29

petak

rujan

2017

Šetnica kroz kanal sv.Ante



Već dvije godine tražim vremena da završim put koji sam započela. I konačno ga nađem jučer.

Vrijeme je bilo savršeno za taj pothvat. Sunce je grijalo, bura lagano puhala i sve je pozivalo da se vrijeme provede u prirodi.
Skupila sam ekipu i krenula šetnicom koja vodi uz šibenski kanal, poznat kao kanal sv. Ante. Ne želim da ispadne da radim reklamu gradu Šibeniku, ali ljudi dragi, ako vas put nanese u te krajeve prođite tu stazu. Kombinacija zelenih borova, plavetnila mora, miris soli koji vitar nosi iz kanala…teško i za opisati…bitno je da se odlučite krenuti- bilo pješke ili biciklom.

Staza je duga 4.5 km u jednom pravcu i kombinacija je kaldrme-kameno opločenje i pijeska.
Prvi dio staze vodi kroz šumu i dolazite do Kanala. Tu puca prelijep pogled na grad Šibenik koji kao da držite na dlanu. Mjesto je to na kojem će većina napraviti i prve fotografije. Nalazi se tu i poznata vila Moj mir više


Ne možemo govoriti o Kanalu a da preskočimo zaštitni znak – pidoće/dagnje/ crne lipotice. Najrasprostranjeniji su školjkaš Jadranskog mora koji živi u zoni plime i oseke. Za oseke ostane na suhom, čvrsto zatvori ljušture i dugo može ostati izvan mora. Za Kanal je karakteristično da su izlovljene.

Nakon staze koje dalje nastavlja u blagom usponu prolazite kraj vidikovca te stazom dalje dolazite do špilje i pustinjačke crkvice Sv.Ante po kojoj je kanal i dobio ime. Većina putnika, među kojima i ja, pojma nemaju da se u surovim stijenama što se dižu iz mora skriva važan speleološki objekt. Posebnost špilje nisu ukrasi ni endemske vrste već crkvica sv. Ante.



Svetac o kojem ovdje govorim nije Ante Padovanski, već sveti Antun pustinjak koji je živio na području današnjeg Egipta od 251. do 356. godine. Priča kaže da se rodio u bogatoj obitelji, u selu Komasu, gornji Egipat. Kad je navršio osamnaest godina roditelji mu umiru te je kao najstariji član preuzeo upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre.
Ipak , odlučio je napustiti svjetovni život te je shodno riječima iz Svetog pisma prodao sve što je imao i razdjelio siromasima, i na taj način osigurao blago na nebu. Manji dio plodne zemlje je zadržao za sebe i sestru. Kako ni to nije bilo dugog vijeka i to malo je razdjelio, a sestru povjerio pobožnim djevicama.

Pećina je to u kojoj su boravili mnogi pustinjaci, a Jeronim Detrico je u njoj i pokopan. Desno od groba na kojem stoji oznaka 1615. godine, nalazi se kamenica koja je uvijek ispunjena pitkom vodom. Na njoj je urezana godina 1451.


Zabilježene su brojne donacije koje su građani Šibenika i kler davali za ukrašavanje i obnavljanje crkvice. Godina 1880. navedena je kao zadnja u kojoj su izvršeni radovi. Nakon toga crkva je bila u funkciji još pola stoljeća sve do 1930. kad je prešla u ruke vojnih vlasti i postala jedan od utvrđenih položaja koji su korišteni u nadzoru ulaza u šibensku luku. Topove koje je postavila Kraljevna Jugoslavija dodatno je poboljšala Kraljevna Italija koja je izgradila betonske bunkere unutar špilje u Drugom svjetskom ratu. Navedeni prostor je nastavila koristiti Jugoslavenska ratna mornarica koja je dovršila izgradnju njemačkih tunela, tzv. Hitlerovih očiju.



Putem dalje susrest ćete niz vojnih objekata koji govore o nekih prošlim vremenima. Devastirani objekti, van funkcije, zjape prazni, razbijenih prozora, pokradenih vrata…a na tako dobroj poziciji da se stave u funkciju. Lokacija je to na kojoj je sniman film „Kako je počeo rat na mom otoku.“

Na kraju puta nalazi se čuvar kanala, tvrđava sv. Nikole koja danonoćno pazi da se netko nepoželjan ne prišulja gradu Šibeniku.
Sagrađena je u 16. stoljeću na otoku Ljuljevcu na kojem se do tada nalazila crkvica i benediktinski samostan sv. Nikole. Razlog za gradnju tvrđave bilo je tursko osvajanje Skradina i opasnost da Turci uspostave pomorsku komunikaciju kroz Šibenski zaljev i tako ugroze sigurnost grada.



Tvrđava je djelo čuvenog venecijanskog arhitekta Gian Girolama Sanmichelija. U donjem dijelu je građena od kamena, a gornji dio je sedra i obloga od opeke jer one bolje amortiziraju udarce topovske kugle. Okružena je morem i samo uskom prevlakom povezana sa kopnom.

I na kraju, kad je već vrime na poći, na preostaje vam ništa drugo nego na prvoj uzvisini okrenuti glavu i uhvatiti idiličnu sliku mora, zalazećeg sunca, mirisa soli i alepskog bora..i to punim plućima!

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.