mala sapa

ponedjeljak, 02.03.2009.

Sad mi je svega dosta

Rekoh već - dok radim po kući slušam najčešće radio, ili popodne
uključimo TV. I onda tirade o važnosti obitelji, pa kako nas je malo,
kako se gase pojedina razredna odjeljenja po gradovima, dođem kod pedijatrice-
tamo se koči usamljen plakat s porukom: "Hrvatska majko - dijete nam
rodi!"
Suprug i ja se svaki put gorko nasmijemo na to. Nekidan je tako bio prilog
na TV o izdvajanjima pojedinih općina za vjenčane parove, pa za prvo
dijete, pa drugo, treće itd. Nisam baš pratila, ali moja su djeca porazbacana
po trosjedu, neki na podu, neki u pozi odmarajućeg Bakha (samo nedostaje čevulja grožđa u zubima), neki u stavu "baš sam pošao učiti"
( tako od ručka); neki klimajući na naslonu fotelje - odreda slušala.
I onda će jedan od njih:"Gle, i ovo je Hrvatska - cilo popodne o dici, kako
ih privući na otoke (mislim da se radilo o Korčuli), a nas oće otirat odavde)."
"Mhhh" -"kako da ne" , reče jedna od cura. "Neka probaju".
Pogledam ih sve zajedno i upitam o čemu to oni? I onda krene priča, nakon koje sam odlučila nešto poduzeti - nakon razgovora sa suprugom još sam uvjerenija kako je nekidašnji petak i Križni put bio kap koja je prelila čašu. Što ti se dogodi ako nekoliko dana pustiš djecu samu u crkvu? Kako sad ovo objasniti? Sebi najprije, pa drugima? S kojeg stajališta? Općeljudskog - čovjek sam i ništa ljudsko nije mi strano; sociološkog - onaj tko se nije ostvario kao roditelj, ne može razumjeti što je to; ali ja znam puno ljudi koji nisu roditelji i ne mrze zato djecu; literarnog - što sam ono čitala na temu preambicioznih svećenika koji se pod svaku cijenu žele popeti na društvenoj ljestvici, a svoj poziv shvaćaju infantilno - pa da Stendal ....Osim toga zima je i ja se baš ne volim vraćati promrzlih nogu s mise (kad je bilo za sve, možda se mogao staviti i nekakav el. radijator, bar da malo ublaži onaj led u crkvi).Zato nisam ni kod djece inzistirala, ako je netko htio, bilo mi je drago. Mjesecima sam već zadubljena u nešto o čemu sam pisala u prošlom postu, pa mi je priznajem promaklo sve što se očito već dugo kuha oko naših glava. Doznadoh tako svašta: kako je svećenik na propovijedi sa oltara prozivao neke obitelji, tako i neke iz Suknovaca, govoreći o preseljenju. Budući nas ovdje nema puno, svi su shvatili kako se radi o nama. Moj sedmaš mi reče kako ga fratar zove divljakom, gotovo svaki sat terorizira njega, sina HSP-ovca i sina Promina Urednika. Postaje mi mučno kad doznam kako je moj suprug nakon jednog takvog mučnog sata vjeronauka otišao fratru i razgovarao s njim. Ja sam tada bila u Zadru, kad sam se vratila sve je bilo zaboravljeno - djeca nisu zlopamtila, a moj suprug se valjda vladao onom latinskom "Pametnom dosta", očekujući da će to sve konačno prestati. Rekao je kako nije govorio o iseljavanju na propovidi, nego poslije.
Pa bi nama odmah trebalo postati lakše, ili čak bi mu se trebali zahvaliti.
Još je on toga napričao o čemu stvarno nema potrebe govoriti.
I valjda su moji mislili kako će to sve skupa prestati.
Ali ne - na prošlom satu opet isto. Maloga naziva divljakom, bez argumenata i razloga. Poslije ću malo eleborirati kako je zanimljivo osmišljen sat vjeronauka kod fra Šime, (i time želim napraviti distinkciju prema svim ostalim vjeroučiteljima koji su do sada radili s mojom djecom, a obzirom da ih je šestero, Bogu hvala, mislim da imam na to i pravo, jer su moja djeca upoznala i bolje). Kod fra Ivana su npr djeca pjevala, malim pričama, često i narodnim on im je nastojao približiti život i važnost vjere za život. Nije bio naporan, nije naređivao, nije bilo imperativa kod njega, već je njegov princip bio kako djeci treba ponuditi, a