mala sapa

utorak, 26.02.2008.

I čime od svijeta da se braniš...ili košulja sretnog čovjeka

....kao ruža - sa dva smiješna trna,
ili snom - pomislim često ovih dana.
Ničim se ne mogu braniti od prečestih obroka ribe, riblje
juhe, kelja, svježeg sira, čak i doručka od pet vrsta integralnih žitarica sa bananom. I kavu će mi zabraniti, jer krade kalcij! Ne kavu, samo jednu jutarnju mi ostavi!
Dobro, ali dvi su puno.
Pa sokovi - od naranče -u redu, ali cikla!!!Totalno sam u banani... i zbog TV programa. Odgledala sam toliko reklama, sve ih znam napamet - nije ni čudo da mladi nemaju djecu i žive sami kad im se sugerira kako im auto može odglumiti dijete.
A tek naputci kako bi se lepršavo, poletno i euforično trebalo osjećati onih dana u mjesecu...jer ja to zaslužujem...
Zaslužujem i ja bar jedan dobar film tjedno.
Ćipša nona - rekli bi oni što se ovih dana otcijepiše.
I neka - kad moja zemlja još kalkulira ja ih priznajem.
Dok sam gledala prizore iz Prištine - radost, sreća,
zajedništvo, zastave, mala djeca koju usrećuje osmijeh
starijih, jer oni ne znaju o čemu se tu zapravo radi - podsjetilo me to na Zagreb 90-tih, Bana,Gotovca,Prljavce, more štandova na kojima se moglo kupiti sve hrvatsko, čak i limenku čistog hrvatskog zraka..Moj Miju Miju i ja nazočili smo svim događanjima naroda kao pravi predstavnici studentske mladeži - čak i puštanju golubova na Trgu rep. Austrije. Sve dok mi moj Miju Miju nije rekao kako se prijavio u Zenge. Pamtim samo sretne dane!
Dva dana Opatije i Dore zaredom - too much.
Ibrica sav ushićen poručuje - Iskoči sa mnom iz jurećeg vlaka.
- Bome, hrabar je on - ili dobro razgiban - komentira moj
Miju Miju.
- Bi li ti sa mnom iskakala iz jurećeg vlaka ?
Blijedo ga pogledam - peti tjedan kako sama ne mogu
ni tamo gdje svi koji mogu idu sami...
- Pa trenutno bi iskočila jedino iz svoje vlastite kože,
a moj fizički habitus i je kao da sam iskakala iz jurećeg..
-Šalim se - ne moraš ti ništa više dokazivati, samo reci
triba li ti išta.
- Pa, može, nešto za popit, žedna sam.
- Evo, dok ti okom, a ja skokom.
(Naravno, donese mi sok u najširoj čaši, kao i djeca kad ih zamolim, iako sam im svima objasnila bar dvadeset puta da mi sok donesu u šalici, jer je onome tko leži
i eventualno se malo nalakti lakše je uzeti u ruku šalicu, nego čašu)
- Kao u onoj basni o lisici i rodi - lisica rodu pozove na ručak i servira joj u plitkom tanjuru - prokomentiram naglas.
- Ajme, nemoj se ljutiti, molim te. Donit ću u šalici.
- Ne triba, samo ću ja tebi vratiti kao što je roda vratila lisici. Pozvala je i ona nju i jelo poslužila u uskim posudama, nalik na vaze u kojima se može držati samo jedan cvijet.
- Može, samo mi se nemoj svetiti kao onda kad si objavila onu ljubavnu priču s mojim imenom...

O daaaa - nasmijem se od srca - na to sam skroz zaboravila. Ovako je to bilo: dok smo bili sasvim mlad
i studenti i dok još nismo znali što je rat, moj je Miju Miju
imao svoj bend. S vremena na vrijeme njih nekoliko bi se otputilo kod jednog prijatelja na periferiju - tamo su
do mile volje mogli sviruckati, a da to nikome ne smeta, jer je kuća bila prazna i na osami.
Ali toga dana nisu mogli baš do mile volje... jer se dogovorio naći sa mnom na Trgu.
Prošlo je devet, pa deset... uglavnom otišla sam kući
malo reći bijesna.
Danima sam se hladila, ništa mi nisu značile isprike
kako su tako dobro svirali, da je jednostavno zaboravio.
- Ali cilo sam vrime mislio na tebe, vidit ćeš kako smo dobro uvježbali. Nemoj se ljutiti, pa ja sam došao na Trg, samo si ti već otišla.
- Daaa - tribala sam čekati do ponoći.
- Ma ajde, pa to je meni hobi kao tebi čitanje.
Pa i tebe nekad neka knjiga zaokupi pa čitaš do jutra.
Kad pišeš, ništa drugo ne postoji.
..... I tu mi sine. Odlučila sam napisati srcedrapateljnu ljubavnu priču i potpisavši njega kao autora poslati je redakciji jednog tipično ženskog časopisa, koji je objavio natječaj za najljepšu ljubavnu priču. To će biti moja osveta - priča iziđe i svi živi u našem malom mjestu, a i šire, pročitaju kako se veliki roker pretvorio u Anu Žube.
Vrijeme prolazi, ja se odljutila i jednog mu dana ispričam što sam napravila.
- Pa ti nisi normalna - ja se više nigdi neću smit pojavit.
Pa to doli svi čitaju, i na faksu.
- Ma, ajde neće to nitko ni objaviti.
By the way, priča je ipak objavljena. Honorar nikad nismo tražili, jer smo odjednom imali pametnijeg posla-kao uostalom i mještani našeg malog mista od čijeg je suda moj dragi tako strahovao. Svi smo ostali bez doma pa nam nije bilo do novina.
Tek je jedne rujanske večeri, znajući da se radi o nekoj spaćki, jedna žena, čitajući ženski časopis, probudila svog zaspalog muža riječima: - Hoćeš vidjeti kako ti brat piše ljubavne priče?!
Poslije smo postale, ružne li riječi - jetrve ili šogorice.
Ona mi je i sačuvala priču
Ovih dana sam jednog od svojih dječaka poslala na potkrovlje.
- Znaš onaj kofer u kojem ja čuvam sve i svašta..
E, pa u njemu u jednoj bilježnici..
- To je onaj kufer di mama još čuva vaše narukvice iz rodilišta, pa patikice na Snoopya, pa prve cipelice - dometne moj Miju Miju.
- Pa šta - imam i prve njihove mudantice na Dalmatinere,
i košuljicu u kojoj su svi došli iz rodilišta - košulju sretnog čovjeka. Uvijek bi je spremila za slijedeći put.
Jedino je nastao problem kad smo dobili dvoje djece odjednom - nisam htjela da itko ostane bez svoje porcije sreće na početku života, pa sam je oblačila naizmjenično, a ubrzo shvatila da su djeca najsretnija kad ih se mazi i ljubi, nosi u naručju, bez obzira što imali na sebi.
Iako nevoljko , moj se sin uspentrao i nakon duuugo vremena donio komad tiskovine....malo nasmijan, malo zbunjen spisateljskim talentom svog oca.
Evo i priče:
Košuta svome jelenu
Znate li priču o Košuti? O velikoj ljubavi prema Jelenu, velikoj kao tužne, duboke Košutine oči.
Košuta je voljela Jelena. Ona plaha, nježna, tiha, zaljubila se u visokog, ponosnog mužjaka. Od trena kad ga je, skrivena iza borova, ugledala kako pije vodu iz rijeke, sva se njezina ljubav prema šumi, pticama, nebu i rijeci slila i prometnula, ojačala i sazrela u veliku ljubav prema Jelenu.
I tu, pored rijeke, stidljivo mu se pokazala, pogleda uprta u zemlju, strahujući hoće li mu se svidjeti.
Trebala je postupiti drukčije, ponosito, odmjereno, sigurno, kao da je već to sto puta učinila.
Da, pogriješila je, odlazi....on odlazi!
O, ne idi - tko zna hoću li te ikad više vidjeti.
A tako je žudjela da im se pogledi sretnu, da je pogleda bar na časak, da mu u očima vidi bar tračak topline...
Bolje da je nije pogledao - u očima bi mu pročitala hladnoću, ravnodušnost.

A on, kad je ugasio žeđ, pogleda Košutu i prostruji mu glavom samo jedna misao: - Lijepa je kao nebo nad šumom.
Što da radi? Nije mogao samo stajati i gledati.
-Ta nešto treba učiniti dok ne ode. Gle odlazi!
Zaista, ona postiđena zbog svoje neuzvraćene ljubavi, pogne glavu još više k zemlji i polako krene pažljivo birajući stazu, da ne pogriješi, da je hod ne oda, i ne sluteći da je prate dva užarena oka.
Ta slika nepoznate, prelijepe Košute u odlasku, obasjane suncem, ostala je divna, najskrovitija tajna koja je Jelena održavala u samoćama, hladnoćama i bijegu pred goničima i lovcima.
U šumi je te noći samo huk sove remetio noćnu tišinu. Od susreta Košute i Jelena sunce je prešlo svoj put mnogo puta, šumske životinje bivale su sve tiše, nailazila je zima i snijeg je već zabijelio na najvišim gorskim vrhuncima.
U grmlju, drgtureći od hladnoće, užagrenih očiju,ležala je Košuta. Dva oka uprta u tamu. Košuta je očekivala svog Jelena.Glave položene na ispružene prednje noge, dočekala je zoru, nijema u iščrkivanju, ponosita u odluci koju je donijela: Da, otići će opet tamo.
I možda ga vidjeti.
Ali, prije nego što je odlučila krenuti, začuje zvukove koji su joj, uvijek opreznoj, govorili da je netko tu, korak ispred nje. Hladnoća i vrelina odjednom se pomiješaše, nahrupi strah u njezine velike zjenice. Širom otvorenih očiju je čekala, ne želeći bježati: - Lovci ili zvijeri?
Što će mi učiniti? Možda će me grmlje zaštititi, možda će opasnost proći, i ovi trenuci duži od rijeke što od šumskog izvora teče tko zna dokle....
Granje oko nje odjednom se pokrene, razmakne i u Košutino skrovište uđe - Jelen.
Njezine oči nepomično su ga gledale - sve se u njima odražavalo; i strah od lovaca i pometnja koju je Jelen unio u njen život.
Sva u grču, zategnutih prepona, oči je prikovala uz njegove, vrebajući svaki plamičak u njima. I nikakva misao, nikakav šum nije je mogao odvratiti od toga nijemog predavanja,
Jelen je u njezinoj uzdignutoj glavi, u očima punim straha i nade pročitao - ljubav.
Možda joj je i uputio pogled pun topline ili nagovještaj nježnosti koju je prema njoj osjećao, možda je ugledala i skrivenu želju, pritajenu svih proteklih dana, tek - njezina je krutost počela nestajati, iz očiju joj je nestao strah, ustupajući mjesto radosnom sjaju.
Počela se preobražavati u cvijet, istina još zatvorenih latica. Vesele iskrice zaigraše joj u očima; šarene kao u kaleidoskopu. Dva sjajna oka preobrazila su se u čistu ljepotu, punu povjerenja,
Blagom,samo košutama svojstvenom kretnjom spustila je glavu i kad ju je ponovo podigla, željela mu je dati do znanja da je odlučila već davno sve svoje sokove usmjeriti njegovu uviru.
A on kao da je to odavno čekao, pogleda i krene iz ležaja, pogledom zovući i nju da ga slijedi.
Izletješe iz loga, budeći cvijeće što je još malo htjelo ostati sklopljenih latica, još malo hvatati niti sna,
Odoše za rijekom, njezinim tokom, tihim i neumitnim kao ljubav ili život.

četvrtak, 14.02.2008.

