otići do faxa, polagati ispite iz prve, druge ili treće...roditelji financiraju smještaj, džeparac, styling... tvoje je da samo učiš i što je moguće brže završiti fax.

To jutro počinješ shvaćati da je pred tobom lavlja borba i da je vrijeme za pisanje molbi na stotine adresa. Cesta kojom napraviš najviše koraka je ona prema pošti. Stojiš u redu i ispisuješ obrazac za preporučenu pošiljku i nadaš se da ćeš ovom molbom uspjeti doći do posla.

Perspektiva mladih ljudi je teška, neću reći nikakva. Država je pokrenula program stručnog osposobljavanja ne bi li dala mladima ulaznicu u svijet rada. Ali kratkotrajno. Godinu dana rada, plaće i polaganjem državnog ispita priča završava. Svakodnevno čujem informacije kako se mladi grozno osjećaju jer jako mali dio njih ostane zaposlen u mjestima gdje su odradili stručno osposobljavanje.

"Grizu dalje".

Jer koja im je alternativa? Kauč i tv? Lunjanje okolo bez kinte u džepu?


Dio je spakirao kofere i put pod noge. Rade u inozemstvu na kojekakvim poslovima. Daleko od onoga što su zamišljali, ali za početak bolje išta nego ništa. Nikad nisam bila za instant uspjehe ili zarade - jer nema sreće u tome na duge staze.

Dio koji je ostao u Hrvatskoj traži posao preko portala, Zavoda za zapošljavanje, preko tatinih, maminih, didinih ili bilo čijih veza.
Osobno znam koliko nade ulije natječaj ministarstava kada nude zaposlenje na neodređeno, i to za 50-60 radnih mjesta.
Objave dan testiranja i literaturu 4-5d prije i prijavi se od 1600-2700 ljudi (provjereno iz zadnjih par natječaja!).
Kad pogledaš literaturu imaš dojam kao da ideš na ispit i stvarno trebaš biti genije da uroniš u toliku materiju u tako kratkom vremenu.



Čitaš puste zakonske odredbe i misliš se, ma preskočit ću ove nabrajalice, i bazirati se na osnovno. I onda na dan ispita, nakon srdačnih uvodnih riječi članova komisije otvoriš kovertu i vidiš pitanja. Padne ti mrak na oči! Puste prazne crte na koje pišeš takve detaljčiće (naravno, ako ih se možeš sjetiti) kao da si imao mjesec dana da do te mjere upoznaš to područje. Nađe se i pokoje pitanje na zaokruživanje.

Budimo objektivni na tren. Svjesna sam da test znači eliminaciju velikog broja kandidata, i zato rade drugi i treći krug, i intervju.
Ali da je baš potrebno postavljati pitanja tipa što se nalazi u pravilniku o...ili navedite barem 4-5 slučajeva kada...

Nakon testiranja prepušteni smo čekanju i sreći. Danu kada će nadležni izvjesiti listu sa sretnicima koji idu dalje ili su dobili posao. Kako su došli na tu listu? Pitanje je svih pitanja.

Ostat ću u dobroj nadi i pozitivnim mislima i vjerovati da je barem dio primljen na osnovi znanja.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.