28

četvrtak

rujan

2017

Čari Dalmacije



Spuštajući se iz lijepe nam Like, prošla sam dio zelenila i ušla u osunčanu golet Velebita. Sve više kamena se naziralo u pogledu kao i crnih stabala koje je opustošio ljetni požar. Gledam tako kroz prozor dok je auto polako klizio starom cestom prema moru i osjećam kako je sve laganini. Nema užurbanosti Zagreba, sto slika koje se izmjenjuju u minuti..bilo da se radi o ljudima koji jure,semaforu koji mijenja svijetlo, tramvaju koji zatvara vrata.

Konačno vidim slike ljudi koji razgovaraju, na klupama pod krošnjama badema..osjećam miris ružmarina, gnjojiva iz traktora koji zauzmu sredinu ceste i voze u prvoj..nikom se ne žuri, za sve ima vrimena i vrag odnija prišu.

U cijelom tom mozaiku ističe se „misno odijelo“ tih starih ljudi. Dobro znani trliš. I nigdje ga nema za vidjeti osim u našoj Dalmaciji. Ta modra radna kuta iliti radnički kombinezon zaštitni je znak škverskih radnika, ali duboko je raspostranjen i kod radnog naroda na poljima. I nose ga muškarci. Otkad znam za sebe dida iz njega ne izlazi, osim za Božić kad se triba lipo obuć.
A kad ga modra galica natopi mirisom sumpora i prođe pranje u mašini, izlazi isprid kuće na žicu da se osuši i započne novi dan.

Vrime je od branja grožđa, na sve strane trganje, mliju se grozdi puni soka crna i bila, miriše mošt...
U stara vrimena, a kod nekih i danas, gazilo se grožđe nogama..paklen je to bija posa za mog pradidu koji bi to radio bosim nogama. Onom tko nije doživio berbu grožđa svakako preporučam da proba jer je to nešto jedinstveno. Skupi se ekipa, radi se i zeza, udiše svježi zrak, marendaje među stablima na livadi...i uvik se nadje pršuta i sira, kao i kapljica dobrog vina.. umor osjećaš tek koji dana iza toga..kad se kosti „olade.“



Koliko god veliki gradovi brujili sadržajem i zanimacijama, mala mista imaju mir. Valjda zato i bižimo u takve krajeve da bi se odmorili. U njima vrime kao da je stalo van litne sezone. Tu i tamo se netko provoza u autu, ritko tko prošeta, dan završava oko 16h kad se dodje sa posla. A u gradu tada tek počinje. I to rijetkima..jer većina radi do kasnih sati..i život se odvija subotom, a nediljom si već duboko u mislima za ponediljak.

Mir i odmor koji nam je kao bićima prirode ucrtan u genetski kod jednostavno je nestao. Ljudi nemaju vrimena nizašto osim za posao..obitelj je sve više maca ili pas..oni koji su bili pametniji pa uz karijere stvarali i podizali obitelj, cijene vikend jer tada su svi na okupu..

Znali su mi reci stari naši težaci, među kojima i moja baka, da su „bolesni“ ako su zatvoreni u kući. Od kad su rođeni u ruke su dobili motiku i kopali. Danonoćno druženje, šetanje za blagom (stadom) i spavanje gdje stigneš. Težak je to život bio. U tim druženjima nastajali su budući brakovi.

Smijem se svojoj baki kad mi kaže da je dida vidila 3 ili 4 puta prije udaje. Pa šta si mogla znati o njemu da se odlučiš uz njega cijeli život -pitam je?? „E moj sinko-kaže ona, vi danas idete po deset godina jedni sa drugima i onda svak svoj put!“
Sretna i zadovoljna, prešla je prije par godina zlatni pir.

U malim dalmatinskim mistima kao da postoji dva doba za život. Jedan je litni i traje 2-3 miseca kad je sezona, kad navale turisti, kad su uličice pune ljudi koji se guraju prema plaži..šušur atmosfera.
Drugi dio je preostali dio godine, kad su te iste ulice prazne većinu dana...posjete ih ranojutarnje kretnje radnika koji jure na bus ili đaka koji idu u školu. Ostatak dana „odmaraju“ i lagano se uljuljavaju u jesensko-zimski san koji traje do proljeća.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.