mala sapa

četvrtak, 14.02.2008.

Male dječje laži

Ima prekrasnih stvari u životu - ujutro se protegnuti, a da ne boli, obući se i izići ispred kuće. Ma kakvo bilo jutro, ma koje godišnje doba - to je izvanredno. Uroniti u dan, još jedan dan kružeći oko sunca i upijajući njegov sjaj.
Čak i kiša - i ona zna biti divna, pa osjetiti vjetar na licu...
No dobro, neću žaliti za onim što sad ne mogu.
Dug je popis i onih stvari kojima se mogu sad posvetiti - mogu čitai, pisati, razmišljati, moliti se, razgovarati s ukućanima.
Do sada sam ja uglavnom brinula o zdravlju svojih malenih, sad se oni brinu za mene.
Čitav svoj život moja mama nije prestala vjerovati u čudesnu moć domaće juhe.
Daleko od toga da ja ne volim i juhu i sve što slijedi, ali onda gotovo redovito slijedi pitanje - Je l da ti je odma bolje
Ma naravno - odgovorim i svaki put se sjetim reklame za Milku, gdje uznevjereni kupac objašnjava prodavačici kako je ...onda došao svizac i zamotao čokoladu...Ova prevrćući očima pogleda svoju kolegicu i odgovori -Ma naravno.
Treba li uopće pisati knjige tipa Zašto sa Vam lagala.
To je prva dječja laž.
Moje su me cure pitale kako je bilo kad smo tata i ja bili mali. Po pitanjima tipa jeste li imali TV, kemijsku olovku i igračke shvatila sam da su naše rođenje smjestile bar u neolitik.
-Naravno da smo imali sve to, pa nismo toliko stari
-Pa to smi i mi mislile, ali opet učiteljica je pričala kako ona ništa od toga nije imala, pa smo mislile...
-Pregrizem jezik da ne opsujem...Ako nemaju ništa pametno za reći, zašto ne povedu djecu u šetnju ili im pročitaju nešto.
To je bilo lani ili još godinu ranije.
Od onda često me traže da im pričam o svom i tatinom djetinjstvu, a najčešće se zaustavimo kod lutaka.
-Koliko si ti imala Barbika.
-Ni jednu
-A Ćelavica
-Ni jednu.
-Pa kako
Eto tako, lutke koje su se tad proizvodile bile su drugačije. Nisu bile kopija odraslih djevojaka, niti su bile kao novorođenčad.
Bile su to male djevojčice, kao što sam i sama bila - pa su to zapravo bile moje prijateljice, svaka drugačija, s dugom kosom,
različito odjevene. Bile su replika nas samih.
Male čarapice i dječje cipelice, a ne štikle kao u ovih danas, bile su neizostavni dio stila.
Još su slijedila pitanja tipa koliko sam ih imala,kolike su bile i zašto ih nisam sačuvala za njih.
Jučer su išle s tatom u kupovinu. U kući je,nakon njihovog odlaska postalo tiho, pa sam valjda zaspala. Probudilo me otvaranje vrata i stampedo kroz hodnik, zatim se vrata pod udarima vjetra žestoko zalupe sama od sebe. Sva moja djeca tako lupaju vratima i toliko puta u danu, da više i ne reagiram, samo se svaki put sjetim M. Streep u Mostovima okruga Madison - neponovljive njezine kretnje kojom kao da je nešto htjela učiniti, a onda rezignirano ruku stavi iza vrata.
Čemu vikati, kad je onaj koji je zalupio vratima
već daleko u dnu ulice.
Kako god bilo teško, prešutim i ja - i jurnjavu po kući i lupanje vratima.
-Gledaj, šta smo ti kupile - gotovo u glas sve tri će, unoseći mi previše blizu očima nešto, što tik do nosa nisam ni mogla razabrati.
....U rukama mi se našla prava, pravcata lutka, ili beba kako sam je ja zvala - takvo nešto nisam vidjela već dugo.
-Sve je isto, samo ipak ova ima i neke pramenčiće - to je ustupak modernim vremenima.
...Svečano su je legli do mene, jer to je kao moja lutka. To je trajalo cijelih pet minuta.
Sve tri su opet došle do kauča,bez jurnjave ovaj put
, i kao da nešto spremaju.
-Daš nam samo malo da se poigramo. Vratit ćemo ti je odmah.
....Poslije su me zamolile da ostane kod njih do jutra, pa će mi je dati ujutro kad pođu u školu...
Zapravo, baš je slatko pustiti ih da vjeruju kako su kupile lutku meni ili još bolje pustiti ih
da vjeruju, kako ja vjerujem da su je kupile samo radi mene....
To je bila druga mala, dječja laž.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv