ode to...

utorak, 30.05.2006.

moj pokušaj pisanja romana jednom davno započeo je ovako...

radni naziv bio je

'samsada'

... u nastavku slijedi....



Dong! Čulo se sa žuto obojenog zvonika. Prvi zvuk koji je nadglasao tišinu grada. Buka auta, tvornica, razbijanje boca, krikovi...
Hladni vjetar puhao je točno u lice i donosio sa sobom čudan miris, miris crnih oblaka, koji svojom težinom tlače zrak. Sve se doimalo udaljeno, čak i ruke kojim je ovo pisao djelovale su nekako ne povezano s njegovim shvaćanjem. Želudac mu se nije prestajao okretati. Osjećao je taj pritisak, ravno na stomak, kroz želudac u mozak, iz mozga u želudac, pritisak od okoline, pritisak od samog sebe, pritisak od tog mirisa koji najavljuje crne oblake.
Plašljive zrake sunca lagano i nečesto su se izmjenjivale s tim teškim crnim oblacima... Nedovoljno jako da bi ga spasile.
Teško mu je, loše mu je, blijed je, oči su mu krvave i drži ogroman kamen. Drži jako velik kamen na sredini mosta. Na sredini mosta pod kojim je tekla hladna, brza, prljava rijeka. Drži jako veliki kamen. Da, ne, da, ne, da, ne, da, ne, da ili ne, novčić!!! Odložio je kamen na ogradu, zavukao ruku u džep i izvukao novčić. duboko je udahnuo te bacio novčić u zrak. Nije ga uhvatio, pao je u vodu! Odluka je ostala na njemu, da, ne, da, ne, da, ne, da ili ne. Skinuo je patiku i ugurao nekakv komad papira u nju. Prešao je ogradu, ponovo primio kamen i skočio.
Kamen ga je povukao pod vodu, uši su mu pucale, ništa se nije vidjelo, od nemoći je mahao nogama no nije htio pustiti kamen. Pokušavao je udahnuti vodu, ali organizam mu nije dopuštao. Pritisak u glavi je postao toliki da je mislio da će eksplodirati. I dalje je tonuo. Progutao je ogromnu količinu vode, a ipak ni kap nije ušla u pluća iako se svim silama trudio suprotno. Shvativši da se tako ne može ubiti pustio je kamen i krenuo prema površini. Ironija, Ponestalo mu je zraka. Obrat. Bio je previše okupiran grabljenjem vode rukama i nogama, pokušavajući se spasiti, tako da je vitalne funkcije ponovo prebacio na autopilot, ne razmišljajući o njima. Ponestalo je kisika u krvi, srce šalje poruku mozgu, mozak šalje poruku plućima, put prema želudcu se zatvara, a otvara put prema plućima, pluća se pune vodom, dolazi do gušenja.
On je mrtav!
Nakon nekog vremena uspio je doći do površine, no prekasno. Nije uspio ubiti se, nije uspio preživjeti, mrtav je...



nastavak slijedi...

petak, 26.05.2006.

petak, Bog, pakao i t-com

petak je, 22:o6, ja sjedim zatočen u zgradi t-coma, još je sat vremena ispred mene, pa da ga iskoristimo kvalitetno...

samo trenutak molim, uletio mi je poziv...

ispričavam se na prekidu, al morao sam se javiti...

o čemu čemo večeras?

hm, zadnjih par dana sam malo pod nekim vjerskim dojmom, neke pjesmice su mi u glavi...
jedna od njih je i svakako ova:

Nedodjija BB

Čudiš se zašto me ponovo vidiš
To sam ipak ja tvoj pali anđeo
Tvoj prognani sin onaj sa mnogo imena
Beliog, Asterox, Belfabio, Aplexas, Mefistopulos, Satana
Sećaš se zar ne, ti i ja imamo jedan hitan razgovor starće
slušaj me dobro sada

Pa kako si stari, šta ima novo, vidim i dalje ti je duga brada
Vidim ti sve zvezde u očima a pogled ne spuštašh do hada
Gadna tama tamo vlada, nedodjija bez broja
Ljudi raznog kova i boja, sve do ognja sumpora i gnoja
čeda tvoja čijih se duša gnušaš više ne mariš
kockari, kuvari, lake žene, spletkari, velikani, mali
daj stari batali ti tvoje milo za drugog
ako su oni slike bogove bacam u djubre trozubac i rogove
gledaj Danteove prepune krugove, protuve, uhode
ubijaju bracu, varaju drugove, gledaju u lopove,
savest ih ne ugrize jer su oni ugrizli nju-kapiš?
ne veruju u tebe a ti slepo veruješ u njih
tvoje oči su bez zenica, prazna su tvoja nadanja,
čovek je naopaka stvar od Adama do Sadama
pada na kolena da oproštenja budu izmoljena
licemeran pod ikonom koja nikad ne beše voljena
Hirosima i Nagasaki, Sodoma i Gomora godinama je onima
a ti tražiš zlo u demonima
tvoja deca pakosna, tvoja deca nakazna...
samo je priča jalova da to naučiše od djavola
tebi je tako lakše sve dok ti ne taknu ponos
tad ognjiš po njima, potop, goli otok, il neki moderni otrov
gde ti je stalno taj otpor zar to ne može strože
non stop prave pizdarije, pa u crkvi kažu izvini bože
sinoć sam tuko ženu i jebo komšijinu ćerku znaš,
sin mi se bode u venu pa pravim sranja dok stvari ne krenu
reci šta ću im onda ja, kad sami rade sva ta zla
hoću da kažeš mi da znam

Moj pali andjele, moj otrove ne proklinji proklete
istine su često skrivene ispod maske stvarnosne
možda ovamo šalju kamenje no ne iz zle namere
nego iz zle navike, oni su pale prirode, jadne figure zemljane
već su dovoljno kažnjene, nemoj ih mrzeti sine
imaju svoje razloge, samo slede nagone, ispod te fasade kamene
sijaju dečja lica čista poput Deve Marije
na kraju je ipak kajanje, svaka duša samnom spaja se
svaka duša meni vraća se, zato praštam sve
zato što ne znaju da su loši, loše time briše se
zato činim sve da jednom......
Ma daj ućuti gadim se pokreti naivnih, jadnice,
mene si prognao a njih voleo, samo ih gledaj
samo ih gledaj jednom u pakao, ja ništa tu nisam ni takao
ne praštaš ti jer ne znaju šta čine nego jer ne znaš šta da činiš
sve što umeš je da sliniš za njihovim lažnim izvini.
Važnim te čini što te stvorove samo maziš i pizdiš
jer duboko u sebi znaš da treba da ih zgaziš i slistiš
priznaj to sebi nikad te nisi voleli, nikad iskušenju odoleli
samo sebični porivi, u njihova usta stavljaju molitvu
kakvo kajanje, njihivo kajanje samo je tvoje maštanje
priznaj njihovi sveci su meci, njihova ikona je prihod
pa je slika ishod samo šarada ništavna.
Na kraju bacanje novčića, glava ili sveto pismo
i tek tada ti se vrate kad nemaju drugi izbor
inače im samo smetaju tvoje zapovesti sa vrha
najradije bi mi oteli trozubac i proboli ti prsa
njima je sve zdravo za gotovo, tek kada je gotovo kažu ti zdravo,
a tebi to nije pravo pa kažeš da kriv je djavo,
priznaj to sebi, šta je sad to, suza u ocima,
jadni patetični skote tamo ti je koćnica
zakoči svoj bol već jednom, ispravi grešku kosmosa
povuci osigurać, pokreni smak sveta skloni ga
pa bar jednom po govnima prospi hajde sad vuci ga
ne hrli ka meni rukama nisam ti ja uteha
mrzim te koliko i oni sam si u mukama
ali barem imam skrupula da ti kazem sve to u lice
povuci osigurač, pukni bičem, ubij ubice,
ubij ubice, prokletniče ubij ubice