Male dječje laži

Ima prekrasnih stvari u životu - ujutro se protegnuti, a da ne boli, obući se i izići ispred kuće. Ma kakvo bilo jutro, ma koje godišnje doba - to je izvanredno. Uroniti u dan, još jedan dan kružeći oko sunca i upijajući njegov sjaj.
Čak i kiša - i ona zna biti divna, pa osjetiti vjetar na licu...
No dobro, neću žaliti za onim što sad ne mogu.
Dug je popis i onih stvari kojima se mogu sad posvetiti - mogu čitai, pisati, razmišljati, moliti se, razgovarati s ukućanima.
Do sada sam ja uglavnom brinula o zdravlju svojih malenih, sad se oni brinu za mene.
Čitav svoj život moja mama nije prestala vjerovati u čudesnu moć domaće juhe.
Daleko od toga da ja ne volim i juhu i sve što slijedi, ali onda gotovo redovito slijedi pitanje - Je l da ti je odma bolje
Ma naravno - odgovorim i svaki put se sjetim reklame za Milku, gdje uznevjereni kupac objašnjava prodavačici kako je ...onda došao svizac i zamotao čokoladu...Ova prevrćući očima pogleda svoju kolegicu i odgovori -Ma naravno.
Treba li uopće pisati knjige tipa Zašto sa Vam lagala.
To je prva dječja laž.
Moje su me cure pitale kako je bilo kad smo tata i ja bili mali. Po pitanjima tipa jeste li imali TV, kemijsku olovku i igračke shvatila sam da su naše rođenje smjestile bar u neolitik.
-Naravno da smo imali sve to, pa nismo toliko stari
-Pa to smi i mi mislile, ali opet učiteljica je pričala kako ona ništa od toga nije imala, pa smo mislile...
-Pregrizem jezik da ne opsujem...Ako nemaju ništa pametno za reći, zašto ne povedu djecu u šetnju ili im pročitaju nešto.
To je bilo lani ili još godinu ranije.
Od onda često me traže da im pričam o svom i tatinom djetinjstvu, a najčešće se zaustavimo kod lutaka.
-Koliko si ti imala Barbika.
-Ni jednu
-A Ćelavica
-Ni jednu.
-Pa kako
Eto tako, lutke koje su se tad proizvodile bile su drugačije. Nisu bile kopija odraslih djevojaka, niti su bile kao novorođenčad.
Bile su to male djevojčice, kao što sam i sama bila - pa su to zapravo bile moje prijateljice, svaka drugačija, s dugom kosom,
različito odjevene. Bile su replika nas samih.
Male čarapice i dječje cipelice, a ne štikle kao u ovih danas, bile su neizostavni dio stila.
Još su slijedila pitanja tipa koliko sam ih imala,kolike su bile i zašto ih nisam sačuvala za njih.
Jučer su išle s tatom u kupovinu. U kući je,nakon njihovog odlaska postalo tiho, pa sam valjda zaspala. Probudilo me otvaranje vrata i stampedo kroz hodnik, zatim se vrata pod udarima vjetra žestoko zalupe sama od sebe. Sva moja djeca tako lupaju vratima i toliko puta u danu, da više i ne reagiram, samo se svaki put sjetim M. Streep u Mostovima okruga Madison - neponovljive njezine kretnje kojom kao da je nešto htjela učiniti, a onda rezignirano ruku stavi iza vrata.
Čemu vikati, kad je onaj koji je zalupio vratima
već daleko u dnu ulice.
Kako god bilo teško, prešutim i ja - i jurnjavu po kući i lupanje vratima.
-Gledaj, šta smo ti kupile - gotovo u glas sve tri će, unoseći mi previše blizu očima nešto, što tik do nosa nisam ni mogla razabrati.
....U rukama mi se našla prava, pravcata lutka, ili beba kako sam je ja zvala - takvo nešto nisam vidjela već dugo.
-Sve je isto, samo ipak ova ima i neke pramenčiće - to je ustupak modernim vremenima.
...Svečano su je legli do mene, jer to je kao moja lutka. To je trajalo cijelih pet minuta.
Sve tri su opet došle do kauča,bez jurnjave ovaj put
, i kao da nešto spremaju.
-Daš nam samo malo da se poigramo. Vratit ćemo ti je odmah.
....Poslije su me zamolile da ostane kod njih do jutra, pa će mi je dati ujutro kad pođu u školu...
Zapravo, baš je slatko pustiti ih da vjeruju kako su kupile lutku meni ili još bolje pustiti ih
da vjeruju, kako ja vjerujem da su je kupile samo radi mene....
To je bila druga mala, dječja laž.

ponedjeljak, 11.02.2008.

nastavak priče

Malo je zastao, omirisao zrak i bez straha zakoračio u ležaj k njima. Sivka je ležala, mačići oko nje. Ona je budna, svi mačići spavaju.
Nezainteresirano je promatrala došljaka, koji je, ni pet, ni šest hrabro kročio među mačiće, malo ih razmaknuvši i tako sebi napravivši mjesta, legao do Sivke. Svako je mače kod mame Sivke imalo svoje mjesto, samo je ono malog, uginulog bilo neupražnjeno. Kao da se to samo po sebi podrazumijevalo, ježić je zauzeo to mjesto, a Sivka se nije bunila. Dozvolila mu je da postane njezin, te ga nahranila. I od tada je
ježić postao član Sivkine obitelji. Boravio je u njihovom ležaju, spavao s mačićima, jeo s njima, ravnopravno sudjelovao u njihovim igrama; tek bi noću dok su svi spavali odlazio u duge šetnje, ne zaboravljajući da je on ipak jež. Umoran bi se vraćao ujutro, a njegovo bi ga mjesto u mačjoj kući čekalo.
Tako je prolazilo ljeto.
Možda se pitate kako to da su mačići - mekani i nezaštićeni, s tek izraslim krznašcem mogli boraviti s jednim bodljikavcem, kakav je Ježo bio?
No, morate znati, da maleni ježevi imaju tanke i nježne bodljice, ne tako oštre i neugodne kao njihovi roditelji.
Počeo je napredovati i rasti. Osim što ga je Sivka hranila, jeo je i drugu hranu, sve ono što priroda inače uči ježeve da jedu: kukce u travi,ostatke voća i povrća koje bi mu dala djeca, a volio je i mačju hranu koju su djeca
kupovala Sivki.
Ljeto je bilo na izmaku. Vrućine su dosegle vrhunac i iza Velike Gospe željno se čekala kiša. Svi su porasli: i djeca, i mačići, i ježonja.
Djeca i životinje cijelo su ljeto imali sličan ritam; samo igra i veselje, no od sada se njihovi životi počinju razlikovati. Djeca će krenuti u školu ili vrtić, već prema uzrastu...
I mačići su krenuli u svoju malu školu. Čim je kiša malo osvježila dvorište,Sivka je odlučila svojoj djeci dati nekoliko sati poduke: došla bi na sredinu dvorišta, noseći u zubima neku malu životinju, skakavca ili nešto slično i odvažno je bacila u zrak. Iako je lovina već bila uginula, ona je simulirala svojim skokovima kao da se radi o lovuna živog stvora. Kružila je oko nje, lupkala šapicom, bacala je u zrak, mazno i višeznačno mijaukala, pozivajući svoju djecu da paze, jer je ovo bila - škola života. Uskoro će mačići morati sama odlaziti preko dvorišta u neistražena područja i donositi sebi hranu.
Tako je to bilo nekad, ali danas - možda taj lov i nije više toliko važan, jer čim se u kući spomene odlazak u trgovinu, djeca zatraže da se kupi i mačkama njihova hrana.
Ježo baš nije volio te sate mačje obuke. Ta ipak je on bio jež! On je radije cijele noći sa kompanjonkom kornjačom Kornijem, koja je također živjela u dvorištu, obilazio gredice sa cvijećem. Rezulat cjelonoćne šetnje ovo dvoje nespretnjakovića bile su polegnute kadifice, slomljene glavice lijepih kata, nagnječeni listovi ljiljana ili margareta. Mama se ljutila i ljutila, jer je sav njezin trud oko uzgoja cvijeća bio uzaludan, No Ježo i Korni nisu baš obraćali pozornost na mamine prosvjede. Znate, nekad se dogodi nesporazum između životinja i ljudi, premda mnogo rjeđe nego što u nesporazume upadaju ljudi sami.
Možda zbog nesporazuma, možda zbog nekih razloga znanih samo njemu, tek jedno jutro - ježića više nije bilo. Kad ga nisu našli u mačjem ležaju, djeca su ga počela tražiti među cvijećem. Ali ni tamo ga nije bilo. Mislili su da će se pojaviti oko podneva, kada su mačići obično jeli. Ali nije se pojavio ni oko podneva, ni uvečer, ni slijedećeg dana.
Sivka i mačići bili su dovoljni sami sebi, ali djeci je bilo teško prihvatiti da je zov prirode bio jači od njegove želje da ostane s nama.I u tom pogledu su životinje jače od nas ljudi.
Sivka je u potpunosti vladala situacijom. Bila je ponosna na svoju djecu i na ulogu odgajateljice malog ježa, ali njezino se ponašanje nije promijenilo. Djeca su pretražila svaku travku, podigla svaki kamen u dvorištu, ali nisu ga našli. Roditelji su im objasnili da tako mora biti, da su se Sivka i Ježo dogovorili o svemu i pozdravili, a djeca su spavala, pa im se nije mogao javiti...On ima drugu zadaću u svijetu prirode, nego što je imaju mačke. Mačke žive uz ljude i u blizini dvorišta, ali ježevi vole šumu, šuškanje lišća, noć i svoj skromni dom - rekli su oni. Djeca su se primirila, jer na koncu, on je tu negdje blizu i možda će još koji put doći k nama u dvorište, mislila su.
Jesen je došla, topla i blaga, školska godina je već odavno započela i donijela obaveze, nova prijateljstva, uzbuđenja i radosti.
Bilo je nedjeljno jutro i svi su se spremali poći u crkvu. Djeca su, već obučena, čekala na dvorištu roditelje, pa da se krene; kad se odjednom s dvorišta začula vriska i galama djece.
"Dođi" - utrčalo je jedno uzbuđeno, plavo biće u kuću, "brzo dođi - vratio se!"
U prvi tren nije se mama mogla sjetiti tko im se to vratio, kad ona pouzdano zna da nitko ngdje nije ni otišao (kad se odraste, pod teretom svakodnevnih obaveza, brzo zaboravite ono što nije prevažno, ali to nikada nećemo malenima reći - kako je njihova mama izlazila u dvorište ne znajući koga će tamo zateći).
Tada ga je ugledala: "Narastao je" - pomislila je dok je on vlažnom, sjajnom njuškicom pozdravljao svaki cvijet, svaku dječju nožicu, svakog mačića. Sa obostranim uvažavanjem pozdravili su se i on i Sivka.
Sigurno se došao još jednom pozdraviti i zahvaliti. Vidio je svoje male prijatelje, okrenuo se i na svojim visokim,tankim nožicama, neprestano njuškajući otišao od njih. Ovaj put trajno i zauvijek. Možda ga sretnu negdje dok budu išli u šetnju, ili zaustave auto da bi on prešao cestu.
Tko zna, možda nekad i navrati, ako ni za što drugo, a ono da pokaže kako je velik i lijep narastao. Bilo kako bilo, oni ga nisu zaboravili i uvijek, kada idući malom cestom preko Zagore, naiđu na kakvog ježonju, djeca poviknu:"To je naš ježo. Bog ježo!"
Koliko se od dviju životinjica moglo naučiti:
ljubav i obaveza ne moraju biti ni užasno teške, ni tegobne, ljubavi ima raznih...
Ako ste pomogli jednom biću, imate se pravo zvatu prijateljem svih stvorenja i u svakom stvoru vidjeti priliku da postanete bolji čovjek.
A i kadifice i lijepe kate su se oporavile s prvom jačom kišom i nastavile cvjetati sve do prvih mrazeva.

