Trgovački centar u koji zalazim nalazi se nedaleko od mog stana. To je dakako velika prednost jer da nije njegove goleme reklame koju jednostavno ne mogu a ne vidjeti kroz prozor svaki puta kad iz sobice prolazim u kupaonicu, moguće je da bih jednostavno okopnio od gladi i pretvorio se u nešto skvrčeno i smežurano, nalik na suhu mahunu. Puno puta dosad palo mi je na pamet kako je ta reklama zapravo milost Božja i kako me pogled na nju koji je nemoguće izbjeći ,održava na životu. Neonski podsjetnik na pune hladnjače mesa i deseci sireva kojima nagonski, potonut u duboko gladovanje, ne mogu odoljeti.
Izmožden i na kraju snaga, klecavim koljenima i ustima prepunim silne, tovarim sve što mi prvo padne pod ruku.
S punom košarom i snažnom željom za novi početak čim se pošteno najedem, gušim se u vlastitoj slini i stojim u redu na blagajni oko pola sata jedva se susprežući da ne pokidam omot s kobasice od divljači dok spora blagajnica mijenja traku na kasi, traži sitniš ili u najboljem slučaju, razgovara sa stalnom mušterijom.
Slina mi već navire na kutove čvrsto stisnutih kutova usana poput sapunice, dok sporim kretnjama vraća ostatak dobro ugojenoj domaćici čija me stopala koja se izlijevaju iz tijesnih cipela podsjećaju na prokletu kobasicu u mojoj košarici.
Zamišljam joj okus kako bih prestao misliti na glad koja zavija u mom tijelu.
Napokon, s punom vrećicom izlazim iz trgovine. Na samom izlazu, spajam se s vlastitom sjenom koja je nikla pod mojim nogama zbog sunčanog dana. I ona u rukama nosi vrećicu prepunu hrane. Pramen kose leluja nam na laganom jutarnjem povjetarcu , krećemo se u istom smjeru, identično bezbojni i spojenih stopala koračamo k istom cilju. Ostavit ću je tek na kratko vrijeme na ulazu u tamni haustor zgrade.
Lomiti će se dok se uspinjem stepenicama prema stanu , kao teškom mukom ostaje pričvršćena za moje pete i razvlačiti se po prljavim zidovima hodnika s velikim rastojanjem između naših trupova no čvrstim i sigurnim spojem pri dnu.
Nekad sam želio nabaviti psa, papigu ili nešto što bi se povremeno kretalo stanom i kome bi se ponekad mogao obratiti , tek da čujem svoju boju glasa u prijateljskom obraćanju no već pri samoj nabavci ljubimca, shvatio sam da je ta vrsta brige prezahtjevna za nekog poput mene.
Za jednog sunčanog jutra dok sam sjedio za stolom i čekao podne- jer podne je siguran znak da sam prevalio već pola dana – odjednom sam shvatio da nisam sam kao što mi se čini. bila je tu pod mojim trupom, razvijena poput gipkog tijesta preko cijelog stola, nijema ali potpuno prisutna i piljila u mene čekajući podne kao i ja.
Nije mi jasno kako sam mogao provesti tolike godine napola svjestan njena postojanja. Kolika sam sunčana jutra prohodao potpuno nesvjestan naše simbioze.
Nadoknađivao sam joj izgubljeno vrijeme u narednim mjesecima, ne zadržavajući se previše u mračnim prostorima. Ili, kad bih zašao u haustor , kojim moram proći da bih ušao u stan, nježno sam je tješio poput oca koji tješi dijete s upalom grla : uskoro će proći.
Noću kad bih lijegao, ostavljao sam upaljenu malu stolnu lampu kako bi me mogla pratiti i u nervoznom premještanju perina.
Ne mogu sa sigurnošću reći tko me zapravo držao na životu : neonski reklamni zrak trgovačkog centra ili pak sjena kojoj sam dugovao godine zanemarivanja i sada mi se činilo nekako okrutnim i sebičnim oduzeti joj život