hoće li prihvatiti - vrijeme će pokazati. Lijepo je dočekati moje cure kad se vrate iz škole nakon vjeronauka kod svoje vjeroučiteljice Dragojle - jako je privržena poslu i originalna: djeca su, na njezin nagovor složno lovili po selu kokoši čupajući im pera, jer su htjeli pisati kao u Isusovo vrijeme; ili sad spremaju mali igrokaz, također o Isusovu djelovanju među ljudima, svako malo ih iznenadi nečim novim, sakupljaju novac za siromašne i onda im kupuju najosnovnije potrepštine, izrađuju lančiće sa simbolom ribe i sl. Sigurna sam kako će im za cijeli život ostati u lijepom sjećanju i što je najljepši dio te priče, možda požele biti odlične u svom poslu, kao ona. Moj sin je često isticao fra Nenu, koji je samo dolazio u zamjenu, ali je očito ostavio pozitivan dojam. Nakon tih, odreda pozitivnih iskustava u radu s djecom moralo se jednom dogoditi i nešto ovakvo.
Naime, nije lako raditi s djecom, ja to priznajem. Sve bude lakše kad se to voli. Ako se ne voli, ako na sat dođeš s mobitelom i digneš noge na stol, govoreći djeci kako su divljaci i kako ih tome uče roditelji, te tako nije ni čudo kakva su djeca, kad on zna kakvi su im roditelji.
A tko je tebe naučio da se tako ponašaš u razredu: mobitel, igrice, čak odlazak sa sata i zaduživanje jednog od djece za mir u razredu. Kao da je mir u razredu jedino što treba postići. Zamislite i pedagoški princip po kojem se od djeteta poslije traži da elaborira, tj cinka što je tko od djece radio. Ne treba biti posebno iskusan da se zna kako se djeca ponašaju u slučaju kad su prepuštena sama sebi i kad nemaju nadzora. I treba li onda kriviti djecu ili onoga tko im je to dozvolio.
Djeca su LJUDI koji još nisu dostigli zreli stupanj tjelesnog i duševnog razvoja. Zato trebaju odrasle: roditelje, pedagoge, školu, vrtić...
Ili ćeš samo deklarativno tvrditi kako dobro radiš svoj posao: gdje ti je metodika tog predmeta, gdje su ti didaktička pomagala, gdje su ti pripreme, koliko si ti uopće sati vjeronauka održao - doista predajući, jesi li otišao i ostavio djecu samu i sjeo na svoje mjesto dječaka istih godina, kao i oni da piše što tko radi i da ti to poslije preda, jesi li se javio voditelju kako moraš neizostavno otići, jer i to se događa, ali eto on će rado preuzeti brigu o djeci, ili ovaj o tome ni pojma nije imao; jesi li sve te neodržane sate ipak upisao u dnevnik, premda svi oko tebe znaju kako ih nisi održao...jesi li ikad sebi priznao kako tebe rad s djecom uopće ne zanima.?.. Djeca su LJUDI, koji još nisu dostigli svoj puni psiho-fizički profil, ali hoće - oni koji tome budu stremili i kojima obitelj i šira zajednica to omoguće.
Na sreću, znam jako puno LJUDI koji su dostigli svoj puni značaj i u stanju su odgovoriti izazovima svog života.
Međutim, za dvojicu koji na Križnom putu u petak u crkvi napadoše dvojicu dječaka, jedan u habitu, a drugi baš sa partije briškule, mogu samo reći: oprosti im Bože! I sa žalošću konstatirati kako su na ovom putu prema zrelosti neki ostali negdje na pola puta. Jer kako je moguće da se netko tko gotovo svakodnevno po prirodi poziva vidi kako
je krhak ovozemaljski život, slično kao davni don Šime iz bibinjske Matice;
slično kao mlada mama iz ranijeg posta koja ima dijete za čiji život su najzaslužniji aparati,
po prirodi poziva dakle pozvan da život protumači i objasni i drugima kroz
najljepši dar Duha , kako je moguće da ostane na razini revanšističkih
odnosa prema djetetu.

02.03.2009. u 07:58 • 18 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2009  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2009 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

nepredvidivo

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr