Budim se.
Snenim očima promatram igru svjetla i sjene
na ispisanim mi zidovima.
Urban me gleda.
moglo bi se reć da mi se i smiješi.
Da.
lijevo veliki plakat kojeg volim nazvati
Moje djetinjstvo.Moje uspomene.Meni dragi ljudi.
Pogledam na sat.
Ona brutalna promjena vremena.Fak.
Već je podne.Ali, samo još malo,malo.
Onog mirisa,onih slika,onih pogleda,osmijeha.
Iznenada,sjetim se da mi danas rođak dolazi.
Ono divno malo dijete zbok kojeg se vrijedi dić
čak i iz ovog mirisnog i sjetnog počinka.
I život je odjednom lijep.
još me samo mjesec dana dijeli od punoljetnosti.
dok sam bila manja
Punoljetnost sam doživljavala kao prijelaznu točku.
kao dan nakon kojeg če me napokon smatrati
odraslom i odgovornom.
taj pojma se vremenom mijenjao.
i sad znam da tek kad se osamostalim
postajem odraslo,odgovorno biće.
----------------------------------------------------------
možda sam sve ovo vrijeme premalo riskirala.
možda sam dok sam mislila da mogu čitati
ljude zapravo samo nastojala
rješavat njihove probleme i komplekse.
a svoje stavljat u drugi,treći plan.
Možda nisan uvijek birala prave strane.
i pomagala pravim Ljudima.
možda će me život naučit kako.
kako i za koga se boriti.
možda će mi život i donijeti mrvu ljubavi
pred Vrata.
i poruku s njome da je čuvam.
Možda.i ako zaslužim.
¤ meni samo nada ostaje ¤
Ne-sta-jem.
Dok hranim se uspomenama,
blijedim sjećanjima na djetinjstvo i bezbrižan život...
Ne-sta-jem.