Marchelova pjesma


i tako i mene vuče na razmišljanja o bogu i vjeri i crkvi i svemu tome što je sada kul u posljednje vrijeme, ipak ono sad je Da Vinciev kod skroz in...

pa bi moj post glasio ovako

Svi mi otprilike znamo 10 božjih zapovijedi, 5 crkvenih zapovijedi, zapovijed ljubavi, 7 glavnih grijeha i sl. ali ako ste ikada pozornije čitali onaj mali molitvenik koji smo dobili mogli ste uočiti i neke simpatičnije naputke, naravno formirane u obliku zabrana, pa tako jedna od njih kaže da moramo paziti na svoje zdravlje, što je u uskoj svezi s poštivanjem prometnih propisa, pa me zanimalo koliko je puta potrebno preći preko neobilježenog pješačkog prijelaza ili kroz crveno(to je pak drektno ugrožavanje vlastitog života, a time i zdravlja) da bi se zaradio put u pakao. Postavlja se pitanje kategorizacije grijeha te koliko mi kredita imamo kod Boga?

Kako bi kategorizirati grijeh?
To je zapravo subjektivno pitanje. Svatko do nas bi to možda drugačije kategorizirao. Dante je recimo u posljednji krug stavio izdajnike, ako se ne varam, ja bi stavio silovatelje, dok bi netko stavio teroriste .. itd.

No ako se oko nečega možemo složiti, onda je to općenita definicija grijeha, s kršćanskog stajališta, ili sa stajališta našeg društva koje je opet velikom većinom kršćansko, grijeh je čin koji zasobom povlači sankcije u vidu pakla, zapravo je pakao sinonim za kaznu.

Kako se zapravo dolazi u pakao, to mene u biti zanima? U startu bi htio odbaciti sliku pakla kao vječnog ognja te ga definirati kao što jeSartre rekao, kroz ljude. Glupo je naime, pomisliti da bi nekakav sado-mazohist patio kada bi bio osuđen da se peče sa drugima čitavu vječnost. Pakao je zapravo sušta suprotnos naših želja. Pakao je bubica ubačena u naš mentalni sklop tvoreći nam privid svega onoga što ne želimo, takav bi on bar po mom mišljenju trebao biti da bude efikasan, on zapravo kao mjesto ne postoji.

Vidim pakao zapravo kao metodu zastrašivanja, jer kad bolje razmislimo Bog je taj koji prašta, naravno ako se pokajemo, a zastrašeni samim pogledom na pakao, u trenutku apokalipse, kada dođe posljednji sud, tako reći, pred vratima pakla, svi će se pokajati.

Sad se pitate što je sa ljudima koji nakon velikih nedjela, ubojstava, svih slučajeva kršenja tuđih sloboda i Božjih zakonika, ne osjećaju grižnju savjesti?

Kod ljudi koji uopće ne osječaju krivnju, koji ne mogu pojmiti samo nedjelo,uopće nema grijeha, jer svoj čin ne doživljavaju kao ništa loše, oni su praktički samo oružje u tuđim rukama.

najbanalniji primjer:
imamo tri osobe, osobe A i B na zgradi i osobu C ispred zgrade. Osoba A gurne osobu B koja sa zgrade padne i usmrti osobu C. Da li je osoba A kriva za ubojstvo osobe B, a osoba B za ubojstvo osobe C ili je osoba A kriva za oba ubojstva. Kako netko može biti kriv ako ne posjeduje niti kontrolu nad događajem, nikakvu namjeru niti svjesnost zločina nakon što je počinjen...

Po mom mišljenju grijeh je subjektivna stvar, tj. grijeh je grijeh ako ga mi takvim doživljavamo.

Isto vrijedi i za životinje, djecu, ljude koji ne mogu mentalno funkcionirati, jer je vjera misaona stvar, duhovna, subjektivna, ti su ljudi zapravo takvi donešeni na svijet, takvi su od Boga stvoreni, tako reći njegova krivica i odgovornost...

Od vremena kada sam ja dobio svoj molitvenik dogodilo se mnogo toa, a najponosniji sam na odstupanje od čina vjere