Konačno priča

Bodljikavi mačić

Bilo je ljeto. Pod zidom u dvorištu malog Antona,gdje je bilo bar malo hlada
Sivka je na svijet donijela petero mačića.
Sivka je ljubimica - najdraža mlada mačka u obitelji, ali se zna da pripada Antonu.
Svi se brinu da mami maci i nejzinim ranobojnim okruglicama, koji još ni ne vide, ništa nenedostaje. Anton, njegova braća i setre, mama,tata - svi ih obilaze i brinu o njihovoj udobnosti. Tu su još i dvije Sivkine seke Tigrica i Mimica.One su malenim mačićima tete i kada Sivka negdje mora otići:u šetnju, lov ili za nekim drugim poslom, kako samo mačke znaju otići, tete uskaču u leglo i bdiju nad mačićima.
I tako je lagano, bez škole i obveza koje ona donosi, u veselju s mačićima i vožnji na biciklima, djeci prolaz ilo ljeto.
Mačići su već progledali, dobili i imena kada se jedan od njih razbolio i uginuo. Sivkinoj žalosti nije bilo kraja, a i djeca su bila neutješna. N aročito su s trudili da Sivku razvesele, tješili je, stalno je nutkajući hranom, nježno noseći u rukama njezine mačiće, govoreći joj kako su prekrasna njezina djeca.
Baš kad je dan polako odmakao i počela se približavati večer, noseći laganim povjetarcem i malo svježine, koje su u ljetne i sparne dalmatinske večeri željni i ljudi i životinje, u dvorište se na sićušnim, kao od stakla nožicama, sa tijelom prekrivenim mekanim bodljicama koje će tek u odrasloj dobi imati imati sposobnost da obrane - ušetao mladi ježić. Možda je bio star deset ili dvanaest dana, njegove bodljice još su bile savitljive,
a mekana njuškica crna, sjajna i tako znatiže ljna da je odmah počeo užurbano pretraživati dvorište. S okicama kao dvama klikerima najprije je obuhvatio cijelo dvorište, a onda na visokim i spretnim nožicama počeo užurbano istraživati po dvorištu. Iz jednog ugla u drugi,
na visokim i vitkim nožicama, naročito spretnim, nakon što je obišao ruže, svaki cvijet, ušao u svaku pukotinu u zidu, napokon nabasa i na mačje leglo.

nedjelja, 10.02.2008.

macke

male slatke macke

Bodljikavi mačić

Samo provjeravam nešto, prije nego se raspišem

	veljača, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29

Ožujak 2009 (3)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?